Malo je političara, a još manje političkih stranaka koji su voljni i sposobni pročitati duh svog vlastitog naroda kojim žele vladati

Hrvatskom izravno ili neizravno "vladaju" tri politička brijega. Nabrojit ću ih počem od najvisočijeg prema nižem po nadmorskoj visini, a to su: Pantovčak, Grič i Kaptol. Kaptol je na najnižem brijegu, i simbolički kazano, najbliži duhu i razumijevanju svog naroda. Među tim brijegovima vlada i politička napetost, a nekad u povijesti vodio se i "rat" između Griča i Kaptola na današnjem tzv. Krvavom mostu.

Za neupućene kazat ću da na Pantovčaku stoluje Predsjednik Republike Hrvatske, na Griču se već dugo povijesno nalaze Banski dvori, u kojima više nema bana već tamo stoluju različiti mali banovi koje nazivamo - premijeri Vlade RH sa svojim ministrima.

Na tom se brijegu nalazi i najviše zakonodavno tijelo Sabor RH, nalazi se i Ustavni sud. A na trećem i najnižem brijegu nalazi se Zagrebačka nadbiskupija već više od devetsto godina.

Po povijesnom iskustvu neusporedivo je najmudriji Kaptol, jer je preživio više od devet stoljeća i bez gotovo iti najmanjih trzavica, pa je i po svojoj naravi vrlo blizak narodu kao svome vjerničkom stadu. Uvijek je osjećao bilo svoga naroda, da je kroz tu dugu povijest postao stup njegovoga opstanka. Nikada se nisu dali uvući duboko u politiku, ali su je znali dobro sagledati i upozoriti da treba više voditi računa o interesu naroda. Tipičan slučaj blagopokojnog, danas blaženog, Alojzija Stepinca.

Grič je uvijek bio politički brijeg, koji je često puta politički lutao i politički uvodio vlastiti narod u nesreće, uvjeren da mu popločava put prema raju. Grič se od te zablude nije nikada ni do dan danas oslobodio. U prijelomnim i sudbonosnim trenucima hrvatske povijesti u pravilu je birao onu od najgorih političkih varijanti koje su mu u to vrijeme bile na raspolaganju. Tipičan primjer 1868., (Hrvatsko-Ugarska nagodba)1918., 1941., 1945., a vjerojatno i 2012. i sl. što je narod koštalo teških žrtava i gubitka teritorija.

S Pantovčaka se politika vodi u novije vrijeme, tj. od granatiranja Banskih dvora gdje je prvi hrvatski predsjednik Dr. Franjo Tuđman preselio ured Predsjednika RH. Njegovom smrću njega su dosad naslijedila dvojica demokratski izabranih predsjednaka Stipe Mesić i dr. Ivo Josipović. Ali ti predsjednici su samo ili uglavno protokolarni, a kao osobe jedva da su išta napravili u korist svoga naroda, počesto su ga svojim stavovima i neodmjerenm riječima višestruko i obrukali, ne samo u domovini već češće i u inozemstvu, jer se nisu mogli otrgnuti od svojih komunističkih i jugofilskih korijena i njihove "povijesne istine", koji su ponekada graničile s čistom izdajom.

No, politička vlast je skoncentrirana u Banskim dvorima. Tamo se ne vodi hrvatska politika već politika Hrvatske, ili politika genitiva, previše okrenuta prema Beogradu, prema jugonostalgiji i prema komunizmu, istina ne u materijalnom smislu već ideološkom. Sve postojeće garniture poslije Predsjednika Tuđmana političko težište zadržale su u samoj domovini, a ne na nacionalnom svehrvatskom nivou. Hrvatska je dovedena u tešku gospodarsku i političku krizu, i do razjedinjenosti naroda na ideološkom, svjetonazorskom i političkom planu.

Ta kriza je rješiva, kao što su sve druge krize rješive, ali s drugim ljudima i prvenstveno onim koji težište politike neće i dalje zadržati u RH, već će težište te politike podignuti na nivo cjelokupnog nacionalnog korpusa u domovini i iseljeništvu, kao i u onim hrvatskim povijesnim teritorijima koji sticajem nesretnih političkih okolnosti nisu ušli u sastav RH. Pomicanjem težišta politike iz lokalne dimenzije u samoj RH i podižući to težište na nivo cjelokupnog hrvatskog nacionalnog korpusa ostvaruju se uvjeti da se ta kriza brzo prevlada, ali postojeća vlast opterećena jugokomunističkom ideologijom i prošlošću to nipošto ne želi učiniti.

Svi gospodarski pokazatelji Vlade kukuriku koalicije pokazuju ubrzani pad gospodarstva, razjedinjenosti naroda, silnu nezaposlenost i sl., dok istovremeno raste korupcija i Vladino političko antihrvatstvo koje se odražava na ideološkim, svjetonazorskim, povijesnim i sl. temama. Vlada je zaredom povukla nekoliko politički loših poteza koji su duboko povrijedili narod, njegovo dostojanstvo i učinila bol neimaštine i siromaštva još većom. Na svakom koraku se osjeća bezperspektivnost, utučenost naroda, krenuli su iseljenički valovi mladih ljudi prema dalekim zemljama. Vlast se u većem dijelu naroda doživljava gotovo kao okupacijska, kao jugoudbaška i sva ta tragedija naroda kao da se je ne tiče.

Vlada veliko razočaranje ulaskom u Europosku uniju, koje je bilo gotovo na granici prijevare. Troškovi našeg davanja u fondove EU su daleko iznad obećanog nam novca koji je bio glavni razlog elitama da nas tamo gurnu. Nije riječ samo o uplati ogromne članarine, već je riječ i o gubitku dohotka od carine, gubitku brojnih radnih mjesta špeditera i sl. a pokazalo se da novce iz EU fondova nije lako povući. Hrvatska gubi na svakom koraku. Ni vlada Jadranke Kosor nije htjela, a ni ova vlada ne želi niti čuti riječi i savjete stručnih ljudi, samo tjeraju svoje. Pokušajem izmjene Ustava i ukidanjem nekih demokratskih tekovina vlast je pokazala u punom smislu riječi svoju zloćudnost koja već zabrinjava i međunarodne faktore. Sve je više osuđenika za verbalni delikt koji završavaju u zatvorima ili psihijatrijskim bolnicama samo da ih se vlast riješi.

U narodu vrije, a da to vrenje ne bi planulo kao u Italiji, vlast se potrudila svim javnim medijima zabraniti izvještavanje o onome što se već nekoliko dana događa u Italiji. Tako smo za vrijeme Juge bili blokirani za svaku vijest što se događalo u tada nemirnom Kosovu. Tim činom je oduzeto narodu ustavno pravo na informaciju. Ali to je samo dokaz njihove slabosti i straha koji im se sve više uvlači u kosti. To što se čini je suludo.

Što bi se uskoro moglo dogoditi s Hrvatskom? Najvjerojatnije politički nemiri koji će zahvatiti široke slojeve stanovništva. To očito znaju i u vlasti pa su zato naručili iz Njemačke najmodernije pendreke s elektricitetom u njima, što znači da nije dovoljan samo udarac, već se traži i električni šok u tijelu demostranta. Ali to neće nikoga spasiti. Hrvatska se nalazi u nekoj vrsti predrevolucionarnog vrenja, vremena kad se može lako izgubiti kontrola u kojoj nitko neće biti pošteđen, a na kraju svi ćemo biti gubitnici.

Ružičaste revolucije znaju prerasti i u krvave, a to našoj Hrvatskoj doista ne treba. Političari bilo na vlasti ili u oporbi kao da su izgubljeni. Nitko nema hrabrosti ili sposobnosti oko sebe okupiti narod i povesti ga prema izlazu iz ove krize.

Kad narod dođe na prekretnicu tada njegove vođe nisu sigurne kuda dalje, a povratka nema, a to je upravo sadašnje stanje.

Blago narodu ako nad njime vlada kralj duha, čovjek postojan i ponosan na svako dobro, čovjek ponizan pred Bogom i čovjek koji prezire svako zlo. Duh ljubavi prema svome narodu je najveći duh pokretač njegove opstojnosti, njegove budućnosti i njegove sreće. Ali kod struktura vlasti toga duha ljubavi nema ni za lijek. Najbolji je onaj vođa naroda koji u sebi ima ugrađen duhovni kompas. Ništa nije tako odgovorno kao voditi narod, to političari često olako shvaćaju. Svjedoci smo upravo takvih zbivanja,

Piše: Mile Prpa
Izvor: hkz-kkv.ch