Nakon dugo vremena čini se da Hrvatska ima vanjsku politiku, koja Hrvatsku vidi i izvan konteksta prostora bivše Jugoslavije. Zato smo zamolili nekoliko naših stalnih suradnika za komentar na ovu temu.
Prof. dr. sc. Stipe Kutleša: Nitko te ne može cijeniti ako se sam ne cijeniš
Susret predsjednika Donalda Trumpa i Kolinde Grabar-Kitarović značajan je za hrvatsku vanjsku politiku i međunarodni ugled Republike Hrvatske, posebno kada se ima u vidu da je Trump čestitao predsjedniku Dudi kao domaćinu susreta i predsjednici Hrvatske koju je jedino izričito spomenuo u svom govoru. Od svih dvanaest zemalja uključenih u inicijativu "Tri mora“ hrvatska je predsjednica privukla najveću pozornost. To svjedoči da se u hrvatskoj ipak nešto pozitivno događa bez obzira na neizmjerno mnoštvo negativnosti kojima obiluje ova država i njezina vlast.
Ta pozitivnost je kap u moru koja ipak daje tračak nade u bolju budućnost. Kada se k tome doda činjenica da se Hrvatska, napokon, počinje oslobađati od ideološkog totalitarizma druga Josipa Broza (s tim je započela upravo predsjednica izbacivanjem biste J. B. Tita iz predsjedničkog ureda), uz izbezumljenost i kuknjavu njegovih sljedbenika, onda to može značiti konačnu propast staroga i pojavu nečega novoga. Ali ne budimo previše neoprezni: totalitarni komunizam u Hrvatskoj još nije mrtav.
Usporede li se dva zadnja predsjednika RH s današnjom predsjednicom uočava se da su to posve različiti pristupi Hrvatskoj. Dok su drugovi predsjednici RH u međunarodnim susretima jedino radili na štetu ugleda RH, predsjednica radi na promicanju ugleda i interesa države kojoj je na čelu.
Podsjetimo se da je Josipovićev (zapravo Yu-sipovićev) nastup u izraelskom Knesetu (ustaške zmije u njedrima), ali i svuda kamo je išao, imao za cilj da RH prilaže kao državu koja ne bi smjela postojati kao samostalna. Pitanje ustaša i partizana je unutrašnja stvar države koju je predsjednik trebao rješavati u skladu s dokumentima Vijeća Europe i Hrvatskog sabora o osudi totalitarizama. Umjesto toga on je restaurirao komunizam, jugoslavenstvo i antihrvatstvo.
Drugi predsjednik, koji je htio doživotno biti privilegiran, optuživao je vlastitu državu da je bila agresor na susjednu državu BiH, zapravo je Hrvatska dijelom zaslužna za spas te države s kojom se zajedno branila od zajedničkog agresora. Zato i nije čudno da RH nije u svijetu ni u čemu uživala nikakav ugled osim, možda, u nekim sportskim disciplinama.
Odmak od YU i balkanskih integracija
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pokazuje inicijativu i tako stječe ugled, ne samo osobni nego ugled stječe i RH. To samo pokazuje da te nitko ne može cijeniti ako se sam ne cijeniš. Sasvim je jasno da se politika mora voditi s obzirom na trenutačnu situaciju. Neki su ti u jednom trenutku više skloni, a u drugom te napuste.
Tako su npr. Genscherova i Kohlova Njemačka podupirale Hrvatsku, ali Njemačka A. Merkel podupire Srbiju i protivi se inicijativama Hrvatske jer to "ugrožava“ njezin interes. Poruka je da se moramo za sebe boriti isključivo mi sami, ali uz pomoć onih koji nam u tom trenutku žele pomoći, gledajući, naravno, svoje interese. Ali i mi se moramo držati istog načela vlastitih interesa kao i svi drugi. Tek vas tada drugi cijene. Kako će cijeniti nekoga tko u svijetu ne radi ništa drugo nego svoju državu i narod prokazuje kao loš, nedemokratski pa čak i agresorski i zločinački? Do sada smo uglavnom imali takvu praksu pa nas nitno nije ni moga smatrati respektabilnom državom. I neće ni ubuduće sve dok u državi vladaju oni kojima do države i naroda nije uopće stalo. A ogromna većina vladajućih je upravo takva.
Stoga je odmak od YU i balkanskih integracija veliki napredak za hrvatsku vanjsku politiku. Hrvatski je narod u tim zajednicama pretrpio najveća zla u svojoj povijesti. Zato je povratak tim bivšim državnim zajednicama ponovo zazivanje i priželjkivanje zla vlastitom narodu. Hrvatska iz te faze do sada još uvijek nije posve izašla.
Prof. dr. sc. Matko Marušić: Tri poruke iz susreta gospođe Kolinde Grabar Kitarović
Vanjskopolitičke, ili, ne daj, Bože, gospodarske, implikacije susreta gospođe Kolinde Grabar Kitarović, predsjednice slobodne, vječne i svete Republike Hrvatske i gospodina Donalda Trumpa, predsjednika Sjedinjenih Američkih država, najveće sile u povijesti čovječanstva ovdje zapravo uopće ne ću komentirati, jer nema srca hrvatskoga koje ne pjeva od sreće i uma domoljubnoga koji s najvećim poštovanjem i divljenjem ne odobrava taj događaj. Konkretno o implikacijama već su pisali pozvaniji i učeniji od mene, pa to ne treba ponavljati.
Nije potrebno, u takvom svehrvatskom trijumfu, pisati ni o mrziteljima Hrvatske, osobama i medijima koje su i tom prilikom (iako diskretnije) vrijeđale gđu. Predsjednicu (Prof. dr. sc. Matko Marušić: Poruka osobama koje vrijeđaju gđu Predsjednicu Republike Hrvatske – Mišad grize, ali po tlih gmiže), preskakale ili skraćivale najvažnije i najimpresivnije trenutke i – koji gušt! – žive se pojele od jada što se to dogodilo. Oni ne pripadaju u područja naše radosti, ne spadaju ni u područja ljudske radosti općenito. (Oni spadaju u Pakao, kao što i sami kadšto priznaju, v. Hamburg.) Eno im nova lijeva stranka, s novom lijevom predsjednicom, pa neka se toj stranci raduju i njezinoj predsjednici dive.
Dvije asocijacije koje su me jako impresionirale
Ja ću opisati dvije asocijacije koje sam imao oko toga sastanka u Varšavi, koje su me jako impresionirale, jer mi se čine iznimno poučnimi prenijeti jednu poruku, koja je mnogo važnija nego se na prvi pogled čini.
Prva je da je Inicijativu triju mora prvi definirao poljski predsjednik Jozef Pilsudski godine 1920., inače general poljske vojske koji je zaustavio Crvenu armiju u osvajačkom pohodu na poljske teritorije i uspostavio slobodnu poljsku državu. Malo ljudi uopće zna za njega, a i ja znam slučajno, i u toj slučajnosti nisam znao da je Inicijativa triju mora njegova. Budući da sam u mladosti živio u strašnom strašno lažljivom komunizmu, o Pilsudskom sam učio kao o odurnom kontrarevolucionaru i zločincu, znate već kako se u komunizmu opisuju svi koji iole drukčije misle. Mnogo godina poslije susreo sam na Max-Planck institutu u Njemačkoj jednu Poljakinju koja mi je u političkim razgovorima (oboje smo živjeli pod komunističkim režimima) objasnila da je Pilsudski poljski nacionalni heroj, ali da se to ne smije znati i da to nikome ne kažem, a navlastito ne da mi je ona to rekla.
A onda se prije neki dan otkrio da taj čovjek ne samo da je bio pobjednik nad Sovjetima i tvorac slobodne Poljske, nego i da je stvorio ideju o povezivanju triju mora, dakle je mislio i na Hrvatsku! Dakle svaka čast našoj Predsjednici, da se našla u tako slavnom povijesnom društvu, u oživljavanju te ideje skoro stoljeće poslije Pilsudskoga. (Plus je pouka da su komunisti u svim zemljama potpuno krivotvorili povijest, a to se posebno odnosi na Hrvatsku i Hrvate. Upamtite, molim Vas: “Sve njihovo je laž, sve“ i to kažem uvjeren da nisam pretjerao.)
Druga pouka je jednako važna a još ljepša, a navodim je jer je nitko nije istaknuo – mrzitelji Hrvatske, jer im je teški nož u srce, a domoljubi zato što su se posvetili procjenama vanjskopolitičke važnosti susreta u Varšavi. Zato ovdje naglašavam da je stari i vješti ženskar Trump (OK, svi su muškarci ženskari, samo ih je malo vještih) pozdravio gđu. Predsjednicu slobodne, vječne i svete Republike Hrvatske riječima (otprilike): „Gospođo Grabar Kitarović (Predsjednice slobodne, vječne i svete Republike Hrvatske), jako mi je drago, stvarno mi je drago da Vas ponovno vidim.“ Time joj je rekao da je iznimno lijepa, što ona i jest. I rekao je tako ženskarski a predsjednički, toliko diplomatski a laskavo da – nije valjda moguće da sam samo ja to primijetio?
To mi je bilo jako drago! Vizionarski ravna velikom poljskom generalu i heroju Pilsudskom, a lijepa toliko da glasovitoga poznavatelja ženske ljepote novim susretom čini sretnim samo svojom slikom, doista je trijumf mojega srca i uma, na sve načine na koje oni mogu detektirati stvari u Prirodi.
Na kraju i opomena
Na kraju dajem moju osobnu poruku, koja je k tome i vrlo važna poduka, pače i – opomena! Kako god gospođa Predsjednica slobodne, vječne i svete Republike Hrvatske pronosi slavu, istinu i ugleda Hrvatske u svijetu (pazite, da joj se divi i predsjednik najveće sile u povijesti čovječanstva!) tako to isto moraju raditi i hrvatski intelektualci, počam od povjesničara, lingvista, filozofa, sociologa, pravnika i svih drugih, sve do zadnjega područja ljudskoga znanja i sve do zadnjega zrnca hrvatske istine i slave!
Oni to nisu do sada radili i ne rade ni danas. Kad ih ja molim da o Hrvatskoj pišu na engleskom jeziku i u časopisima koje čitaju učeni ljudi, oni mi se smiju i kažu da je najvažnije da oni pišu na svetom hrvatskom jeziku i da je to dodatno zgodno što ga nitko osim njih na svjetskoj razini ne zna, pa samo oni mogu i recenzirati (ocijeniti) vlastita djela i vidjeti koliko su ona izvrsna i koliko je hrvatska država nepametna i nepravedna što im za tako divna djela daje tako male plaće.
Pa ih ovdje ne ću kuditi, ali ih molim da se ugledaju na svoju gospođu Predsjednicu i da zamisle kako bi to veličanstveno bilo da im se tko i iz bijeloga svijeta divi zbog njihovih djela. OK, ne mora to biti g. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, ali ja bih bio sretan kad bi postigli i kod nekog od njegovih nižih suradnika, npr. šofera i kuhara.
Hrvatsko kulturno vijeće, hkv.hr
|
