"Sveti Josip, brižni čuvar Otkupitelja i nebeski zaštitnik vašega naroda, zajedno s Djevicom Marijom, 'Najvjernijom Odvjetnicom Hrvatske', neka vam danas i uvijek isprose mir i spasenje."

Papa Benedikt XVI. - Zagreb, 4.lipnja 2011., završetak pozdravnog govora

Povijesni tijek - Sv. Josip zaštitnik hrvatske domovine

9. i 10. lipnja 1687. godine Hrvatski je Sabor izabrao svetog Josipa za nebeskog zaštitnika Hrvatskog Kraljevstva, odnosno hrvatskog naroda. U Protokolu Hrvatskog Sabora od 9. i 10. VI. 1687. godine nalazi se na latinskom jeziku zapisano:

"Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran."

Zbog teškog stanja u Hrvatskoj, poslije smaknuća hrvatskih velikana Petra Zrinskog i Krste Frankapana, prijedlog da Hrvatski sabor proglasi Sv. Josipa zaštitnikom Hrvatske dao je veliki zagrebački biskup Martin Borković. To je i učinjeno jednoglasnom odlukom Hrvatskog sabora na zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687.g. O tome danas svjedoči natpis na ulazu u Svetište Majke Božje odvjetnice Hrvatske u Remetama u Zagrebu.

Nadbiskup Martin Borković (* 1597. † 31. 10. 1687.) rođen je u Domagoviću kraj Jastrebarskog 1597. godine, a umro je u Zagrebu 31. 10. 1687. Školovao se u isusovačkoj gimnaziji u Zagrebu gdje je bio jedan od najboljih đaka. U Lepoglavi je stupio u pavlinski red. Studirao je filozofiju i metafiziku u Olomoucu, a kao đakon je boravio u Njemačko�mađarskom zavodu u Rimu, gdje je studirao teologiju. U Hrvatsku se vratio kao zaređeni svećenik. Bio je propovjednik u lepoglavskom samostanu, pa u tri maha vikar i general pavlinskoga reda. Kao poglavar obišao je poljske pavlinske samostane. Godine 1667. postao je zagrebački biskup. Bio je velik protivnik protestantizma, a među pavlinima se zalagao za obnovu stege. Prikupljao je građu za povijest pavlina.

Martin Borković je 1671. godine za učilište u Lepoglavi i Zagrebu isposlovao pravo dodjeljivanja akademskih stupnjeva. U dvadeset godina biskupovanja sazvao je četiri sinode (!). Starao se za školovanje siromašnih đaka, počeo je graditi ubožnicu u Zagrebu. Primivši biskupsku čast nije ništa promijenio u načinu svoga življenja: u jelu i odijevanju bio je jednako umjeren, postio, mrtvio svoje tijelo, bdio, molio i u određene dana suzdržavao se od stanovitih jela, sve kao u Redu. Nosio je grubo donje odijelo, a platneni je redovnički pojas zamijenio svilenim istom nakon što su ga kanonici dugo na to silili. Osim što je bio jedan od najistaknutijih zagrebačkih biskupa, već je bio starac kad ga je car Leopold I. godinu dana prije smrti, 16. prosinca 1686. godine, imenovao kalačko�bačkim nadbiskupom i mitropolitom. U to vrijeme Bačka je bila još pod turskim ropstvom � sve do 1689. Imenovanje kalačko�bačkim nadbiskupom u to je vrijeme bilo više počast, nego stvarna služba. O malobrojnim bačkim katolicima su se u to vrijeme brinuli bosanski i mađarski franjevci, a biskupsku vlast je obavljao beogradski biskup Matija Bernjaković. Borković je dobio dopuštenje da uz imenovanje kalačko�bačkim nadbiskupom i dalje vodi svoju Zagrebačku biskupiju.

Pokušao je spasiti Petra Zrinjskoga i Krstu Frankapana od njihova smaknuća, ali je prevaren od strane cara Leopolda. To dobro opisuje povijesni roman Eugena Kumičića � Urota Zrinjsko-Frankopanska (1893.g.). Kad je hrvatski ban Petar Zrinjski smijenjen, Borković je 1670. zajedno s Nikolom Erödyjem postao hrvatskim banom. Smatra se da je njegova zasluga što je Hrvatskoj spasio ustavnost i što se Hrvatska nije izjednačena s običnim nasljednim zemljama kuća Habsburga nakon sloma urote. Godine 1670. postao je banskim namjesnikom za sudbene poslove.

Zaslužan je za pronalazak Marijina kipa u Mariji Bistrici. Kao zagrebački biskup Martin Borković poslao je u Bistricu kanonika kustosa Matiju Stoklasa potražiti zaboravljeni i zazidani Marijin kip. Kip je pronađen 15.srpnja 1684. godine i postavljen na glavni oltar među kipove Sv. Petra i Pavla.

Prijedlog biskupa Martina Borkovića bio je da Hrvatski sabor proglasi Sv. Josipa zaštitnikom Hrvatske. To je i učinjeno jednoglasnom odlukom Hrvatskog sabora 9. i 10. lipnja 1687.g. O tome i danas stoji natpis na ulazu u Svetište Majke Božje odvjetnice Hrvatske u Remetama kraj Zagreba.

Biskup Martin Borković[1] umro je 31. listopada 1687. godine u Zagrebu na glasu svetosti. Zabilježeno je kako je na njegovom pokopu u zagrebačkoj katedrali isplakano mnogo suza. Za svetim pastirom žalila je cijela Hrvatska. Zaslužio je naslov oca domovine.

Štovanju sv. Josipa u Hrvatskoj u 17. stoljeću najviše su pridonijeli isusovci. To utjecanje sv. Josipu nastavlja i vrlo poznat isusovac o. Antun Puntigam, Austrijanac, koji je učinio velika djela. Bio vrstan odgojitelj mladeži, odličan vođa duhovnih vježbi, tražen ispovjednik i osnivač Euharistijskog saveza naroda. Vrlo je zaslužan za hrvatski narod, a bio je izvanredno velik štovatelj sv. Josipa. Uz Srce Isusovo, blaženu Gospu, štovao je iskreno i pouzdano Kristova poočima i Djevičina zaručnika. Od sv. Josipa primio je mnogo izvanrednih milosti i dokaza zagovora. Ispisao je čitav niz pothvata i poslova koje je preporučio sv. Josipu. Na kraju života priznao je da mu sv. Josip nije ostavio neispunjenu ni jednu jedinu molbu. Ta uslišanja o. Antun Puntigam bilježio je u svoju knjižicu sv. Josipa. Dva najodličnija Puntigamova učenika u Travničkom sjemeništu bili su Božji sluga Petar Barbarić i isusovac o. Petar Perica, pjesnik naših najljepših pučkih pobožnih pjesama "Do nebesa nek se ori" i "Zdravo Djevo", Obojica su također bila veliki štovatelji sv. Josipa. O. Petar Perica, završio je svoj život kao mučenik 25. listopada 1944. pogubljenjem od partizana na otoku Daksi.

U svom pismu od 16. siječnja 1940. hrvatsko-slavonski metropolit i zagrebački nadbiskup, bl. kardinal Alojzije Stepinac obavještava vjernike: "Udovoljavajući mnogim molbama katoličkih vjernika da se blagdan sv. Josipa podigne na zapovjedni blagdan za sve biskupije Kraljevine Jugoslavije, katolički biskupi Kraljevine Jugoslavije obratili su se Svetoj Stolici... Sv. Stolica je reskriptom Svete Kongregacije Koncila od 20. studenog 1939. uvažila molbu."

Iz vremena komunizma ostaje zapisano da je "Biskupska konferencija na svom proljetnom zasjedanju 1972. g... stala je na stanovište da je odluka Hrvatskog Sabora iz 1687. g., kojom se sv. Josip proglašuje nebeskim zaštitnikom Hrvatskog Kraljevstva, i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno Hrvatsko Kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljuje sve peripetije oko svoga suvereniteta. To je proglašenje na prijedlog zagrebačkog biskupa Martina Borkovića bilo pravovaljano sa svjetovne i crkvene strane, i kasnije nije nikada osporeno."

Posebnu molitvu sv. Josipu za Domovinu sastavio je i molio kardinal Franjo Kuharić na proglašenju 1987. godine godinom sv. Josipa u Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu, 19. ožujka 1988. u povodu obilježavanja 300. obljetnice proglašenja svetog Josipa zaštitnikom hrvatskog naroda.

Prigodom 320. obljetnice proglašenja svetoga Josipa zaštitnikom Hrvatske, u njegovom nacionalnom svetištu u Karlovcu zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je 9. lipnja 2007. euharistijsko slavlje[2] zajedno s graditeljem Svetišta preč. Marijanom Radanovićem, župnikom Alojzijem Burjom i brojnim karlovačkim svećenicima. Kardinal Bozanić u homiliji je podsjetio na odluku Hrvatskoga Sabora iz 1687. godine kojom je Sabor sv. Josipa izabrao za zaštitnika hrvatskog naroda i naše Domovine i proglas naših biskupa o tristotoj obljetnici te odluke, kojim je svetište sv. Josipa na Dubovcu u Karlovcu proglašeno nacionalnim svetištem.

U priopćenju 37. plenarnog zasjedanja HBK-a u Šibeniku od 5. do 7. studenoga 2008.[3], pod predsjedanjem predsjednika đakovačko-osječkog nadbiskupa i metropolite Marina Srakića stoji: "Nakon što su razmotrili povijesni tijek razvoja štovanja sv. Josipa u našem narodu, biskupi su prihvatili sv. Josipa za glavnog zaštitnika Hrvatske."

Glas koncila je na naslovnici od 16. studenog 2008. objavio ťSv. Josip proglašen glavnim zaštitnikom HrvatskeŤ što samo potvrđuje kontinuitet utjecanja sv. Josipu kao žaštitniku hrvatskog naroda sve do današnjih dana.

Dana 14. srpnja 2008.g. na ulazu u Hrvatski sabor postavljen je[4] reljef Sv. Josipa i obitelji koji je blagoslovio pom. biskup Vlado Košić. No nažalost nije postavljena i spomen ploča, povijesnica koja bi pojasnila svrhu postave reljefa Sv. Josipa zaštitnika hrvatske domovine i naroda u Hrvatskom saboru. Nadajmo se da će i to biti učinjeno.

Povijesni tijek priredio

Damir Borovčak

--------------------------------------------------------------------------------

[1] Podaci o biskupu Borkoviću se temelje na natuknici Martin Borković u Hrvatskoj enciklopediji i prema zabilješkama Emme Tak cs Borkovics M rton, u Magyar Katolikus Lexikon, Budapest, 1993, sv. I, str. 936; isto tako prema studiji Ante Sekulića Hrvatski pavlini na stolici zagrebačkih biskupa, objavljenoj u Lepoglavskom zborniku 1993. godine, Zagreb, 1994, str. 7�49.; Gašpar Ulmer, Subotička Danica za 1996, Subotica, str. 215�218; Stjepan Beretić, Franjevci i najstarija subotička matica iz 1687. godine, Subotička Danica, Subotica 2001, Subotica, str. 243�246.

[2] Pismenom inicijativom i usmenom zamolbom Damira Borovčak

[3] Predhodno se pismenom inicijativom svim biskupima o potrebi štovanja sv. Josipa na nacionalnoj razini obratio Damir Borovčak

[4] Inicijativom Damira Borovčak (na što sam osobno zahvalan Svemogućem Gospodinu i posebno ponosan)