Zbog tekog stanja u Hrvatskoj, poslije smaknuća
hrvatskih velikana Petra Zrinskog i Krste Frankapana,
prijedlog da Hrvatski sabor proglasi Sv. Josipa
zatitnikom Hrvatske dao je veliki zagrebački biskup
Martin Borković. To je i učinjeno jednoglasnom odlukom
Hrvatskog sabora na zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687.g. O
tome danas svjedoči natpis na ulazu u Svetite Majke
Boje odvjetnice Hrvatske u Remetama u Zagrebu.
Nadbiskup Martin Borković (* 1597.
31. 10. 1687.) rođen je u Domagoviću kraj
Jastrebarskog 1597. godine, a umro je u Zagrebu 31.
10. 1687. kolovao se u isusovačkoj gimnaziji u
Zagrebu gdje je bio jedan od najboljih đaka. U
Lepoglavi je stupio u pavlinski red. Studirao je
filozofiju i metafiziku u Olomoucu, a kao đakon je
boravio u Njemačko�mađarskom zavodu u Rimu, gdje je
studirao teologiju. U Hrvatsku se vratio kao zaređeni
svećenik. Bio je propovjednik u lepoglavskom
samostanu, pa u tri maha vikar i general pavlinskoga
reda. Kao poglavar obiao je poljske pavlinske
samostane. Godine 1667. postao je zagrebački biskup.
Bio je velik protivnik protestantizma, a među
pavlinima se zalagao za obnovu stege. Prikupljao je
građu za povijest pavlina.
Martin Borković
je 1671. godine za učilite u Lepoglavi i Zagrebu
isposlovao pravo dodjeljivanja akademskih stupnjeva. U
dvadeset godina biskupovanja sazvao je četiri sinode
(!). Starao se za kolovanje siromanih đaka, počeo je
graditi ubonicu u Zagrebu. Primivi biskupsku čast
nije nita promijenio u načinu svoga ivljenja: u jelu
i odijevanju bio je jednako umjeren, postio, mrtvio
svoje tijelo, bdio, molio i u određene dana suzdravao
se od stanovitih jela, sve kao u Redu. Nosio je grubo
donje odijelo, a platneni je redovnički pojas
zamijenio svilenim istom nakon to su ga kanonici dugo
na to silili. Osim to je bio jedan od najistaknutijih
zagrebačkih biskupa, već je bio starac kad ga je car
Leopold I. godinu dana prije smrti, 16. prosinca 1686.
godine, imenovao kalačko�bačkim nadbiskupom i
mitropolitom. U to vrijeme Bačka je bila jo pod
turskim ropstvom � sve do 1689. Imenovanje
kalačko�bačkim nadbiskupom u to je vrijeme bilo vie
počast, nego stvarna sluba. O malobrojnim bačkim
katolicima su se u to vrijeme brinuli bosanski i
mađarski franjevci, a biskupsku vlast je obavljao
beogradski biskup Matija Bernjaković. Borković je
dobio doputenje da uz imenovanje kalačko�bačkim
nadbiskupom i dalje vodi svoju Zagrebačku biskupiju.
Pokuao je spasiti Petra Zrinjskoga i
Krstu Frankapana od njihova smaknuća, ali je prevaren
od strane cara Leopolda. To dobro opisuje povijesni
roman Eugena Kumičića � Urota Zrinjsko-Frankopanska
(1893.g.). Kad je hrvatski ban Petar Zrinjski
smijenjen, Borković je 1670. zajedno s Nikolom
Erödyjem postao hrvatskim banom. Smatra se da je
njegova zasluga to je Hrvatskoj spasio ustavnost i
to se Hrvatska nije izjednačena s običnim nasljednim
zemljama kuća Habsburga nakon sloma urote. Godine
1670. postao je banskim namjesnikom za sudbene
poslove.
Zasluan je za pronalazak Marijina
kipa u Mariji Bistrici. Kao zagrebački biskup Martin
Borković poslao je u Bistricu kanonika kustosa Matiju
Stoklasa potraiti zaboravljeni i zazidani Marijin
kip. Kip je pronađen 15.srpnja 1684. godine i
postavljen na glavni oltar među kipove Sv. Petra i
Pavla.
Prijedlog biskupa Martina Borkovića
bio je da Hrvatski sabor proglasi Sv. Josipa
zatitnikom Hrvatske. To je i učinjeno jednoglasnom
odlukom Hrvatskog sabora 9. i 10. lipnja 1687.g. O
tome i danas stoji natpis na ulazu u Svetite Majke
Boje odvjetnice Hrvatske u Remetama kraj Zagreba.
Biskup Martin Borković[1] umro je 31.
listopada 1687. godine u Zagrebu na glasu svetosti.
Zabiljeeno je kako je na njegovom pokopu u
zagrebačkoj katedrali isplakano mnogo suza. Za svetim
pastirom alila je cijela Hrvatska. Zasluio je naslov
oca domovine.
tovanju sv. Josipa u Hrvatskoj u 17.
stoljeću najvie su pridonijeli isusovci. To utjecanje
sv. Josipu nastavlja i vrlo poznat isusovac o. Antun
Puntigam, Austrijanac, koji je učinio velika djela.
Bio vrstan odgojitelj mladei, odličan vođa duhovnih
vjebi, traen ispovjednik i osnivač Euharistijskog
saveza naroda. Vrlo je zasluan za hrvatski narod, a
bio je izvanredno velik tovatelj sv. Josipa. Uz Srce
Isusovo, blaenu Gospu, tovao je iskreno i pouzdano
Kristova poočima i Djevičina zaručnika. Od sv. Josipa
primio je mnogo izvanrednih milosti i dokaza zagovora.
Ispisao je čitav niz pothvata i poslova koje je
preporučio sv. Josipu. Na kraju ivota priznao je da
mu sv. Josip nije ostavio neispunjenu ni jednu jedinu
molbu. Ta uslianja o. Antun Puntigam biljeio je u
svoju knjiicu sv. Josipa. Dva najodličnija
Puntigamova učenika u Travničkom sjemenitu bili su
Boji sluga Petar Barbarić i isusovac o. Petar Perica,
pjesnik naih najljepih pučkih pobonih pjesama "Do
nebesa nek se ori" i "Zdravo Djevo", Obojica su
također bila veliki tovatelji sv. Josipa. O. Petar
Perica, zavrio je svoj ivot kao mučenik 25.
listopada 1944. pogubljenjem od partizana na otoku
Daksi.
U svom pismu od
16. siječnja 1940. hrvatsko-slavonski metropolit i
zagrebački nadbiskup, bl. kardinal Alojzije Stepinac
obavjetava vjernike: "Udovoljavajući mnogim molbama
katoličkih vjernika da se blagdan sv. Josipa podigne
na zapovjedni blagdan za sve biskupije Kraljevine
Jugoslavije, katolički biskupi Kraljevine Jugoslavije
obratili su se Svetoj Stolici... Sv. Stolica je
reskriptom Svete Kongregacije Koncila od 20. studenog
1939. uvaila molbu."
Iz vremena komunizma ostaje zapisano
da je "Biskupska konferencija na svom proljetnom
zasjedanju 1972. g... stala je na stanovite da je
odluka Hrvatskog Sabora iz 1687. g., kojom se sv.
Josip proglauje nebeskim zatitnikom Hrvatskog
Kraljevstva, i sada na snazi, jer Sabor nije imao u
vidu apstraktno Hrvatsko Kraljevstvo, nego hrvatski
narod, koji nadivljuje sve peripetije oko svoga
suvereniteta. To je proglaenje na prijedlog
zagrebačkog biskupa Martina Borkovića bilo
pravovaljano sa svjetovne i crkvene strane, i kasnije
nije nikada osporeno."
Posebnu molitvu
sv. Josipu za Domovinu sastavio je i molio kardinal
Franjo Kuharić na proglaenju 1987. godine godinom sv.
Josipa u Nacionalnom svetitu sv. Josipa u Karlovcu,
19. oujka 1988. u povodu obiljeavanja 300.
obljetnice proglaenja svetog Josipa zatitnikom
hrvatskog naroda.
Prigodom 320.
obljetnice proglaenja svetoga Josipa zatitnikom
Hrvatske, u njegovom nacionalnom svetitu u Karlovcu
zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio
je 9. lipnja 2007. euharistijsko slavlje[2] zajedno s
graditeljem Svetita preč. Marijanom Radanovićem,
upnikom Alojzijem Burjom i brojnim karlovačkim
svećenicima. Kardinal Bozanić u homiliji je podsjetio
na odluku Hrvatskoga Sabora iz 1687. godine kojom je
Sabor sv. Josipa izabrao za zatitnika hrvatskog
naroda i nae Domovine i proglas naih biskupa o
tristotoj obljetnici te odluke, kojim je svetite sv.
Josipa na Dubovcu u Karlovcu proglaeno nacionalnim
svetitem.
U priopćenju
37. plenarnog zasjedanja HBK-a u ibeniku od 5. do 7.
studenoga 2008.[3], pod predsjedanjem predsjednika
đakovačko-osječkog nadbiskupa i metropolite Marina
Srakića stoji: "Nakon to su razmotrili povijesni
tijek razvoja tovanja sv. Josipa u naem narodu,
biskupi su prihvatili sv. Josipa za glavnog zatitnika
Hrvatske."
Glas koncila
je na naslovnici od 16. studenog 2008. objavio ťSv.
Josip proglaen glavnim zatitnikom HrvatskeŤ to samo
potvrđuje kontinuitet utjecanja sv. Josipu kao
atitniku hrvatskog naroda sve do dananjih dana.
Dana 14. srpnja
2008.g. na ulazu u Hrvatski sabor postavljen je[4]
reljef Sv. Josipa i obitelji koji je blagoslovio pom.
biskup Vlado Koić. No naalost nije postavljena i
spomen ploča, povijesnica koja bi pojasnila svrhu
postave reljefa Sv. Josipa zatitnika hrvatske
domovine i naroda u Hrvatskom saboru. Nadajmo se da će
i to biti učinjeno.
Povijesni tijek priredio
Damir Borovčak
--------------------------------------------------------------------------------
[1] Podaci o biskupu Borkoviću se
temelje na natuknici Martin Borković u Hrvatskoj
enciklopediji i prema zabiljekama Emme Tak cs
Borkovics M rton, u Magyar Katolikus Lexikon,
Budapest, 1993, sv. I, str. 936; isto tako prema
studiji Ante Sekulića Hrvatski pavlini na stolici
zagrebačkih biskupa, objavljenoj u Lepoglavskom
zborniku 1993. godine, Zagreb, 1994, str. 7�49.;
Gapar Ulmer, Subotička Danica za 1996, Subotica, str.
215�218; Stjepan Beretić, Franjevci i najstarija
subotička matica iz 1687. godine, Subotička Danica,
Subotica 2001, Subotica, str. 243�246.
[2] Pismenom inicijativom i usmenom
zamolbom Damira Borovčak
[3] Predhodno se pismenom inicijativom
svim biskupima o potrebi tovanja sv. Josipa na
nacionalnoj razini obratio Damir Borovčak
[4] Inicijativom Damira Borovčak (na
to sam osobno zahvalan Svemogućem Gospodinu i posebno
ponosan)
|