Peđa vrli, a i oni kojima je on Totem, Hrvati su jedan
od najstarijih naroda civilizacije. Pojam riječi još ide
od aramejskog jezika, dakle, jezika kojim je govorio i
sam Isus Krist, i znači ratnik, a ne zločinac kako bi se
u inačici moglo poimati korijen riječi partizan. Sve ono
što je pozitivno antifašizam u svom izvoru donio vi ste
začinili svojim "litavcem" odnosno svojom javno
izgovorenom rečenicom o žalovanju za NDH-om, sljedeći
očito Marxa i njegov "Manifest".
Za vašu šuplju glavu ponoviti ću još jednom, da su
Hrvati i prije prvog stoljeća vjerovali u Stvoritelja
neba i zemlje i Sveopću Petrovu Crkvu ter da su taj
pojam označavali riječju BOG, koji pojam kao misli o
biti stvari, je Hrvatima bio poznat i prije nego li
Latinima pojam riječi Deus. Dakle, davno prije
stoljeća sedmog kada je Papa Agaton došao radi
primanja našeg naroda u Hram Božji. I ne samo to, čini
mi se 689 godine, Papa Agaton je sklopio pisani
sporazum s Hrvatima o nenapadanju i uzajamnom
priznanju. Ne morate proučavati Porfirogeneta, fra
Dominika Mandića , fra Martina Planinića, kojim čudom
akademika Mirka Vidovića, Tihomira Mikulića i druge,
ali eto otiđite do Tonija Abramovića on vam je tu
blizu budući da vrijeme ionako u Saboru kratite
dosadom i pokojom bevandom.
Procjene Bleiburške tragedije i Križnih puteva su
različite. Prema izvješću britanskih pilota sredinom
svibnja 1945. broj civila i vojnih osoba kreće se od
500'0000 do 600'000, a prema podacima policije iz
1949. godine navodi se da je JNA zarobila tih dana
341'000 vojnika, te da je tijekom tih završnih akcija
poznatim kao "Operacija klaonica" kako to ističe Ivan
John Prcela poginulo ili ubijeno preko 100'000 osoba.
Korpus obrane tkz. KNOJ govori o ranjavanju i
zarobljavanju 116'000 ustaša, četnika i drugih
grupacija. Profesor dr. Mate Šimundić je dugogodišnjim
istraživanjem prikupio podatke o stradanju do 70'000 u
Dravogradu, u Mariboru samo u par stotina metara
likvidirano je isto oko 70'000, na samom području
Bleiburga oko 30'000, a u "putevima revolucije"
poznatijim kao marševi smrti samo do Papuka stradalo
je preko 100'000 ljudi. Prema samom Đilasovom
priznanju nakon završetka tog rata stradalo je oko
350'000 osoba, dočim Stanko Guldescu i Ivan John
Prcela govore o cca. 600'000 stradalnika. Važno je
naglasiti da su svi oni bili ratni zarobljenici i da
nikakva opravdanja za takvo postupanje nisu imali, a
kamo li pravnog uporišta.
Pokušati ću dati svoje teze i
mišljenje zašto je tomu bilo tako, oslanjajući se na
meni dostupne informacije pozvanijih ljudi koji su
uspjeli doći do nešto preslika isprava i dokumenata iz
Britanskog Ratnog Arhiva čiji pregled je odgođen za
još dvadeset godina.
Meni, a i
mnogim Hrvatima je još uvijek teško prihvatiti odnos
između internacionalizma i nacionalizma budući da sam
"učen i podučavan" po Komunističkom manifestu
objavljenog 1848. godine, učio marxizam, teoriju i
praksu samoupravnog socijalizma, doktrinu općenarodne
obrane i društvene samozaštite, te naoružanog naroda
kao vidu svake borbe i protiv svakog neprijatelja (!?)
itd.
U to vrijeme tkz. Opće socijalističke revolucije je bio opći metež i sami
imperij sila pod baražnom vatrom kako jednih tako i drugih. Marx se vodio idejom
da svi imperiji moraju postati jedan imperij, tako je htio ne htio postao
učitelj i samom Hitleru!? To njegovo imperijsko carstvo moralo se graditi po
njemu pod kapom i vodstvom SSSR-a jer kako drugačije tumačiti njegovu osudu Grka
protiv otpora Osmanskog Carstva!?
U isto vrijeme (ne čini li vam se da je tako i dan danas kod naših
neoantifašista, o. a.) sve vrijedno što čini fundament bilo kog udruživanja se
opstruira i niječe pod plaštom proleterskog internacionalizma i neoantifašizma.
U prvom redu to se odnosi na osporavanje postojanja ljudske savjesti, rastakanje
obitelji, sramoćenje patriotskih osjećaja prema svom narodu, negacijom
socijalnog nauka Crkve i drugo. Po meni Habsburška monarhija imala je svog
Trojanskog konja, Mađarsku. Ima li to veze s Marxovom majkom koja je bila
mađarska židovka, prosudite sami.
Pokušaj odvajanja Mađarske od Beča i
njeno proglašenje republikom pod kapom Rusije bio je zapravo podvig kontra
hrvatskih nacionalista, ne nacista, koji su pod vodstvom Bana Josipa Jelačića na
taj način isto željeli učiniti prema Pešti. To bijaše i razlog što je naš harni
Vitez Josip Jelačić rodom iz Petrovaradina korijenom iz okolice Foče, zaustavio
Mađare koji je u svojoj vojsci imao i tri Ustaške bojne. Taj pokušaj udara na
Beč za Marxa je bio "internacionalno stremljenje", no nije osudio Beč, već našeg
dičnog vojskovođu, jedinog vojskovođu u svijetu bez izgubljena boja, a potom i
cijeli hrvatski narod!?
Model interakcije između nacionalne vlasti i proletera za njega je bila
Pariška komuna koja je kao što znamo dovela do ubijanja vlastitog naroda i
sunarodnjaka čime su se hvalili na sva usta!?
U Jugoslaviji tj. tadašnjoj Kraljevini SHS bilo je još gore. Neviđena tortura
i zatiranje hrvatskog bića izazvala je kao što znamo Velebitski ustanak, 6.
rujna 1932. godine, poznat i kao Ustaški ustanak. Ističem da pojam ove riječi po
F. Šišiću datira iz 1092. godine, a poznati su kasnije u 14., 17. i 19.
stoljeću, od kojih su mnogi bili i Srbi pa i sam prvi kralj Petar Karađorđević,
ali i šukundjed (ne pradjed kako sam izračunao i prvotno negdje naveo) našeg
premijera Milanovića i na tome se ispričavam, Jakov Milanović.
Nakon podizanja Ličkog ustanka u Brušanima, napadom na žandarmerijsku postaju,
službeno glasilo komunista "Proleter" objavio je članak izražavajući punu
potporu ustašama u Lici. Od tada je komunistička partija u Hrvatskoj vodila
računa o nacionalnoj slobodi sve do utamničenja i otrovanja Andrije Hebranga. S
druge pak strane KPJ-e zatirala je sve nacionalno kao Hrvata tako Srba,
Makedonaca i drugih naroda u korist patvorine kasnije nazvane Jugoslavija kao
jedne od niza budućih sovjetskih republika. Neki smatraju da je takav pokušaj
imao i sam Franjo Tuđman koji nije ni očekivao da će plebiscitarno narod
odlučiti drugačije.
Nacionalno hrvatsko biće okupljalo se oko HSS-e koji je uspio u tim
okolnostima stvoriti Banovinu Hrvatsku koji je krajnjim snagama uspio stvoriti
kakvu takvu obranu, Seljačku i Građansku zaštitu. Objedinjavanje hrvatskih
pokrajina u NDH upravo je uspio seljački korpus, a sam Maček je pozvao strukture
vlasti da podrže obranu NDH-e putem radio Zagreba te odbio ponudu Njemačke da
bude njihov primus. Kako je kasnije HSS-a izgubila narodnu potporu i vlast
(primjerice u Prijedoru je imala više članova nego što je to KPJ-e imala u to
vrijeme članstva na cjelokupnom prostoru bivše nam države) meni je nedokučivo i
nejasno. Izborno rukovodstvo sklonjeno je na vrijeme u London i sam je W.
Churchill osobno podupirao Bana Ivana Subašića sve do 1946. godine kada ga je
vratio u Zagreb, a potom kao što znademo Tito ga je strpao u kućni pritvor i
tako je i umro.
Nije na odmet kazati da je kralj Aleksandar imao starijeg brata Đorđa koji je
bio za oslanjanje u političkom i ekonomskom smislu Srbije na zemlje Europe, a ne
Rusije. On je također bio sklonjen u London i potom vraćen u Beogrrad (poznajem
osobe koje su osobno s njime kontaktirale o. a .) te je i on skončao život u
kućnom pritvoru, a in cognito je primao i mirovinu.
Završne operacije nakon pada Staljingrada i pada Italije pomele su spomenutog
Andriju Hebranga i Staljin preko Tite šalje jasnu poruku Hrvatima da mogu
opstati samo preko obnove Jugoslavije! Staljin je prema nekim informacijama i
izvorima prije sastanka tkz. Velike trojke na Jalti, predložio nikom drugom nego
poglavniku Dr. Anti Paveliću priznaje NDH-e uz uvjet da pristane kako je to već
prihvatio ustaški pukovnik Mesić, zapovjednik preživjelih boraca Hrvatske
divizije na istočnom bojištu, na suradnju s Moskvom, da propusti ruske snage na
Albaniju i krenu u boj kontra zajedničkog neprijatelja Italije.
Vidimo da je Pavelić imao alternativu
tj. dvije mogućnosti, napustiti savez sa silama Osovine ili ući u savez sa
Staljinom. Svjestan je bio da Sile osovine, Italija i Njemačka gube rat. Znajući
i s pravom prosudbom da Staljin ni prije rata nije htio čuti za ni kakvo
"hrvatsko pitanje" odgovorio mu je povijesno NE koje je kasnije sebi prišio
Tito!? Da je to prihvatio dovelo bi ga to opet u istu stramputicu odnosno pod
kapu Moskve, kao nekad Kvaternika, Radića, Antu Ciligu, ali ponavljam neki misle
i Tuđmana(!?). Da bi ovo razumjeli preporučam vam pročitati Pavelićev
antikomunistički pamflet Strahote zabluda. Ovo je tim jasnije što se nije dao
uvući ni u pokušaj V. Maksa Luburića, budući da je s pravom smatrao s obzirom na
odnos hrvatskih snaga i snaga SSSR-a da će to za Hrvate biti novo Krbavsko polje
s potpunim uništenjem hrvatskog naroda. Ne sumnjam da bi tako bilo tim više što
se ni na koga nije mogao više osloniti.
Također, ne smičite s uma da je kod komunista mogao imati uspjeh, tako i naš
Peđa i dan danas tu nalazi osnovu za glupost i demagogiju, samo onaj koji se na
djelu dokazao da mrzi Hrvatsku i hrvatski narod. Bilo je kao u ogledalu jasno da
se Istok i Zapad natječu tko će prvi umarširati u Hrvatsku, te je Pavelić doznao
da se Churchill namjeravao iskrcati s Amerikancima na jadransku obalu, a znademo
da je Franklin Delano Roosevelt bio izričito protiv toga još na skupu u
Teheranu. Po mišljenju mnogih tu leži i sukob s Vokićem, Lorkovićem i
Farolfijem. Zadojeni i paralizirani majčicom Rusijom i spremni za obnovu
Jugoslavije kao buduće sovjetske republike komunisti u hrvatskoj su zatražili i
dobili da Tito pošalje poslanike u Moskvu. To je ionako namjeravao pa je tako
poslao Đilasa i Kardelja da idu i zamole Staljina da primi Jugoslaviju pod skute
SSSR-a.
Ne imavši izbora Pavelić je s mnoštvom naroda i vojskom krenuo put zapada
(najveće okupljanje bilo je u Zagrebu o. a. ) prema Anglosaxoncima koji su tada
držali zapadni dio Austrije i manji dio sjevera Italije, dok su Sovjeti u mnogo
većem broju i mnogo bolje naoružani već zauzeli Beč i veći dio Austrije. Vidimo
da je razvidna situacija da Britanija nije imala vojne snage da zaštiti nevine
civile i vojsku koja je predala oružje gotovo u cijelosti na Bleiburgskom polju.
Oni su vagali između opcije da li ići u sukob s moćno jačom Rusijom ili ići na
kartu Ženevske konvencije. Uz to ni jednoj zemlji u srcu Europe nije odgovaralo
prihvaćanje opasnog i strašnog rata između Zapadnih i Istočnih saveznika i
odlučili su se za ono što su sovjeti tražili izručenje svih zarobljenika Titi.
Njemu ni na kraj pameti nije bila namjera da primjeni Ženevsku konvenciju o
ratnim zarobljenicima i pokorenom civilnom pučanstvu i tako je "pothvat
klaonica" mogao početi.
On sam nije mogao ni smisliti, a što je upravo bila želja sovjeta, da preko
pola milijuna nedužnih izbjeglica vrati svojim kućama budući da se je već vidio
kao vrhovnik na čelu nove Jugoslavije. Ja znadem po predaji da su se na
glasovanju bacale kuglice za Kraljevsku Jugoslaviju ili za Komunističku
Jugoslaviju i sve su išle u kutiju Titine Jugoslavije tamo gdje se očekivala
podjela. Dakle, njemu je više odgovaralo stratište i pokolj pola milijuna ljudi
nego da oni kao povratnici glasuju protiv Komunističke Jugoslavije, prvog naziva
DFJ-a. Umjesto primjene ratnog prava, on ih je dao gotovo sve poubijati na
najokrutniji način i to je istina koja se ne može skrivati koliko god se naš
Peđa i pokladni krampusi crnocrvenih orijunaša trudili u koje svakako spada i
čelnik Sabora Ivan Leko.
Ne zaboravite, da je također vraćao dugove Crnoj Ruci, koja mu
je poškljocala sedam sekretara SKOJ-a i da je realno gledajući doprinos
partizana u drugom svjetskom ratu bio minoran, zasigurno oni nisu porazili
stotine tisuća njemačkih jedinica. Opća glorifikacija odgovarala je samo njemu
pa jahte, dvorci, skrovišta, skloništa, lovišta, automobili, i cijeli
rezidencijalni kompleksi, posebice Brijuni, bili su prosperitet samo za njega
dočim je država živjela na milostinji drugih u prvom redu SAD-a.
Držim da je
povijesno ustaštvo revolucionarna vojska, a ne
politička grupacija tim više što se etimološki može
prevesti kao odlučnik, ustanik, gospodin, bunjevac
(buni) ratnik, dakle, pa i kao Hrvat i slično. U
prilog tome ide i činjenica da je domobranstvo
proizašlo iz Mačekovih zaštitara te da se hrvatski
komunisti sve do utamničenja i po svemu sudeći
trovanja Andrije Hebranga nisu protivili ni
domobranima ni ustašama i bili su za očuvanje NDH-e u
nekom okviru konfederacije s istočnim dijelom
Jugoslavije. Sjećam se da sam kao novinar "Anita
Badaja" nazočio prvom općem saboru HDZ-e i stavio
naslov za tadašnji omladinski list Fokus,
Konfederacija ili razlaz, a urednik je stavio ovaj
naslov, Manifestaciono, ali radno (!?).
Ovo napominjem iz razloga što i dan danas mi novinstvo nemamo već narudžbu
"gotovih i hladnih jela" pa je doslovno ugušena sloboda razmišljanja i prosudba
po razumu i savjesti. Čini mi se da su osobe tipa A. Breivik-a najzastupljenije,
dakle, psihopati, upravo u medijima i čelnim državnim resorima. Iskreno ja se
nikako ne mogu oteti dojma da će se ministar P. Matić ubiti jer kad sebe stavlja
kao ekvivalent ukupnosti Domovinskog rata, onda je to gotovo izvjesno.
Bleiburg i Križni put prvotno valja shvatiti kao masakr nad nevinim civilima,
jer kako djeca mogu biti ratni zločinci, kakav je to demokratski progres
ubijanje bez ikakvog suda i kakav luđak morate biti kada tvrdite da znadete što
tko misli pa da iz sigurnosti istog valja likvidirati ili da ste lider
antifašista i mrtvo hladno kažete da su dobili ono što su tražili, kao što to
kazaše Ivan Fumić prije desetak godina!?).
Onaj tko obilježavanje Bleiburga smatra neutemeljenim jest lažov ili umno
bolesna osoba, a ovo tim više jer ne postoji niti sumnja, a kamo li osnovana da
je iti jedna osoba koja je na monstruozan način lišena života bila ratni
zločinac!? Simpatije prema komunizmu nikako ne smiju biti razlog da se zatire
istina, a to što netko nema snage priznati da je pogriješio jest upravo domena
liječnika. Zato moj Peđa Grbin, postoji jedna fenomenalna srpska uzrečica: "Idi
bre pa se leči".
Nota bene.
Svakom razumnom čovjeku duša se ježi i na samu pomisao
(Animus meminisse horret) o tim vremenima i
događajima, a dragi Peđa i njegovi istomišljenici,
prevariti će te se u kontu, jer svako ludilo za svoga
vremena dočim je zdrav razum nepobjediv i jedino
istina ne podliježe reviziji. Bleburg će postati
Svetište, a domoljubi uvijek ostaju svoji i spremni
uvijek sačuvati svoje ognjište, dočim takvi kao vi
možete jedino ući u kolonu hodajućih Ahasvera, a ne u
povijest.
Ante Baraba Miš
Pagliuch, 18. svibnja
2015. godine
www.hkz-kkv.ch
(108) |