U knjizi "Politički razvitak Hrvata", a u podnaslovu "Sukob svjetskih sila i politički razvitak Hrvata" autor Dinko Tomašić analizirao je i politiku Austro - Ugarske, a samim time i njen odnos prema Hrvatskoj.

On piše: Uslijed propasti feudalnog poretka u austrijskoj carevini opasnost od germanizacije i mađarizacije postala je još veća, jer se je sada ta težnja pojavila u obliku njemačkog i mađarskog nacionalizma u težnjama tih nacionalizama ne samo za političkim i kulturnim zarobljavanjem, nego i u njihovim težnjama za ekonomskim iskorištavanjem Hrvata i hrvatskih krajeva.

U hrvatskim naime krajevima austro-ugarski vladajući građanski slojevi ometali su razvitak industrije, jer su ti krajevi trebali poslužiti samo kao tržište za industrijske proizvode iz ostalih austro-ugarskih zemalja, a uz to i kao vrelo sirovina..

Ako se danas analizira politiku Europske unije ili bolje rečeno politiku zapadne/sjeverne Europe - jezgre prema periferiji, ne bi se moglo govoriti o klasičnim nacionalističkim težnjama kakve su vladale u vrijeme monarhije. Današnja politika jezgre dade se prepoznati kao politika ekonomskog imperijalizma i neokolonijalizma koja putem bolesne neoliberalne doktrine u sprezi sa međunarodnim financijskim kapitalom i pomoću pomoćnih aparatura neoliberalizma i njegovih sastavnica vrši ekspanziju, osvaja tržišta lišavajući nerazvijenije vlasništva nad bogatstvima i resursima, uništavajući njihovu domaću industriju, uništavajući i preuzimajući njihovo tržište i banke dovodeći ih u dužničku ovisnost čime ih se kulturno, politički i ekonomski podčinjava, pretvara u koloniju i bespogovorne poslušnike.

Ako se sagleda današnja hrvatska zbilja onda se takvu politiku i stanje i u Hrvatskoj može lako prepoznati. Više je uzroka današnjeg kolonijalnog stanja Hrvatske, a tom stanju svakako je pridonio i Račanov Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju koji je sa sobom donio liberalizaciju. Liberalizacijom su u Hrvatsku ušle investicije, ušao je strani kapital i robe. Sveukupno je to Hrvatsku učinilo tržištem za proizvode iz EU zemalja i uništilo našu industriju. U usporedbi sa stanjem iz vremena monarhije današnje stanje je slično samo što je način drugačiji.

Marjan Bošnjak davno je prepoznao politiku EU-a prema Hrvatskoj kao neokolonijalizam

Evo kako je taj analitičar i kritičar EU-a, u nešto kraćim crtama i prilagođenom redoslijedu, prikazao:

Europskim zemljama nije bilo u interesu da se hrvatska industrija oporavi, nego im je bilo u interesu da oni proizvode i da svoje gotove proizvode izvoze Hrvatskoj. Hrvatska proizvodnja polako je nestajala, a europski je kapital po Hrvatskoj užurbano gradio shopping centre i otvarao tisuće svojih trgovina, kako bi što bolje plasirao svoje proizvode i što prije osvojio hrvatsko tržište. Važnu ulogu u ekonomskoj kolonizaciji Hrvatske imaju upravo trgovački lanci i strani shopping centri koji su nakon otvaranja hrvatskog tržišta nekontroliranom uvozu iz Eu-a preplavili Hrvatsku.

Veći ulazak stranih trgovačkih lanaca (trojanski konj) počeo je tek nakon 2000. godine, a kada je krenuo, strani je kapital vrlo brzo gotovo pregazio hrvatsko tržište. Deset godina poslije trgovački lanci i strani shopping centri vladaju hrvatskim tržište. Kada su odlučili krenuti u osvajanje, strani trgovački lanci ubacili su u igru svoj golemi kapital i svoje dugogodišnje iskustvo da bi danas premrežili cijelu Hrvatsku. U korak s njima ušli su i strani trgovački centri, a glavna uloga jednih i drugih je da na hrvatskom tržištu ostvare što veće profite, te da ga preplave uvoznom robom. Veliki strani lanci s golemom količinom akumuliranog kapitala, koji im omogućuje i poslovanje s gubitcima dok ne uguše domaću konkurenciju, uništili su male trgovce i obrtnike. Do 2009. njihov udio u hrvatskom gospodarstvu pao je na svega 18 posto ukupnpg tržišta, a samo u 2009. godini zatvoreno je oko 2400 trgovina i obrta uz gubitak od 7000 radnih mjesta.

Otvaranje Hrvatske Europskoj uniji tj. , kako kaže Bošnjak europska politika hrvatskih političkih elita pokazalo se dobrim za gospodarstvo EU-a, ali katastrofalno za gospodarstvo Hrvatske. Najveća šteta učinjena je industrijskoj proizvodnji (umjesto njene zaštite i potpore da ojača, rekonstruira se, unaprijedi i modernizira, da postane konkurentna, potpuno je uništena).
I do tada nekonkurentna na takav način nije se mogla oporaviti. Od tada nikada niti nije postala konkurentna. Postalo je jeftinije uvoziti gotove proizvode nego ih proizvoditi u Hrvatskoj.

Otvaranjem Hrvatske Europskoj uniji hrvatsko gospodarstvo otvoreno je stranom osvajanju, a Hrvatska postala gospodarska kolonija EU-a. Hrvatska je od 2000. - 2009. doživjela i pravu invaziju stranog kapitala i stranih poduzeća.
Većina stranih kompanija koje su došle u Hrvatsku, kazuje Bošnjak, nisu ušle u hrvatsko gospodarstvo da bi pokrenule novu proizvodnju, nego da bi preuzele postojeća poduzeća i djelatnosti koje su prije bile u hrvatskom vlasništvu. (K tome se može nadodati da je strani kapital nerijetko uništavao hrvatska poduzeća. Osobito putem sumnjivih braunfild investicija, kad su strane kompanije kupovale postojeća domaća poduzeća ali ne da poprave proizvodne kapacitete. Naime takvo poduzeće podcijenjeno na tržištu strani kupac je kupovao i najčešće njime rukovodio dok mu ne nađe odgovarajućeg novog kupca. Događalo se da strani investitor čak i aktivno uništava poduzeće koje je kupio). Valja još istaknuti dobro Bošnjakovo zapažanje da dok je strani kapital umnogome ulazio u Hrvatsku, ni jedno hrvatsko poduzeće nije uspjelo snažnije iskoračiti na strana pogotovo zapadna tržišta.

Plan da se Hrvatsku dovede na razinu manufakture u potpunosti je uspio

Hrvatska je potpuno nespremna liberalizirala svoje tržište i ušla u WTO (Svjetska trgovačka organizacija kojoj je uloga da daje doprinos donoseći trgovinska pravila koja promoviraju slobodnu trgovinu u područjima u kojima su bogate zemlje jače, ali ne i tamo gdje su slabije npr. poljoprivreda i tekstilna industrija).
Od Hrvatske se tražila brza liberalizacija. Ona je provedena nepripremljeno i brzo što je omogućilo i nekontrolirane tokove kapitala sa štetnim posljedicama za hrvatsko gospodarstvo. Kao takva puno je pridonijela dubokoj financijskoj i ekonomskoj krizi naše zemlje, a to joj i jest bio cilj i svrha.

Naime u planovima EU moćnika, kako političkih tako i financijskih, Hrvatskoj nije bilo namijenjeno da napreduje, da se razvija. Time niti restrukturiranje i modernizacija hrvatskog gospodarstva da se gospodarstvo (i putem investicija i ulaska stranog kapitala) razvija u moderno i dinamično gospodarstvo, da se jača njena međunarodna konkurentnost, da proizvodi, da izvozi, da ostvaruje nova radna mjesta. Da je to bio plan to sve bi bilo i ostvareno.

U planovima je bilo da se hrvatska industrijska proizvodnja uništi da se unište njena proizvodna poduzeća (uništavana i na način da su se kao proizvodna pretvarala u trgovačka), da nikada ne postane konkurentna. Plan je i ostvaren. Hrvatska je od donekle industrijalizirane zemlje došla na razinu manufakture. Hrvatska je danas, u vremenu industrijske civilizacije, deindustrijalizirano društvo. Upravo to je temelj današnje hrvatske krize kojoj je vladavina HDZ-a i SDP-a obilno pridonijela. Rezultat je da danas gotovo ništa ne proizvodimo, već sve dobivamo iz izvoza. Hrvatske političke elite i drugi zagovornici liberalizacije tumačili su i očekivali da će Hrvatska liberalizacijom i ulaskom u WTO povećati izvoz ili u najmanju ruku uravnotežiti vanjskotrgovinsku bilancu. Grdno su time prevarili sebe ali i građane Hrvatske. Naime nakon ulaska u članstvo WTO, a od 2001 do kraja 2001 Hrvatska je ukupno izvezla oko 82 milijarde eura a uvezla oko 165 milijardi eura roba (DZS).

Važan faktor u osvajanju tržišta i uništenju proizvodnje bile su strane banke

Naime u okruženju gdje preko 90 posto imovine bankarskog sektora pripada bankama u većinskom stranom vlasništvu te gdje su se banke svojim kreditnim politikama primarno orijentirale kreditiranju potrošnje stanovništva te poticanju uvoza automobila, trajnih dobara, kao i kreditiranju kupovine robe široke potrošnje (koje je također uglavnom inozemnog porijekla) domaća proizvodnja je godinama sustavno zanemarivana i to, kako kroz nemogućnost financiranja na domaćem tržištu, tako i kroz nemogućnost povećanja vlastite konkurentske prednosti i na domaćem i inozemnom tržištu.

Razlog tome je više nego očit, strani kapital koji je došao u Hrvatsku nikada nije bio zainteresiran za razvoj hrvatske proizvodnje, već isključivo za aktivnosti koje ne predstavljaju konkurenciju međunarodno razmjenjivoj robi i uslugama inozemnog porijekla.
Inozemno dužničko financiranje i inozemna direktna ulaganja prvenstveno su se usmjerila u djelatnosti financijskog posredovanja, trgovine, razvoja telekomunikacijskih sustava i izgradnje stambenih i drugih nekretnina, izgradnju prometne i druge infrastrukture i druge djelatnosti u kojima se u procesu stvaranja dodatnih vrijednosti ne javljaju robe i usluge koje bi na domaćem tržištu bile izravna konkurencija inozemnim proizvodima kao međunarodno - razmjenjivoj robi.

Prijateljska ulaganja

Najveću korist od ukidanja zaštite hrvatskog gospodarstva imala su tri velika europska gospodarstva i to : Italija, Austrija i Njemačka. Isti također imaju i najviše udjela i moći u bankarskom sustavu u Hrvatskoj. Italija i Njemačka također su i najmoćniji partneri Hrvatske u uvozu. Osobito su se njemačke kompanije i tvrtke raširile po Hrvatskoj. Od mnogih tu su poznate: T Mobile, HT, LIDL, Kaufland; DM , BILLA, Baumax, Bauhaus ..
Po strukturi tih kompanija jasno je da hrvatski prijatelj Njemačka nije ulagala i investirala u Hrvatskoj kako bi pomogla u oporavku hrvatske industrije da ona ojača, da postane konkurentna, da Hrvatska ostvari stabilan i održiv gospodarski razvitak, poveća proizvodnju, ostvari izvoz i poveća zaposlenost.
Njemački kapital, kompanije i tvrtke osvojila su hrvatsko tržište, ostvaruju profit i dugoročno iskorištavaju prijatelja. Umnogome su pridonijeli uništavanju hrvatskog gospodarstva.
"Prijateljska ulaganja" Njemačke u Hrvatsku imala su svrhu osvajanja hrvatskog tržišta za njemačke proizvode, za prelijevanje financijskih sredstava i dobiti iz Hrvatske u Njemačku. Njihov značaj je da imaju i šire ekonomske i strateške ciljeve Njemačke, odnosno i radi dominacije na ovim prostorima i daljnjeg širenja svog utjecaja - prodiranja na istok.

U koga se pouzdati

Slijepo pouzdanje i uporno očekivanje pomoći od "prijatelja" sa zapada višestoljetna je boljka Hrvata, usprkos mnogih razočaranja. Ta očekivanja pomoći izvana dokaz je pomanjkanja vjere u vlastite snage, političke lakovjernosti i stalni višestoljetni problem na koga se osloniti i od čije pomoći očekivati manje zlo. Otuda toliko orijentacija u hrvatskoj nacionalnoj politici Hrvata: mađarska, austrijska, ruska, srpska, njemačka.. Pojedini hrvatski ideolozi u toku svoje političke karijere promijenili su po nekoliko puta svoju orijentaciju. Otuda valjda i nova potiha i sramežljiva orijentacija današnje aktualne vlasti prema Londonu.

Onaj koji nikada neće razočarati, iznevjeriti, prevariti, koji će čuvati od svakog neprijatelja i štititi od njegovih zasjeda, koji je najbolji prijatelj je Isus. U Isusa se treba pouzdati i slijediti kao Gospodina. On i jest Gospodin. Posjeduje svu moć na nebesima i na zemlji. On je iznad svakog vrhovništva i vlasti i moći i gospodstva ; jer Otac mu , nakon što je uskrsnuo Krista kao Pobjednika nad grijeho i smrti , sve posloži pod noge (Efežanima 1, 20-22).

Vlast njegova vlast je vječna i nikada neće proći, kraljevstvo njegovo neće propasti ( Danijel 7,14). On je gospodar vječnog života. Njemu kao Otkupitelju pripada i pravo da konačno sudi djela i srca ljudi. Njemu je predan sav sud (Ivan 5,22) On je taj koji će na kraju vremena otkriti tajne namisli srdaca i uzvratit će svakom po njegovim djelima i po njegovom prihvaćanju ili njegovom odbijanju milosti, a po tom upravo svatko već sudi samoga sebe, prima po svojim djelima. Zaista nema boljeg prijatelja i moćnijeg prijatelja!

Bez značajnije reakcije i otpora

Hrvatska je danas, i prije nego li je postala punopravni član Europske unije, politički, kulturno i ekonomski zarobljena zemlja. Ovisna je i zavisna. Ekonomski ju se iskorištava i eksploatira. Tržište je za proizvode iz drugih zemalja EU-a, a uz to je i vrelo sirovina. Jednako a možda i gore nego li je to bilo u Austro-Ugarskoj.

Reakcija na političku, kulturnu i ekonomsku zavisnost, na ropstvo u monarhiji izbila je kod Hrvata u obliku hrvatskog građanskog nacionalizma koji se kod Hrvata nažalost javio najprije u obliku sveslavenske ideologije što je naposljetku rezultiralo raspadom monarhije..

Danas nažalost kod Hrvata nema značajnije reakcije i značajnijeg suprotstavljanja ekonomskom imperijalizmu i neokolonijalizmu, pa i kad su domoljubi u pitanju. Pravo stanje oslikava izjava Ruže Tomašić predsjednice HSP-AS ili novog "trojanskog konja" za razbijanje desnice: "Ja euroskeptik? Pa tko je danas protiv Europe".

Zaštitni znak Ružine stranke Ante Starčević vjerojatno bi bio, jer je bio i više nego jasan, za sva vremena: " Izvan hrvatske države nema života".

Piše: Mirko Omrčen