U hrvatskim naime krajevima austro-ugarski vladajući
građanski slojevi ometali su razvitak industrije, jer su
ti krajevi trebali poslužiti samo kao tržište za
industrijske proizvode iz ostalih austro-ugarskih
zemalja, a uz to i kao vrelo sirovina..
Ako se danas
analizira politiku Europske unije ili bolje rečeno
politiku zapadne/sjeverne Europe - jezgre prema
periferiji, ne bi se moglo govoriti o klasičnim
nacionalističkim težnjama kakve su vladale u vrijeme
monarhije. Današnja politika jezgre dade se prepoznati
kao politika ekonomskog imperijalizma i
neokolonijalizma koja putem bolesne neoliberalne
doktrine u sprezi sa međunarodnim financijskim
kapitalom i pomoću pomoćnih aparatura neoliberalizma i
njegovih sastavnica vrši ekspanziju, osvaja tržišta
lišavajući nerazvijenije vlasništva nad bogatstvima i
resursima, uništavajući njihovu domaću industriju,
uništavajući i preuzimajući njihovo tržište i banke
dovodeći ih u dužničku ovisnost čime ih se kulturno,
politički i ekonomski podčinjava, pretvara u koloniju
i bespogovorne poslušnike.
Ako se sagleda današnja hrvatska zbilja onda se
takvu politiku i stanje i u Hrvatskoj može lako
prepoznati. Više je uzroka današnjeg kolonijalnog
stanja Hrvatske, a tom stanju svakako je pridonio i
Račanov Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju koji
je sa sobom donio liberalizaciju. Liberalizacijom su u
Hrvatsku ušle investicije, ušao je strani kapital i
robe. Sveukupno je to Hrvatsku učinilo tržištem za
proizvode iz EU zemalja i uništilo našu industriju. U
usporedbi sa stanjem iz vremena monarhije današnje
stanje je slično samo što je način drugačiji.
Marjan
Bošnjak davno je prepoznao politiku EU-a prema
Hrvatskoj kao neokolonijalizam
Evo kako je taj analitičar i kritičar EU-a, u nešto kraćim crtama i
prilagođenom redoslijedu, prikazao:
Europskim zemljama nije bilo u interesu da se hrvatska industrija oporavi,
nego im je bilo u interesu da oni proizvode i da svoje gotove proizvode izvoze
Hrvatskoj. Hrvatska proizvodnja polako je nestajala, a europski je kapital po
Hrvatskoj užurbano gradio shopping centre i otvarao tisuće svojih trgovina, kako
bi što bolje plasirao svoje proizvode i što prije osvojio hrvatsko tržište.
Važnu ulogu u ekonomskoj kolonizaciji Hrvatske imaju upravo trgovački lanci i
strani shopping centri koji su nakon otvaranja hrvatskog tržišta nekontroliranom
uvozu iz Eu-a preplavili Hrvatsku.
Veći ulazak stranih trgovačkih lanaca (trojanski konj) počeo je tek nakon
2000. godine, a kada je krenuo, strani je kapital vrlo brzo gotovo pregazio
hrvatsko tržište. Deset godina poslije trgovački lanci i strani shopping centri
vladaju hrvatskim tržište. Kada su odlučili krenuti u osvajanje, strani
trgovački lanci ubacili su u igru svoj golemi kapital i svoje dugogodišnje
iskustvo da bi danas premrežili cijelu Hrvatsku. U korak s njima ušli su i
strani trgovački centri, a glavna uloga jednih i drugih je da na hrvatskom
tržištu ostvare što veće profite, te da ga preplave uvoznom robom. Veliki strani
lanci s golemom količinom akumuliranog kapitala, koji im omogućuje i poslovanje
s gubitcima dok ne uguše domaću konkurenciju, uništili su male trgovce i
obrtnike. Do 2009. njihov udio u hrvatskom gospodarstvu pao je na svega 18 posto
ukupnpg tržišta, a samo u 2009. godini zatvoreno je oko 2400 trgovina i obrta uz
gubitak od 7000 radnih mjesta.
Otvaranje Hrvatske Europskoj uniji tj. , kako kaže Bošnjak europska politika
hrvatskih političkih elita pokazalo se dobrim za gospodarstvo EU-a, ali
katastrofalno za gospodarstvo Hrvatske. Najveća šteta učinjena je industrijskoj
proizvodnji (umjesto njene zaštite i potpore da ojača, rekonstruira se,
unaprijedi i modernizira, da postane konkurentna, potpuno je uništena).
I do tada nekonkurentna na takav način nije se mogla oporaviti. Od tada nikada
niti nije postala konkurentna. Postalo je jeftinije uvoziti gotove proizvode
nego ih proizvoditi u Hrvatskoj.
Otvaranjem Hrvatske Europskoj uniji hrvatsko gospodarstvo otvoreno je stranom
osvajanju, a Hrvatska postala gospodarska kolonija EU-a. Hrvatska je od 2000. -
2009. doživjela i pravu invaziju stranog kapitala i stranih poduzeća.
Većina stranih kompanija koje su došle u Hrvatsku, kazuje Bošnjak, nisu ušle u
hrvatsko gospodarstvo da bi pokrenule novu proizvodnju, nego da bi preuzele
postojeća poduzeća i djelatnosti koje su prije bile u hrvatskom vlasništvu. (K
tome se može nadodati da je strani kapital nerijetko uništavao hrvatska
poduzeća. Osobito putem sumnjivih braunfild investicija, kad su strane kompanije
kupovale postojeća domaća poduzeća ali ne da poprave proizvodne kapacitete.
Naime takvo poduzeće podcijenjeno na tržištu strani kupac je kupovao i najčešće
njime rukovodio dok mu ne nađe odgovarajućeg novog kupca. Događalo se da strani
investitor čak i aktivno uništava poduzeće koje je kupio). Valja još istaknuti
dobro Bošnjakovo zapažanje da dok je strani kapital umnogome ulazio u Hrvatsku,
ni jedno hrvatsko poduzeće nije uspjelo snažnije iskoračiti na strana pogotovo
zapadna tržišta.
Plan da se Hrvatsku dovede na razinu manufakture u potpunosti je uspio
Hrvatska je potpuno nespremna liberalizirala svoje tržište i ušla u WTO
(Svjetska trgovačka organizacija kojoj je uloga da daje doprinos donoseći
trgovinska pravila koja promoviraju slobodnu trgovinu u područjima u kojima su
bogate zemlje jače, ali ne i tamo gdje su slabije npr. poljoprivreda i tekstilna
industrija).
Od Hrvatske se tražila brza liberalizacija. Ona je provedena nepripremljeno i
brzo što je omogućilo i nekontrolirane tokove kapitala sa štetnim posljedicama
za hrvatsko gospodarstvo. Kao takva puno je pridonijela dubokoj financijskoj i
ekonomskoj krizi naše zemlje, a to joj i jest bio cilj i svrha.
Naime u planovima EU moćnika, kako političkih tako i financijskih, Hrvatskoj
nije bilo namijenjeno da napreduje, da se razvija. Time niti restrukturiranje i
modernizacija hrvatskog gospodarstva da se gospodarstvo (i putem investicija i
ulaska stranog kapitala) razvija u moderno i dinamično gospodarstvo, da se jača
njena međunarodna konkurentnost, da proizvodi, da izvozi, da ostvaruje nova
radna mjesta. Da je to bio plan to sve bi bilo i ostvareno.
U planovima je bilo da se hrvatska industrijska proizvodnja uništi da se
unište njena proizvodna poduzeća (uništavana i na način da su se kao proizvodna
pretvarala u trgovačka), da nikada ne postane konkurentna. Plan je i ostvaren.
Hrvatska je od donekle industrijalizirane zemlje došla na razinu manufakture.
Hrvatska je danas, u vremenu industrijske civilizacije, deindustrijalizirano
društvo. Upravo to je temelj današnje hrvatske krize kojoj je vladavina HDZ-a i
SDP-a obilno pridonijela. Rezultat je da danas gotovo ništa ne proizvodimo, već
sve dobivamo iz izvoza. Hrvatske političke elite i drugi zagovornici
liberalizacije tumačili su i očekivali da će Hrvatska liberalizacijom i ulaskom
u WTO povećati izvoz ili u najmanju ruku uravnotežiti vanjskotrgovinsku bilancu.
Grdno su time prevarili sebe ali i građane Hrvatske. Naime nakon ulaska u
članstvo WTO, a od 2001 do kraja 2001 Hrvatska je ukupno izvezla oko 82
milijarde eura a uvezla oko 165 milijardi eura roba (DZS).
Važan
faktor u osvajanju tržišta i uništenju proizvodnje
bile su strane banke
Naime u okruženju gdje preko 90 posto imovine bankarskog sektora pripada
bankama u većinskom stranom vlasništvu te gdje su se banke svojim kreditnim
politikama primarno orijentirale kreditiranju potrošnje stanovništva te
poticanju uvoza automobila, trajnih dobara, kao i kreditiranju kupovine robe
široke potrošnje (koje je također uglavnom inozemnog porijekla) domaća
proizvodnja je godinama sustavno zanemarivana i to, kako kroz nemogućnost
financiranja na domaćem tržištu, tako i kroz nemogućnost povećanja vlastite
konkurentske prednosti i na domaćem i inozemnom tržištu.
Razlog tome je više nego očit, strani kapital koji je došao u Hrvatsku nikada
nije bio zainteresiran za razvoj hrvatske proizvodnje, već isključivo za
aktivnosti koje ne predstavljaju konkurenciju međunarodno razmjenjivoj robi i
uslugama inozemnog porijekla.
Inozemno dužničko financiranje i inozemna direktna ulaganja prvenstveno su se
usmjerila u djelatnosti financijskog posredovanja, trgovine, razvoja
telekomunikacijskih sustava i izgradnje stambenih i drugih nekretnina, izgradnju
prometne i druge infrastrukture i druge djelatnosti u kojima se u procesu
stvaranja dodatnih vrijednosti ne javljaju robe i usluge koje bi na domaćem
tržištu bile izravna konkurencija inozemnim proizvodima kao međunarodno -
razmjenjivoj robi.
Prijateljska ulaganja
Najveću korist od ukidanja zaštite hrvatskog gospodarstva imala su tri velika
europska gospodarstva i to : Italija, Austrija i Njemačka. Isti također imaju i
najviše udjela i moći u bankarskom sustavu u Hrvatskoj. Italija i Njemačka
također su i najmoćniji partneri Hrvatske u uvozu. Osobito su se njemačke
kompanije i tvrtke raširile po Hrvatskoj. Od mnogih tu su poznate: T Mobile, HT,
LIDL, Kaufland; DM , BILLA, Baumax, Bauhaus ..
Po strukturi tih kompanija jasno je da hrvatski prijatelj Njemačka nije
ulagala i investirala u Hrvatskoj kako bi pomogla u oporavku hrvatske industrije
da ona ojača, da postane konkurentna, da Hrvatska ostvari stabilan i održiv
gospodarski razvitak, poveća proizvodnju, ostvari izvoz i poveća zaposlenost.
Njemački kapital, kompanije i tvrtke osvojila su hrvatsko tržište, ostvaruju
profit i dugoročno iskorištavaju prijatelja. Umnogome su pridonijeli uništavanju
hrvatskog gospodarstva.
"Prijateljska ulaganja" Njemačke u Hrvatsku imala su svrhu osvajanja hrvatskog
tržišta za njemačke proizvode, za prelijevanje financijskih sredstava i dobiti
iz Hrvatske u Njemačku. Njihov značaj je da imaju i šire ekonomske i strateške
ciljeve Njemačke, odnosno i radi dominacije na ovim prostorima i daljnjeg
širenja svog utjecaja - prodiranja na istok.
U koga se
pouzdati
Slijepo pouzdanje i uporno očekivanje pomoći od "prijatelja" sa zapada
višestoljetna je boljka Hrvata, usprkos mnogih razočaranja. Ta očekivanja pomoći
izvana dokaz je pomanjkanja vjere u vlastite snage, političke lakovjernosti i
stalni višestoljetni problem na koga se osloniti i od čije pomoći očekivati
manje zlo. Otuda toliko orijentacija u hrvatskoj nacionalnoj politici Hrvata:
mađarska, austrijska, ruska, srpska, njemačka.. Pojedini hrvatski ideolozi u
toku svoje političke karijere promijenili su po nekoliko puta svoju
orijentaciju. Otuda valjda i nova potiha i sramežljiva orijentacija današnje
aktualne vlasti prema Londonu.
Onaj koji
nikada neće razočarati, iznevjeriti, prevariti, koji
će čuvati od svakog neprijatelja i štititi od njegovih
zasjeda, koji je najbolji prijatelj je Isus. U Isusa
se treba pouzdati i slijediti kao Gospodina. On i jest
Gospodin. Posjeduje svu moć na nebesima i na zemlji.
On je iznad svakog vrhovništva i vlasti i moći i
gospodstva ; jer Otac mu , nakon što je uskrsnuo
Krista kao Pobjednika nad grijeho i smrti , sve
posloži pod noge (Efežanima 1, 20-22).
Vlast njegova vlast je vječna i nikada neće proći, kraljevstvo njegovo neće
propasti ( Danijel 7,14). On je gospodar vječnog života. Njemu kao Otkupitelju
pripada i pravo da konačno sudi djela i srca ljudi. Njemu je predan sav sud
(Ivan 5,22) On je taj koji će na kraju vremena otkriti tajne namisli srdaca i
uzvratit će svakom po njegovim djelima i po njegovom prihvaćanju ili njegovom
odbijanju milosti, a po tom upravo svatko već sudi samoga sebe, prima po svojim
djelima. Zaista nema boljeg prijatelja i moćnijeg prijatelja!
Bez značajnije reakcije i otpora
Hrvatska je danas, i prije nego li je postala punopravni član Europske unije,
politički, kulturno i ekonomski zarobljena zemlja. Ovisna je i zavisna.
Ekonomski ju se iskorištava i eksploatira. Tržište je za proizvode iz drugih
zemalja EU-a, a uz to je i vrelo sirovina. Jednako a možda i gore nego li je to
bilo u Austro-Ugarskoj.
Reakcija na političku, kulturnu i ekonomsku zavisnost, na ropstvo u monarhiji
izbila je kod Hrvata u obliku hrvatskog građanskog nacionalizma koji se kod
Hrvata nažalost javio najprije u obliku sveslavenske ideologije što je
naposljetku rezultiralo raspadom monarhije..
Danas nažalost kod Hrvata nema značajnije reakcije i značajnijeg
suprotstavljanja ekonomskom imperijalizmu i neokolonijalizmu, pa i kad su
domoljubi u pitanju. Pravo stanje oslikava izjava Ruže Tomašić predsjednice
HSP-AS ili novog "trojanskog konja" za razbijanje desnice: "Ja euroskeptik? Pa
tko je danas protiv Europe".
Zaštitni znak Ružine stranke Ante Starčević vjerojatno bi bio, jer je bio i
više nego jasan, za sva vremena: " Izvan hrvatske države nema života".
Piše: Mirko Omrčen |