Prilog ozbiljnoj istrazi o načinu na koji su iz Hrvatske
ostavljani tajni i važni dokumenti, kada bi bilo
političke volje za takvu istragu, mogao bi biti i vrlo
tajni dokument Vojno-sigurnosne agencije (VSOA) koji je
29. srpnja 2003. tadašnji ravnatelj Gordan Čačić, danas
pokojni, uputio načelniku Glavnoga stožera Oružanih
snaga RH. Riječ je o dokumentu koji je na sebi ima
oznaku "vojna tajna - vrlo tajno", a u kojemu ravnatelj
Čačić žurno traži od Glavnoga stožera OS RH pomoć u
izvršavanju obveza koje proistječu iz zahtjeva
Tužiteljstva Međunarodnoga suda za ratne zločine za
prostor bivše Jugoslavije. Ukratko, Tužiteljstvo
Haaškoga suda zatražilo je od VSOA da se pronađu i
dostave audio zapisi razgovora iz Središnjice
elektronskoga djelovanja, a predložilo je još da
analitički tim Tužiteijstva u zajedničkom djelovanju s
djelatnicima Središnjice elektronskoga izviđanja ostvari
neposredan pristup bazi podataka o presretanim
razgovorima koji se odnose na istrage i postupke pred
MKSJ-om.
No slijedi za ovu temu ključna
rečenica u Čačićevu "vrlo tajnom" dopisu Glavnome
stožeru: "...ali se također navodi kako Tužiteljstvo
već raspolaže "neslužbenom kopijom" preko 30.000
obavještajnih izvješća sastavljenih u RH uz koje se
čak nalaze i imena operativaca koji su ih
sastavijali."
Gordan Čačić bio je ovlašten da u ime
MORH-a postupa po zahtjevima Vladma ureda za suradnju
s Haaškim sudom. Ono što je važno jest otkrivanje
podatka o 30.000 prije dostavljenih "neslužbenih
kopija" haaškim tužiteljima, a budući da su bile
"neslužbene", ovakvim zahtjevom je tu dokumentaciju
trebalo pretvoriti u službenu, dakle legalnu. Ovih
dana, kada se u čitavoj Hrvatskoj raspravlja o tomu
kako su dostavijeni transkripti iz Ureda predsjednika
RH, a na temelju nekih su, kao što smo se uvjerili,
osuđeni na drakonske kazne generali Gotovina i Markač,
važno je podsjetiti da nije samo bivši predsjednik
Mesić raspačavao osjetljivu dokumentaciju, nego su to
činile i ostale državne službe. Za mnogo manje grijehe
u ozbiljnim državama počinitelji takvih djela
završavaju "na lomači". Kod nas nitko nikada za to
nije odgovarao.
No postupno se u Hrvatskoj, kako istina izbija na
vidjelo, slaže mozaik izdaje koja se dogodila u
"suradnji" s Haaškim sudom.
Prvo, Haaški sud je i prije 2000.
godine odlučio progoniti Antu Gotovinu i ostale
hrvatske ratne zapovjednike iz blistavih
oslobodilačkih operacija. Od 1998. postavljao je
Hrvatskoj zahtjeve za pozamašnom dokumentacijom.
Tadašnja hrvatska vlast nije htjela dati dokumentaciju
nego je pravnim putem osporavala takve zahtjeve Haaga.
Raspravno vijeće je u slučaju sub poene prema Gojku
Šušku odlučilo u korist Hrvatske i odredilo da
Tužiteljstvo ne može od Hrvatske tražiti neograničenu
količinu dokumentacije, kao ni onu dokumentaciju koja
se odnosi na nacionalnu sigurnost.
Drugo, nova koalicijska vlast, a koju
simboliziraju Ivica Račan u Vladi i Stjepan Mesić na
Pantovčaku, nakon 2000. godine prekida pravne bitke s
tužiteljstvom i u znak dobre volje širom otvara vrata
Ureda predsjednika i državnih arhiva te ilegalno
dostavlja dokumentaciju Haaškome tužiteljstvu, mimo
zakonom predviđene procedure. Dostavljaju više od
30.000 dokumenata iz Središnjice elektronskoga
djelovanja i iz Nacionalne službe elektronskoga
izviđanja pri tadašnjem HIS-u. Šef Središnjice
elektronskoga djelovanja tada je bio Blago Dujmović, a
šef Nacionalne službe elektronskoga izviđanja Ivan
Baketa. Oni bi danas trebali odgovoriti tko je na
nezakonit način dao više od 30.000 tajnih dokumenata
haaškome tužiteljstvu.
Treće, nakon što su u Haaškome
tužiteljstvu već znali koga žele optužiti i nakon što
su posjedovali enormnu količinu transkripata iz Ureda
predsjednika i Vladinih arhiva, sada legaliziraju
dokumentaciiu i dokaze protiv unaprijed optuženih
hrvatskih generala.
Četvrto, više je nego sigurno da je
hrvatska država naknadno legalizirala ili "oprala"
dokumentaciju koja se onda rabila u postupcima protiv
Gotovine i ostalih te omogućila haaškim istražiteljima
da dođu u Ured predsjednika i arhive i uzimaju sve što
žele te uspoređuju s dokumentacijom koju su već prije
posjedovali. U pravničkim krugovima, takvo se
postupanje naziva "fishing expedition" (ribička
ekspedicija).
Dokumenti, predsjednički transkripti i
transkripti iz MORH-ovih, odnosno Vladinih arhiva,
nisu se smjeli dati iz sljedećih razloga; zbog toga
što je Raspravno vijeće Haaškoga suda već prije
odredilo da Tužiteljstvo ne moze zahtijevati
neograničenu količinu dokumentacije, nego samo
postupati po specificiranim zahtjevima koji se tiću
određenoga sudskog predmeta koji je u tijeku, i zbog
toga što se radilo o dokumentaciji koja se odnosi na
nacionalnu sigurnost. Na žalost, dokumentacija se
davala lopatom, što potvrđuje ovaj Čačićev dopis, dok
je bivši predsjednik Mesić dao sve, što Haagu treba i
ne treba, čak i jelovnik s Pantovčaka, o čemu smo već
pisali.
Dakle, sve se manje-više zna, a sada
je stvar države hoće li ovu klasičnu izdaju, zbog koje
su stradali nevini generali, istražiti ili ne.
Ivica Marijačić
Hrvatski list
05.05.2011
|
