"Kako se može oko koje je već ugledalo svjetlo, opet zaljubiti u tminu? Kako se može čovjek, koji je upoznao živoga i istinitoga Boga, pokloniti kumirima? Svih tjelesnih muka se ne bojim jer je Gospodin Krist rekao: 'I ne bojte se onih, koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti, negoli se bojte onoga, koji može i tijelo i dušu baciti u pakao". Sv. Vlaho

Patron grada Dubrovnika, sveti Vlaho/Blaž, za kojeg se drži da je bio liječnik, štuje se kao zaštitnik bolesti grla, a iz ovog je izveden običaj 'grličanja'.

Sveti mučenik i biskup Vlaho ili Blaž (Blais, Blasius) se rodio koncem 3. početkom 4. st. u Sebasti/Sebastiji u ondanjoj Maloj Armeniji (grad Sivas je sada u Turskoj) kojom je vladao tada Rim. Ime Blaž dolazi od prilagodbe inačice Blasius, a Dubrovčani ga zovu parac Vlaho (u dubrovačkomu govoru znači zagovornik).

Ime Vlaho je nastalo od grčke riječi Vlasios. U Rusiji npr. ga zovu Vlasij (spomendan 11. veljače po straom crkv. kalendaru), a u Armeniji Barseg. Spmendan sv. Vlaha Armenska apostolska crkva slavi tijekom mjeseca siječnja. Nadnevak blagdana sv. Vlahu ovisi o tome kada Armenska crkva slavi Uskrs. Dakle, njegov je blagdan pomičan, ali uvijek je u siječnju.

Katolička, Armenska apostolska pa i Pravoslavna crkva štuju svetoga mučenika diljem svijeta: u Armeniji, Belgiji, Engelskoj, Francuskoj, Grčkoj, Italiji, Njemačkoj, Rusiji, Ukrajini, Španjolskoj pa naravno i u hrvatskim krajevima. Osobito se svečano slavi parac Vlaho u Dubrovniku. Relikvije sv. Vlahe raznesene su po cijelom kršćanskom svijetu.

U Napulju, u samostanu sv. Grgura Prosvjetitelja, čuva se komadić svečeve glave u dragocjenom svečevom kipu od srebra. Isto se tako njegove relikvije čuvaju u srebrnoj ruci u knjižari sv. Blaža i crkvama u Napulju, a također u crkvi Notre Dame u Parizu, u Bruxellesu, u Bologni, u Lisabonu, na Malti, u Bernu , u Mlecima, u Campostelli , u Veroni, u Kölnu i drugdje.

Po navodima povjesničara V. Lupisa i J. Belamarića, najpoznatija zlatarska umjetnina, relikvijar u Dubrovniku, jest glava sv. Vlahe - nastala je u carskoj carigradskoj radioni. Prema tvrdnji hrvatskoga kroničara Nikole Ranjina, Dubrovčani su izabrali sv. Vlahe za svojega patrona godine 971., a odmah su nakon toga čina nabavili i njegove relikvije. U mnogobrojnim crkvama hrvatskih krajeva nalaze se oltari sv. Vlahe: u Cavtatu, selu Janjina na Pelješcu, Luci na Šipanu, Konavlima, Orebiću, selu Pridvorju, Slanome i drugim mjestima. U Zagrebu, također postoji župa sv. Blaža.

Legenda o ukazanju sv. Vlaha

Preživjeli (nakon napada Avara i Slavena), a prestrašeni stanovnici početkom 6. stoljeća potresom porušenog slavnoga grada Epidauruma, prebjegli su na pustu hrid Laus, Raus, Rausium, Rhagusium, da tu nastave živjeti i raditi. Trebalo je puno odvažnosti, samopouzdanja i snage tu stati i ostati, jer su životni uvjeti bili krajnje nepovoljni s jedne strane brdo, šuma (dubrava), a s druge široko i uzburkano more. Puni samopouzdanja oni su se dali na posao i uskoro stvorili podnošljive uvjete za život. Uskoro se i na kopnu (prijeko) stvorila i malena hrvatska zajednica i one su se uskoro zasipanjem morskog rukavca spojile i ojačale.

Odmah nakon što je novo naselje - prvotna communitas - počelo živjeti i razvijati se, pohlepni susjedi na nju su zavidno gledali kao na svog opasnog takmaca i htjeli su je svakako prisvojiti. Mlečani su se, prema legendi, na putu za Levant 972. godine ukotvili u Gružu i pod Lokrumom s izlikom opskrbe hranom, a s pravom namjerom zauzeti Grad. Pomoć je pak stigla otkuda se nisu nadali, s neba.

Sveti Vlaho, prema legendi, javio se plebanu Stojku, dok je ovaj noću molio u crkvi Svetoga Stjepana i naložio mu da obavijesti Senat o namjeri Mlečana i da se pripreme za obranu. Nakon što je namjera Mlečana bila osujećena, Dubrovčani su izabrali Svetoga Vlaha svojim glavnim zaštitnikom (prije su to bili Sv. Srđ - zato i brdo Srđ i Bak).

Fešta Svetog Vlaha

Štovanje Sv. Vlaha najbolje se očitovalo prigodom proslave njegovog Blagdana - 3. veljače - kada su ljudi masovno dolazili u Grad. To je bio blagdan svih stanovnika Republike. Da se omogući svim sudjelovati, uvedena je 'Sloboština Sv. Vlaha', dan kada je svaki prekršitelj, kažnjenik i prognanik mogao 2 dana prije i 2 dana poslije blagdana slobodno doći u Grad, a da ga nitko nije smio pozvati na odgovornost (ta se sloboština kasnije proširila na 7 dana prije i 7 dana poslije blagdana).

Za blagdan je cijela Republika hrlila u Grad - tko nije mogao ići, slavio je kod kuće - sa svojim crkvenim barjacima i u narodnoj nošnji, da se svome svecu pokloni i pomoli, da mu zahvali za zaštitu u prošlosti i preporuči sebe i svoje za ubuduće. Tako je to i danas, pa se ljudi dugo i temeljito pripremaju za ovu svečanost, u kojoj sudjeluju osim domaćih i njihovi gosti.

A za one koji gradu nisu željeli dobro, na Pločama, istočnom ulazu u povijesnu jezgru Grada, uklesan je na kamenu natpis na latinskom jeziku: 'Daleko vam kuća divljaci! Nikoga se ne boji ova tvrđa, koju grije dah svetoga starca.'

Fešta Sv. Vlaha se od 1. rujna 2009. godine nalazi na UNESCO-voj listi nematerijalne baštine čovječanstva.

Napisao/la M.S. /A.B.

Portal: hu-benedikt.hr