- Što za Hrvate katolike znače blagdani Svih svetih i Dušni dan, i kako bi se prema tim blagdanima trebali odnositi?
Za sve katolike, pa tako i Hrvate katolike, svetkovina Svih svetih je zapovijedani blagdan, što znači da smo kao vjernici dužni odnositi se kao prema drugim svetkovinama, primjerice Uskrsu, Božiću, svetkovini Velike Gospe...To podrazumijeva sudjelovanje u svetoj misi i kako kaže crkveno pravo "suzdržavanje od onih radova i poslova koji priječe iskazivanje štovanja Bogu, radost vlastitu danu Gospodnjemu ili potreban odmor duše i tijela". Dušni dan nema liturgijsku razinu svetkovine, već je spomendan svih vjernih mrtvih.Sjećamo se svojih dragih pokojnika tako da pohodimo njihove grobove i prikazujemo svete mise za njih. Sveti Alfonz Marija de Liguori, crkveni naučitelj, uči da je molitva za pokojne najveći izraz ljubavi prema našim pokojnicima jer im ništa kao molitva i dobra djela koja prikazujemo za njihove duše ne može toliko pomoći na njihovu putu prema Raju.Kad kažem "putu", mislim na čistilište, kroz koje duše trebaju proći prije konačnog ulaska u cilj za koji smo stvoreni – vječno zajedništvo s Bogom. Ovo su dani kad bi bilo dobro da vjernici otvore Katekizam Katoličke crkve i podsjete se nauka o "posljednjim stvarima“"– raju, čistilištu i paklu.
- Je li vjernicima lakše opraštanje od najmilijih jer ih uče kako je ovaj život prolazan te nakon ovozemaljskog života odlaze u radost, Kristu?
Teško je to reći jer je svako odvajanje od voljenih osoba patnja i to nije lako. Što je ljubav veća i patnja je veća. No sigurno je da nam kršćanska vjera otvara nadu koja utemeljenje ima u Kristovoj pobjedi nad smrću, dakle u nečemu što nadilazi naše okvire. Tko živi s Kristom, tko vjeruje u njega i tko zadobije milost da umre u zajedništvu s Njime ne boji se smrti.Kršćani se opraštaju od ovoga svijeta kao djeca koja idu Ocu koji ih čeka za zajedništvo koje neće imati kraja. Ljudski se je bojati smrti, ali kada vjernik pristupa smrti to ne radi smo "ljudski", nego vjernički, a to je sasvim druga razina. Razina milosti koju samo Bog daruje. Meni tu najbolje govore primjeri svetaca.
- Pogledajte kako je umro bl. Alojzije Stepinac: blagoslivljajući Boga. Kako je to moguće?
Blagoslivljati dok u bolovima umireš! Moguće je ako si sin Božji. Ako vjeruješ i znadeš da s Kristom smrt više nije nepobjediva. Stoga sv. Pavao izaziva smrt i pita se: "Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?" (1 Kor 15,55).
- Je li iz tog aspekta tugovanje za ove blagdane "dopušteno", to jest primjereno?
Nije svejedno ako tugujemo za osobom koja je nedavno umrla ili prije nekoliko godina. Tuga je emocija od koje ne možemo bježati, ali možemo ući u nju sa zahvalnošću za dar života osobe zbog koje tugujemo i s vjerom. S time da je to uvijek lakše reći nego živjeti.Vjera daje potpuno drugu dimenziju smrti i čini mi se da nikada nije dovoljno naglašavati koliko je dar vjere nevjerojatan jer daje smisleni odgovor na temeljno antropološko pitanje pred kojim ljudski razum dolazi do zida – a to je smrt. Stoga Svi sveti i Dušni dan nisu dani za žalovanje, nego za ispovijedanje vjere u vječni život na koji nas Krist poziva.
- Kako komentirate katolike koji iskreno i bolno tuguju za svojim voljenima, ali godinama ne odlaze na njihove grobove? Naime, to nije rijedak slučaj. Možda je u pitanju bol, nespremnost na suočavanje sa gubitkom ili jednostavno smatraju kako posmrtni ostaci ne predstavljaju mjesto gdje njihovi najmiliji zaista počivaju? To jest, njihova duša.
Ne znam što bih vam odgovorio. Ja sam sretan i zahvalan što svojoj baki, ocu ili bratu mogu otići na grob i zapaliti svijeću. Razmišljam kako je bilo tolikim hrvatskim sinovima ili braći i još uvijek jest koji to ne mogu učiniti jer se za grobove njihovih voljenih ne zna.
- Kako možemo pomoći osobi koja tuguje zbog nepovratnosti nečije smrti?
Nemamo svi istu sposobnost suosjećanja s tuđim bolima i tugom, a upravo je to ono što je najvažnije pokazati osobi koja tuguje zbog smrti bliske ili voljene osobe – pokazati našu blizinu. Crkva u obredu sprovoda uvijek moli za obitelj i prijatelje pokojnika. Kroz molitvu Bog daje dar utjehe.
- Recentna psihološka istraživanja kazuju kako se kao reakcija na gubitak voljenih pojavlju oprečna stanja: neki odlutaju od vjere, dok se u drugih vjera produbljuje. I Vi ste vrlo mladi, s 15 godina, ostali bez najmilijih, bez oca i 18-godišnjeg brata koji poginuli u teškoj prometnoj nesreći. Kako možemo pomoći sami sebi u takvim trenucima?
Svatko ima svoje iskustvo. Ja sam bio mladić kad sam doživio smrt u obitelji. Sad mi se čini da bi mi danas bilo teže proživjeti tako nešto. Sjećam se da mi nije bilo lako prihvatiti što se dogodilo, ali srećom nisam se zatvorio u sebe. Zapravo, to mi nije dopustila moja obitelj. Dijelio sam tugu, i početno neprihvaćanje postepeno se mijenjalo. Sve opet po milosti vjere. Sami si ne možemo pomoći. To je jako važno znati. Samo otvaranjem prema Bogu ili novom smislu koji moramo pronaći nakon takvih bolnih iskustava.
Autor Vladimira Paleček, direktno.hr
|
