|
AZEMINA DURAK - ZVONAR - BELLA, kći Rasima i Fatime
Rođena sam 29. svibnja 1961. godine u Sarajevu. Po nacionalnosti sam Bošnjakinja, neopredijeljena. Otac Rasim mi je umro za vrijeme rata od karcinoma, od obitelji imam živu majku Fatimu, braću: Jasmina i Milera, sestre: Jasminu, Cinu, Senu i Sanelu. Završila sam višu novinarsku školu u Zagrebu, gdje sam i radila do početka rata. Pisala sam kao izvjestitelj za sarajevsko Oslobođenje, riječki Novi list. Globus, vanjsko izdanje i još neke listove. Radila sam s Jadrankom CigeIj, koja je također bila zarobljena u logoru Prijedor i Omarskoj, te s Tanjom Torbarinom. |
Zarobljena sam kao pripadnik aktivne Hrvatske vojske, na dužnosti vojnik u Karlovačkoj postrojbi, kojom je zapovijedao Ante Pavlić i Jure kojem ne znam prezime, mislim da su obojica poginula. Naša postrojba išla je u pomoć okruženim hraniteljima Bihaća. Preko Mekušja smo ušli na okupirani teritorij. Na Slunjskim brdima smo ušli u zasjedu gdje je 8 naših vojnika poginulo, a jedan dio ranjen, nakon čega smo bili prisiljeni predati se. Nagađa se da smo izdani iz Zagreba.
Zarobili su nas 25. srpnja 1992. godine Beli orlovi kojima je zapovijedao Kapetan Dragan, Dragan Vasiljković, na Slunjskim brdima. Tada sam odvedena u Rakovicu na ispitivanje, pa u Vojarnu Slunj, Vrginmost, Glinu, zatim sam bila odvođena na Manjaču, te u logor Omarska. Svugdje po dva dana, te u svim logorima sam ispitivana, za ono što znam i ne znam, uz mučenja, batinanje te ostala zlostavljanja.
U logorima sam najviše bila u samici, tako da nisam znala je li dan ili noć, gdje su se na sve načine iživljavali nada mnom. Sve vrste batinanja čime su stigli i mučenja strujom. Isto tako mučena sam glađu, žeđu, hladnoćom, izolacijom, a logori su bili puni štakora koji su puzali po meni danju i noću, nije se nikako moglo od njih obraniti. Višekratnim maltretiranjem kod ispitivanja danju i noću, uz ostala zlostavljanja, prijetili su mi smrću strijeljanjem, zabranjivali spavanje, prisiljavali na pjevanje četničkih pjesama.
Mučili me zabranom komunikacije s ostalim logorašima, javnim nastupima u nji hovim medijima, slušanjem jauka logoraša, gledanjem seksualnih zlostavljanja i ubijanja ljudi, žena i djece, klanjem noževima, bajunetama, ubijanjem puškama i na druge užasne načine. Uglavnom su danju ubijani, a noću su ih logoraši zakapali. MCK me prvi put evidentirao 25. kolovoza 1992. god. imam i broj iskaznice br. No. CICR 001599, pod tim brojem sam evidentirana kod njih. Prevoditeljica je bila Srpkinja, korektno je prevodila, jer znam engleski.
Pisala sam pismo sestri u Zagreb, koja mi je pomogla da budem razmijenjena. Smještaj u logorima kroz koje sam prošla bio je grozan, strašan, hrana nikakva, korica suhog kruha jednom dnevno s malo vode. Higijenski uvjeti nikakvi, par puta sam dobila po dvije minute za kupanje i to pred dolazak MCK-a, sanitarni uvjeti također nikakvi, odjeću sam dobila staru i poderanu. Zarobljena sam sa 60 kg, a kada sam izašla iz logora imala sam 35 kg. Nakon svih maltretiranja imam hrpu prijeloma rebara, prsta, mnoga nagnječenja, sva sam bila crna od batina, a često sam bila u nesvijesti. Imala sam mnoge opekotine od struje. Desni bubreg mi je odmah po izlasku izvađen. Sada imam karcinom maternice i hrpu drugih bolesti, a da nemam mogućnosti liječenja.
Razmijenjena sam u selu Crni potok, kod Maljevca 21. studenog 1992. godine. Nemam riješen status logorašice, iako imam sve potvrde od Međunarodnog crvenog križa, te s osnova zarobljavanja nisam ostvarila nikakva prava.
Iz knjige “Svjedočanstva glinskih logoraša".
|
