1. Hodočastimo danas ovom memorijalnom groblju u
Vukovaru, da prignemo koljena na ovoj Golgoti suvremene
Hrvatske i da ovdje molimo za poginule i nestale, za sve
žrtve Domovinskoga rata.
Okupljeni smo na euharistijskome slavlju,
spomen-činu Kristove muke i uskrsnuća, u vjeri da naši
pokojni, koji su po sakramentima bili povezani s
Kristom, žive sada s Bogom u vječnosti. Susreli smo se
kao vjernici, kako bismo čuli Božju riječ, a ona je
prepuna izazova.
Današnje Evanđelje naviješta:"Ne prodaju li se dva
vrapca za novčić? Pa ipak, ni jedan od njih ne pada na
zemlju bez Oca vašega" (Mt 10,29). Kako li samo te
riječi dobivaju odjek na ovome mjestu, u Vukovaru,
gdje su u studenome 1991. godine, nakon što je u
agresoru zašutjela ljudskost, zašutjele i ptice!
Prognan je njihov let i pjev; ostala su tek ogoljela
gnijezda, u iščekivanju hoće li se nad njima nadviti
zatorna ruka krvnika ili blagi pogled povratnika. Puno
je života tada palo na zemlju i ostavilo ove znakove
spomena, među kojima nama najsnažnije progovaraju
križevi.
Evanđelje, služeći se dojmljivom slikom o vrapcima
pred nas stavlja nježnost Boga, koji pokazuje brigu i
sućut za, naizgled, bezvrijedna stvorenja i koji je
pozoran na našu najmanju životnu sitnicu, ma kako bila
nestalna i lomljiva. Želi nam reći da smo poput
vrabaca koji imaju svoje gnijezdo u Božjim rukama.
Iako je tako, nismo sasvim oslobođeni straha, jer se i
dalje ljudski životi obaraju na zemlju ili se olako
prodaju za manje od nekoliko novčića.
2. Isus
triput ponavlja: Ne bojte se! (usp. Mt 10, 26-31).
Nitko ne pada na zemlju bez nebeskoga Oca. Pa je li
onda Bog taj koji prekida njihov životni let? Želi li
Bog smrt? Nipošto. Govori nam da se ništa ne događa, a
da Bog nije prisutan; da ne postoji trenutak bez Boga.
Ni u najgroznijim prilikama Bog nije daleko, ali se
puno toga - iako je prisutan i uključen u ljudsku kob
- događa protiv njegove volje. Čovjek, nažalost, često
izabire život protiv Boga. Tako životna drama nije
samo naša, nego je i Božja. O tome progovara njegov
križ, a zatim i svi križevi koji svjedoče o kršćanima,
kako živima, tako i mrtvima.
Bog je prisutan, utjelovljen i u moj život, sudjeluje u mojoj osobnoj i
zajedničkoj povijesti, prigiba se k meni, isprepliće svoj dah s mojim, svoju
riječ s mojom. Vjernik zna da su došle i da će doći noći i mreže lovaca, pa i
sama smrt, ali nas"ništa ne će moći rastaviti od ljubavi Kristove"(Rim 8,39).
Vjernik zna da i sićušna stvorenja trebaju proći putem smrti, ali ništa neće
biti izgubljeno. Isus poučava da će nam biti vraćen i najmanji dio tijela koje
je trpjelo i svjedočilo da život pripada samo Bogu.
3. Današnje
biblijske riječi snažan su poziv da stavimo svoje
pouzdanje u Boga, u njegovu blizinu i zaštitu u odnosu
prema onima koji u ovome svijetu smišljaju zlo i koji
ga provode u djelo. Mi, kršćani, na tome putu imamo
bezbroj uzora. Od svojih početaka do današnjih dana
kršćanstvo živi od svjedoka vjere, mučenika koji su
pokazali da se ne treba bojati onih koji ubijaju
tijelo, već onih koji u nama gase ljubav prema Bogu i
bližnjima. Treba se čuvati onih koji razaraju radost,
nadu, milost, dobrotu i toliko drugih vrijednosti i
osjećaja u našemu osobnom i društvenom životu. Oni su
djeca tame i grijeha, a mi se ne smijemo dati zbuniti,
niti posustati na putu dobra.
Budući da smo u Kristu postali djecom svjetla i milosti, Kristovim svjetlom
promatramo što se događa oko nas i kako odgovoriti na takve izazove. Svakoga se
dana suočavamo sa zloćom, međuljudski odnosi zatrovani su mržnjom, srdžbom,
željom za uništavanjem. Stav zreloga kršćanina jest stavljanje svoga postojanja,
svoje duhovne borbe u Božje ruke. Na taj će način naši neprijatelji i protivnici
postati neprijateljima samima sebi, jer ćemo biti sposobni logikom ljubavi,
opraštanja, poštovanja i nenasilja suprotstaviti se njihovoj logici rata,
razaranja, gaženja ljudskoga dostojanstva.
4. Ipak,
poznajemo ljudsku narav. Takav stav kod mnogih budi
odbojnost, sve do mjere osvete, jer nitko ne želi biti
osporavan. Gospodin nas, stoga, potiče da budemo
čvrsti i postojani u dobru, da pobjeđujemo strah, čak
i strah od smrti. Za to su nam potrebna dva stava:
pouzdanje u Boga i strah pred Bogom, strah pred
Ljubavlju.
Isus ne jamči tjelesnu sigurnost. On jamči da je najdublji dio mene otet iz
vlasti drugih i da pripada samo Božjim rukama. Nitko me ne može raniti u dubini,
nego samo na površini. Ne bojati se onih koji ubijaju tijelo može samo onaj tko
se ni na koji način ne želi odvojiti od Boga. To znači biblijski pojam 'strah
Božji', strah pred Bogom. Taj strah liječi strah pred ljudima. Izaija prorok
piše:"Jedino se njega bojte, strah od njega nek vas prožme"(Iz 8, 13). Bojati se
Gospodina znači prepoznati u njemu izvorište svakoga dobra i čuvati se da se od
njega ne odijelimo.
Važno je pred ljudima biti na strani Boga. Izbor je to koji je dio našega
poslanja. Dana nam je zadaća koju treba ispuniti, istina kojoj treba biti
vjeran, držanje od kojega se ne smije odstupiti. Kršćanin u svome srcu osjeća
poziv sv. Pavla da živimo u skladu s istinom u ljubavi (usp. Ef 4,15).
Ovdje u Vukovaru opravdano se pitamo: Koga se bojim: Boga ili ljudi? Ovisi li
moje ponašanje o prosudbi i mišljenju drugih ili o onome što mi Bog zapovijeda?
Jesam li spreman svjedočiti vjeru i služiti Kristu i po cijenu da to traži
žrtvu, ili pak mislim poglavito na to da se sklonim u neposrednu sigurnost koja
i žrtvu gura u bescjenje?
Istina. To je riječ koja struji ovim grobljem, našim sjećanjima, našim
životom. Ljubav prema istini je poziv vlastit kršćaninu. Pozvani smo dati
svjedočanstvo za istinu.
5. Petnaest
godina nakon ratnoga razaranja Vukovara nastalo je
mnoštvo tumačenja o tome što se ovdje događalo. Čini
se da su najglasnija ona tumačenja koja ne govore o
glavnome uzroku, tj. o zlu, niti traže uporište u
istini. Navode se političke opcije, vojne strategije,
ali sve je rođeno u srcu ljudi koji su odlučili iz
svoga života prognati Boga. U onome trenutku kada je
bezbožnička ideologija u rukama komunističkih
vlastodržaca i srpskih osvajača u svome djelovanju
posvema izbrisala strah pred Bogom, započeo je živjeti
koloplet smrti, na čijemu je kraju zlo htjelo
pomiješati napadača i žrtvu.
Znam da među vama ovdje, znam da diljem lijepe naše Hrvatske, danas postoje
ljudi koji su svoje osjećaje pronašli u riječima proroka Jeremije:"Duši je mojoj
oduzet mir i više ne znam što je sreća! Rekoh: Dotrajao je život moj i nada koja
mi od Gospodina dolazi"(usp. Jer 23,16). Često sam i sam kao biskup suočen s
tolikim sudbinama i ogorčenjima, izraslima iz zatrovanoga tla rata.
Vukovar nam govori što je rat. Rat je zlo u kojem se u neproporcionalnim
razmjerima, gotovo zarazom, širi mržnja, razaranje, ubijanje. Iako se ne može
negirati da u ratu nastaju nove prilike za ljudsku velikodušnost, solidarnost,
hrabrost, heroizam i patriotizam, ipak rat je uvijek gubitak za čovječanstvo.
Stoga odgovorni za ratove su ne samo oni koji ih izravno pokreću, nego i oni
koji, posjedujući političku, ekonomsku i vojnu moć, ne čine sve da ih na vrijeme
spriječe.
6. Predragi!
Svjestan sam da će mnogi odvagivati moje ovdje
izgovorene riječi. Znam da će ih htjeti rabiti u svoje
svrhe, daleko od one u kojoj ih vama iznosim. Svima
poručujem da ih ja odvagujem vagom Evanđelja i da nisu
ni za kakvu dnevnopolitičku uporabu. Govorim vam iz
srca kao pastir, kao netko komu je veoma stalo do
življenja Evanđelja, do mira i radosti puka koji nam
je povjeren u odgovornosti crkvenoga služenja, a na
poseban način mi je stalo do moga hrvatskoga naroda
koji je nasićen poniženjima i obiluje patnjama.
Govorim kao pastir, ponosan što u ovome danu spomena
možemo nabrojiti svjedočanstva kršćanske dobrote koju
su, snagom svoje vjere, u ovom Gradu i diljem Hrvatske
očitovali hrvatski građani braneći se od napada onih
koji su svoj život položili u ruke Zloga.
Ovo groblje i tolika groblja šapću istinu koju danas nemamo pravo prečuti. U
obrani ovoga i tolikih hrvatskih gradova, sela i domova ljudi su pokazali da
ljubav dokida strah. Onaj tko istinski ljubi, jedino čega se boji jest da ne
izgubi ljubav. Evanđelje nas također uči da istina oslobađa. I ako se, braćo i
sestre, od nečega ne smijemo umoriti, onda je to traženje i promicanje istine.
Ona o Vukovaru i o ratu na koji su ovdje ljudi bili primorani nije dovoljno
glasna. Možda neke boli, ali ostaje istinom! Vukovarska bolnica svjedoči o
zločinu protiv čovječanstva koji se ovdje dogodio.
Mnogi mi postavljaju pitanje: Što je to ostalo od patnje i žrtve; ponosa i
jedinstva hrvatskoga naroda? Zar je moguće da se toliko bogatstvo dobra
istopilo? Zar je spomen moguće prekriti zaboravom tako lako da se više ne naziru
temelji istinitosti, a da se odjeća povijesti kroji prema hiru pojedinaca ili
narudžbi određenih interesnih lobija?
Dragi hrvatski branitelji, ako me vi pitate što je ostalo nakon Domovinskoga
rata, odmah odgovaram: ostali ste vi. Dio vas, prijateljstava, poznanstava i
godine zajedništva. Ostali su ovi križevi kao znakovi žrtava onih koji žive
preobraženi u Bogu. Ne dopustite da isto sjeme zla koje vas je natjeralo da
ljubavlju branite živote drugih ljudi, sada prevlada, da vas gurne u očaj ili
potiče na oduzimanje života. Kada osjetite nepravdu, gorčinu i ljutnju, ne
zaboravite da Bog ostaje vjeran. Ne zaboravite da vaša životna bitka nije
završena i da ste pozvani podizati ranjene; izvlačiti ih iz neprijateljskoga
okruženja u kojemu nije dovoljno jak glas nade. I tada su govorili da smo
preslabi, da nemamo nikakvih mogućnosti obrane. Pa ipak, jer je evanđeoska
ljubav život, ovi su grobovi glas živih u Bogu koji obvezuju na življenje
Evanđelja. Danas u Vukovaru zahvaljujemo Bogu za hrvatsku slobodu i
samostalnost, za državu Hrvatsku koja je našla svoje mjesto na karti Europe i
koja želi postati valjani subjekt zajedničkog europskoga doma.
7. Nakon
petnaest godina, kao kršćani koji poznaju vrijednost
spomena, svjedoci smo da zlo u Hrvatskoj pokušava
ponovno unijeti razdor, nesigurnost, podjele. Govori
se o svemu samo ne o zlu koje je stvorilo stotine
tisuće prognanika, što ih je ljubav udomila; desetke
tisuća mrtvih i ranjenih koje ljubav molitvom otima
zaboravu i iscjeljuje; više od tisuću još uvijek u
popisu nestalih za koje odgovorni i nakon petnaest
godina kažu da ne mogu doći do istine o njihovoj
sudbini; tisuće beznadnih, poniženih, osiromašenih,
kojima ljubav otvara srce.Odvraća nam se pogled od
uzroka. Zaboravlja se tko je istinski krivac tolikim
patnjama.
Što je ostalo, braćo i sestre, od slavnih dana koji - iako življeni u Vukovaru
prekrivenom blatom i barutom - sjaji kao najsjajniji biser u kruni ljudskosti?
Zar je teško prepoznati da netko želi podijeliti Hrvate, pognuti im glave i
obescijeniti ponos? Zar se u besplodnim hrvatskim razmiricama i svađama ne čuje
podmukli smijeh tvoraca hrvatskih društvenih lutanja? Stoga bi bilo dobro da se
svaka društvena odluka, važna za naš narod i građane Hrvatske donosi s pogledom
na ovaj hrvatski rasadnik ljubavi i s dubokim pouzdanjem u Boga da nas ništa ne
može rastaviti od Kristove ljubavi.
Mi se ne ponosimo ničim doli križem Kristovim. Zato kao Crkva koja nikada ne
napušta svoje vjernike i hrvatski narod, ne smijemo dopustiti da časna obrana
Domovine izgubi odliku ponosa. Kada u društvu progovaramo kao vjernici, možda i
napadani i ismijavani, znamo da nam se može ubijati tijelo, ali jednako tako da
je pouzdanje u Boga i naša vjera jedina sposobna slomiti đavolski krug zla, jer
je Krist svojim uskrsnućem pobijedio smrt.
8. Na ovome groblju življeno nas
evanđelje propituje o oproštenju i o pomirenju. Braćo
i sestre, oproštenje je ponajprije Božji dar. Ono je
osobni susret u kojemu Bog u svojoj dobroti
preobražava zlo u dobro, daje smisao križu i ispunja
radošću.
Oni koji su za sobom ostavili krvavi i suzni trag
zločina nad nedužnima trebaju obraćenje. Mi molimo i
za njih da dođu do priznanja krivnje i traženja
oproštenja. Za takvo pomirenje molimo, moleći dar
Božjega Duha, njega koji je "oproštenje grijeha"(usp.
Dj 10,43), da dade svima koji su duboko ranjeni
mržnjom da prime od Boga radost i slobodu srca. To je
oslobođenje istinom.
To je duboki smisao našega slavlja ove obljetnice. Ako
se spominjemo drama palih žrtava, to činimo ne kako
bismo otvorili bolne rane, niti, Bože sačuvaj, da
bismo izazvali osjećaje mržnje ili osvete, nego da
odamo dužno poštovanje onima koji su dali živote za
našu slobodu i za naš mir i kako bismo osvijetlili
povijesnu istinu, a osobito da bismo spominjući se tih
tamnih ratnih događanja jačali odgovornost sviju u
izgradnji mira, zajedništva i suživota svih građana
naše zemlje.
Draga braćo i sestre, s ovog mjesta
u gradu Vukovaru upućujemo poziv na hrvatsko zajedništvo.
Prorok, nakon kušnje nemira, završava: "Dobar je Gospodin onom koji se u nj
pouzdaje, duši koja ga traži. Dobro je u miru čekati spasenje Gospodnje!"(usp.
Tuž 3,26). Amen. |