I doista, da je Milošević danas živ, slušajući trenutnu
obranu svoje politike i zlodjela pred Međunarodnim sudom
pravde u Haagu sigurno bi pomislio da je on trebao
ostati na vlasti u Srbiji cijelo vrijeme. A ne ova
užasna kolekcija njegovih i Šešeljevih drugorazrednih i
trećerarednih nasljednika koji su obukli 'novo ruho' i
ne znaju kako preveslali naivne Hrvate i 'neupućenu'
Europu. Onako kako je on znao.
Naime, nakon što je raspad bivše Jugoslavije postao
neizbježan, a projekt stvaranja Velike Srbije dobio
zeleno svjetlo 'međunarodne zajednice' Milošević je
rat za njeno ostvarenje počeo po sličnom scenariju po
kojem danas srbijanski pravni tim u Haagu brani Srbiju
- optužbama na račun Hrvatske i BiH da su ugrožavali
lokalne Srbe uz istodobno njihovo naoružavanje,
poticanje na 'spontanu' pobunu i teritorijalna
osvajanja.
U unaprijed dobro izrežiranoj agresiji na Hrvatsku i
BiH za najveći dio nasilja, zločina i etničkog
čišćenja koristio je privatne paravojne jedinice iz
Srbije i lokalne policijske postrojbe u sklopu kojih
su djelovali oficiri JNA i srpsko-crnogorska vojska.
(svakako vidjeti dokumentarni film strave i užasa
'Jedinica', srpskog novinara Filipa Švarma).
Pripisivanjem zločina privatnim paravojnim
postrojbama i 'lokalnim milicijama' ti zločini su se
mogli individualizirati što je Milošević vješto
koristio na suđenju u Haagu da bi nonšalantno
izbjegavao odgovornost JNA i Srbije za nevjerojatno
bestijalna zlodjela i genocid poput onog na Ovčari i u
Srebrenici. Sve dok se u sudnici nije pojavio krunski
svijedok - Slobodan Lazarević.
Znajući da ima posla s onim koji je iznutra bio
upućen u sve njegove krajinske planove i tajne
Milošević se iza neprobojnog stakla u sudnici prvi put
ozbiljno uznemirio, izgubio kontrolu i zgranuvši sve
nazočne otvoreno mu zaprijetio riječima: ''Tvoja žena
se zove Zorica. Budeš li se petljao sa mnom, ja ću se
pozabaviti s tvojom obitelji. Ti znaš da ima još ljudi
u regiji koji su meni odani''.
Bila je to očito smrtonosna prijetnja Lazareviću da
pazi što priča i morbidno podsjećanje na ono što se
dogodilo Zoranu Đinđiću. No, nakon što je 4 godine
svakodnevno gledao užasne zločine i posljedice
Miloševićeve politike na okupiranom dijelu Hrvatske,
Lazarević se nije pokolebao. Prvi put je na suđenju
Milošević izgledao toliko ponižen i utučen snagom
nepobitnih dokaza i količinom informacija iznutra da
nakon Lazarevićeva svjedočenja nije izlazio iz svoje
zatvorske sobe tjedan dana, žaleći se na iscrpljenost.
Tko je u stvari Slobodan Lazarević i što je to
njegovom svjedočenju pred Haaškim tribunalom za bivšu
Jugoslaviju na suđenju Miloševiću i u obrani generala
Gotovine dalo toliku važnost i težinu?
Radi se o potpukovniku kontraobavještajne službe JNA
koji je za cijelo vrijeme trajanja tzv. Republike
Srpske Krajine (RSK) radio kao visoki oficir za vezu
jugoslavenske vojno obavještane službe i bio
predstavnik vojne i političke vlasti 'Krajine' na
međunarodnim mirovnim pregovorima s Hrvatskom.
U prosincu 1991. odlazi na okupirano područje
Hrvatske gdje kao kao pripadnik 8. Operacijske grupe
JNA kojoj je zapovjednik bio Mile Mrkšić, radi u
21.korpusu tzv. vojske RSK kao oficir za vezu s raznim
međunarodnim organizacijama na terenu poput
UNPROFOR-a, Međunarodnog crvenog križa, ECMM i stranim
novinarima.
Takva pozicija, bliski odnosi i svakodnevni službeni
kontakti s vodećim ličnostima iz vrha
vojno-obavještajnog aparata JNA, Srbije, 'Krajine' i
tzv. Republike Srpske (RS) u BiH, omogućili su mu da
bude izravni sudionik i svjedok najvažnijh događaja iz
tog vremena. Posebice dobro informiran o svemu što se
događalo na okupiranom dijelu Hrvatske od početka
velikosrpske agresije do nestanka 'Krajine' u Oluji.
Tzv. Krajina - leglo zločina
Pravni stručnjaci i svjetski mediji bili su
jedinstveni u ocjeni da je nakon uhićenja i privođenja
pred Haaški sud Slobodana Miloševića, svjedočenje
Slobodana Lazarevića pred tim sudom bilo najznačajniji
momenat za međunarodnu pravdu. Da se doista radi o
itekako važnom svjedoku potvrdilo je i pisanje BBC
Newsa (20.02. 2003.) u kojem se ističe kako je
Lazarević pružio 'najokrivljuće svjedočenje koje je
Haaški sud ikada čuo', a po priznanju (Hrvatskoj
nesklonog) londonskog 'The Economista' on je bio 'real
insider'- upućeni član zatvorenog kruga koji je točno
znao kako je zamršeni srpski zapovjedni lanac od
Beograda na dolje za vrijeme agresije na Hrvatsku i
BiH funkcionirao.
Na suđenju Miloševiću u Haagu Lazarević je na sažet
i pregledan način razotkrio kako je tzv. Krajina,
čvrsto kontrolirana i dirigirana iz Beograda, bila
zmijsko leglo zločina, kriminala i pljačke kojoj je
jedina svrha bila nasiljem proširiti granice Velike
Srbije. Is njegovog svjedočenja potkrijepljenog
vjerodostojnim dokumentima, fotografijama i dokazima
kristalno jasno se uočio kriminalni karakter te
terorističke paradržave koju su velikosrbi iz Beograda
stvorili, nadgledali i čvsto kontrolirali u svim
njenim segmentima.
Na upit sutca Maya da objasni odnos i razlike između
JNA, vojske RSK i vojske RS u BiH Lazarević je
odgovorio da se tu ne može govoriti o tri različite
vojske nego jednoj i samo jednoj vojsci - JNA ili
srpskoj vojsci. On je dalje pojasnio da su imena kao
vojska RSK ili vojska RS u BiH potpuno nevažni pojmovi
u stvarnom smislu jer je sve oružje, oprema, oficirski
kadar i financije dolazili iz Beograda, odnosno
Srbije. Vojska RSK i RS vršile su zajedničkim snagama
vojne operacije na području Hrvatske i BiH.
Lazarević je za primjer naveo opsadu Bihaća koji su
istovremeno napadala dva korpusa vojske RS i tri
korpusa vojske RSK. Sve vojne akcije tzv. vojski RSK i
RS planirao je i koordinirao Generalštab JNA u
Beogradu. Zapovjedni lanac te odnose i strukturu
Lazarević je objasnio ovako: Zapovjednik Generalštaba
JNA u Beogradu bio je general Momčilo Perišić, a onda
se zapovjedništvo KOS-a granalo u dvije grane. Na
lijevoj je bila unutarnja sigurnost ili sjeverni
sektor s pukovnicima Petrom Surlom i Mladenom Karanom.
Na desnoj, vanjska sigurnost KOS-a kojoj je na čelu
bio pukovnik Nikola Zimonja. Idući prema dolje bilo je
vojno zapovjedništvo u Kninu s generalom Čeleketkićem
i Milom Mrkšićem izravno povezanim s 21-im korpusom
RSK predvođen puk. Čedom Bulatom, kojem je oficir za
vezu bio on (Slobodan Lazarević).
Mile Mrkšić i struktura SDBS-a
Pukovnik Bulat je svako jutro nakon sastanka s
svojim osobljem morao slati izvješće izravno u
Generalštab JNA u Beograd generalu Momčilu Perišiću i
prije poduzimanja bilo kakvih vojnih akcija morao se
konzultirati s njime i čekati njegovo odobrenje (str.
12321.).
Na pitanje sutca Maya da mu opiše tko je bio Mile
Mrkšić, Lazarević je rekao da je on bio zapovjednik 8.
Operacijske grupe JNA koji je kasnije, 1995., postao
zapovjednik vojske RSK. Prisjećajući se razgovora s
Mrkšićem u vezi vukovarske bolnice Lazarević je
posvjedočio da mu je Mrkšić priznao kako je on
zapovijedio Šljivančaninu da pobije ranjenike i
bolesnike riječima: ''Pobij ta govna!'' (str. 12318.)
Onda je sudac May zamolio Lazarevića da objasni
zapovjedni lanac i strukturu Službe državne
bezbjednosti Srbije (SDBS). On je to ovako opisao: Na
čelu SDBS u Beogradu bio je Jovica Stanišić, a njegovi
izravni pomoćnici bili su Frenki Simatović, pukovnik
Ulemek (Legija) i pukovnik Božović, koji su
naizmjenice radili u zapovjednom stožeru na okupiranom
dijelu Hrvatske, na Petrovoj gori.
Ispod njih je bio Tošo Pajić, šef policije tzv. RSK
koji je bio na izravnoj telefonskoj vezi sa Stanišićem
u Beogradu kojeg je uvjek oslovljavao s 'tata', a
Miloševića s 'gazda'. Na izravnoj vezi s Beogradom bio
je i Miloš Pajić, ministar unutarnjih poslova'RSK'. U
zapovjednom stožeru MUP-a Srbije, 'Pauk', na Petrovoj
Gori, 21. Korpus predstavljao je gen. major Mile
Novaković, a Arkanove tigrove puk. Pejović i kap.
Šarac. I svi su oni isto tako bili izravno povezani s
Jovicom Stanišićem u Beogradu (str. 12363). Upitan
kako se Vanceov plan o totalnoj demilitarizaciji i
demobilizaciji svih jedinica 'vojske RSK' odrazio na
stanje u 'Krajini' Lazarević je odgovorio da taj plan
nije imao nikakvog efekta budući da nije stavio
nikakvo ograničenje na veličinu policijskih snaga.
Vojska RSK je preko noći zamjenila sivomaslinaste
vojne odore s onim policijskim, plave boje i u roku od
10 sati sva vojna vozila prebojala u plavo, tako da se
u stvari ništa nije promjenilo. Osim boje odora, boje
vozila i dobijanja iskaznica policije RSK. ''Svi smo
mi i dalje bili pripadnici jedinica JNA i KOS-a i
podložni njihovom lancu zapovjedanja''.
Po mišljenje u Beograd
Na pitanje sudca Maya koliki je bio približan broj
oficira JNA na službi u vojsci 'Krajine' Lazarević je
odgovorio: ''Punih sto posto'' . Objasnio je da su svi
oficiri vojske 'Krajine' bili u stvari aktivne
starješine JNA koji su se smjenjivali svakih 6 mjeseci
jer su uglavnom stanovali u Beogradu, Nišu, Kruševu,
Dragojlovu i dalje dolje na jugu Srbije. Za službu u
vojsci 'Krajine' dobivali su ekstra plaću, a onima
koji su bili voljni ostajali duže od 6 mjeseci bili su
zagarantirani ključevi od stana po povratku u Beograd
ili bilo od kud da su došli (str. 12340.).
Na pitanje da li je Hrvatska na neki drugi način
osim vojnom akcijom mogla vratiti natrag svoja
područja, Lazarević, koji je četri puta kao
predstavnik 'krajinskih vlasti' sudjelovao na u
međunarodnim mirovnim pregovorima s hrvatskom
delegacijomu Austriji, Švicarskoj i Norveškoj,
odgovorio je da to nije bilo moguće. Objasnio je kako
se uoči svih mirovnih pregovora išlo u Beograd po
mišljenje. Tu bi dobili novac, (on čak i lažnu
putovnicu u kojoj je pisalo da je rođen u Kninu,
umjesto u Beogradu) i striktne instrukcije koje su
uvijek bile - 'ne pristajte ni na što''.
Toliko o tvrdnjama srbijanskog pravnog tima pred
Međunarodnim sudom pravde u Haagu da 'Srbija nije
nadzirala, usmjeravala ni upravljala paravojnim
jedinicama koje su činile teške zločine'!?
U svijetlu tog procesa i srbijanske protutužbe'za
genocid hrvatske vojske nad Srbima u Oluji',
svjedočenje Slobodana Lazarevića, potpukovnika
kontraobasvještajne službe JNA koji je sve vrijeme
proveo na službi u tzv. Krajini, izuzetno je važno za
Hrvatsku. Za razliku od tamo nekih jalovih dezertera
tipa Josipovića, Milanovića, Jovića, Puhovskih i
sličnih jugonostalgičara sitnog zuba koji nisu izravno
sudjelovali u ratu već su sve ratne događaje
promatrali nezainteresirano i izdaleka.
U usporedbi s njihovim salonskim rekla-kazala
izjavama koje srbijanski pravni tim navodi kao
argumente za svoju protutužbu, svjedočenje Slobodana
Lazarevića, koji je bio izravni sudionik i
vjerodostojan svjedok svega što se događalo na
okupiranom području Hrvatske, prava je pravna bomba.
Da bi do kraja razobličio lukavo izokretanje istine u
'srpsku istinu' srbijanskog pravnog tima u Haagu, sve
što bi hrvatski pravni tim možda trebao učiniti je
sudcima dati na uvid transkript Lazarevićeva
svjedočenja i prikazati srpski dokumentarni film
'Jedinica'.
Opovrgnuta optužnica
Naime, Lazarević je pred Haaškim tribunalom za bivšu
Jugoslaviju, u više navrata vrlo efektno opovrgnuo
montiranu optužnicu tužiteljstva tog suda i njihovog
glavnog suradnika Save Štrpca da su Tuđman i hrvatska
vojska u Oluji 'protjerali 250 tisuća Srba iz
Krajine'. U sučeljavanju s 'predsjednikom RSK' Milanom
Martićem, Lazarević je nepobitno dokazao upravo
suprotno. To jest da je egzodus uvježbavao i zapovijed
za iseljavanje stanovništva, na mig iz Beograda, izdao
sam Martić. A tekst te zapovijedinjegovog 'Vrhovnog
savjeta za obranu' bio je objavljen u vodećem
beogradskom listu Politika.
Činjenica da je braniteljski tim na suđenju
hrvatskim generalima, Gotovini i Markaču, odlučio za
prvog svjedoka obrane uzeti upravo Slobodana
Lazarevića jasno ukazuje o koliko se dragocjenom
svjedoku radi. Interesantno, čim se on pojavio kao
svjedok obrane u postupku protiv generala Gotovine,
Haaški sud je nestao s radara zanimanja svjetskih
medija. Srpski i vodeći mediji 'međunarodne zajednice'
o svjedočenju Slobodana Lazarevića u procesu protiv
hrvatskih generala šutili su kao zaliveni kako ne bi
pokazali istinu o velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i
potpunom kolapsu politički motivirane optužnice protiv
generala Gotovine.
Da su im se u tome pridružili i vodeći hrvatski
mediji potvrđuje činjenica da su na dan povjesnog
Lazarevićevog svjedočenja u Haagu više važnosti i
prostora dali vijesti da je gologuzi Bruno pao
naglavačke pravo u krilo reperu Eminemu na dodjeli
MTV-ove nagrade za filmsku umjetnost u Los Angelesu.
Ali ova zavjera šutnje nije mogla sakriti da je
Lazarević pred Haaškim sudom (2. 6. 2009.) do u
detalje dokazao da je istina upravo suprotno od onog
što su 'haaški' tužitelji u optužnici protiv hrvatskih
generala tvrdili. I izjavio da ako ikog treba optužiti
za iseljenje hrvatski Srba onda je to jedinobivše
vodstvo tzv. Krajine i tadašnja vlast u Beogradu.
Kao razlog naveo je da su 'krajinske vlasti' uoči
Oluje namjerno i smišljeno među civilnim stanovništvom
širili strah od dolaska ustaša, koji je planski
pokrenut iz Beograda: ''Vlasti RSK željeli su da se
civili boje Hrvata i poticali su ih da odu. Za širenje
straha i panike bilo je zaduženo ministarstvo
informisanja u Kninu a po naredbi krajinskih vlasti
provodili su ga čak i svećenici pravoslavne crkve''.
Pripreme za zbijeg počele su širenjem glasina da su
Tuđman i Milošević već sve dogovorili, a neki ljudi su
dobili zadatak širiti glasine među vojnicima i
civilima da će ''ustaše da kolju decu''.
Svi civili bili naoružani
Na upit Gotovinina branitelja zašto su se s vojskom
povlačili i civili Lazarević je odgovorio: ''U Krajini
nije bilo muškaraca civila jer su svi bili naoružani.
Nitko od nas nije mogao reći da nismo učinili nešto
što je bio prekršaj zakona Republike Hrvatske. Prema
tome svi smo imali razloga otići iz Hrvatske. Ljudi su
otišli iz straha bojeći se osvete za zločine nad
Hrvatima.'' Oni koji su se opirali iseljenju bili su
prisiljeni to učiniti pod prijetnjom oružja 'krajinske
vojske i policije'.
Bilo bi dakle vrlo interesantno saznati tko je i na
čiji nagovor naknadno, za vrijeme Račanove vlade, iz
hrvatske tužbe izbacio upravo taj ključni navod kojim
se za organizirano i prisilno etničko čišćenje
hrvatskih Srba s prostora tzv. Krajine teretila
Srbija. Kako bi se, u Mesićevom uredu nevješto
friziranim transkriptom, otvorio prostor 'haškim'
tužiteljima i Savi Štrpcu da na temelju tog 'dokaza'
osude Tuđmana i stigmatiziraju hrvatsku državu. Hvala
Bogu i sudcu Meronu, na kraju im ni to im nije
uspjelo.
Lazarević je dalje pred sudom potvrdio da je dva
dana prije Oluje od jednog europskog promatrača (Berta
Jensena, iz Danske) dobio detaljan plan i vrijeme
početka napada hrvatske vojske, no vlast u Beogradu
oglušila se na njegova upozorenja jer je već imala
svoj scenarij masovnog iseljenja hrvatskih Srba i
njihovog naseljavanja u BiH i Kosovo. Prema
Lazarevićevim riječima, vodstvo u Beogradu masovnim
egzodusom lokalnih hrvatskih Srba ''željelo je steći
jeftine političke poene''.
Taj lukavo pripremljeni zbijeg trebao je u očima
svijeta prikazati Srbe kao žrtve i amnestirati Srbiju
pred međunarodnom javnošću od četverogodišnjeg
genocidnog ubijanja, razaranja i etničkog čišćenja
Hrvata na okupiranim teritorijama.
Da je sve unaprijed isplanirano u Beogradu Lazarević
je rekao da je shvatio nakon što je nazočio u Kninu
razgovoru svog nadređenog, zapovjednika 21-og korpusa,
Čedomira Bulata, s generalom Perišićem u Beogradu.
''Mi smo opkoljeni, sami, što da radimo'' vikao je
Bulat. ''Izdržite'' uslijedio je odgovor i prekid
veze. ''Bilo je bolno i očigledno da nas je Beograd
izdao i napustio. Da smo sami''. Nakon telefonskih
poziva najvišim vojnim, sigurnosnim i političkim
dužnosnicima u Beogradu ''svi smo znali da smo
žrtvovani'' kazao je Lazarević.
''Odjednom su se ponašali kao potpuni stranci.
Ponavljali su jednu te istu riječ- izdržite. Svi smo
znali da je riječ o bitci koju ne možemo dobiti i da
nema drugog izbora nego predati se''. Iako okruženi sa
svih strana nisu imali nikakvu šansu, Milošević je
naredio da izvrše kontranapad i tako možda izginu svi
do jednoga. Po Lazarevićevim riječima, Miloševićeva
ideja je bila je da zbog njihove 'izdržljivosti' i
žrtve u borbi do kraja, hrvatska vojska od Topuskog
napravi krajinsku Srebrenicu kako bi Beograd svijetu
mogaoporučiti - ''Nitko ovdje nije cvijeće. Svi smo mi
isti.'' No, plan nije uspio.
Lazarević je dalje opisao kako im je, nakon predaje
u Topuskom, hrvatska vojska dopustila povlačenje preko
cijele Slavonije do Šida u Srbiji, odakle su ih Srpske
vlasti, blokirajući sve izlaze s autoputa proslijedile
ravno na Kosovo.
Kazna za predaju
Pripovjedajući o mukama koje su nakon egzodusa
prošli mnogi hrvatski Srbi u Arkanovom centru za obuku
u Erdutu ''kao kaznu što su se predali'', rekao je:
'To je ličilo na koncentracijski logor, nije bilo
slobode kretanja, okolo je bila bodljikava žica i
naoružani stražari. Ljudi su bili tjerani da s jednog
kraja logora na drugi nose kamenje svoje težine i nisu
smjeli da ga ispuste. Bili su vezani za bandere u
dvorištu i svatko tko prođe pored njih mogao ih je
udariti''. Tako maltretirani i ponižavani ''trenirani
su za nastavak rata protiv Hrvata'', a svaskog koji je
pokušao pobjeći arkanovci bi upucali u leđa.
Čovjek osjeti mučninu u trbuhu čitajući detaljne
opise S. Lazarevića o podmetanjima, mučenjima i
hladnokrvnim likvidacijama preostalog hrvatskog življa
na okupiranom području, ali i karakternih Srba koji su
pokazivali bilo kakvu samilost prema tim bespomoćnim
ljudima ili prigovorili takvom ponašanju.
Budući da se 'krajina' temeljila na uvjerenju da
Srbi ne mogu živjeti s Hrvatima, sustavno su ubijani i
protjerivani preostali Hrvati. Tko god od hrvatskih
Srba nije tako mislio ili se nije slagao s time bio je
prebijan ili likvidiran. Lazarević je kao primjer
naveo gradonačelnika Vrginmosta Dmitra Obradovića,
kojeg je likvidirala tzv. antiteroristička jedinica
jer se zalagao za pregovore i protivio likvidaciji
Hrvata.
Takve antiterorističke jedinice koje su se sastojale
od 40-45 mladih ljudi s teškim kriminalnim dosjeom
imali su svi korpusi 'vojske RSK', a izvršavali su
prljave zadatke koje drugi 'obrazovani oficiri i
vojnici ne bi izvršavali'. Tu se radilo o izazivanju
nemira, izgreda i ubijanju iz čista mira Hrvata i
muslimana pa čak i nepodobnih Srba. Zapovjednik takve
'antiterorističke' jedinice pri 21. korpusu bio je
Siniša Martić zvan Paraga. Sve takve jedinice oformio
je Pero Ajdanović, zadužen za 'unutrašnju sigurnost'
(!?). Kasnije, kada se Ajdanović vratio u Beograd,
naslijedio ga je također pukovnik kontraobavještajne
službe JNA, Mladen Karan.
Za bolje razumijevanje izvrnute istine koju trenutno
demonstrira srbijanski pravni tim u Haagu, vrlo je
indikativan dijalog (str. 12325.) kojeg je vodio sudac
May s Slobodanom Lazarevićem o načinu na koji je
likvidiran gosp. Obradović i kako je objašnjena
njegova smrt u javnosti. Lazarević je rekao da je
Obradović ubijen iz zasjede samo stotinjak metara
daleko od zapovjedništva 21. Korpusa u kojem je on
radio.
Istragu o njegovom ubojstvu vodili su 21. Korpus,
lokalna policija i policija UN-a. Istražitelji 21.
korpusa, među kojima je bio i Lazarević, pronašli su
da su Obradovića ubili pripadnici antiterorističke
jedinice vojske 'Krajine' i čak se nakon toga hvalili
kako su time izvršili 'patriotsko djelo' jer je
Obradović bio poznat po tome što se zalagao za miran
suživot s Hrvatima. Službeno priopćenje za javnost je
bilo da su se hrvatski teroristi po noći uspjeli
prebaciti preko granice na Kupi, doći u blizinu
Topuskog i ubiti gradonačelnika Obradovića.
Budući da je bio oficir za vezu 21. Korpusa s
međunarodnim organizacijama, Lazarević kaže kako je
zbog ubojstva gradonačelnika Obradovića 'od strane
hrvatskih terorista' uručio protestno pismo generalu
UN-a Musi Bamayi iako je znao da je sadržaj pisma
potpuno lažan.
Bezakonje
Zaslijepljenost velikosrpskom idejom i mržnjom,
zločin i kriminal doveli su nasilje u 'Krajini' do
nezamislive razine. Okupirana područja bila su
pustošena gangsterskim klanovima ratnih kriminalaca.
Vladalo je bezakonje. Nitko nije bio siguran i nitko
nije mogao zaštiti nikoga. ''Svaki se problem i
poravnanje starih računa rješavalo oružjem u
međusobnim obračunima'', posvjedočio je Lazarević.
Čitajući nevjerojatno uzbudljivo Lazarevićevo
svjedočenja (svakako pronađite i pročitajte na
internetskim stranicama Haaškog suda za bivšu
Jugoslaviju) o stanju masovne patnje, industrije
smrti, pljačke, kriminala i obezvrjeđivanja ljudskosti
u najprimitivnijoj formi, sam od sebe nameće se
zaključak da je hrvatska vojska morala intervenirati
onako kako je intervenirala i da je jedino
vojno-redarstvenom akcijom mogla riješiti ovu
nezamislivu tragediju i sramotu u samom srcu Hrvatske.
Vrijeme je da vodeći hrvatski mediji preuzmu moralnu
odgovornost i objavom Lazarevićevih svjedočenja na
sudu u Haagu daju nepristranu i jasnu sliku karaktera
tzv. RSK, Miloševića, Martića, Štrpca i ostalih
velikosrpskih zlikovaca, prikazujući ih onakvim kakvi
zapravo jesu. Umjesto da skupa s 'bivšim' velikosrbima
okreću pilu naopako, kriminalizirajući Domovinski rat,
Tuđmana i hrvatske branitelje.
Zar nije vrijeme je i da hrvatski Srbi počmu biti
zahvalni Tuđmanu i Oluji što nakon noćne more koja se
zvala 'Republika srpska krajina' danas žive u
demokratskoj i tolerantnoj državi Europske zajednice
koja ih je primila natrag, sve oprostila, obnovila
kuće, dala mirovine i omogućila da se zaposle na
ključnim mjestima u državnim i društvenim
institucijama i najvišim pozicijama vlasti. Hoće li tu
prigodu i povjerenje znati opravdati?
Autor: Željko Dogan, portal hkv.hr
|