Cjelokupna povijest čovječanstva je uglavnom priča o povijesnim ličnostima: carevima, kraljevima, predsjednicima, osvajačima, diktatorima, tiranima i sl.

Pri tom su neki svojim životom i svojim djelovanjem zauzeli u svjetskoj historiografiji vrlo visoko mjesto poput Aleksandra Velikog, Julija Cesara, Karla Velikog, Sulejmana Veličanstvenog, Napolenona, Hitlera, Lenjina, Staljina, Mao Ce Tunga i brojni drugi na toj ljestvici, sve do onih kakvih je najviše, i koje povijest jedva da i pamti. Kod mnogih koji su duboko ušli u povijest prevladavala je njihova negativna strana. Ali zbog njihove snažne karizmatičnosti i dugotrajne legende, njihova negativna strana se zamračuje i stvara lažna slika o njima.

Novije vrijeme puno je bezličnih političara, bezličnih u smislu povijesnog pamćenja, jer njihove funkcije na kojima su se nalazili iza sebe najčešće nisu ostavile neke upadljivije posljedice. Niti su bili previše dobri, niti previše loši. Najčešće su imali i jedno i drugo. a takvih je mnogo da bi ih povijest pamtila. Zapravo oni i nisu bili povijesne ličnosti već visoki državcni činovnici. U pravilu njihov dolazak na vlast i njihov odlazak s vlasti u načelu nisu ništa promijenili.

Ni Hrvatska nije imuna od takve sorte političara, pri tom mislim na političare u Hrvatskoj od proglašenja njene samostalnosti. Povijest, prvenstveno hrvatska, pamtit će kao povijesnu ličnost jedino Dr. Franju Tuđmana, jer njegov dolazak na vlast i njegov odlazak s vlasti izazvali su i ostavili velike i trajne posljedice.

Kad umiru hrastovi, niču trave. Isti slučaj je u povijesti - iza velikih povijesnih ličnosti javljaju se sitne političke duše. Te sitne političke duše povijest bilježi samo kao statistiku. Bilježi im se samo ime i vrijema vladanja. Sve drugo i u statističkom smislu pada u zaborav.

Najnovija smjena na vrhu hrvatske države koja će se najvjerojatnije dogoditi na predstojećim predsjedničkim izborima upravo je takav slučaj. Ta sama promjena imat će za hrvatske prilike pravi povijesni značaj. Predstojeći predsjednički izbori su u prvom redu sudar dvaju svjetonazora na hrvatskom tlu. Domoljubni hrvatski i postkomunističi jugonostalgičarski svjetonazor koji ovim sudarom definitivno i za sva vremena u hrvatskom narodu gubi svoje poilitičko tlo.

Nakon tog sudara i pada jugonostalgičarske i postkomunističke ideologije, po prvi put ukazuje se prilika da se u Hrvatskoj više ne vodi samo politika na nivou države, već da se ta politika podigne na novi viši stadij - da se vodi na razini cjelokupnog hrvatskog nacionalnog corpusa, bez obzira gdje se njegovi pojedini dijelovi u svijetu nalaze.
Posljednje dvije garniture na Pantovčaku ne samo da nisu bile sposobne voditi politiku na nivou cijelog nacionalnog corpusa, već nisu htjele, više nego što nisu bile sposobne, ni voditi politiku na nivou same hrvatske države, to jest voditi računa o njenim nacionalnim interesima. Ovaj put politički sudar tih različitih svjetonadzora odrazit će se do širokih narodnih slojeva i po dubini i po širini, ali i u cijeloj hrvatskoj dijaspori, a time djelomično i u "regionu" kako ga oni nazivaju.

Trenutni predsjednik bi mogao dobiti drugi mandat samo pod jednim uvjetom, a to je da ozbiljno poradi u skladu sa svojim ustavnim ovlastima na smjeni premijera, jer svi parametri pokazuju da država pod ovom vladom tone na svakom području i na svakom koraku, i već jedanaesti kvartal zaredom pada BDP, čitamo - kakav slučaj nije zabilježen u posljednih 60 godina ni kod jedne vlade u Europi. To postojeći predsjednik dobro zna i zna kakve su mu ustavne ovlasti, ali on nije državnik od kalibra da bi pod tako nešto mogao podmetnuti svoja leđa i nema hrabrosti da tragičnu situaciju u Hrvatskoj koja ide prema sunovratu države i naroda zaustavi pa makar samo i traženjem izvanrednih izbora ili traženjem formiranja vlade nacionalnog spasa. Unatoč činjenici da je kod inauguracije položio zakletvu vjerenosti hrvatskoj državi i hrvatskom narodu.

Svojom suzdržanošću i nepovlačenjem snažnih državničkih poteza koje od njega narod očekuje trenutni Predsjednik Republike, postaje dio sveopćeg političkoig i gospodarskog problema u naciji i kao takav ne može proći na predstojećim izborima, jer snosi barem četvrtinu sveopće krivnje i odgovornosti. Takvim ponašanjem ulazi duboko i u dio svoje moralne, da ne kažem i zakonske odgovornosti za teško stanje nacije, sa sudbinu naroda koji se nalazi pred nastupajućom katastrofom. Njegov prolazak na izborima u ovakvim okolnostima bilo bi pravo političko čudo i totalno političko sljepilo hrvatskoga naroda. Pročitah jučer u Večernjem listu da ako nastupi bankrot države (koji nam je već pokucao na vrata) da nam prijeti glad i politički neredi i nemiri.

Naš narod je kroz povijest mnogo puta trpio i bio gladan, pa će se i ovaj put nekako snaći, ali što se tiče političkih nereda Hrvati se na to rijetko kada odlučuju. Ali ako se pokrenu to neće biti samo neredi, iskalit će se sav bijes za sve ono protunarodno što su neodgovorne političke garniture posljednih petnaestak godina u Hrvatskoj činile, pritom ne pitajući tko je kriv, a tko je nedužan.

A što se tiče samih predstojećih predsjedničkih izbora, borba za drugi predsjednički mandat ima dvije strane, onu dobru i onu lošu. Dobra je, gledano s pozicije kandidata, to što se ide u kampanju s najvišeg političkog položaja u državi, što u svakom pogledu itekako olakšava kampanju, ali ima i onu drugu stranu koja je veliki uteg na vagi, a to je analiza vladanja u prvom predsjedničkom mandatu. Analiza vladanja u prvom mandatu predsjednika gospodina Josipovića je najslabija karika u njegovoj izbornoj kampanji. Kao velike zamjerke trenutnom Predsjedniku spočitavat će se antihrvatski govor u izraelskom Knesetu i u Sarajevu. Sudjelovanje na obnovi spomenika u Srbu, tj. veličanju partizanskih zločina nad nenaoružanim hrvatskim civilima i hodočasnicima, koji su ni krivi ni dužni umrli mučeničkom smrću, a svećenik koji je vodio hodočasnike živ je pečen na ražnju pred očima vlastite majke.

U analizi tog mandata uočit ćemo i činjenicu da svojim nastupima nikad nije isticao da je predsjednik svih Hrvta, pa čak ni predsjednik svih građana. Brojne strukture naroda nisu ga doživljavale svojim predsjednikom, a poglavito branitelji kao najvažniji dio hrvataske populacije jer zahvaljujući njima izborili smo se za slobodu, a također ga hrvatska dijaspora nikada nije prihvatila kao svoga predsjednika..

Njegova sintagma, ili njegov moto predsjednikovanja - "Nova pravednost" je potpuni promašaj, da ne kažem prvorazredna glupost. Onaj tko imalo poznaje monoteističke religije i humanističku filozofiju koje su kristalno jasno razjasnile što je to pravednost, još od doba Zaratustre, Bude, Konfucija, Krista, pa i Muhameda, a da velikane humanističke filozofije i ne spominjem. Terminu "nova pravednost" više nema mjesta u suvremenoj humanističkoj filozofiji, upotrebljavali su ga veliki tirani; Hitler, Lenjin, Staljin, komunističke revolucije, a niti jedan humanist. A dobro se zna što se skrivalo iza njihove "nove pravednosti" - koncetracijski logori, gulazi, kultura smrti.

Dalo bi se još mnogo nabrajati o utegu prvog mandata, a spomenut ću samo slučaj udbaša Perkovića i referenduma - U ime obitelji, gdje je bio i pristran i stao javno na krivu stranu. Predsjednik države, bilo koje u svijetu, smije stajati samo na strani jedinstva naroda, a nikako ne na strani pojedinih njegovih separatnih djelova.

Sudar dvaju svjetonazora dogodit će se na predstojećim predsjedničkim izborima, domoljubno nacionalni svjetonazor ako i izgubi bitku, ponovno će se javiti na političkoj pozornici, a jugopostkomunistički svjetonazor ako izgubi izbore više se nikada neće vratiti na političku scenu Hrvatske.

Posebno treba imati na umu da cijela Eropa ulazi u vrlo turbulentna vremena ruskom invazijom na djelove Ukrajine, da je prijetnja velikog rata u Europi na samim vratima, što neće mimoići ni Hrvatsku. I Hrvatska u tom vremenu treba imati snažnu ličnost na čelu države. S iste strane imamo činjenicu da u Srbiji pokraj Niša Rusi grade ogromni vojni kompleks koji može imati samo jedan cilj - prodor Srba, a time i Rusa na Jadran, na toplo more. Nadamo se da to neće biti preko Hrvatske.

Autor: Mile Prpa

Izvor: hkz-kkv.ch