Srbijanska delegacija bila je u svom, gotovo najjačem
sastavu, na čelu s premijerom Ivicom Dačićem,
podpredsjednikom Aleksandrom Vučićem, kao i ministrima
vanjskih poslova, obrane, pravde, energetike i
prosvjete.
Na samitu je, kako prenosi VoA glas
Amerike, premijer Dačić premijeru Lettiju izjavio
slijedeće: "Mi smatramo da je Italija naš
višegodišnji, tradicionalni prijatelj i da Italija
treba zauzeti svoje mjesto na Balkanu. Ako ga ne
zauzme - zauzeće ga neko drugi".
S druge strane, talijanski premijer
Letta je uzvratio: "Italija će bez prestanka nastaviti
podržavati najbrže i najefikasnije približavanje
Srbije EU. Za nas ulazak Srbije u Europsku uniju
predstavlja nacionalni prioritet".
Srbijanske
Večernje novosti prenose i Dačićeve riječi prema
kojima je Italija za Srbiju najveći prijatelj na
Zapadu, kao i Lettijevu izjavu: "To što se sa vama
sastajemo prije nego sa izaslanstvima Francuske,
Rusije ili Španjolske, najbolje pokazuje koliko su nam
važni bilateralni odnosi". Radi se o prilično snažnim
riječima od strane obaju premijera, a da bi ostale
nezapažene.
Protokolarni dio navedenog samita kao i njegov radni
dio za vrijeme kojeg su potpisana četiri međudržavna
sporazuma dviju zemalja, sasvim su legitimne stvari
dviju suverenih država i nitko razuman na njih ne može
i NE smije imati prigovor. Problem se međutim javlja
kada iza kulisa protokolarnih susreta političkih elita
dviju zemalja, hrvatskih susjeda, svoj prostor za
prljave političke igre nastoje pronaći oni
velikodržavni elementi s jedne i druge strane koji su
tijekom duge povijesti, i one ne baš davne, vrlo
blisko surađivali te tražili i iznalazili rješenja
koja su se u pravilu svodila na komadanje i svojatanje
povjesnih hrvatskih zemalja, ili pak negiranja
hrvatske opstojnosti i uopće, Hrvata kao nacije.
U tom
slučaju takve aktivnosti zaslužuju pojačanu pozornost
službene Hrvatske, ponajprije njenih službi koje su za
takve djelatnosti zadužene, neovisno o tome što
Hrvatska i Italija gaje vrlo bliske političke i
svekolike druge odnose. Pri tom je potpuno nebitno što
su obje države članice EU i NATO saveza, te što oba
naroda, Hrvatski i Talijanski, međusobno gaje snažne
prijateljske odnose koji su posljedica i sličnog
mentaliteta i identične vjere, ali i njihove povjesne
isprepletenosti na području znanosti i kulture.
Najbolji primjer za ilustraciju istog jest i govor
talijanskog senatora Alda di Bagia u talijanskom
senatu, kada je nedavno primio predstavnice Udruge
udovica Domovinskog rata i kada je s puno ljudske
topline, iskrenog suosjećanja i prijateljstva govorio
o Hrvatima i njihovoj Domovini, a o čemu je izvjestio
i HT u svom broju od 31. listopada o.g.
U svakom narodu postoje, međutim, i oni pojedinci
ili više-manje organizirane skupine ljudi koji djeluju
s ekstremističkih ili ekspanzionističkih pozicija.
Negdje je to slabije izraženo, a negdije iste ideje
pronalaze kanale i sponzorstva čak i za penetraciju u
državnu vlast.
Kako to izgleda u Srbiji i koje je
posljedice zbog toga Hrvatska imala, svima je dobro
znano kroz instalaciju velikosrpskih ideja u temelj
srpske države putem Slobodana Miloševića, a nedavno i
četničkog vojvode Tomislava Nikolića (oba na mjesto
predsjednika države). U Italiji smo ne tako davno
imali neofašističku stranku Aliansa Nacionale kao
koalicijskog partnera u vladi ex premijera S.
Berlusconija.
Ali da se vratimo početnoj vijesti o
talijansko-srbijanskom samitu. Slučajno ili ne, u
vrijeme održavanja istog, u Trstu se održava susret
predstavnika talijanske ekstremno lijeve stranke PRC
(Partito rifondatione de comunista), u prijevodu
stranka reformiranih komunista, sa diplomatskim
predstavnicima iz srpskog veleposlanstva, dok su
istodobno u Anconi viđeni Carlo Giovanardi, bivši
ministar u talijanskoj vladi te Roberto Menia,
donedavni zastupnik Alianse Nationale u talijanskom
parlamentu, obojica poznata po otovrenim, žestokim i
neprijateljskim istupima protiv Hrvatske.
O kakvim je
ljudima riječ zorno prikazuju njihove izjave, pa tako
Giovanardi na nedavnom 52. nacionalnom skupu
"Dalmatinaca Slobodne općine Zadar u egzilu" kaže ni
manje-ni više nego da će Italija izvršiti kulturnu,
ekonomsku i turističku invaziju kako bi obnovila
talijanstvo Dalmacije. Na istom skupu Menia kaže kako
je Dalmacija ukradena Italiji te će Italija vratiti
Istru i Dalmaciju ulaskom Hrvatske u EU.
Primjera suradnje ekstramista s talijanske i srpske
pilitičke scene ima dosta. Želio bih samo podsjetiti
na primjer jednog od čelnih osobe radikalno
ekstremističke srpske organizacije "Nacionalni stroj",
Gorana Davidovića iz Novog Sada, a koji sada živi i
djeluje u Italiji gdje se pridružio tamošnjim
desničarskim organizacijama s kojima sudjeluje u
prosvjednim marševima gdje se poziva na "vraćanje"
Istre i Dalmacije Italiji.
Cilj ovog komentara nije širiti paranoju, naprotiv.
Ali uvijek, uz službenu politiku koja većinom teži
uspostavi mira, dobrosusjedstva i suradnje među
narodima, postoji i ona zakulisna kojoj navedena
načela nisu opcija. Stvar je samo demokratske snage
bilo kojeg društva hoće li takve snage uspijeti izići
na političku scenu ili biti na njenoj margini. Upravo
iz tog razloga svaka država ima službe i institucije
zadužene za "sondiranje" tih snaga koje ugrožavaju
njen teritorijalni integritet i sigurnost uopće.
Samo, u slučaju Hrvatske te su službe
namjerno blokirane od strane samog političkog vodstva
kada je u pitanju zaštita hrvatskih nacionalnih
interesa. Britanski lakaj, predsjednik Josipović, o
hrvatskim interesima baš i ne mari previše ukoliko
nisu sukladni interesima njegovih nalogbodavaca.
Slično djeluje i premijer Milanović. Tako smo u
nekoliko godina njihove vladavine uspjeli izgubiti
istinske prijatelje Njemačku, pa i Mađarsku (iz teksta
se vidi, možda i Italiju), a zagrljaj tražimo po
balkanskim gudurama u nama nesklonim nacijama.
Razmislimo tko nas vodi.
Piše: Zoran
Meter |