Sve to je povezano s poviješću nekih nama susjednih naroda i njihovih elita te je neizostavno potrebno rasvijetliti (lustrirati) i njihovu povijest, s našeg gledišta. HPC vijeće, potpuno besplatno, daruje na korištenje svoj trud u svezi s tim.
„Nije moguće da sluga bude nad svojim gospodarom” (Mat. 10:24)
Jedini izvor koji govori o dolasku Srba na Balkan je knjiga De administrando imperio (pisana u periodu 948-952 g.). Njen autor bizantski car Konstantin VІІ Porfirogenet (913.-959.), govoreći o pojavi Srba u povijesti što se dogodilo u vrijeme cara Herakla (610.-641.), kada su oni odnekud došli kod cara kaže: „Kada je Bugarska bila ispod vlasti cara, umro je knez Srba, koji je pobjegao kod Cara” (ed. Bonnae. III. De adm. Imper., p. 44 et cet.). (Dr. Gantscho Tzenoff, Die Abstammung der Bulgaren und die Urheimat der Slawen, Verl. Ealter de Gruyter & Co. Berlin (W 10) und Leipzig 1930.)
Dok govori o Bugarima car Konstantin u pola rečenice spominje i nekog kneza Srba, ali ne i ime tog čovjeka, otkud dolazi i zašto je pobjegao kod cara Herakla. Evo što 970 godina kasnije srbijanska povijest (prot. dr. Radoslav Grujić, Pravoslavna srpska crkva – 1918.) govori o tom događaju:
„…od severni dio Karpata, tamo ispod Avara su u 7 st. Srbi došli na Balkan tamo gdje su Iliri već bili i oružanom silom potisnuli Ilire.”
(Milorad Tomanić. Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj – Beograd: Medijska knjižara Krug,. 2001. (Beograd: Standard 2). s.113)
NIKOGA NISU POTISNULI JER SU STOLJEĆIMA BILI VAZALI!!!
Prva je Hrvatska država stvorena 623. g., a Bugarska – 632. g. Prva srpska država stvorena je punih 600 godina kasnije – 1217. nakon što u 1166. g. Bizantski car Manuil І Komnen poklanja svome vazalu Stefanu II Nemanji oblast Dendra da bi širio kršćanstvo, što znači da većina stanovnika nije bila kršćanska. 1168. Gillome de Tir (povjesničar križara) bio je u posjetu tom teritoriju i govori o njemu kao Raška. U njoj nema niti jedan grad, niti jedna tvrđava, nerazvijeni narod se bavi stočarstvom.
Manastir Hilendar na Atosu je ogromni kompleks zgrada, čija je površina veća od sveukupne površine svih zgrada u Raškoj. Vrlo je zanimljivo kako su stočari-Srbi znali izgraditi manastira Hilendar što sad govori srpsko-jugoslovenska povijest kad u njihovoj državi nije bio niti jednoga grada pa nije bilo niti graditelja. Naravno da nisu mogli to izgraditi čak ni u slučaju da su bili graditelji, jer je manastir izgrađen još u 10. stoljeću.
Za vrijeme svog postojanja od sveukupno 172 godine Srbija je bila skoro pa neprekidno Mađarsko-HRVATSKI vazal.
Godine 1879. na Berlinskom kongresu Austro–Ugarska dobija mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu (čl. 29), čl. 34. Berlinskog ugovora – Srbija dobija na poklon grad Niš i oblast oko njega i potpunu nezavisnost od Osmanskog carstva, a čl. 30. Berlinskog ugovora predviđa i austro–ugarski protektorat nad Srbijom. Godine 1881. potpisana je tzv. Tajna konvencija koja potvrđuje čl. 30 Berlinskog ugovora. Odredbama ovog ugovora određeno je da Srbija ne će moći zaključivati bilo kakve ugovore s drugim zemljama bez prethodnog odobrenja Austrougarske. Neposredno prije potpisivanja Konvencije zaključen je Trgovinski ugovor kojim je Srbija mogla svoju robu izvoziti samo u Austrougarsku.
Potpisivanje ova dva dokumenta dogovoreno je prije Berlinskog kongresa. Srpski diplomat Jovan Ristić obećao je potpisivanje ova dva ugovora, izgradnju srpske željeznice do Austrougarske, kao i odricanje od pretenzija na Novopazarski sandžak u zamjenu za zastupanje srpskih interesa na zasjedanju Berlinskog kongresa za dobivanje međunarodno priznate nezavisnosti. Godine 1882. Milan Obrenović je okrunjen za kralja uz prethodno dobivenu dozvolu Austrougarske, koja je osigurala da sve svjetske sile prihvate Srbiju kao kraljevstvo. Cijena potvrđivanja je potpuni gubitak suvereniteta, austrijska vojska nije morala tražiti dozvolu za prolaz kroz srbijanski teritorij, kod srbijanskog kralja bio je austrijski izaslanik tzv. poklisar od koga su morali kralj i vlada Srbije dobivati mišljenje prije no što bi poduzeli nešto…
Na ovaj način je Srbija do 1903. Austro-Ugarski, odnosno Hrvatski vazal, jer Trojedina Kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija je državotvorni element Austro-ugarskog carstva.
Naravno i vjernici SPC (tada Beogradska arhiepiskopija) morali su slaviti Austrougarskog cara, koji je stvarni vladar Srbije. Nije to nešto novo nego je sve u srbijanskoj tradiciji – napomenut ćemo da 1217. Stefan II Nemanja dobija kraljevsku krunu od Pape, a dvije godine kasnije nekanonski proglašava autokefalnost Ipekske (Pećke) arhiepiskopije. Jer, Papa dodjeljuje kraljevsku krunu vladaru čija država ima arhiepiskopiju, njega su lagali da to već imaju, a kasnije Nikejskom patrijarhu su rekli da moraju dobiti autokefalnost, jer Papa je već dodijelio kraljevsku krunu.
Kako je Srbija postala samostalna kad je njen vladar bio dvostruki vazal – i Bizanta i Ugarsko-HRVATSKOM kraljevstvu? Ali tako je to u srbijanskoj tradiciji – mali narod nikako ne može pobijediti puno veće i jače susjede pa pokušava zaraditi kao njihov vazal. Izgleda da je to razlog za naziv tog naroda – Srbi (sorab – sluga) (serv, servus, conservus – lat.) (Farlati –V-169)
„Nije moguće da sluga bude nad svojim gospodarom” (Mat. 10:24)
GENOCID NAD ALBANCIMA
The New York Times, 31.December 1912.: “SERVIAN ARMY LEFT A TRAIL OF BLOOD; Thousands of Men, Women, and Children Massacred in March to Sea, Say Hungarian Reports.”
http://query.nytimes.com/mem/archive-free/pdf?_r=2&res=9D0CEEDA1E3AE633A25752C3A9649D946396D6CF&oref=slogin
Međunarodna komisija Carnegie svjedoči o masovnom ubijanju Albanaca u Balkanskim ratovima (1912. – 1913.) sa strane vojske Srbije i Crne gore i paravojnih formacija. Samo je u vilajetu Kosovo u prvih par mjeseci ubijeno više od 25.000 Albanaca. Sveukupno na svim teritorijama pod kontrolom srpske vojske u Kosovu i Makedoniji ubijeno je više od 120.000 Albanaca. Ovo etničko čiščenje (pravi genocid) ima cilj promjenu etničkoga karaktera tog područja. Ipak, mjesni Bugari mogli su postati Srbi i tako izbjeći smrt, ali Albanci nisu mogli ništa birati – mogli su samo umrijeti. Sva su albanska sela spaljena i cjelokupno mirno stanovništvo pobijeno uz najodvratnija mučenja. Ispod glavnog mosta na rijeci Vardar u Skoplju bila je hrpa mrtvih tijela Albanaca s odrezanim glavama.
Report of the International Commission to Inquire into the Causes and Conduct of the Balkan War
„Mi smo učinili ubojstvo s predumišljajem jedne čitave nacije. Bili smo uhvaćeni u tom kaznenom djelu te zaustavljeni. Sada ćemo morati trpjeti kaznu…” Kapetan Dimitrije Tucović. (Dimitrije Tucović: Serbien und Albanien: ein kritischer Beitrag zur Unterdrückungspolitik der serbischen Bourgeoisie).
Izmađu Bugara i Albanaca u Makedoniji ne samo da nije bilo problema nego su surađivali u borbi protiv Turaka i kasnije protiv Srba, protiv kojih podižu tzv. Ohridski ustanak. Dolazi 100.000 srpske vojske i žandarnerije, koja spaljuje više sela i poubija one koji nisu pobjegli. 30.000 Bugara i Albanaca bježi u Albaniju.
Jedna od najpoznatih bugarskih narodnih pjesama iz Makedonije slavi vojvodu VMRO Pita Gulija, koji je poginuo ratujući protiv Turaka kod Kruševa 1903., a čiji je otac Albanac. Pita Gulija slavi i sadašnja državna himna Republike Makedonije. Sin od Pita Gulija, Lakja Guli je najpouzdaniji pomoćnik vođe VMRO Todora Aleksandrova koga su Srbi ubili 1924.
Na početku I Svjetskog rata se Srbija hrabro bori protiv Austro-Ugarske, ali YU-povijest zaboravlja reći to da Austro-Ugarska, čija vojska broji 2.300.000 vojnika u stvari najprije ratuje protiv Rusije (6,2 mln. vojnika) pa si može priuštiti protiv Srbije samo 200.000 vojnika. Protiv njih Srbi mogu glumiti da su hrabri – kad im je vojska 3-4 puta veća. Nakon prvih nekoliko mjeseci kad Srbima uspijeva zaustaviti Austrijance, oni započinju pogranične provokacije protiv neutralne Bugarske, koja ne uzvraća na provokacije.
Zbog izravne prijetnje sa strane Rusije 1. listopada 1915. Bugarska se pridružuje Centralnim silama i objavljuje mobilizaciju vojske ali još nigdje ne ratuje. 13. listopada 1915. je naredna pogranična provokacija kad mali odred srbijanske vojske izvodi napad na bugarski teritorij. Već slijedeći dan stiže bugarski odgovor – І bugarska armija sa 145.000 vojnika i svega 6 (ŠEST) kamiona napada srbijansku vojsku – koja ima 350.000 vojnika (Timočka armija i II srbijanska armija). Istodobno II bugarska armija kreće u napad protiv Srbijanske makedonske armije i francusko-britanske vojske koje pobjeđuje kod Krivolaka, III i IV bugarske armije su u Dobruđi gdje očekuju ruski napad, koji se je nešto kasnije i dogodio.
Na sjevernom bojištu zapadno od Beograda III Austro-Ugarska armija ratuje protiv I srbijanske armije, a istočno od Beograda XI njemačka armija – protiv III srbijanske armije.
Samo devet dana nakon početka rata u par sati Bugarska vojska preuzima glavni grad Srbije Niš, gdje zarobljava 60.000 srbijanskih vojnika i 150 kamiona, kasnije kod Prištine još 20.000 vojnika – sveukupno u ratu njih 135.000 hrabrih Srba. Odmah nakon pada Niša 200.000 pripadnika srbijanske vojske pod vodstvom kralja Petra I bježi kroz albanske planine da bi na Jadransku obalu stigli njih samo 95.000. Preostali dio srbijanske armije (150.000) pokušava usporiti napad Bugara da bi mogao kralj pobjeći.
Najbitniji dio ovog rata je Kosovska operacija koju izvodi I bugarska armija, dijelovi II bugarske armije i dijelovi XI Njemačke armije (sveukupno 156.000 vojnika) koji ratuju protiv srbijanske armije (150.000) s početkom 14. studenog 1915. Ova operacija, koja je u stvari najveća bitka u povijesti na Kosovu polju, u kojoj sudjeluje više od 300.000 vojnika s obje strane završava s teškim porazom srpske vojske (36.000 poginulih) 4. prosinca 1915. Bugarskih žrtava skoro pa i nema.
Bugarska vojska ratuje protiv hrabrih Srba 37 dana u kojima I bugarska armija dostiže Debar i Djakovo – više od 500 km. Preuzima natrag dvije godine ranije od Srba okupirani povijesni bugarski teritorij (Niška oblast i Makedonija) s brzinom od 12 km po danu. Pravi pješački munjeviti rat ‘Blizkrieg’! Tako i nestaje Srbija na pune tri godine. Godinu dana kasnije srpska vojska (80.000) vraća se na bojište. Kako oni mogu osloboditi državu koju nije obranilo 800.000 srpskih vojnika?
Dok Srbije nema, njeni saveznici Britanci pokreću specijalni rat protiv njenih neprijatelja Austrougarska (Hrvatska) i Bugarska. Najprije se, naravno, mora stvoriti pozitivni ugled Srba u svijetu pa zato je u 20.000 škola u Velikoj Britaniji (Kanada, Indija, Australija…) proširen izmišljeni Kosovski mit po kojem neki Srbi štite kršćansku Europu od muslimana. Tako je svijet saznao o izmišljenom liku Obiliću, koji je ubio sultana Murada i o „caru” Lazaru, koji ne samo da nije car, nego nije niti kralj jer od 1371. kralj Srbije je Bosanski kralj Tvrtko Kotromanić. Čak su i Britanci zaboravili da su njihovi vitezovi nastradali u bitci kod Nikopolja 1396. gdje je kršćanska vojska poražena baš zbog sudjelovanja Srba na strani Turaka.
Baš taj specijalni rat daje temelj kasnijeg proglašavanja hrvatskog naroda kao genocidnog, (suprotno činjenicama, jer je on u stvari žrtva genocida), a Bugari su okupatori bez obzira na to što baš Srbija dobija na dar od svojih saveznika bugarski teritorij s više od 50.000 km2 gdje je stanovništo skoro 100 % bugarsko – Niška oblast, Vardarska Makedonija.
Što se događa s onjih 135.000 zarobljenih srpskih vojnika? Pobjednici – Bugari njih velikodušno šalju kući! (Nastavlja se)
HRVATSKI ARHIEPISKOP
†ALEKSANDAR
Hrvatska pravoslavna crkva
|
