Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

TAMNICA NARODA 2       (16.03.2017.)

CRNA GORA

Ipak kao i uvijek Srbi, koji gube sve bitke, dobiju na osnovu poraza. Nisu dobili rat, nego kao saveznici pobjedničke Antante dobiju na dar zapadnu polovicu Balkanskog poluotoka (Hrvate nitko nije niti pitao). Dobiju na poklon i drugog saveznika – do tad nezavisnu Crna Gora, čija vojska tri godine ranije pokušava spriječiti prodor Austrijanaca duž Jadranske obale u pokušaju zaokružavanju srpske vojske koja pod vodstvom kralja Petra I bježi pred Bugarima. Nije im uspjelo spriječiti Austrijance, ali su bježeći Srbi dobilli na vremenu pa im je uspjelo s brodovima Antante pobjeći na otok Krf.

Kad nakon završetka rata srbijanska vojska dolazi u Crnu Goru, ubija više od 9.500 Crnogoraca. U ratu protiv Austrijanaca Crnogorci imaju manje gubitke nego u „miru” sa Srbima. Tako Srbija uz pomoć Antante zahvaljuje Crnoj Gori zato što je u stvari spasila srbijansku vojsku.

VARDARSKA MAKEDONIJA

Nakon završetka I Svjetskog rata Kraljevstvo SHS dobija na poklon i Vardarsku Makedoniju i bugarske zapade pokrajine. Nakon 1. prosinca 1918. u Vardarskoj Makedoniji počinje prisilna srbizacija bugarskog stanovništva i pokušaj uništavanja borbe VMRO. U stvari ova politika počinje još u prvim danima Balkanskog rata (1912.). Dok Bugarska armija ratuje protiv Turaka u Trakiji, srbijanska vojska ulazi u Makedoniju i pokreće zatvaranje bugarskih pravoslavnih crkava i bugarskih škola.

Godine 1912. u Makedoniji djeluje sedam bugarskih mitropolija podređenih Bugarskoj egzarhiji – Ohrid, Debar, Bitolja, Skopje, Veles, Strumica i Nevrokop kao i osam episkopija – Solun, Voden, Kostur, Lerin, Kukuš, Ser, Drama, i Melnik, uspostavljene na temelju plebiscita koji je provela turska vlast pod nadzorom Carigradske patrijarhije baš zato što se je mjesno stanovništvo izjasnilo da je višeod 2/3 bugarsko (omjer Bugari – Grci je 8 : 1, Srba nema). Odmah srbijanska vojska protjeruje ili ubija svih 833 bugarskih svećenika i preuzima 761 bugarsku crkvu. Svi natpisi i druga svjedočanstva na bugarsku prošlost, odmah su krivotvoreni ili skroz uništeni.

Carnegijeva anketa (1912. – 1913.) svjedoči: „Prvo što rade Srbi kad dođu u neko mjesto je da zatvore školu i u njoj urede vojarnu. Zatim pozivaju učitelje i njima kažu da nemaju što raditi ovdje ako se ne proglase Srbima. Oni koji to ne prihvate protjerani su u Bugarsku ili strpani u zatvor.“

GODINE 1900. U MAKEDONIJI ŽIVI 700 SRBA (Carnegijeva anketa). To je 0,0011 % stanovništva.

Umjesto protjeranih bugarskih svećenika u narednim godinama stižu srbijanski svećenici. Tako ispada da je svaki od 700 Srba u Makedoniji dobio vlastitog srbijanskog svećenika.

Po završetku Rusko-Turskog rata 3. ožujka 1878. potpisan je mirovni ugovor u San-Stefanu, i na ovaj način je obnovljena Bugarska država na teritoriju koji je u stvari dijeceza Bugarske egzarhije (220.000 km2). Godinu kasnije Berlinski kongres vraća polovicu ovog teritorija Turskoj. (Na Berlinski kongres nije pozvan bugarski predstavnik). Ovom prilikom opet pada 20.000 bugarskih glava. Nepravdu koju je učinio Berlinski kongres pokušava ispraviti Balkanski rat 1912.

Bugari u Makedoniji se nisu time pomirili i odmah pokreću otpor protiv Turaka. Godine 1893., 23. listopada, bugarski intelektualci u Solunu utemeljuju Unutarnju makedonsko-odrinsku revolucionarnu organizaciju (VMORO). Naime, pozivajući se na 23. članak Berlinskog ugovora, koji predviđa provođenje reformi za davanje prava drugim narodnostima u Osmanskoj imperiji, organizacija za svoj cilj postavlja osvajanje političke autonomije Makedonije revolucionarnim putem – što bi bio prvi korak punog oslobođenja ostalih makedonskih i trakijskih Bugara pod osmanskom vlašću i njihovo pripojenje slobodnoj državi.

Na Solunskom kongresu Unutarnje makedonskoodrinske revolucionarne organizacije, održanome u Solunu 1896., Makedonija i Odrinska pokrajina podijeljene su na revolucionarne okruge i središta; sjedište organizacije ostalo je u Solunu, a u Sofiji je bilo predstavništvo u inozemstvu. Neposredno poslije kongresa, Goce Delčev i Gjorče Petrov napisali su Ustav organizacije, u kojem su je nazvali Bugarski makedonsko-odrinski revolucionarni komiteti (BMORK).

Zbog taktičkih razloga, kako bi se prikrio javno iskazan bugarski karakter organizacije, a što povećava zabrinutost velikih sila da će ona stremiti ujedinjenju Makedonije i Odrinske pokrajine s Bugarskom (kao što je 1885. došlo do ujedinjenja Kneževine Bugarske i Istočne Rumelije), naziv je promijenjen u Unutarnja makedonsko-odrinska revolucionarna organizacija (VMORO).

(Stojan Rajčevski, 120. OBLJETNICA ROĐENJA IVANA MIHAJLOVA, Časopis „Rodna riječ“, Zagreb, br. 4/2016.)

Čete ove organizacije traže oslobađanje Makedonije uz dio Trakije i pripajanje tog teritorija Bugarskoj.

Zbog novonastale situacije pod kraj 1919. VMRO šalje Okružno pismo br. 9 za obnavljanje djelovanja na teritoriju okupiran od Srbije i Grčke. Aktivisti organizacije stavljaju naglasak na klauzule Neuilliyskog ugovora (Neuilly-sur-Seine – 1919.) prema kojim Srbija mora dati nacionalna manjinska prava Bugarima, nacionalne škole i crkve.

VMRO otvara predstavništvo u Italiji i uživa njenu potporu. U Beču i Budimpešti isto imaju razumijevanje za probleme Bugara u Kraljevstvu SHS i isto pružaju potporu. Isti sporazum VMRO potpisuje i s Turskom. Potporu pruža i Albanija. Stjepan Radić u ime HSRS potpisuje sporazum s VMRO za suradnju u borbi protiv srpskog hegemonizma. (Umro je 1928. godine od posljedica teškog ranjavanja u Atentatu u Narodnoj skupštini 1928. godine, kada ga je zastupnik u parlamentu i četnik Puniša Račić ustrijelio za vrijeme sjednice jugoslavenskog parlamenta u Beogradu, zajedno s nekolicinom drugih hrvatskih poslanika. Ubojica Račić nikad nije suđen za ovaj zločin, njega amnestira kralj Aleksandar Karađorđević.)

Ugledni svjetski znanstvenici i političari javno podupiru VMRO. U tom smislu vrlo bitno je to što piše Lloyd George (predsjednik britanske vlade od 1916. do 1922.).

„Po mišljenju najvećih autoriteta najtragičniji je događaj potiskivanje manjine suprotno ugovoru iz 1919. odnosno 600.000 Makedonaca koji sada žive na teritoriju Jugoslavije. Ogromna većina tih ljudi je bugarskog podrijetla i jezika to jest to su Bugari Makedonci. Baš zbog ove činjenice na mirovnoj konferenciji predstavnici Italije, V. Britanije i S.A.D. povodom izrade Jugoslavenskog ugovora za manjine zalažu se – prvo, da ova oblast uživa osobni režim. Kad su njihovi napori propali zbog čvrstog protivljenja francuskih i jugoslavenskih predstavnika, traže postavljanje posebnog rezidenta Lige naroda. To su više puta pokušavali, ali napori su uvijek ostali bez rezultata zbog protivljenje francusko-jugoslavenske oporbe čak i u 1922.“

VMRO prolazi kroz tri stadija. Najprije traži oslobođenje od Turaka (kasnije od Srba) i ujedinjenje s Bugarskom. Nakon 1919. na temelju Neuilliyskog ugovora traži autonomiju, a nakon što je 1937. potpisan Ugovor o vječnom prijateljstvu izmađu Bugarske i Jugoslavije, vođa VMRO Ivan Mihajlov proglašava novo geslo – nezavisna Makedonija na području Bugarske, Grčke i Jugoslavije.

21. srpnja 1921. godine srbijanska vlada objavljuje deklaraciju u Europi protiv VMRO kao revanšistička, banditska i teroristička organizacija koja ratuje protiv srpskog naroda i njegovih povijesnih interesa na Balkanu. Dana 15. kolovoza VMRO objavljuje vlastiti memorandum u kojemu naglašava da nikad nije bio protiv srpskog naroda nego je protiv velikosrpskih šovinista koji nakon Bukureštanskog (1913.) i Neuilliyskog ugovora (1919.) djeljuju kao asimilatori i koljači Bugara u Vardarskoj Makedoniji.

Kao početak naoružanog otpora VMRO smatra se Instrukcija br. 303 (19. kolovoz 1920.) srpskog vojnog zapovjedništva u Skopju, koja propisuje odlučne mjere protiv bugarskih četa koje stižu iz Bugarske i Albanije. U razdoblju od 1919. – 1934. čete VMRO provode 467 akcija i ubiju 263 vladine osobe.

Srbijanska vlada organizira vlastite čete, ali one ne ratuju protiv četa VMRO, protiv kojih nemaju šanse nego izvode napade na mirno stanovništvo što znatno prouzročuje povećavanje otpora mjestnih Bugara. Na tzv. Studentskom suđenju u Skopju (1927.) odvjetnik bugarskih mladića dr. Ante Pavelić objavljuje ove činjenice: U razdoblju 1919. – 1924. svi stanovnici Štipa (njih 25.000!) prošli su kroz srbijanski zatvor, a 50.000 ljudi u Vardarskoj Makedoniji optuženo je zbog političkog djelovanja, ubijeno je više od 14.000 ljudi. (Srbijanski izvori potvrđuju da je između dva svjetska rata u Makedoniji ubijeno više od 40.000 Bugara.)

U nastavku svojeg iskaza on je naglasio da, budući da u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca žive i Bugari, i oni moraju imati ista prava kao i ostali građani. Sama tvrdnja da u Makedoniji žive Bugari, dr. Antu Pavelića stavlja u nezavidan položaj, jer prema Živojinu (Žiki) Laziću, šefu državne sigurnosti i jednome od osnivača Udruženja protiv bugarskih bandita 1923. g. u Štipu, takav iskaz graniči s državnom izdajom.

(Diana Glasnova, Časopis „Rodna riječ“, Zagreb, br. 4/2016. g.)

Godine 1929., 19. travnja, dr. Ante Pavelić i gradski zastupnik Zagreba, Gustav Perčec, tajnik Hrvatske stranke prava, odnosno drugi čovjek poslije Pavelića, u Vidinu, preko Rumunjske stupaju na bugarsko tlo. Otud vlakom odlaze u Sofiju i 20. travnja ih na glavnom kolodvoru dočekuje oduševljena velika skupina od 10.000 ljudi. Povorka se uputila prema središtu grada, do hotela ispred Dvorca, putem praćena pjevanjem hrvatske himne Lijepa naša domovina, makedonskim pjesmama i bugarskim marševima.

U sjeni impresivnog mitinga u Sofiji ostao je, zbog svojih posljedica, jedan važan susret. Naime, dr. Ante Pavelić i Gustav Perčec su se u Bankji, mjestu pored Sofije, sastali 21. travnja 1929. g. s vođom VMRO-a – Vančom Mihajlovim.

(Stojan Rajčevski, 120. OBLJETNICA ROĐENJA IVANA MIHAJLOVA, Časopis „Rodna riječ“, Zagreb, br. 4/2016.)

Dogovorena je suradnja i objavljena deklaracija:

„…obe strane zbog nemogućeg terora kojem su podvrgnuti Hrvati i Bugari u Jugoslaviji njima nalaže da koordiniraju vlastitu legalnu djelatnost za pridobijanje ljudskih i nacionalnih prava, političkih sloboda i potpunu državna nezavisnost Hrvatske i Makedonije.”

Kasnije se Ante Pavelić sastaje s Ivanom Mihailovim u Genevi i dogovaraju konkretno djelovanje protiv srpskog despotizma. Godine 1930. Ante Pavelić pomaže VMRO kod kupnje 1.000 pušaka, a VMRO šalje stručnjake pirotehnike da educiraju ustaše u logoru Janka-puszta – Jankovac (Mađarska).

Zbog Sofijske deklaracije Ante Pavelić i Gustav Perčec osuđeni su na smrt (u odsutnosti).

Suradnja VMRO i ustaškog pokreta dostiže svoj vrhunac atentatom na kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseilleu 1934. kad ga je ustrijelio Vlado Černozemski.

Godinama kasnije, u razgovoru za talijanski časopis “Storia Illustrata” (Ilustrirana povijest) s novinarom Antoniom Pitamizom, Vančo (Ivan) Mihajlov govori: “…ono što je učinio Vlado Černozemski ne može se nazvati ubojstvom. To je tako jasno svakome tko nešto zna o režimu kralja Aleksandra i planovima skovanima u Beogradu. Vlado je bio izvršitelj kažnjavanja, naručenog prokletstvom, potocima suza i krvlju makedonskih Bugara, Hrvata, Albanaca i drugih građana i seljaka drugih naroda u Jugoslaviji, među kojima su i Srbi… Iza ubojstva Karađorđevića stoje nebrojeni zločini, njegovi i njegova režima. Što se tiče srpskoga naroda, ja protiv njega nemam ništa.”

Od svibnja 1941. do jeseni 1944., Ivan Mihajlov sa suprugom Melpomenom (Menčom) Krničevom utočište nalazi u Zagrebu, gdje su gosti hrvatskog državnika dr. Ante Pavelića. U ove tri godine hrvatski glavni grad pretvara se u mjesto otkud legendarni lider VMRO-a šalje poruke svojoj subraći u Makedoniji.

Makedonska se nacija službeno pojavljuje za vrijeme Drugog svjetskog rata kada je Titov partizanski pokret prihvatio koncept Jugoslavije kao federacije ravnopravnih nacionalnih država, uključujući i Makedoniju. Ona je 2. kolovoza 1944. proglašena državom na zasjedanju ASNOM-a te je pod nazivom Narodna Republika Makedonija, a kasnije Socijalistička Republika Makedonija bila u jugoslavenskoj federaciji sve do njenog raspada 1991. U jesen 1944. stvoren je i makedonski jezik na temelju makedonskog dijalekta bugarskog jezika kad je namjerno traženo izbacivanje slova, koja postoje u bugarskom jeziku a(ъ, ь, ю, я ) i nametanje slova koja postoje u srpskom jeziku, da bi mogao taj jezik biti sličan srpskom. Prvi puta u svjetskoj povijesti zna se točno kad je neki jezik stvoren.

Ivan Mihajlov je 9. ožujka 1944. u hrvatskom glavnom gradu razgovarao s predstavnikom Njemačke telegrafske agencije. Objavljujemo dio ovog dokumenta koji se čuva u Središnjem državnom arhivu u Sofiji. Razgovor predstavnika Njemačke telegrafske agencije, dr. Heinza Grunerta s Ivanom Mihajlovim u Zagrebu, 9. ožujka 1944. Izvornik i kopija. Strojopis.

“Makedonija, izjavio je gosp. Mihajlov, je samo zemljopisni pojam. Njezini žitelji samo iz praktičnih razloga koriste regionalno ime Makedonci, kao što neki u Hrvatskoj kažu da su Bosanci, Dalmatinci i sl., u Njemačkoj – Prusi, Bavarci itd., ili u drugim područjima Bugarske – Tračani, Dobrudžani, i sl. Makedonska nacija ne postoji. Nacije su na Balkanskom poluotoku oformljene već prije 1.500 godina. Današnji Makedonci nisu ništa drugo doli makedonski Bugari… Teorija o postojanju makedonske nacije – s vlastitim jezikom itd. – je boljševički izum. Zahtjeve za autonomijom i neovisnošću Makedonije zagovarala je naša organizacija, jer se nije moglo otvoreno tražiti ujedinjenje s Bugarskom, a osim toga, jer se drukčije nije moglo jasnije istaknuti ideju o integritetu Makedonije. Za nas je pitanje slobode Makedonije toliko važno koliko i pitanje o integritetu Makedonije, oni su nerazdvojno međusobno povezani, stoga ujedinjenje samo pojedinih dijelova Makedonije s Bugarskom ne predstavlja oslobođenje Makedonije. Budući da smo bili prisiljeni, zbog taktičkih razloga tijekom desetljeća služiti se sloganima o autonomiji i neovisnosti, neke su osobe mlađe generacije netočno shvatile zadaće naše borbe i tako su postali plijen boljševizma…”

(Diana Glasnova, Časopis „Rodna riječ“, Zagreb, br. 4/2016.)

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR
Hrvatska pravoslavna crkva

www.hkz-kkv.ch

139 - 2016

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch