I sama sam osjećala tu nostalgiju i razmišljala o tome kako je čovjek osuđen na to da tek kad izgubi svoju domovinu spozna istinu o tome koliko mu ona znači. Dijelila sam ponos i radost s mojim sunarodnjacima hrvatskim iseljenicima zbog činjenice da napokon imamo svoju slobodnu zemlju i da smo ravnopravni s ostalim narodima svijeta. Hrvatsku slobodu platili smo velikim gubitkom ljudstva i razaranjem nacionalnog bogatstva, a u poraću nesmiljenom pljačkom i nepoštenom pretvorbom. Ali ni u tom vremenu velikih iskušenja nikad nismo bili sami. Hrvatska dijaspora, tisuće i tisuće hrvatskih duša diljem svijeta dijelili su to tragično iskustvo s nama, pomagali su Hrvatskoj kako su najbolje znali, a neki su se i sami uključili u obranu domovine svojih predaka. Bili smo barem nakratko jedna ujedinjena duša.
Danas, kad je Hrvatsku ponovno zahvatio val iseljavanja mladih obrazovanih kadrova, pitamo se što smo postigli, kako smo tih dvadeset godina slobode upotrijebili? Hoće li i njihove sudbine završiti po spomenarima i dnevnicima ili među stranicama nekih budućih knjiga koje nitko neće čitati? Hoće li se ikada vratiti? Smijemo li to razdvojeno biće naroda zvati „globalna Hrvatska”? Dječja folklorna grupa Grbarčieta iz Devinske Nove Vesi u Slovačkoj prilikom svojih nastupa redovito izvodi jednu pjesmicu pod nazivom „Jedna je Hrvatska, samo je jedan dom”. I u tome je ključ odgovora na tezu o globalnoj Hrvatskoj koja postoji posvuda gdje žive Hrvati. Hrvatska jest u srcu svakog Hrvata, ali je ta hrvatska vizija sagrađena od krhke pređe snova i uspomena. Prava je Hrvatska ovdje na obalama Jadrana sa svim svojim problemima, strepnjama i nadama. Želite li je doista doživjeti onakvom kakva jest, ne preostaje vam drugo nego da joj se vratite.
Evo, ja svjedočim koliki su s tom neispunjenom čežnjom legli u grob, od Milana Maglice do Pabla Tijana. Neću zaboraviti ni dvanaestogodišnjeg dječaka Tončija koji se davne 60. iskrcao na obali Antofagaste uplakan i prestrašen od nepoznatog svijeta, odvojen od svojih najbližih koji su u strepnji ostali na supetarskoj rivi. Ni Antuna iz Melbournea neću nikada zaboraviti. Neću zaboraviti da je pobjegao iz Virovitice neke 1958. da bi potrošio svoj mladi život za šankom hrvatskoga kluba u Whitehorsu. Ni onih snažnih i hrabrih ljudi koji su gradili hidrocentralu u brdima Snowy Mountainsa nemam pravo zaboraviti. I danas mi zvone u srcu riječi Jasne iz Yosemitea koja je čeznula da se ponovno prošeće Gornjim gradom, a to joj se nije ostvarilo, kao i svih onih tri stotine Hrvata iz kluba Estadio Crota u Santiagu de Chile koji su plakali zajedno sa mnom pjevajući pjesmu „Tamo daleko”.
U srcu još nosim uspomenu na ženu koja je poslije smrti svoga muža čekala s urnom u ruci brod povratka. Mislim i na žene iz kluba u Aucklandu koje sve do sredine 90-tih nisu imale jasnoga pojma da su s hrvatskih obala, kao i one iz hrvatskoga kluba u Porveniru, na krajnjem jugu Čilea, čija ljubav za Hrvatsku iz generacije u generaciju ne jenjava. Još me ponekad zapeče suza na obrazu bogatoga Joea Zaninovića u Bekersfieldu, a sjetim se i slatke kapi šljivovice koju smo 1992. kušali u Vaiseliji s Franciskovićem iz Zagreba (čekala je na prvoga Hrvata koji navrati u mjesto punih petnaest godina).
Sve njih sam pokušala sačuvati u svojim uspomenama; i one stotine i stotine žena i muževa pred crkvom u Sunshineu, na užarenom suncu jedne nedjelje, i one tisuće i tisuće u prosvjedima pred jugoslavenskom ambasadom u Canberri. Iz djetinjstva pamtim duge redove pred emigrantskim uredima SAD-a i Njemačke. I bijeg moga djeda i kasniji odlazak moje bake pamtim. Pratila sam sve njihove borbe, smrti i padove, razočaranja i gubitke.
Oni su moj narod, otrgnut od hrvatskoga stabla, ali mi pripadamo jedni drugima. Kad će to Hrvatska shvatiti? Kad će smoći snage Hrvati u Hrvatskoj da tako ljube svoju domovinu kao što je ljube oni koji su bez nje ostali? Rasuti po svijetu u tisućama i tisućama, kad će se opet taj narod skupiti pod istim krovom? I kao što oni osjećaju nostalgiju za svojom domovinom, za ulicom svoga djetinjstva i brižnim pogledom svoje matere, tako i ja osjećam nostalgiju za njima, a znam da to isto osjećaju mnoge i mnoge majke i očevi, bake i djedovi u Hrvatskoj. Samo sanjamo da se vrate, i naš je san tako velik kao domovina. I zajedno sa svima njima koji tu žudnju osjećaju, želim o tome svjedočiti svojim životom.
Tuga Tarle, FB
|
