Uza sve loše i neugodne vijesti iz hrvatske Vlade, koje sustižu jedna drugu, dok zemljom vlada val stečajeva, a svakodnevno rastu nezaposlenost, cijene struje, plina, goriva..., Vlada je i dalje zaokupljena svojim omiljenim športom - kadrovskim smjenama i rošadama. Kadrovska politika svakako je važan segment upravljanja, ali stječe se dojam da sadašnja vlast pokušava postići novu kvalitetu tek golim premještanjem figura na političkoj šahovnici.

Skandal s imenovanjem Sanje Kalambure na dužnost ravnatgeljice Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost te njezino ekspresno razrešenje, bio bi znatno manje važan javno-politički događaj kada se preko njega ne bi prelamali brojni i učestali apsurdi u politici kadroviranja Milanovićeve kukuriku vlade. Ovaj je slučaj brutalno razgolitio laž vladajućih, koje u kadrovskoj politici mnogo više vodi interesno i klansko protežiranje, negoli stručni i profesionalni kriteriji ili briga za opće i javno dobro.

Umjesto kvalitetnih sustavnih rješenja u poboljšavanju učinkovitosti i u racionalizaciji državne uprave, paradigma nesposobnosto nove vlasti predstavljena je u slici zdvojne Marije Lugarić, koja baulja po hodnicima Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, naganjajući službenike i tjerajući ih "da rade svoj posao", o čemu se čak požalila i na svojem facebook profilu.

Programsko provođenje pogroma

Već znatno prije preuzimanja vlasti SDP je već razradio projekt obračuna sa starom garniturom. Dok je Jadranka Kosor po stranačkim skupovima još samozadovoljno cupkala i pljeskala samoj sebi, u Nacionalu je 19. srpnja 2011. objavljen tekst pod naslovom: "Smjene u državnim tvrtkama: SDP-ov plan za čistku". U tekstu se do detalja razrađuje obračun sa starim kadrom. Najavljuju se "dramatične smjene" vodećih ljudi u javnim poduzećima, državnim agencijama i fondovima.

Napominje se da je "u tijeku izrada popisa kadrova u više od stotinu institucija koje će nova vlast smijeniti što prije nakon izbora". Anonimni izvor iz SDP-a ističe kako je razlog jednostavan: "Većina ih se pokazala nesposobnima i nekompetentnima da upravljaju i mnogo manjim poslovnim jedinicama od velikih državnih poduzeća".

Izvor nastavlja: "Ovoga puta ne smijemo ponoviti pogrešku koju su 2000. napravili Ivica Račan i njegova vlada. Kada su preuzeli vlast, oni su uglavnom ostavili garnituru koju su zatekli, a posljedica toga bila je da su se tijekom čitava mandata morali suočavati s nelojalnošću i opstrukcijom unutar poduzeća i službi koja spadaju pod ingerenciju Vlade. Zato ćemo sada, najbrže što možemo, imenovati nove ljude u državne agencije i javna poduzeća. Ako hoćemo voditi državu, moramo raspolagati polugama vlasti. Dodatno opravdanje najavljenih smjena podatak je da su sadašnji predsjednici Uprava većine javnih poduzeća i državnih agencija pripadnici HDZ-a i HSS-a".

Uzor su već imali u ekipiranju Ureda predsjednika Josipovića, koji su sukladno svojoj herpetofobnoj naravi, okružio isključivo osvjedočenim "zmjolovcima". Da ne kažemo neprijateljia ali svakako protivnicima hrvatskke državne samobitnosti. Personifikacija Josipovićeva kadroviranja oličena je u naftalinskom ukazanju komunističkog aparatčika Budimira Lončara, zvanog Buda Mumija.

2000. - godina koja se vraća

Prvi mjeseci Milanovićeve Vlade na najgrublji su način podsjetili na smjenu vlati 2000. godine. Iako Nacionalov "izvor" naklapa o račanovskoj snošljivosti, čini se da ga sjećanje ne služi baš najbolje. U tradiciji je te stranke amnezija, zaboravljanje i podmetanje vlastitih zločina i nepodopština pod tepih. Iako je opseg sadašnjih čistki nadmašio one iz 2000. godine, izbornim gubitnicima ni tada nisu cvjetale ruže. Dovoljno je prelistati tadašnje Narodne novine i vidjeti da su stranice tih novina, od ožujka do prosinca, jednostavno zasute nepreglednim morem odluka o razrješenjima brojnih državnih službenika. Sustavno čišćenje državnog aparata od svih onih koji ne pripadaju svjetonazorskom krugu lijevo-liberalne koalicije pokazalo je zastrašujuće razmjere prigušenog jaza između političkih opcija u hrvatskom društvu. Strast kojom su tada uklanjani kadrovi, oblikovani u godinama formiranja hrvatske države, pokazuje gotovo patološku indoktriniranost, nesnošljivost, pa i mržnju prema hrvatskoj državotvornoj eliti u nastajanju.
Moguće je kako je ta elita, zahvaljujući u prvom redu nedostatku tradicije i iskustava, ponekad i griješila u svojem radu. No njezin odnos prema suprotstavljenoj političkoj poziciji ni u primisli se ne može usporediti s militantnom osvetoljubivošću onih koji nikad nisu prežalili gubitak vlasti prilikom stvaranja slobodne i demokratske hrvatske države.

Račanovske čistke i Sanaderova izdaja

Suočeni sa čistkama koje su zahvaćale i čistacice u ministarstvima, mnogi su polagali nade u ponovni dolazak HDZ-a na vlast. U tomu si ih naročito krijepila obećanja Ive Sanadera kako će sve one koji su bili žrtve političke čistke, nakon izborne pobjede vratiti na posao Iako je to u niz navrata ponovio Sanader je u tomu, kao i u svemu drugom, izdajnički iznevjerio svoja obećanja. Dapače, rijetko se gdje može naći primjer takve izdaje i izborne prijevare. Nakon što je pobijedio deklarirajući jednu političku platformu, Sanader je odmah nakon izbora nastavio provoditi dijametralno suprotnu politiku. Toliko suprotnu da je postao omiljen Predragu Matvejeviću, lijevim tiskovinama i mnogima koji za Tuđmanovu stranku ne bi ni mrtvi glasovali.

Zanimljivo je da u ovom trenutku kad se događa čistka, koja po svemu nadmašuje onu iz vremena Ivice Račana, nema gotovo nikoga tko bi se tome javno suprostavio. Za razliku od 2000., sada se nitko više ne koristi riječju revanšizam. Medijska, politička i napose bajićevsko-pravosudna akcija obesmislili su svaki otpor i stvorili predtekst za masovni politički odstrjel - bez suvišnih zašto- Stvorena je klima u kojoj je općeprihvaćeno da se bivšoj vlasti i svim njezinim simpatizerima događa samo ono za što su si sami krivi, tj. ono što su i zaslužili.
Iako se usporedba može činiti neprimjernom, sitacija na čudan naćin podsjeća na logiku postbleiburške katastrofe ili pogroma na ovčari. Ovdje nije riječ o fizičkim likvidacijama, ali operativno načelo je isto: Brzo, i sa što manje buke! Dok se Vlasi ne dosjete, dok se oporba ne konsolidira - povremene jauke u javnosti amortizirati stupidnim i demagoškim objašnjenjima uznemirenoj javnosti.

Sječa Tuđmanovih poklisara

Najbolji pokazatelj osvetničog marša Račanove vlasti 2000. godine jest odnos prema hrvatskoj diplomaciji. U demokratskoj je tradiciji uvriježeno nepisano pravilo da je nakon smjene vlasti dopustivo, uobičajeno i donekle prihvatljivo "čišćenje" do najviše 20 % postojećeg diplomatskoga kadra. Svaka druga akcija iznad tog postotka smatra se unošenjem pomutnje u osjetljivo tkivo diplomacije. Ali tada novoimenovani ministar vanjskih poslova Tonino Picula uputio je tadašnjem predsjedniku Mesiću zahtjev za smjenom 35 veleposlanika i konzula. Djelomice zbog isteka mandata, zbog umirovljenja, zbog političkih razloga ili zbog loše obavljenog posla. Radilo se o prvoj sjeći diplomatskih kadrova.
Hrvatska se tada odrekla i svojim prvih diplomatskih predstavnika, nazvanih poklisarima, koji su još od 1990. i od 1991., godine, bez uobičajenih diplomatskih privilegija, ukazom predsjednika RH bili imenovani opunomoćeim predstavnicima i voditeljima inozemnih ureda naše domovine. Među onima koji su se stavili na raspolaganje državi u nastajanju bili su i dr. Lujo Tončić Sorinj, bivši ministar vanjskih poslova Republike Austrije, te barun Janko Dobrinović-Vraniczany, bivši ministar turizma u istoj zemlji i ugledni član plemičkog staleža u Belgiji Đuro Vidmarović kasnije je to nazvao neviđenom sječom Tuđmanovih poklisara.

Revolucija koja teče

Rješavanje kadrovskih križaljki svakako čini jednu od najvećih radosti onima kojima se u izbornom procesu posreći dočepati se vlasti. Upravo ta kadrovska enigmatika čini u Hrvatskoj lavlji dio esencije vladanja. Ni jedna druga manifestacija političke moći i ništa u skolpu složenog vlastodržačkog sindroma ne fascinira toliko vladajuću kastu kao ta obijesna igra žongliranja ljudskim sudbinama. Pritom vlast deklarativno naglašava da bira stručne, sposobne, moralne i zaslužne. Međutim, to je poglavito prizemna igra uhljebljivanja i zbrinjavanja zaslužnih, bliskih, poslišnih i podobnih, a ništa manje i onih koji su jednostavno koruptivno-nepotistički umreženi s moćnicima unutar vladajuće klike.

Budući da je pojam "podobnosti" u komunizmu značenjski i politički izlizan i kompromitiran, sadašnja vlast, uz stručnost i sposobnost, umjesto podobnosti radije se koristi izrazom "lojalnost". Šuplju retoriku o kriterijima sažeto je prokomentirao vođa Hrvatskih laburista Dragutin Lesar: Rekli su u Kukuriku koaliciji da su njihovi ljudi stručni, sposobni i lojalni. Kada zadovoljite ovaj treći kriterij, onda prva dva nisu bitna, i to je sad očito.

Istodobno, uz zbrinjavanje klana bliskog vlasti, teče beskrupulozna igra profinjene osvete i odmazde prema svima koji su podobnost, poslušnost i lojalnost pokazali prema kojoj drugoj političkoj opciji. Kada bi se na tome stalo, to bi čak bilo i razumljivo. Svi koji svoju političku orijentaciju pretpostavljaju profesionalnosti, trebali bi biti spremni dijeliti i sudbinu opcije kojoj su privrženi. To se naravno ne odnosi na obične građane i službenike čiji posao ni u čemu ne ovisi o njihovim političkim simpatijama ni o tome što zaokružuju na izbornom listiću. Zato problem nastaje kad se ta odmazda provodi prema onima koji svoju stručnost, sposobnost i predanost poslu ne žele poistovjećivati ni s jednom političkom opcijom. Na žalost, upravo to se događa. Partitokratski model vlasti ne dopušta političku indiferentnost. Vlast svako mjesto u sustavu državne uprave promatra kao političku funkciju, od tete u vrtiću do ministra, a cijeli sustav uzima kao svoje leno i prćiju. Svoju vlast oni shvaćaju kao svevlast. Dok prijete s 10.000 otkaza u državnoj upravi, i koriste se tom prijetnjom za ideološko discipliniranje činovničkog kadra, istodobno klijentelistički vraćaju predizborne dugove i izmišljau mjesta za uhjebljenja zaslužnih partijskih kadrova. Utjecaj stručnosti i profesionalnosti gotovo je beznačajan u odnosu na političku pravovjernost i lojalnost vladajućoj eliti.

Čeka li nas novi Bleiburg?

Nesigurni u svoje stručne domete i u vlastitu političku budućnost, novi vlastodršci izborenim se mandatom koriste za užurbano instaliranje pouzdanih kadrova. Vjeruju kako će time na duže vrijeme cementirati svoj svjetonazorski i ideološki model. A sve to u strahu da im se ne bi ponovila "pogreška" s početka devedesitih i s ciljem da onemoguće restauraciju omraženog Tuđmanova ancien regimea.

Ono što još više zabrinjava jest dojam koji zlokobno pojačavaju najnovija ideološka zaoštravanja, koja u posljednje vrijeme promovira Josipović-Milanović-Špremova koalicija. U svjetlu tih zaoštravanja i ubrzanog zamaha ofidiologije, ovako forsirana kadrovske diferencijacija izgleda kao užurbano zauzimanje položaje za moguće obračune nekog drugog tipa. U trenutku kad je sva vlast - izvršna i zakonodavna, a sudbena se nikad nije ni mijejala - skoncentrirana u rukama jedne političke opcije, u takvom trenutku nije tek retoričko pitanje kakva je sudbina one Hrvatske koju u hrvatskom političkom prostoru nitko ne predstavlja. One Hrvatske koja ima svoju sasvim jasnu tradicionalnu svjetonazorsku poziciju, ali tu poziciju u ovom trenutku nema tko politički artikulirati i uobličiti u učinkovit politički stav. Tragična iskustva povijeti upozoravaju.

Što će biti s nama?

Smjena vlasti ne zahvaća samo one koji su svoj rejting testirali u izbornoj utakmici, već se širi do razmjera koji nemaju nikakvo političko ili demokratsko, kao ni stručno ili gospodarsko opravdanje. Ovakva logika iznimno je štetna, jer nerazumo troši stručni potencijal jednog relativno malog društva, a dugoročno je štetna i za samu vlast jer se pogubno odražava na kvalitetu obavljenog posla. Takav diskontinuitet vlasti ne mogu sebi priuštiti ni mnogo veći državno-politički sustavi negoli je ovaj hrvatski. Pogodovanje podobnima nauštrb uhodanih i sposobnih predstavlja osiromašenje sustava koji ne može otrpjeti revolucionarni sindrom svakih nekoliko godina. Revolucionara ima u svakom vremenu, ali revolucija ima samo onda kad ih društvo može podnijeti ili, boljerečeno, onda kad ih ne može izbjeći.

Sjećam se jedne duhovite pričice iz nekih američkih novina od prije tridesetak godina. Mislim da se zvala "Oni dolaze". Prikazuje nam razgovor dviju ubogih čistačica iz vremena Carterove administracije, koje šapuću po zakutcima Bijele kuće i drhture zbog dolaska nove administracije Rolanda Reagana, pitajući se što li će biti s njima.
Iz ovog je razvidno da na ovdje opisanu pošast nisu imuni ni drugi sustavi, s mnogo većom demokratskom tradicijom, ali njihovi kadrovski resursi ne mogu se uspoređivati s našima, a uz to, vrlo dobro se zna ispod koje se razine u tim državama ne ide prilikom smjene vlasti. Kontinuitet vlasti na razini elementarnog stručnog kadra neophodaj je zbog društvenog prosperiteta i zbog društvene stabilnosti na duži rok.

Jedinstvo i trodioba vlasti

Mnogim javnim zaposlenicima trebalo bi objasniti da mi samo kolokvijalno govorimo o "novoj vlasti", misleći pritom zapravo na novu vladu. Sve dok se zadržava postojeće ustavno, državno i društveno uređenje, formalno postoji kontinuitet vlasti. Na izborima se mijenja vlada, a ne vlast u širem smislu riječi. Vlast se tek personalno mijenja, i dužna je održavati svoje preuzete obveze ranije vlasti jer se formalno radi o istoj vlasti istom vlastodržačkom sustavu. Zato sve drastične metode kadrovskog "provjetravanja" valja tumaćiti kao udar na važeće ustavno uređenje. Pod brojnim obmanjivačkim i demagoškim obrazloženjima pred našim se očima događa puzajući puč, kojim se nastoji izigrati temeljne postavke društvenog ustroja. To nam se, na žalost, ponavlja sa svakom smjenom vlasti pa svake četri godine krećemo ispočetka.
Iako ne poštuju jedinstvo, odnosno kontinuitet vlasti, vladajući ne poštuju ni trodiobu vlasti. Tako se i Vlada RH usudila nedavno besramno docirati Ustavnom sudu, tj. sudbenoj vlasti kako će riješiti predmet.

HDZ je zatražio raspravu o razrješenju ministra Jovanovića prigovarajući mu da je o Saboru govorio kao o kokošinjcu. On je zapravo rekao "Ukinut ćemo institut Ispravak netočnog navoda koji se konstantno zloupotrebljava i zbog čega nas građani vide kao jedan veliki kokošinjac."
Govoreći o njemu, Jadranka Kosor smatra da on ne zaslužuje biti ministar jer je, eto, nepristojan i neprimjereno se izražava. Bilo bi previše očekivati od nje da primijeti ono što je u Jovanovićevu iskazu mnogo problematičnije. Nedvojbeno je da se jedan ministar ne može ponašati kao što se ponaša Jovanović, ali presizanje u drugu granu vlasti po svojem je značaju veći prijestup. On, kao član izvršne vlasti, ne može diktirati što i kako će raditi druga grana vlasti. Pritom je posve nebitno što on pripada istoj političkoj stranci kao i većina u Saboru.

Kalambur s Kalamburom

Zašto ministrica zaštite okoliša Mirela Holy nije smijenjena nakon afere Kalambura, vjerojatno zna samo njezin šef Zoran Milonović. Količina gluposti, krivih koraka, laži, obmana, političke i doslovne nepismenosti ove happy halloween ministrice bila je dovoljna za nekoliko smjena. Njezin pokušaj da uhljebi osobu koja se nalazi pod kaznenim progonom i protiv koje je na snazi optužnica za zlouporabu položaja i ovlasti, samo je jedan od primjera mafiokratskih tendencija SDP-ovske vlasti i vlade Zorana Milonovića. Nakon pokušaja sa Srečkom Ferenčakom, čini se da se s Kalamburom ponovio isti scenarij: Ako prođe - prođe. Kad je javnost ukazala na podvalu, Milanović je upregao čitav ustav u složenu akciju spašavanja ministrice Holy. Ponižavajući pritom hrvatsku javnost i njezin zdrav razum.

Spasonosna izlika za ministricinu malverzaciju odjednom je pronađena u navodnom propustu anonimne službenice koja je potpisala nekakvu "potvrdu". Koji je smisao kalambura s potvrdom, kad je ministrica danima prije razglabala o kaznenom progonu i nedvojbeno pokazala da zna za progon, koji će, eto, po njezinim informacijama ionako biti obustavljen. Što će joj onda "potvrda"? I kakav je moral ministrice koja zaprima "potvrdu" znajući da je neistinita. Kakav je moral ministrice koja pogoduje i šuruje s osobom koja joj donosi takvu lažnu potvrdu. Kakav je moral ministrice koja imenuje ravnateljicu, uz saznanje za činjenicu koja je suprotna uvjetima natječaja. Sasvim je nebitno što ona "misli" da će optužnica biti odbačena. Iako je najstrašnije što ministrica najvjerojatnije ispravno "misli".

Zašto nas premijer sve skupa ovakvim primitivnim izmotavanjem pravi idiotima? Problem ministrice nije samo to što prečesto ne zna što treba reči, nego to što još češće ne zna kad i što ne smije reči. Govoreći o kaznenom progonu Sanje Kalambure, Holy nas je najprije uvjeravala: "Ja vjerujem da će ta optužnica biti uskoro riješena".
"Kako mislite 'uskoro riješena'? - pitali su novinari. "Pa, evo ga, postoje informacije, koje je dobio odvjetnik gospođe Kalambure, da je odbačaj već napisan, samo se čeka da se gospođa sutkinja vrati s bolovanja" - objašnjavala je Holy.
Nakon ovog grubog ispada ministrice oglasio se i zagrebački Županijski sud koji je izjavu ministrice ocijenio nedopustivim prejudiciranjem sudske odluke. I to, dodajmo, s pozicije moći, od ministrice kao predstavnice druge grane vlasti. Sud prigovara što ministrica stvara dojam u javnosti "da je odluka naručena i već donešena, te da je pitanje trenutka kada će se sutkinja vratiti s bolovanja i samo odraditi tehnički dio posla". Na stranu sad načelno pitanje što ministrica smije i ne smije reči, ali meritorno pitanje jest tko je zapravo napisao ili diktirao odluku, koju bi sutkinja Rajka Tomerlin Almer samo trebala potpisati. To je ono čime se trebao pozabaviti Sud, a i DORH. Sud preko suca Krešimira Devčića reagira obranaški i prigovara nepoštivanje trodiobe vlasti, a namjerno prešučuje činjenicu da je preko ministrice Holy došao do saznana o mogućem počinjenju kaznenog djela.

Shit happens

Konačno, u cijelu se priču javno uključuje i sama Kalambura, koja se pokušava prikazati žrtvom manipulacije iza koje stoje članovi same Vlade. U skladu s patološkom aberacijom društva, i ona je dočekala warholovskih pet minuta slave. Kad čovjek vidi njezine nasmijane slike na naslovnicamma nakladnih novina, pomislio bi da je otkrila lijek protiv AIDS-a, a ne da se nalazi pred vratima Remetinca. Ona "proživljava deset najgorih dana u životu" i strašno je mobingirana jer su joj predlagali da uđe u HDZ. Njezino glamurozno prenemaganje pred novinskim i televizijskim kamerama najgora je pljuska svima koji još drže do morala. Neovisno o tomu je li gospođa nevina, još prije desetak godina u ovakvoj situaciji bi pri prolasku gradom navlačila jutenu vreću na glavu. Iste takve pljuske doživljava javni moral kad Nevenka Jurak dolazi na sud otvorena garda, gegajući se nonšalantno Zrinjevcem i mašući skupocjenom torbicom pred objektivima rastrčanih reportera. Takvu pljusku i potvrdu moralnog potonuća društva, javnost doživljava i svakodnevnom ležerno ili gotovo zabavnom atmosferom na suđenju bivšem premijeru. Uz njegov širok i bezbrižan osmjeh.

Ali što očekivati od društva u kojem potpredsjednik Vlade može biti dvostruki cestovni ubojica, kojega premijer opravdava jer pobijeni nisu bili vezani i koji je nevin jer nije pravomoćno osuđen. U natječaju za njegovo mjesto nije bila propisana nikakva pravna neporočnost ni potvrda o nekažnjavanju. Rekao bi Balzac: Zakoni su paučina kroz koji prolaze velike muhe, a u koju se hvataju male.

Piše Vjekoslav Magaš

Hrvatski list, 3. svibnja 2012.