Njegovo djelovanje u Švicarskoj možda gospođi Gaupp i nije poznato, ali ne zato što nije pripadala ovdašnjoj hrvatskoj zajednici, nego zato što je samozatajno radila za dobro Hrvatske, a nije poput Nuića pisala protiv nje i njene vlasti. No, meni je zato dobro poznato razorno djelovanje Tihomira Nuića u Švicarskoj, i u crkvi i izvan nje!
Udbaške metode svima su nam dobro poznate, a iskusili su ih mnogi naivni Hrvati.
Udbaši bi se ubacili u naše redove, zapisivali bi što tko kaže i radi, da bi ga onda otkucali centrali, a dalje bi se situacija razvijala već prema procjeni koliko je dotična osoba opasna za „samoupravnu socijalističku“ Jugu.
Na isti način se i Tihomir Nuić pojavio u Hrvatskoj kulturnoj zajednici, kako sam kaže 1982. godine. Do kraja 1988. nitko za njega nije znao, bio je jedan od mnogih anonimnih članova društva. Udbašima i doušnicima bilo je, prije nego nama drugima, jasno da je nastanak hrvatske države samo pitanje vremena, pa su aktivirani svi žbiri među iseljenicima.
Tako i Tihomir Nuić istupa iz anonimnosti i šalje svoj prvi, tada još bezazleni, prilog za Društvene obavijesti, pa onda još jedan. Potom piše vodstvu udruge hvaleći sadržaj lista, uz dodatnu „dobronamjernu“ kritiku za nehrvatske riječi, velikodušno nudeći svoju pomoć i suradnju, ali odbija se kandidirati na predstojećem 17. Saboru HKZ 1989. godine. U Uredništvo DO bili su tada izabrani Ivo Bićanić, Vlado Boban, Mate Ivanišević, Goran Grlić i Višnja Ptiček. Ali gle čuda, nakon mjesec-dva Nuić potiho ulazi u Uredništvo. Čovjek bi mogao pomisliti da mu je bilo rizično nastupiti na Saboru pred više ljudi, jer mogao bi tu biti i netko tko bi ga mogao raskrinkati. Potiho je ušao, da bi onda sve jasnije i glasnije kritizirao hrvatsku vlast.
Postao nam je sumnjiv kada je napisao uvodnik broja 51 sa naslovom „Igranje demokracijom“.
Za bolje razumijevanje moram naglasiti da je to bilo u lipnju 1990. godine, dakle bio je rat u našoj zemlji. Tek smo stvarali državu, a Nuić to naziva „igranjem demokracije“. Cijeli članak je jedno vulgarno, politbirovsko izrugivanje hrvatskog političkog vodstva. Od tada sam pažljivo čitao sve što je dolazilo od Nuića. Promatrao sam i njegove rafinirane nastupe u javnosti, te s koliko perfidnosti ljudima prodaje rog za svijeću. Njegova je mržnja prema hrvatskoj vlasti rasla iz dana u dan i bivala sve očitija. Članovi su poćeli reagirati. Jedni su se pismeno i usmeno žalili, drugi su ogorčeni i razočarani da njihova Hrvatska kulturna zajednica u svome glasilu objavljuje takve bljuvotine, jednostavno prestali plaćati članarinu.
Društvene obavijesti broj 51, lipanj 1990., napisao Tihomir Nuić
IGRANJE DEMOKRACIJOM
Ovo je prvi broj "Društvenih obavijesti" koji se pojavijuje paralelno s višestranačjem u domovini. DO se, doduše, od prvog broja tiskaju u slobodarskoj i demokratskoj Švicarskoj, ali je njihova sloboda uvijek bila uvjetovana stanjem slobode u domovini. Ako su DO i zabilježile nešto što je nadmašivalo duhovno sivilo domovine, tumačilo se to već građanskom hrabrošću. Htjeli mi to priznati ili ne: mi smo silno uvjetovani domovinom i njenim stanjem dokle god djelujemo kao organizacija, kao kolektiv. Pojedinac može uvijek više riskirati!
Hrvatska je u ovom trenutku zahvačena sindromom dramatiziranja.
Dramatiziraju se jednakim intezitetom događaji i snovi, postoječe i izmišljeno. Hrvatska se pretvara u imaginarnu lomaču za spaljivanje fikcija. Od nje se konstruira apstraktni topos za strahovite pojave. Ona je naprosto žrtva "duha apstrakcije", instrumentalizirani kaos strahovanja: traže se nedefinirana prava, neimenovana jamstva, nekonkretizirane sloboštine .....sve pusta apstrakcija. Jedino su prijetnje i provokacije konkretne. Čisto sumnjamo da je ovo dramatiziranje samo zbog dosade pojedinaca!
HKZ-a se stavija ponovno na stajalište da slobodu ne može ništa nadomjestiti, a da je demokracija najbolji i najprihvatljiviji način ostvarivanja građanskih sloboda. Stoga je ovaj broj DO više "politiziran", ali ne zbog ljubavi prema politici, već iz ljubavi prema demokraciji. Previše nam je važna da bi smo ovo poigravanje s njom trpjeli! Želeći našoj demokraciji uspjeh, preporučujemo svima s lucidnim Nietzscheom: "Tko želi naučiti letjeti, mora najprije naučiti držati se uspravno, hodati, skakati, trčati, verati se, plesati; ne poleti se od prve."!
Sretan put i ugodne Ijetnje odmore želi Vam Vaše UREDNIŠTVO
Ljub, si, rode, jezik iznad svega!
U njem živi, umri za njega!
|
Do kraja 1988. nitko za njega nije znao, bio je jedan od mnogih anonimnih članova društva.
Udbašima i doušnicima bilo je, prije nego nama drugima, jasno da je nastanak hrvatske države samo pitanje vremena, pa su aktivirani svi žbiri među iseljenicima. Tako i Tihomir Nuić istupa iz anonimnosti i šalje svoj prvi, tada još bezazleni, prilog za Društvene obavijesti, pa onda još jedan. Potom piše vodstvu udruge hvaleći sadržaj lista, uz dodatnu „dobronamjernu“ kritiku za nehrvatske riječi, velikodušno nudeći svoju pomoć i suradnju, ali odbija se kandidirati na predstojećem 17. Saboru HKZ 1989. g.
Napisao sam to u prvom nastavku razotkrivanja nepoznatih, zaboravljenih ili manje poznatih činjenica o njemu. Pri ruci mi u tome momentu nije bilo pismo kojim se on prvi puta oglasio u Hrvatskoj kulturnoj zajednici, tako ga nisam mogao citirati. Da ga nađem, koštalo me je puno vremena, ali se isplatilo. Našao sam još dosta zanimljivog materijala o potezima dotičnog gospodina, a i podsjetio se nekih situacija koje su mi djelomično izblijedile ili potpuno nestale iz sjećanja.
Evo dakle pisma koje je T. Nuić pisao 27.10.1988., na „Društvene obavijesti“ HKZ. Znakovito je da pismo nije adresirao na Glavni odbor, što bi bilo normalno. DO je glasilo udruge, a Uredništvo nema ovlasti samostalno odlučivati o sadržaju. Već tim prvim korakom, Nuić je počeo unositi promjene koje će obilato koristiti upravo njemu, za vlastite planove.
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA
"DRUŠTVENE OBAVIJESTI"
8000 Zürich
Štovano Uredništvo
Dobio sam "Društene obavijesti" br. 44. List je bogat sadržajom. Tehnički je dotjeran. "DO" su pravo osvježenje. Na uloežnim naporima, želim Vam se ovim putom zahvaliti. Najviše Vam se ipak zahvaljujem na Vašoj hrabrosti, koju ste pokazali svojim zauzimanjem, da u Ustavu SR Hrvatske ostane postojeći naziv hrvatskoga književnog jezika. Danas nije ništa samo po sebi razumljivo, pa su napori ove vrste vrijedni svake pohvale. Hvala Vam kao društvu i svakom pojedincu osobno!
Naš hrvatski jezik je osnovni čimbenik naše narodnosti. Bez jezika, bez hrvatskoga jezika, nema ni hrvatskoga naroda. To je povijesna pouka; to je i razlog da je hrvatski Sabor zadržao latinski jezik sve do 1847, samo da bi izbjegao da mu se nametne živi strani jezik, koji bi hrvatstvo progutao.
Lužićki Srbi (Sorben, Wenden) su kao narod samo zbog toga iščezli, što su "zaboravili" odnosno što nisu njegovali svoj jezik. Ta opasnost i nama stalno prijeti: u domovini zbog pomanjkanja priručnika, u inozemstvu zbog pomanjkanja priručnika i utapanja u stranu sredinu. Stoga je njegovanje hrvatskoga jezika za nas podržavanje i produbljivanje naših veza s domovinom, s narodom iz kojega potječemo.
Zbog toga Vas i želim upozoriti na jednu dosljednost: ako se zauzimamo za naziv jezika, onda se moramo posebno brinuti o njgovoj njezi. Dopustite mi stoga da Vam nabrojim samo nekoliko nehrvatskih riječi, koje su se gotovo udomaćile ne samo u govoru nego i u pismu: neprikosnoven, takmičenje, sticaj okolnosti, vjerenik, dok naše hrvatske rijči nepovrediv/neprijeporan, natjecanje, stjecaj okolnosti, zaručnik i sl. postaju plijenom zaborava.
Osim toga ima tu i pokoji provincijalizam kao štrljanje (srljanje), te različitih pogrešaka od gramatičkih i pravopisnih do tiskarskih.
Da ne duljim. Nijemci imaju svoj "Duden", dakle pravilnik koji kazuje što je književni jezik, a što ne. Mi takvoga pravilnika na žalost nemamo (razlozi su i Vama poznati). S obzirom na to da "DO" čita jednako jedan akademik i jedan radnik i da se one na raznim mjestima čuvaju (arhiviraju!) ‚ naša, je obveza brinuti se o njihovoj jezičnoj čistoći u našim mogućnostma. A pošto „DO“ nisu dnevnik, nego četvoromjesečnik, predlažem Vam da članke naručujete do odredjenog roka, da ih onda jezično dotjerate, pa nakon prijeloma, prije konačnog tiskanja, još jedanput pročitate. Zasigurno je to velik posao, ali isplativ. Da ovo sve ne ispadne kao zlobna kritika, nudim Vam svoju pomoć, naravno u okviru mojih mogućnosti.
Srdačno Vas sve pozdravlja,
Tihomir Nuić
Frik, dne. 27. listopada 1988
|
Ako želiš nekoga bolje upoznati, dopisuj se s njime.
Pismo otkriva puno više od onoga što stoji u tekstu; govori o osobi i osobinama autora bolje nego bilo što drugo. Tako i gornje Nuićevo pismo razotkriva čovjeka koji točno zna što hoće i zna kako će ostvariti svoj cilj. Čovjeka koji se koristi određenim manipulativnim tehnikama.
- Prvo pohvala, kojom si unaprijed osigurava simpatiju.
- Drugo, briga za hrvatski jezik, čime signalizira – ja sam Hrvat i brinem se za Hrvatsku.
- Treće, spominje 'nestali' narod i time kaže, vidite kako sam visoko školovan.
- Četvrto, ukazuje na nehrvatske riječi, dakle opet 'ja znam...“.
- Peto, podilazi istovremeno i Glavnom odboru i čitateljima, jer DO 'čita jednako jedan akademik i jedan radnik'.
- I na kraju, skromno i samozatajno 'da ovo sve ne ispadne kao zlobna kritika, nudim Vam svoju pomoć, naravno u okviru mojih mogućnosti'.
I tko ne bi objeručke prihvatio suradnju takvog čovjeka, učenog, hrvatski nastrojenog, čak spremnog raditi!? I eto Nuića u uredništvu Društvenih obavijesti. Rafinirano, zar ne?
Očito nitko od naslovljenih ljudi, niti onih u Glavnom odboru, nije nikada čuo za narod Sorbi, a još manje da nisu izumrli. Naprotiv, i danas žive u Njemačkoj i govore svojim sorbskim jezikom. Ali, Nuić je postigao ciljani efekt.
Međutim, iako objeručke dočekan, ostaje u 'pozadini', no ne iz skromnosti, već iz opreza. Potsjetimo se, odbija ponudu da se kandidira na 17. Saboru HKZ i zvanično ne postoji u uredništvu DO, u koje potiho ulazi dva mjeseca kasnije. Tko ga je birao? Nitko! Mučki je ušao u HKZ i DO. Mučki je radio i planski rovario.
Na idućem Saboru 1990. godine njegovo se ime prvi puta čuje. Ali samo oni koji su bili prisutni, ne i cijelo članstvo. „Netko“ je poslao u Vijesnik izvještaj o 18. Saboru HKZ, i dobro pazio da ne budu navedena imena novih ljudi.
U već spomenutom broju 51 DO, za kojega je Nuić napisao uvodnik „Igranje demokracije“ (kojeg nije htio potpisati svojim imenom), također je objavljen izvještaj sa 18. Sabora, gotovo istovjetan kao onaj u Vijesniku. U njemu se doduše navode novoizabrani ljudi, pa tako stoji da su u Glavni odbor ušli Jure Babić, Petar Bezmalinović, Vladimir boban, Mato Ivančević, Marijan Jakopović, Drago Mišić, Jure Primorac. Blagajnik ostaje Jure Primorac, a nadziru ga Boris Birčić i Miroslav Tafra. Savjetodavni odbor ostaje nepromijenjen, a sačinjavaju ga: ing. Josip Dobša, Franjo Maslić, Marijan Magazin, Zvonko Orel, ing. Stjepan Roščić. Pododbor za šport i rekreaciju g. Maslić. Pododbor za javnost: Vladimir boban, Mate Ivanišević i Miroslav Tafra.
A gdje je uredništvo Društvenih obavijest? Tko se tamo skriva? To ne piše u DO, ali ja ću vam otkriti tu tajnu. To su bili Vlado Boban, Zvonimir Čičić, Gordan Grlić, Mate Ivanišević i (konac djelo krasi) Tihomir Nuić!. NETKO je odlučio da ta informacija ne treba biti objavljena U DO.
Ali zato u istom broju DO, na stranici iza izvještaja sa Sabora, Nuićev članak „Sustrimak“, kojim nastavlja započeto u uvodniku. Početak lova na vještice jasno se razaznaje. Na pr. iz prilično nesuvisle rečenice:
„....hrvatska svijest nije samo po „internacionaliziranju“ hrvatskog jezika sustrimačka/hibridizirana, nego daleko više po tome, što ona sve svoje perspektive vodi izvan Hrvatske: Hrvat mora biti najprije nešto drugo da bi tek onda bio Hrvatom, a Hrvatska mora najprije biti dio jedne „velike cjeline“, da bi tek onda bila Hrvatskom! Tu obmanu, to nemilosrdno hipnotizerstvo puno lukavstva nude danas pojedini „neodemokrati“, nudeći Hrvatima i Hrvatskoj Europu, prije nego su postali Hrvatima, prije postanka Hrvatske.“
Sve jasno? Nije? Ah, pa kome su još jasne misli izašle iz toga 'zapetljanoga' mozga? No svejedno, članak šaljem u privitku, ukoliko ga uredništvo bude željelo objaviti, ako nizbogčega drugoga, onda kao dokaz za nevedeno.
Ostanimo još malo na broju 51 DO.
Uz uvodnik, kojeg nije potpisao, Nuić se oglasio sa još 4 potpisana članka. Svakim od njih nekoga ili nešto kritizira. Najzanimljivije od svega je to, što upravo Nuić koji sebe smatra neprikosnovenim poznavateljem hrvatskog jezika, i kao takav lektorira tekstove u DO, sam koristi cijeli niz nehrvatskih riječi.
Tako piše o 'historičaru' umjesto o povjesničaru, pa onda 'konstatira' umjesto da utvrdi, ustanovi, itd. itd.
A svoj uvodnik završava citatom Petra Preradovića: „Ljub si rode, jezik iznad svega! U njem živi, umiri za njega!“
Ja bih nadodao: „I rabi što više tuđica, da budeš pametan i učen kao Nuić!“
Demokrit, HOUS, 10.06.2010.
WWW.HKZ-KKV.CH/ 15.06.2010.
|
