Sve ostale djelatnosti obavještajnog sustava bile su
marginalne i ni od kakvog vitalnog značaja za državu.
Tako koncipiran sustav držane sigurnosti, kojemu je
apsolutno najvažnija zadaća bila čuvanje teritorijalne
cjelovitosti jedne neprirodne, umjetne tvorevine uz
mehanizme totalitarne i diktatorske vlasti, jedino je
tako mogao uspješno funkcionirati desetljećima, dakle da
gotovo svatko svakoga nadzire, da nitko nikomu ne
vjeruje.
Brand, odnosno prepoznatljivost "jugoslavenskog puta
u socija1izam', "jugoslavenskog modela samoupravnog
socijalizrna", "jugoslavenskog socijalizma sa ljudskim
licem", "jugoslavenske nesvrstanosti' itd. nije stvaran
iz ideoloških pobuda, već je naglasak uvijek bio na
Jugoslaviji i jugoslavenskom teritoriju "od Triglava do
Đerdapa°.
Sve je bilo podređeno održavanju te tvorevine pa i
sama 'ideologija` tzv. "socijalizma'! Režim se s
vremenom postupno i djelomično "liberalizirao' te više
nije gotovo uopće represivno reagirao na kritičare
modela socijalističkog društvenog ustroja ukoliko ti
kritičari, naravno, nisu zastupali ideje nekakvog
organiziranog oblika djelovanja i tako svjesno ili
nesvjesno dovodili u pitanje samo postojanje te
višenacionalne tvorbe. Naravno da su Tito, Kardelj,
Bakarić i ostali iz samog vrha režima vrlo dobro znali
kako demokratska Jugoslavija nije moguća i da svako
popuštanje u smislu nekakve demokratizacije neminovno
dovodi u pitanje samu njezinu opstojnost kao
teritorijalne cjeline. Drugim riječima, svi oni koji su
prihvaćali Jugoslaviju kao neospornu i neosporivu
datost, nisu imali gotovo nikakvih problema zbog mogućeg
(individualnog) kritičkog artikuliranja mišljenja glede
samog sustava društvenog uređenja.
Diktatorski, kasnije tzv. samoupravni (totalitarni)
sustav bio je isključivo u funkciji održanja te
nakaradne tvorevine tako da su s vremenom jugoslavenstvo
i Jugoslavija postali jedinim vrijednosnim
ideološko-političkim parametrom, sinonimom za
"napredno', "lijevo°, "progresivno' i to je ostalo tako
u medijsko - političko - znanstvenim društvene
dominantnim krugovima Hrvatske sve do danas.
Jugoslavenstvo je u nas prevladavajući i na razini
svijeta ni s čim usporedivi fenomen te supstitucija za
"lijevo" koje danas još samo u Hrvatskoj, od svih država
proizašlih iz bivše tvorevine, u javnosti prolazi kao
takvo. Jugoslavenstvo se i danas u Republici Hrvatskoj
automatski smatra "lijevim", samostalna Hrvatska i
hrvatstvo, pak, nečim "desnim°! Za razliku od Srbije,
primjerice, gdje slične pozicije imaju tek marginalni i
zanemariv društveni utjecaj i učinak.
PREVIŠE NEODGOVORENIH PITANJA
Ako je autorima serijala bila intencija Tita u prvoj
emisiji prikazati velikim obavještajcem, Staljinovim
agentom, onda u tomu nisu baš bili uvjerljivi. Da je
bio nečiji igrač, to je svakako točno, međutim
Staljinov sigurno nije bio. Baš kao što to nisu bili
ni Josip Kopinič - Vazduh te ostali njegovi bliski
suradnici s kojima je krenuo u rat za obnovu
Jugoslavije koja, usput valja napomenuti, nije bila u
programu niti jedne relevantne političke stranke
tadašnjeg vremena pa čak niti značajnijeg broja samih
komunista, posebice hrvatskih koji su zbog toga prije
svega, ali i zbog činjenice što su doista bili
uvjereni komunisti, bili fizički eliminirani od onih
snaga koje su bile povezane s Titom.
Prevelik je katalog pitanja na koja se ne nude, niti
mogu ponuditi, plauzibilni i uvjerljivi odgovori glede
Titova "komunističkog' svjetonazora, a koji bi
argumentirano potvrdili takvu (titoističku) tezu i
pretpostavku o njemu kao borcu "za socijalizam /
komunizam'. S druge, pak, strane, niz argumenata i
dokazivih činjenica potvrđuju da Josip Broz Tito uopće
nije bio to za što se je izdavao i kakvim ga se još
danas prikazuje. Kome je u interesu da se Tita još
uvijek treba doživljavati kao nekog uvjerenog
komunista kada je on, zapravo, bio samo borac za
Jugoslaviju i nekakav reformator tipa turskog Kemala
paše Ataturka?
Ponajprije, koliko je članova imala uopće KPJ pod
vodstvom Tita u razdoblju od 1939. do travanjskog rata
1941. godine ?
To nitko ne može sa sigurnošću kazati jer su brojke
poslije rata frizirane i nije napravljena nikakva
pouzdana revizija. (Manjkas barata sa službenim
podatkom bivšeg režima o 12.000 članova KPJ).
Jedno je sigurno: u Hrvatskoj je partija bila
najbrojnija, a o kojim se stvarnim brojkama radilo,
možemo samo procjenjivati. Primjerice, u Splitu je u
jesen 1940. godine bilo 35 članova, a taj se broj
povećao do travnja 1941. na 57 članova KPJ. U Srbiji
je, prema kazivanju Svetozara Vukmanovića Tempa, u
njegovim Memoarima "Revolucija koja teče" situacija
bila takva da je u Kragujevcu, najjačem industrijskom
središtu Srbije "s 10.000 radnika u Vojno - tehničkom
zavodu" postojala samo jedna ćelija s tri člana KP] i
to dva intelektualca i jedan radnik. U Nišu isto tako
samo tri člana, Valjevu dva itd.
Kada imamo
te brojke pred očima i slike koje nam Manjkas
predstavlja sa sastanaka vrha KP] gdje Tito govori
Kardelju, Đilasu i Rankoviću o čišćenju partije od
frakcionaša, trockista, buržoaskih elemenata itd.,
onda si doista možemo slikovito zamisliti koliko ih je
na kraju 'čiščenja' moglo uopće ostati.
Imao sam sreću, za vrijeme svojeg školovanja u Rimu,
živjeti kod dr. Ante Cilige, koji je zasiguro bio
jedan od najboljih poznavatelja povijesti radničkog
pokreta ne samo u Hrvatskoj, već i na svjetskoj
razini. Posredstvom njega došao sam u doticaj s osobom
koja je radila u antikomunističkom odjelu zagrebačke
policije za vrijeme Banovine Hrvatske, ali i prije.
Taj mi je gospodin rekao kako je policija ubacivala
svoje ljude u redove KPJ i da je, zapravo, u
potpunosti nadzirala njihove redove. Prema njegovim
riječima, titoistička je partija 1941. godine imala
najviše 1. 500 do 2.000 ljudi i to zajedno s ubačenim
konfidentima i pojedinim agentima režima. Mnogi od
njih u zatvoru su započeli suradnju - tako su,
primjerice, Ranković i njegov poslijeratni zamjenik
Svetislav Stefanović - Ćeće postali policijski
suradnici tijekom izdržavanja zatvorske kazne.
JUGOSLAVENSKA BAČVA
Tito je za vrijeme služenja svoje zatvorske kazne u Lepoglavi bio tzv.
slobodnjak, boravio je mnogo vremena izvan zatvora, neki autori poput Vladimira
Dedijera pisali su kako je popravljao po kućama aparate (!?) i zabavljao
usamljene žene. Kod jedne takve, lokalne krčmarice, bio je upravo u vrijeme kada
je kroz Lepoglavu prolazio vlak s kraljem Aleksandrom na putu za Brdo kod Kranja
pa da je zbog toga u zatvoru nastala prava panika među čuvarima koji ga nisu
mogli pronaći. Spomenuti mi je policajac kazao da je Tito "slobodno' vrijeme
provodio sa stručnjacima iz policije gdje je prošao obuku za svoje kasnije
djelovanje. Govorio je kako je najveći uspjeh za neku obavještajnu službu kada
preuzme kompletnu logistiku jedne organizacije tipa tadašnje KP] koja je prije
Tita imala doista prevratničke, subverzivne ciljeve! A on je potkraj života bio
uvjeren da su KPJ u cijelosti nadzirali ljudi iz antikomunističkog odjela u
suradnji s Britancima. Dugo je vremena mislio kako Britanci, koji su konstantno
imali svoje prste u igri oko komunista (i preko slobodnih zidara), u staroj
Jugoslaviji žele samo ubaciti svoje ljude među njih i to na ključne pozicije
kako bi što učinkovitije mogli nadzirati i parirati utjecaju SSSR-a izvan svojih
granica (u španjolskom građanskom ratu uspjeli su u najvećoj mjeri ubaciti svoje
agente u njihove redove).
Tek dugo poslije rata shvatio je da je sve to
zapravo bila njihova igra na jednu projekciju koja je osiguravala za njih, iz
geostrateških interesa, prevažan kontinuitet Jugoslaviji u novom poslijeratnom
scenariju jer su bili svjesni i imali točnu procjenu kako je monarhistička
versajska tvorevina neodrživa i kao takva neobnovljiva na dulji rok. Svoj
utjecaj na tom području mogli su spasiti samo silom i čvrstom rukom jer je svaka
demokracija nespojiva s opstankom te višenacionalne tvorevine koja je bila puna
nepremostivih proturječja. Zbog toga su preko svoga agenta Tita dali pobiti
gotovo kompletno relevantno članstvo KPJ i preko njega stvorili potpuno novu
organizaciju s novim ljudima u njegovu neposrednom okruženju. Sjećam se kako je
taj gospodin Jugoslaviju usporedio s bačvom koja je samo toliko dugo bačva dok
ima čvrsti obruč koji sve njezine elemente drži na okupu. Takav je obruč po
njemu simbolizirala od Tita preuzeta partija i njegova osobna diktatura. U
trenutku kada obruč olabavi ili pukne, bačva nije više bačva, već samo niz
njezinih pojedinačnih elemenata.
Da bi zaštitili svoje interese, prije svega naspram
povijesnih rivala Rusa i potencijalno iznova Nijemaca, Britancima je na području
jugoistočne Europe trebala upravo jedna čvrsta, cjelovita i stabilna "bačva" pod
njihovom nadzorom. A najlakše su ju mogli nadzirati ako je "obruč" za tu "bačvu"
bio njihov originalni i doista, iz britanskog kuta gledano, kvalitetan, dobro
osmišljen i dugoročno održiv proizvod! Naravno da to ne znači kako Britanci
istodobno nisu igrali i na neke "druge karte".
Poznato je' da oni vole sve moguće inačice koje su u
igri imati pod neposrednim nadzorom! Ako je to ikako moguće. Dakako, u tom
dijelu Europe to je bilo moguće.
Zanimljivo kako u emisiji nema niti riječi o
činjenici da je Velika Britanija već sredinom rujna 1941. godine poslala visoko
rangiranu vojno-obavještajnu delegaciju Titu podmornicom s Malte. U Sv. Stefanu
dočekali su ih Milovan Đilas, Arsa Jovanović i Mitar Bakić te odveli Titu u
njegov štab gdje su ovi do daljnjega ostali. Ne prethodi li takvim akcijama
nekakva logistička priprema koja iziskuje određeno vrijeme i kontakt koji je
netko morao uspostaviti i to zasigurno ne od danas na sutra? Otkuda uopće ideja
da se nekom Titu, koji nije još ni započeo borbeno djelovanje širih razmjera,
pošalju važni profesionalci kao logistička potpora?
To je, recimo, za Dražu
Mihajlovića bio vidljiv znak na koju kartu Britanci igraju već u najranijoj fazi
rata. Osim toga, njemu je major zrakoplovstva Knežević, vojni obavještajac koji
je bio jedan od važnih aktera u vojnom puču 27. ožujka 1941. godine, iz Londona
tu njegovu procjenu jednom depešom i potvrdio.
TKO JE TITU DAVAO NOVAC?
Hrvatski list svojedobno je pisao o "ustanku' u Srbu gdje se postrojilo 27.
srpnja 1941. godine tisuću četnika koji su tog dana započeli tadašnju "balvan
revoluciju` zaustavivši vlak iz Splita za Zagreb, a u isto doba partizani su
tamo pod zapovjedništvom Đoke Jovanića imali samo nekoliko desetaka svojih
boraca. No organizirali su sačekušu za člana CK KPH Marka Oreškovića koji je
krenuo u Zagreb podnijeti izvješće 'o stanju na terenu' te ga likvidirali kako
bi spriječili da se ondje dozna prava istina o tomu što se događa u Lici. To je
primjer za stvarnu sliku na terenu ljeta 1941. godine, u vrijeme kada su se
britanski obavještajci iz SOA-e spremali k Titu!
Nitko se ne pita kako je Tito financirao KPJ, a zna se da Kominterna tada nije
više davala novac jugo-partiji? Tko mu je dao popise i podatke o svim onim
komunistima koje je prokazao kod Staljina i koji su zbog toga likvidirani? Po
nekim procjenama, tada je ubijeno ili nestalo gotovo 90 posto rukovodećeg kadra
i 40 posto ukupnog članstva?
Kako je i zbog čega (koga) stradala Kerestinačka skupina s Cesarcem,
Keršovanijem? Nije li Cesarec ispisao na zidinama ćelije "Živjela sovjetska
Hrvatska!', a ne "Živjela sovjetska Jugoslavija!"? Nije li to, možda, bio razlog
za njihovu izdaju od titoističke jugoslavenske linije u KPJ koja je tako
preuzela kompletnu partiju? Kako to da su se tada već Titu pridružili Ivan
Ribar, njegov sin Ivo Lola, Vladimir Velebit, anglofilski "ljevičari" iz HSS,
Ribnikar (vlasnik 'Politike')...i niz drugih anglofila, masona? Kada je tek k
njemu došla prva sovjetska vojna misija koja igra "glavnu ulogu' u Manjkasovu
filmu? Kako je moguće da W. Churchill šalje svoga sina bojnika Randolpha,
,,opasnom agentu" Staljina, Titu? Tko je omogućio Bleiburg, a čime je izravno
pomogao i utjecao na preuzimanje i stabiliziranje Titove diktatorske vlasti?
I tako bi e moglo nanizati još na desetke pitanja, kao na primjer kako je
moguće da Jovanka Broz bude uoči svoje udaje za Tita šest mjeseci privatna gošća
kod ministra vanjskih poslova Anthonyja Edena gdje uči engleski jezik i
ponašanje prve dame? Kome je bila u interesu Titova uloga među °nesvrstanima'?
Kako je moguće da na Titovoj grobnici nema nikakvih simbola komunizma ako je već
bio doista komunist? Na koncu, tko se najdulje zauzimao za opstanak Jugoslavije
te oklijevao i bio protiv priznanja hrvatske neovisnosti? Tko taj čin smatra još
i danas svojom pogreškom?
Da zaključim: Tito je bio britanski
agent koji je uz njihovu pomoć i za njihov interes temeljito 'očistio"
organizaciju KPJ od pravih komunista prokazujući ih većinom kao "britanske
agente' da bi onda s tom, od njega i njegovih ljudi preuzetom, organizacijom i
"narodnom frontom' koju je okupio oko nje, mogao započeti borbu za novu
Jugoslaviju u kojoj će neminovno morati vladati diktatorskim totalitarnim
metodama kako bi ona uopće (u britanskom interesu) opstala! Diktaturu mu je
omogućila (antifašistička) KPJ koju je zbog toga preuzeo i podredio jedinoj
svojoj stvarnoj zadaći, a ona se sastojala isključivo u tomu da bude u funkciji
održavanja teritorijalnog integriteta te tvorevine.
Prve dvije emisija serijala o "Jugoslavenskim tajnim
službama' moraju se pohvaliti i pozdraviti glede raskrinkavanja strašnih zločina
koji su planski osmišljeni i izvedeni, najvećim dijelom nad Hrvatima, a po
nalogu Tita i njegova režima, i to nakon završetka Drugog svjetskog rata, no, s
druge pak strane, Manjkas istovremeno nastavlja s (krivom) službenom
titoističkom promidžbom koja gledateljima nastoji i dalje sugerirati i održati
njihovu dosadašnju percepciju Tita kao nekakvoga samostalnog političkog
čimbenika koji je jedino "u startu* bio potpomognut od Staljina, a što je
potpuno krivo i politički štetno zbog toga što se na taj način stvarni tvorac i
podupiratelj Tita i totalitarističke Jugoslavije te tradicionalni neprijatelj
hrvatske samostalnosti (sve do danas) i dalje pred prosječnim hrvatskim
gledateljem skriva, ostaje nepoznat.
Krajnje je vrijeme da se to ispravi, ne samo radi
povijesne istine, već prije svega radi političkog sazrijevanja i budućnosti
hrvatskog naroda.
Ninoslav Mogorović
Hrvatski list, 19.04.2012.
|