U Hrvatskoj se spomenici ili obilježja bilo kojem djelatniku iz doba NDH (Budak, Francetić) žustro uklanjaju, bez rasprave o stvarnim djelima dotičnih. Ne želi se provocirati Europu sa bilo kojom i mikroskopski malom sumnjom da bi jedan ili dva Hrvata mogli evocirati uspomene na jedan totalitarni režim. Specijalno sada kada želimo postići uvjete za pregovore o ulasku u EU.

I onda su nepoznati počinitelji u noći od 18. na 19. prosinca 2004. eksplozivom skinuli glavu Titovom spomeniku u Kumrovcu.

Digla se čitava relevantna hrvatska medijska javnost na noge i osudila taj čin kao barbarizam i povredu osjećaja svih žrtava fašizma. U osudu tog "oskvrnuća" maršala uključila se i oporba, što je zbog njihovih komunističkih korijena sasvim razumljivo, a uključila se i vlada, i to opet zbog bojazni da skidanjem sa pijedestala "antifašističkog borca" ne uznemirimo Europu.

A što su ustvari svi osudili? Osudili su jedan čin koji se u Titova vremena prakticirao na veliko kako na spomenicima, uglavnom hrvatskim, tako i na živim ljudima, prije svega Hrvatima. Istina, nisu se uvijek doslovno skidale glave, ali za razliku od Titovog spomenika koji od 11.04.2005. opet stoji u punom sjaju, ljudi su bili definitivno likvidirani, da upotrijebim tadašnju terminologiju kojom su se opisivala umorstva nepoželjnih.

Ima i glasova koji tvrde da je Titov spomenik umjetničko djelo i kao takvo ga treba sačuvati. Na kraju krajeva to je djelo našeg velikog kipara Antuna Augustinčića. Tu treba podsjetiti da je taj isti umjetnik napravio i spomenik Anti Paveliću.

A ono što Fumiću i drugovima koji odlaze na hodočašće u Kumrovec nikako nije jasno, ali i očito i većini zapadnih Europljana, jer nisu bili direktno pogođeni, pokazuje tabela najvećih krvnika 20-tog stoljeća.

Najkrvaviji diktatori 20-tog stoljeća

(Izvor: www.hawaii.edu.powerkills)

Najveći zločini u povijesti počinjeni su u ime nekakvih ideologija, jer se onda mogu opravdati sa "višim ciljevima". Makar se statistika uvijek treba promatrati sa skepsom i dobrom dozom zdravog razuma, ipak tabela nedvosmisleno pokazuje da je u 20-tom stoljeću najviše zločina počinjeno u ime komunizma.

Zna se čuti argument da se ti zločini ne mogu poistovjetiti sa zločinima fašizma, jer eto oni su učinjeni u namjeri da se stvori jedan bolji svijet, dok fašistički zločini proizlaze iz rasizma. I to stajalište zastupaju upravo oni, koji nas u slučaju naših haških optuženika uvjeravaju, da je zločin zločin bez obzira iz kojih razloga je počinjen. A istina je, da su oba režima u suštini vrlo slična i po ideologiji i po metodama održavanja vlasti. I dok jedan sistem definira rasnog, drugi vidi klasnog neprijatelja, a oba sistema bezobzirno likvidiraju sve neistomišljenike. I gdje je tu razlika?

A naš Tito je sa svojim skromnim sredstvima uspio zauzeti respektabilno 9-to mjesto na toj ljestvici najkrvavijih diktatora. I dok su Staljinovi spomenici srušeni, a da se u Europi nitko nije bunio zbog oskrvnuća "antifašiste", mi drhtimo hoće li kumrovečki događaj uzbuditi Europu. A ime Tita još uvijek obilježava jedan zagrebački trg u centru grada. Bez obzira na to što dijelimo europske stečevine demokracije i antitotalitarizma.

Zanemarujući metode kojima se je Tito služio u postizavanju prije svega svojih osobnih ciljeva, može se postaviti pitanje kako bi Hrvatska izgledala da ga nije bilo i da li rezultat opravdava žrtvovanje hrvatskih kćeri i sinova na tom putu. Drugim riječima, bi li bez Tita ostvarenje samostalne Hrvatske bilo uopće moguće? Mislim da je u Hrvatskoj nemoguće naći konsens u odgovoru na to pitanje i da će ono prema tome uvijek ostati otvoreno.

Ali sigurno je da Titove misli nikad nisu išle u pravcu samostalne Hrvatske i da je on za očuvanje Jugoslavije bio spreman Hrvatsku i žrtvovati. Kao i neki današnji političari bio je široke ruke prema susjedima. Srijem i prelijepu Boku Kotorsku, stare hrvatske zemlje, zahvaljujući Titu izgubismo zauvijek. I to usprkos toga što je napisao jednu misao koja je vrlo aktualna i koju bi svaki naš političar trebao slijediti:

"Treba služiti svom narodu, a ne tuđinu" (Enciklopedija aforizama, Epoha, 1968). Tito se vlastite izreke nije držao. Ili pri toj izreci nije mislio na hrvatski narod. Spomenika u Hrvatskoj nije zaslužio!

Piše Osvin Gaupp

Društvene obavijesti broj 96, 2005.