Stepinčev progonitelj oči u oči s papom

Kad je potkraj 1952. papa Pio XII. zatočenog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca imenovao kardinalom, Jugoslavija je reagirala prekidanjem diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom, a Josip Broz Tito je u govoru u Smederevskoj Palanci rekao:

"Vatikan vodi talijansku imperijalističku politiku. Vatikan je ispunjen velikim ogorčenjem prema našoj socijalističkoj zemlji, on mrzi socijalizam i radi sve moguće protiv nas. On je napravio takvu podlost da je ratnog zločinca Stepinca proglasio za kardinala i hoće mu metnuti kardinalski šešir. Ali oni neće dočekati da Stepinac bude biskup u Zagrebu. Ja im to garantiram."

Radio Vatikan je početkom 1953. Tita svrstao među progonitelje vjere i Katoličke crkve, međutim, 29. ožujka 1971. dogodilo se nešto neobično: Vatikan je osvanuo okićen jugoslavenskim zastavama s crvenom petokrakom, vatikanski orkestar svirao je "Hej Slaveni", a Tito je došao u službeni posjet papi Pavlu VI., odjeven prema protokolu u frak s cilindrom i rukavicama, dok je njegova supruga Jovanka nosila dugu svilenu crnu haljinu i na glavi šal od crne čipke. Bio je to prvi službeni susret poglavara Katoličke crkve s predsjednikom jedne socijalističke države, i to upravo s Titom, komunističkim diktatorom koji sve do danas u crkvenim krugovima opravdano nosi stigmu Stepinčeva progonitelja.

Vatikanu, koji je 1966. s Jugoslavijom ponovo uspostavio diplomatske odnose, bilo je važno otvoriti se prema Titu koji je bio na čelu Pokreta nesvrstanih i čija se politika u to vrijeme ipak razlikovala od drugih komunističkih diktatora

O tom događaju govori knjiga novinara Silvija Tomaševića "Tito u Vatikanu", kojoj je podnaslov "Stepinčev progonitelj kod pape Pavla VI.", objavljena u izdanju Profila. Na temelju arhivskog materijala, literature i razgovora sa suvremenicima, Tomašević rekonstruira kako je došlo do ovog nesvakidašnjeg susreta, kojim nisu bili zadovoljni ni svi službenici vatikanske kurije, još manje politički krugovi u Beogradu, ali niti hrvatski kler.

Svaka od tih skupina imala je svoje razloge smatrati da se Pavao VI. i Tito ne trebaju sastajati i razgovarati, a posebno da Tito ne treba biti primljen u Vatikanu s najvišim državnim počastima, te su u susretu dvojice visokih dužnosnika na neki način vidjeli vlastiti neuspjeh i poraz. Međutim, Papa i jugoslavenski predsjednik imali su drukčije mišljenje i za obojicu je sastanak bio pragmatičan potez. Vatikanu, koji je 1966. s Jugoslavijom ponovo uspostavio diplomatske odnose, bilo je važno otvoriti se prema Titu koji je bio na čelu Pokreta nesvrstanih i čija se politika u to vrijeme ipak razlikovala od drugih komunističkih diktatora.

Tito je pak shvaćao da mu odnosi s Vatikanom mogu koristiti u približavanju prema Zapadu i za održavanje izvanblokovskog položaja Jugoslavije. Pavao VI. je u duhu Drugog vatikanskog koncila provodio politiku otvaranja prema socijalističkim državama, nastojeći izboriti bolje uvjete djelovanja za Katoličku crkvu i više prava za njene vjernike, ali primajući Tita nije odstupio od svojih temeljnih načela - u pozdravnom govoru nije propustio spomenuti "kršćansku vjeru koja stoljećima osvjetljava veliki dio vaših naroda", a između redaka je zatražio više slobode za djelovanje crkve. Tito ni riječju nije spomenuo ni crkvu niti vjeru nego je govorio o međunarodnim problemima i izrazio zadovoljstvo što su gledišta Jugoslavije i Svete Stolice u tom smislu gotovo identična. Drugim riječima, Pavao VI. primajući Tita nije postao komunist, niti je Titov dolazak u Vatikan značio njegovo obraćenje i amnestiju od krivnje za progon Katoličke crkve nakon 1945.

Tomašević se u svojoj knjizi ne zadržava samo na Titovu posjetu Vatikanu nego ga kontekstualizira problematizirajući teme kao što su obračun Titovih komunističkih vlasti s crkvom, prekid diplomatskih odnosa s Vatikanom i njihova obnova, progon crkve u zemljama iza željezne zavjese, a napominje i razliku u politici koju je prema socijalističkim zemljama provodio Ivan Pavao II. On, za razliku od Pavla VI., nije pokušavao ishoditi određene koncesije od vlasti nego se obraćao izravno potlačenim narodima i govorio im o njihovim pravim.

Neki smatraju da je pomirljiva politika Pavla VI. prema komunističkim režimima spriječila njihov raniji pad, ali ona je u svakom slučaju utrla put Ivanu Pavlu II. čija su pojava i djelovanje uvelike pridonijeli padu komunizma.

Marijan Lipovac

vijesnik.hr