Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman o jugoslavenskom predsjedniku Josipu Brozu Titu

Posljednjih se dana razvila politička rasprava o tome što je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman mislio, govorio i pisao o Josipu Brozu Titu. Sve što smo čuli izvađeno je iz konteksta te samo služi za dnevnopolitička prepucavanja. Ovdje donosim prvorazredan analitički tekst dr. Nikice Barića iz moje knjige "Tito - tajne vladara" upravo na ovu temu.

Odmjeravanje snaga između Zagreba i Beograda

Franjo Tuđman u mladosti je sudjelovao u partizanskom komunističkom pokretu, a nakon Drugoga svjetskog rata kao oficir Titove Jugoslavenske narodne armije (JNA ) radio je u Beogradu. Zatim se vraća u Zagreb i postaje direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske. Postupno postaje "hrvatski nacionalist", potkraj 1960-ih gubi dužnost direktora Instituta, izbačen je iz Saveza komunista Jugoslavije, a tijekom 1970-ih i 1980-ih zbog hrvatskog nacionalizma suđen je i određeno vrijeme provodi u zatvoru. Tako je od pripadnika vladajuće komunističke nomenklature postao protivnik vlasti. Na prvim višestranačkim izborima 1990. kao predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) dolazi na vlast i hrvatski je predsjednik do smrti 1999. godine.

Kao oficir JNA i poslije direktor Instituta za historiju radničkog pokreta, Tuđman se počeo baviti poviješću Drugoga svjetskog rata, a njegova doktorska disertacija, obranjena 1965. godine, bavila se razdobljem Kraljevine Jugoslavije. U njegovim povijesnim istraživanjima zapravo su se ocrtavale tadašnje nesuglasice komunističkih vrhuški u Zagrebu i Beogradu. Iako je Titova federativna Jugoslavija proklamirala "bratstvo i jedinstvo", tvrdeći da je riješila nacionalno pitanje na temelju ravnopravnosti svih naroda i narodnosti, zapravo su postojala suprotstavljena viđenja i želje pojedinih republičkih rukovodstava. Tako su se komunisti i revolucionari, tijekom Drugoga svjetskog rata suborci u Titovu pobjedničkom jugoslavenskom partizanskom pokretu, u drugoj jugoslavenskoj državi u brojnim točkama opet našli podijeljeni po nacionalnoj crti.

Sa srpske strane postojala je želja da Jugoslavija bude što više centralizirana, a s hrvatske se strane težilo proširiti samobitnost vlastite federalne jedinice. Iznad tih sukoba, kao vrhovni arbitar, bio je Tito, koji je u nekim razdobljima davao podršku zagovornicima veće samostalnosti republika, a u drugima se oslanjao na centralističke elemente. Kako će o tome poslije govoriti Tuđman, on je, dok je kao oficir služio u Beogradu, spoznao da su bez obzira na zajedničko iskustvo pripadnika raznih jugoslavenskih naroda u partizanskom pokretu "nacionalne razlike toliko bitne, da zajedničkog života u nekakvim zajedničkim premisama ne može biti, ukoliko ne bude punog priznanja nacionalne samobitnosti".

U takvim okolnostima i historiografske interpretacije prve jugoslavenske države i razdoblja Drugoga svjetskog rata imale su ulogu u odmjeravanju snaga između Beograda i Zagreba. Tuđman je, kako je navodio tijekom 1980-ih, svojim povjesničarskim radom pobijao srpske tvrdnje da je hrvatski narod isključivi krivac za slom Kraljevine Jugoslavije, da je Hrvatska seljačka stranka (HSS), kao glavni politički predstavnik hrvatskog naroda u predratnom razdoblju, bila reakcionarna i istovjetna ustaškom pokretu, da je domobranstvo kao redovita vojska Nezavisne Države Hrvatske (NDH) istovjetno ustašama, da je cijela Katolička crkva fašističko-ustaška, odnosno da je gotovo cijeli hrvatski narod zbog svoga nezadovoljstva Kraljevinom Jugoslavijom zapravo stao na stranu fašizma i ustaštva i zbog tih razloga uglavnom nije sudjelovao u Narodnooslobodilačkoj borbi, odnosno partizanskom pokretu, koji je u Hrvatskoj uglavnom bio popunjen srpskim stanovništvom. Na istoj je crti bilo i Tuđmanovo suprotstavljanje srpskim pretjerivanjima oko broja srpskih žrtava u ustaškom koncentracijskom logoru Jasenovac, odnosno nametanju teze o genocidnosti hrvatskog naroda.

Da bih slikovito opisao taj sukob, navest ću kako je srpski književnik i poslije "otac" srpske nacije Dobrica Ćosić opisao svađu s hrvatskim književnikom Miroslavom Krležom.

Do sukoba je došlo sredinom 1960-ih, kad su Ćosić i Krleža bili gosti na ručku kod srpskog književnika Oskara Daviča, o čemu će nakon dugo vremena Ćosić pričati: "Spor je nastao kada sam izrekao neke primedbe na račun Tuđmanovog Instituta za radnički pokret, koji se, po raznim pitanjima, radikalno razlikovao od shvatanja beogradskih istoričara. Na moje iznenađenje, Krleža je sa celom svojom baroknom retorikom stao u odbranu Tuđmana, tvrdeći da je apsolutna glupost srpskih istoričara izjednačavati Dražu Mihailovića i Vladka Mačeka, domobrane i četnike. O četnicima je mislio najgore, kao o šovinističkoj rulji, a o domobranima kao o regularnoj, pacifističkoj vojsci jedne države, istina nesrećne, ali nekakve države: 'Da su domobrani pucali u vas partizane, vas ne bi bilo'. A onda je, sa meni zaprepašćujućom žestinom, pomenuo Jasenovac, tvrdeći da ga Srbi uporno koriste i zloupotrebljavaju u svom antihrvatstvu, dokazujući da je u Jasenovcu ubijeno sedamsto tisuća Srba, 'što je apsolutna laž i glupost'. Rekao sam: 'Ako nije sedamsto, onda je svakako šesto hiljada, o čemu postoji dokumentacija iz nemačkih izvora, inostranih svedoka i posmatrača'. 'Kakvih tvojih šesto tisuća', grmeo je Krleža, 'govoriš bedastoće! To je vulgarna nacionalistička propaganda!' Posle toga, obojica smo izgubili kontrolu. Dok je Krleža podizao glas u svojoj kanonadi na moj srpski bezobrazluk, ja sam izazivački pitao: 'Je li ubijeno trista hiljada? Je li ubijeno dvesta hiljada? Pa dobro, Krleža, da li je ubijeno sto tisuća Srba u Hrvatskoj?' Na to je Krleža skočio sa stolice, zakačio sto, činije sa supom su se zanjihale, a tast Oskara Daviča Hinko Lederer pribrano nam se obratio: 'Smirite se, gospodo, supa je prima klasa!' To je bio kraj moga prijateljstva sa Miroslavom Krležom".

Tito: Tuđmanu ne pakujte

No, i nakon što je Tuđman kao "hrvatski nacionalist" došao u sukob s komunističkim vlastima, on je tvrdio i opravdavao se da je njegovo djelovanje zapravo bilo na crti Titove politike. U ožujku 1984. Tuđman se opširnim pismom obratio Miki Špiljku, predsjedniku Predsjedništva Jugoslavije i članu Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. Naveo je da se tijekom 1960-ih, prije uklanjanja Aleksandra Rankovića s političke scene, na dužnosti direktora Instituta za historiju radničkog pokreta uspio održati isključivo zahvaljujući potpori Tita i Edvarda Kardelja, a upravo je Kardelj, kad je zajedno s Titom razgovarao s tadašnjim hrvatskim vodstvom, rekao da Tuđmana ostave "na miru", jer je on jedini koji se na području historiografije suprotstavlja "centralističko-hegemonističkim tendencijama". U istom pismu Tuđman je također naveo da se početkom 1970-ih, kad je izveden pred sud te mu je prijetila dugotrajna zatvorska kazna, opet umiješao Tito i rekao da se "Tuđmanu ne pakuje", što ga je sačuvalo od težih progona. Tuđman ni poslije neće zaboraviti istaknuti da ga je Tito zaštitio od teže zatvorske kazne, pa je u jednom intervjuu iz veljače 1990. izjavio da je trebao biti osuđen na petnaest godina robije, ali je, zahvaljujući Titu, koji je "znao moju borbu protiv hegemonizma", osuđen na samo dvije godine zatvora.

Tijekom 1970-ih i 1980-ih Tuđman je u svojim izjavama zapadnoeuropskim medijima isticao važnost hrvatske antifašističke ljevice i suprotstavljao se tvrdnjama da su Hrvati u Drugom svjetskom ratu bili isključivo na strani NDH. Tuđman je korijene ljevičarskog i komunističkog pokreta u Hrvatskoj vidio u njezinoj, u jugoslavenskim okvirima, razvijenoj radničkoj klasi, a spomenuo je i snažan ljevičarski intelektualni marksistički krug oko Miroslava Krleže, koji istodobno nije bio staljinistički. To su, prema Tuđmanu, bili temelji antifašističkog opredjeljenja među Hrvatima.

Pojavu ustaškog pokreta Tuđman je objašnjavao posljedicom nezadovoljavajućeg položaja hrvatskog naroda u prvoj jugoslavenskoj državi. Ustaše su se stavili na stranu sila Osovine jer su u njima našli saveznike za svoje političke ciljeve. Tako je hrvatski narod, u sklopu Europe kojom su dominirale sile Osovine, prvi put u novijoj povijesti dobio svoju državu, NDH, ali hrvatski narod u većini "nije postao fašistički". Naprotiv, antifašistički pokret u Hrvatskoj bio je tijekom Drugoga svjetskog rata snažan jer Hrvati nisu željeli povratak na predratnu Jugoslaviju, a NDH je bila osuđena dijeliti poraz sa silama Osovine. Tako je hrvatski narod u Titovim partizanima tražio svoju budućnost u novoj jugoslavenskoj državi koja je trebala biti ustrojena kao ravnopravna zajednica naroda. Osim toga i Tito je još tijekom rata kazao da bi Narodnooslobodilačka borba, kojoj je on stajao na čelu, bila obmana ako ne bi donijela slobodu svim jugoslavenskim narodima.

Poslije su komunisti, smatrao je Tuđman, svoje izvorne postavke ipak zapostavili, pa je i u socijalističkoj Jugoslaviji došlo do srpske dominacije. Bez obzira na to, Tuđman je u svibnju 1980., neposredno nakon Titove smrti, u jednom intervjuu za francuske medije istaknuo njegove zasluge: "Tito je bio povijesna ličnost, on je taj ugled stekao i kao vođa partizanskog pokreta i kao stvaralac te federativne Jugoslavije, osobito svojim otporom Staljinu, a zatim svojom ulogom u stvaranju nesvrstanog pokreta".

Ipak je bio i Hrvat koji se nije stavio na stranu Srba

Tijekom 1980-ih u javnom i intelektualnom životu Srbije sve je više do izražaja dolazilo neprijateljstvo prema Titu, koji je napadan i kao komunistički diktator i kao državnik koji je Jugoslaviju ustrojio na račun slabljenja Srbije, od koje su gotovo odvojene njezine autonomne pokrajine, dok je srpski narod u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj stavljen u nepovoljan položaj. Jugoslavenska kriza se potkraj 1980-ih intenzivirala, a na čelo Srbije dolazi Slobodan Milošević koji radi na uspostavi srpske prevlasti u Jugoslaviji, zbog čega se Beograd sve više sukobljava sa Slovenijom, dok u Zagrebu vlada "hrvatska šutnja", uspostavljena nakon sloma Hrvatskog proljeća 1971. godine.

Tek 1989. i u Hrvatskoj dolazi do okupljanja skupina koje će prerasti u buduće političke stranke, među kojima je bio i HDZ s Tuđmanom na čelu. I u tom razdoblju u svojim javnim istupima Tuđman nastavlja o Titu govoriti uglavnom pozitivno, pa i apologetski. Tako je u intervjuu koji je potkraj 1989. dao za zagrebački Polet izjavio da je Tito bio komunist koji je vodio jugoslavensku politiku, ali je ipak bio i Hrvat koji se nije stavio na stranu Srba kao najvećeg jugoslavenskog naroda. Osim toga, smatrao je Tuđman, Tito se u svojoj vladavini manje oslanjao na teror, za razliku od primjerice Staljina, iako Tuđman nije negirao da se Komunistička partija Jugoslavije na kraju Drugoga svjetskog rata i u poraću radi uspostave svoje vlasti koristila revolucionarnim terorom:

"U okvirima svojega vremena, Tito je bio veliki političar i u okviru komunističkog pokreta, jedan od onih koji je marksističku doktrinu znao upotrijebiti na stvaralački način u jugoslavenskim prilikama. Doktrinarnost komunističkog pokreta u kasnijoj fazi nije mogao nadvladati, ali - to nije mogao nitko ni do dana današnjeg. (.) Tito je bio odgovor na izazove svog vremena, a danas poslije njegove smrti mnogi pokazuju da nisu čak niti na njegovoj razini. Ovo što se događa u Srbiji s Miloševićem dokaz je da se Srbija nikada nije pomirila s avnojevskom, Titovom Jugoslavijom, s federalističkom Jugoslavijom, i da bi ponovno htjeli nametnuti svoju neohegemonističku viziju Jugoslavije pomoću jednostranačkog sustava. Kada kritiziraju Tita, oni zapravo kritiziraju ono što je pozitivno u njemu, a žele se poslužiti njegovim jednostranačkim ustrojem, u uvjetima kada je jasno da taj sustav u čitavom svijetu više nije održiv".

Osim ove ocjene Tita zanimljivo vidjeti kako je u istom razdoblju Tuđman definirao samoga sebe, ali i kako je gledao na ustaški pokret i NDH. U spomenutom intervjuu Poletu novinari su Tuđmanu postavili pitanje smatra li se on najvećim hrvatskim disidentom ili najvećim hrvatskim nacionalistom. Tuđman je odgovorio da je on "hrvatski čovjek, marksist i revolucionar, povjesničar". Ako se uzme u obzir da je Tuđman ovo izjavio tek nešto više od pola godine prije nego što će postati prvi demokratski izabrani hrvatski predsjednik, onda se ta izjava doima kao veliki anakronizam. No, ako se ima na umu da se Tuđman oblikovao kao komunist i da je njegov sukob s komunističkom vlašću uglavnom bio potaknut nacionalnim pitanjem, tada takav njegov odgovor možda i nije toliko iznenađujući.

Kad je riječ o Tuđmanovu stajalištu o ustašama i NDH, zanimljivo je spomenuti da je on u rujnu 1989. održao predavanje hrvatskim emigrantima u Švedskoj. Tom je prilikom među ostalim izjavio da je ustaški pokret, koji je uspostavio NDH, nesumnjivo imao "genocidni program i počinio genocidna zlodjela", odnosno ustaše su "srpsko pitanje" željeli riješiti tako što će jednu trećinu Srba pobiti, drugu trećinu protjerati, a ostatak prevesti na katoličku vjeru, od čega su ubrzo odustali i umjesto toga uspostavili Hrvatsku pravoslavnu crkvu. No Tuđman je nakon te tvrdnje naveo da je četnički pokret Draže Mihailovića, prema njegovu mišljenju, "imao ništa manje genocidni nego čak radikalniji genocidni program" uništenja hrvatskog naroda.

Dobro upamćena interpretacija NDH

Nedugo zatim u Zagrebu je 24. i 25. veljače 1990. u dvorani "Vatroslav Lisinski" održan Prvi opći sabor HDZ-a. Rasprava o tome što je HDZ bio tada, i poslije tijekom 1990-ih, po svojoj ideologiji, strukturi članstva i vodstva nažalost prelazi okvire ovoga rada i smatram da bi to pitanje tek trebalo biti temeljitije istraženo. Možda bi se moglo reći da je bila riječ o nacionalističkom pokretu koji je okupio ljude različitih političkih biografija, svjetonazora i ambicija. Bilo je tu ljudi koji su, kao i Tuđman, i sami bili pripadnici komunističkog sustava, a poslije su se s njim našli u sukobu, poput Josipa Manolića i Stjepana Mesića. Kao najistaknutiji predstavnik hrvatske emigracije u HDZ-u poslije će biti Gojko Šušak, iako bi se također moglo postaviti pitanje koliko je Šušak bio reprezentativan predstavnik hrvatskih emigranata ako se uzme u obzir da su i oni bili heterogena skupina.

Na kraju, nesumnjivo je u HDZ-u bilo različitih oportunista i karijerista, onih koji su iz Partije izravno "skočili" u Zajednicu, ali isto tako i istinskih domoljuba poput Blage Zadre, osnivača HDZ-a u Vukovaru i kasnijeg heroja obrane toga grada. Tuđman je na Prvom općem saboru održao govor, a njegova interpretacija NDH u tom govoru ostat će dobro upamćena do danas. Tuđman je tada u vezi s NDH rekao: "Pobornici hegemonističkounitarističkih ili jugoslavensko velikodržavnih shvaćanja vide u programskim ciljevima HDZ-a ništa drugo do zahtjeve za obnovom ustaške NDH. Pri tom zaboravljaju da NDH nije bila samo puka 'kvislinška' tvorba i 'fašistički zločin' već i izraz kako povijesnih težnji hrvatskoga naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika, a u ovom slučaju vlade Hitlerove Njemačke, koja je na ruševinama versailleskoga krojila Novi europski poredak, tih težnji Hrvatske i njenih geografskih granica. Prema tome, NDH nije predstavljala samo puki hir osovinskih sila već je bila posljedak posve određenih povijesnih čimbenika".

Nakon te Tuđmanove izjave Ivica Račan, predsjednik Saveza komunista Hrvatske - Stranke demokratskih promjena, izjavit će da je HDZ "stranka opasnih namjera", a ta će Tuđmanova izjava do danas biti ključni argument za sve Tuđmanove kritičare koji smatraju da je njome otvorio vrata oživljavanju "ustaštva" koje će tijekom 1990-ih preplaviti Hrvatsku. Takve tvrdnje neće moći ublažiti ni činjenica da je u istom tom govoru Tuđman također rekao:

"Riječ je naime o tome, da se sa Zavnohom utemeljenom Federalnom Državom Hrvatskom - hrvatski narod na koncu Drugoga svjetskoga rata našao na strani pobjedničkih demokratskih sila. A to je bilo od dalekosežne povijesne važnosti. Ako ne može biti dvojbe, da je hrvatski narod skupo stajalo uspostavljanje Titove jugoslavenske federacije, onda se još manje može dvojiti o tome da bi bez SR Hrvatske njegova sudbina bila neusporedivo teža. Da nije bio i na strani pobjednika, hrvatski narod, nakon propasti NDH s osovinskim silama, ne bi mogao izbjeći plan četničkog genocida, posljedice kojega su mogle biti katastrofalne. Osim toga, nikada se ne smiju smetnuti s uma povijesne zasluge zavnohovske Hrvatske (što će reći hrvatskih komunista i partizana) što je u ustav Hrvatske konačno ušla Istra, te vraćena Rijeka i Zadar, Cres, Lošinj i Lastovo. Zbog svega toga, samo postojanje SR Hrvatske kao nacionalne države hrvatskoga naroda - bez obzira koliko s njome iz mnogih razloga bili nezadovoljni - pružalo je i dalje polazne osnove za opstojnost i dalje napore za oživotvorenje pune državne suverenosti hrvatskoga naroda".

Tuđman je u istom govoru u vezi s Titom također spomenuo: (.) dopustite mi da iznesem svoje mišljenje u odnosu na sve sumanutije očitovanje velikosrpske ogorčenosti i mržnje prema svemu hrvatskome, što se u zadnje doba raspiruje osobito jednostranim tumačenjem uloge Josipa Broza Tita. Bezobzirno bjesomučni napadaji na Tita kao najvećeg krivca za sve probleme srpstva dokaz su zapravo obračunavanja s njegovim federalizmom, s kojim se pretežiti dio srpskog političkog mnijenja nikada nije pomirio. No, ako nam je braniti tu gotovo jedinu povijesno pozitivnu činjenicu titoizma (.) mi s hrvatskog gledišta nemamo nikakva razloga da čuvamo kult njegove ličnosti, što će reći autoritarne vladavine titoizma, kako to čine oni njegovi epigoni što nikada nisu dokučili samu bit njegove pojavnosti".

Tuđmanova izjava o NDH nije poricala, štoviše potvrđivala je ono što je Tuđman ocijenio njezinim kvislinškim obilježjima i fašističkim zločinima, ali je nesumnjivo značila i potvrdu NDH kao oblika hrvatske državnosti, čime je, neizravno, rehabilitirala Hrvate koji su se tijekom postojanja NDH nalazili na njezinoj strani. Može se reći da je to bio početak Tuđmanove politike nacionalne pomirbe među Hrvatima koji su se tijekom Drugoga svjetskog rata borili na suprotnim stranama.

HDZ nastavlja "temeljno poslanstvo" NOB-a

U međuvremenu se Tuđman tijekom 1990. godine, prije i nakon višestranačkih izbora na kojima je s HDZ-om došao na vlast, nastavio pozitivno izražavati o Titu, štoviše naglašavao je da se HDZ nalazi na crti Titovih ideja. U jednom intervjuu, veljače te godine, naveo je da se HDZ nakon osnivanja našao pod napadima "hegemonista i unitarista izvan Hrvatske i iz dogmatske artiljerije iz hrvatske okoline". Svi oni HDZ percipiraju kao obnovu hrvatskog nacionalizma i ustaštva: "I jedni i drugi zaboravljaju bitno, da je, naime, Titov partizanski pokret mogao pobijediti jedino zato što je borba za stvaranje nove Jugoslavije išla usporedno s osiguranjem jednakopravnosti svih naroda, s njihovim pravom do samoodređenja i odcjepljenja". Problem je u tome, zaključio je Tuđman, što se na to u socijalističkoj Jugoslaviji ubrzo zaboravilo, pa je svaki nacionalni osjećaj odmah izjednačavan s nacionalizmom. U tom pogledu HDZ zapravo nastavlja "temeljno poslanstvo" Narodnooslobodilačke borbe iz Drugoga svjetskog rata, koja se, kako je naveo, temeljila na ravnopravnosti jugoslavenskih naroda i njihovu pravu na samoopredjeljenje.

Teško je ne uočiti paradoksalnost takve Tuđmanove ocjene. Narodnooslobodilačka borba svoje je "temeljno poslanstvo" izvršila 1945., uspostavivši jugoslavensku državu pod nedemokratskom komunističkom vlašću. Ako je HDZ svojom pojavom trebao značiti prekid s komunizmom i težnju za afirmiranjem hrvatske državnosti, onda se postavlja pitanje kako je mogao biti nastavljač istoga toga "temeljnog poslanstva"? Sredinom i potkraj 1990. Tuđman je ponavljao da se Titova Jugoslavija temeljila na načelu prava samoopredjeljenja njezinih naroda i zato Srbija "za Tita danas nema ni jedne lijepe riječi", "zato srpski fanatici posthumno još jednom ubijaju mrtvog Tita", zato nastoje "uprljati i ugled pokojnog Tita".

Istodobno je Tuđman potkraj 1990. i početkom 1991., tijekom kojeg su se razdoblja napetosti u Jugoslaviji zaoštravale i približavao se rat, u svojim izjavama težio upozoriti zapadnoeuropsku javnost da Jugoslavija više nije ono što je bila za vrijeme Tita, da to više nije Jugoslavija koja je 1948. imala pozitivnu ulogu suprotstavivši se Staljinu. Tuđman je također ocjenjivao da su se jugoslavensko socijalističko samoupravljanje i nesvrstanost pokazali iluzijom. U nekim od tih izjava Tuđman je navodio da Titova Jugoslavija nije uspjela približiti narode koji u njoj žive, naprotiv, ona ih je još više razdvojila. S druge strane pokušavao je ono što je smatrao pozitivnim dijelom Titove ostavštine zadržati za zapadne jugoslavenske republike, Hrvatsku i Sloveniju, pa je izjavljivao da upravo one teže "razviti titoistički koncept federacije", odnosno konfederacije, dok se Beograd vraća na centralističku politiku.

Institucionaliziran "hrvatski antifašizam"

Treba spomenuti da je u tom razdoblju, potkraj prosinca 1990., donesen novi, "božićni" Ustav Republike Hrvatske. U njegovim izvorišnim osnovama navedeno je da je hrvatski narod svoju tisućljetnu samobitnost i državnost tijekom povijesti izrazio u različitim oblicima. U vezi s hrvatskom državotvornom misli tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata, u izvorišnim osnovama novoga ustava navedeno je da se ona očitovala: "u uspostavi temelja državne suverenosti (.) izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963-1990)". I Tuđmanovi kritičari poslije će navoditi da se suvremena hrvatska država ovako sročenom preambulom ustava "izričito ogradila" od ustaške NDH.

Potkraj ožujka 1991. Sabor Republike Hrvatske donio je i Zakon o blagdanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj. U skladu s time, uz Novu godinu i vjerske blagdane i neradne dane, kao blagdani su određeni 1. svibanj kao Praznik rada, 30. svibanj kao Dan državnosti (u spomen na prvo zasjedanje višestranačkog saziva Hrvatskog sabora 1990.) i 22. lipanj kao Dan antifašističke borbe. Istim zakonom 27. srpanj prestao je biti blagdan. Tako je ukinut dotadašnji praznik Dan ustanka naroda Hrvatske, koji je obilježavan 27. srpnja. U službenoj interpretaciji iz razdoblja socijalističke Jugoslavije toga dana 1941. godine otpočeo je "masovni narodni ustanak" u Lici, odnosno gerilski odredi i narod iz Donjeg Lapca, predvođeni komunistima, sukobili su se sa snagama NDH i zauzeli mjesto Srb.

Novi praznik, Dan antifašističke borbe, trebao se slaviti 22. lipnja jer je toga dana 1941. godine u selu Žabno pokraj Siska, po odluci Okružnog komiteta Komunističke partije Hrvatske (KPH) za Sisak, osnovan Sisački partizanski odred, prvi takav odred u Hrvatskoj. Tako je u Republici Hrvatskoj institucionalizirana tvorevina koja se zove "hrvatski antifašizam" koji se sastojao u tome da je jugoslavenski ("avnojevski") okvir sveden na hrvatski ("zavnohovski"), dok je revolucionarna komunistička sastavnica potisnuta u drugi plan u korist "antifašizma" kao epohalne pozitivne vrijednosti. Moglo bi se reći da je to bila svojevrsna "pobjeda" onoga za što se Tuđman zalagao još dok je, kao oficir JNA i direktor Instituta za historiju radničkog pokreta, proučavao i pisao o Drugome svjetskom ratu.

Duboke iluzije o JNA

U istom razdoblju Hrvatska se približavala osamostaljenju od Jugoslavije, ali i ratu, u kojem će ključnu ulogu imati JNA u savezu s Miloševićevim vodstvom Srbije. Titova armija, JNA , bila je izravni institucionalni nastavak Titove pobjedničke partizanske vojske iz Drugoga svjetskog rata. I Tuđman je bio partizan, a poslije visoki oficir i general JNA. U razdoblju od dolaska na vlast sredinom 1990., do izbijanja općeg rata u Hrvatskoj, otprilike godinu dana poslije, Tuđman je izjavljivao da je vodstvo JNA uvijek bilo vjerno Titovu jugoslavenskom federalizmu. Ocjenjivao je da su osobe na čelu JNA komunisti, a znatnim dijelom i srpske nacionalnosti. Tuđman je optimistično smatrao da će se JNA morati prilagoditi političkoj stvarnosti demokratskih promjena do kojih je došlo u Jugoslaviji.

I u jednom kasnijem intervjuu, danom 1994. godine, Tuđman je naveo da je prije izbijanja općeg rata razgovarao s tadašnjim jugoslavenskim saveznim sekretarom za narodnu obranu, generalom Veljkom Kadijevićem. Tuđman je Kadijevića percipirao kao veterana Titova antifašističkog pokreta i Titove vojske koja je stvarana kao vojska svih naroda Jugoslavije. Zato je JNA trebala biti jamstvo ravnopravnosti svih naroda Jugoslavije i nije se smjela pretvoriti u "oruđe velikosrpske politike". Tuđman je smatrao da je te njegove argumente Kadijević uvažavao kao osoba srpsko-hrvatskog podrijetla i kao pravi Titov general. Na temelju nekih podataka može se zaključiti da je Tuđman sredinom 1991., neposredno uoči hrvatskog proglašenja samostalnosti i širenja rata, doista smatrao da se JNA neće upustiti u otvoreni rat protiv Hrvatske.

Ako je to tako, onda se može reći da je Tuđman zbilja imao duboke iluzije o armiji čiji je visoki oficir nekad i sam bio. JNA će se u završnom razdoblju jugoslavenske krize staviti na stranu Miloševićeve politike, iako će njezino vodstvo, primjerice upravo general Kadijević, ostati uvjereno da su time i dalje "branili Jugoslaviju". Hrvatsku su do početka 1992. kao nezavisnu državu priznale brojne države, ali je tijekom rata koji se rasplamsao u drugoj polovini 1991. na znatnim dijelovima njezina teritorija uspostavljena Republika Srpska Krajina, u skladu s planovima vodstva Srbije i s osloncem na silu kojom je raspolagala JNA. (Nastavlja se.)

Piše: Zvonimir Despot
Izvor: Večernji list, blog

Titoist protiv titoizma (1)