Da se slična anketa provede danas među građanima Bosne i
Hercegovine, tko je njihov najomiljeniji političar,
dobili bismo najvjerojatnije identičan odgovor. Razloge
ovoj obljubljenosti bivšega diktatora iz Kuće cvijeća
treba tražiti primarno u uspješnoj komunističkoj
propagandi koja je vladavinu crvenoga monarha javnosti
prezentirala kao svesrdno služenje narodu, nešto po
uzoru na vladavinu Hitlera i iranskog diktatora
Homeinija. Nad ovom činjenicom trebali bi se danas
ozbiljno zamisliti i zabrinuti svi građani RH kojima je
doista stalo do demokracije i temeljnih građanskih
vrijednosti. Izbor Josipa Broza Tita za najpoznatijega
Hrvata, koliko god on proveden pod sumnjivim okolnostima
i po diktatu vladajućih medija, predstavlja neobjašnjiv
korak unazad u pogledu demokratskoga sazrijevanja.
Ovaj izbor je neobjašnjiv i zbog toga
što se Drug Tito veoma rijetko ili gotovo nikada nije
izjašnjavao Hrvatom nego je primarno isticao svoje
Jugoslavenstvo i izgrađivao Jugoslaviju kao državu u
kojoj bi i Hrvati kao narod trebali ostvariti svoj
kulturni i nacionalni identitet. Ostala je zapamćena
njegova izjava na vojnoj vježbi u Hrvatskoj 1971.
godine dok je razrađivao scenarij gašenja Hrvatskoga
proljeća "da će se prije Sava okrenuti natrag i poteći
prema Triglavu nego što će Hrvati dobiti svoju vojsku
i državu." Kao zapovjednik oružanih snaga
"Narodnooslobodilačke vojske" maršal Tito je odgovoran
za masovna ubojstva svih protivnika socijalizma među
kojima je jamačno stradalo najviše Hrvata što će
najpopularnijega Hrvata uvrstiti među deset najvećih
zločinaca 20. stoljeća. Desetljećima su Titovi poratni
zločini bili tabu tema. Tijekom 35-godišnje
populističke diktature Tito je progonio, hapsio i dao
likvidirati sve pristaše demokracije, kao i
zagovaratelje građanskih i ljudskih prava.
No unatoč svemu danas ga se u medijima
pokušava prikazati kao borca za europska
civilizacijska dostignuća. Dvadeset godina nakon
uspostave demokracije u Hrvatskoj čelnici vodećih
partija u RH još uvijek koriste razne obljetnica NOB-e
kako bi istaknuli povijesni doprinos Hrvatske pokretu
antifašizma. Čak se ističe da je antifašizam svrstao
Hrvatsku u blok pobjednika, pri čemu je Drug Tito bio
veliki vođa, borac za prava građana koji je pozvao
narode i narodnosti bivše države na legitiman ustanak
protiv okupatora.
Razumljivo je da su Francuzi danas ponosni na pristaše pokreta
"Résistance" koji se borio za oslobađanje Francuske od nacističkih okupatora i
njihovih kvislinga, što je na koncu rezultiralo ponovnom uspostavom slobode i
demokracije u njihovoj državi. Slično se može reći i za pokret otpora
talijanskih partizana. kontekstu. Za razliku od zapadnih "antifašista" koji su
se borili za uspostavu i obnovu demokracije, antifašisti u Hrvatskoj nisu
ponovno uspostavili demokratsku i slobodnu Hrvatsku, nego su svoje građane 1945.
vratili u okrilje omražene državne tvorevine Jugoslavije, proklamirajući
bratstvo i jedinstvo kao temeljnu odrednicu komunističke ideologije. Da paradoks
bude veći, riječ je o državi koju su i sami komunisti nazivali "tamnicom
naroda". To bi morao biti jedan od glavnih razloga da se o Titu u pogledu stava
prema hrvatskoj državnosti ne može uopće govoriti u pozitivnom
Začuđuje također kako se brzo i olako
povjerovalo u čarobnjaštvo boljševičkoga maga iz
Kumrovaca po kojemu se jedna država kao "tamnica
naroda" može transformirati u Schlaraffenland bratstva
i jedinstva, zemlju Dembeliju sa šest republika, pet
naroda, četiri jezika, tri religije, dva alfabeta i
jednom komunističkom partijom, državu u kojoj se ne
treba raditi, a može su ugodno i lagodno živjeti.
Paradoksalno je da je i socijalističkim vlastodršcima
i kapitalističkim marionetama u jednom povijesnom
trenutku bilo u interesu da opstane ta neobična
tvorevina od društva i države, Scharaffenland, o kojoj
će svi pričati bajke o bratskom suživotu poslije
grozota holokausta i brutalnih kolonijalističkih,
kapitalističkih izrabljivanja. Zapadne zemlje nisu
štedjele s kreditima samo da sovjetska čizma ne bi
nagazila i ovu "nesvrstanu" zemlju, dok su istodobno
socijalistički vlastodršci dobro znali da se
beogradski diktator jasno svrstao u antidemokratski
blok država realnoga socijalizma.
Prijeko je potrebno hrvatsku javnost
sustavno informirati o svim zločinima Josipa Broza
Tita
Padom Berlinskoga zida urušila se kao
kula od karata i bajka o čudesnoj zemlji gdje su
radnici samoupravljači bili vlasnici tvornica, gdje je
cvjetalo bratstvo i jedinstvo različitih naroda i
narodnosti. Nakon sloma boljševizma ustaljenu
frazeologiju o bratstvu i jedinstvu zamijenio je govor
mržnje, zveket oružja i poziv na rat što će ubrzo
rezultirati brutalnim krvoprolićem, najvećim u Europi
poslije Drugog svjetskog rata. Hrvatski su komunisti
među zadnjima u Europi donijeli odluku o raspisivanju
demokratskih izbora i uspostavi višestranačkoga
sustava jer su se pribojavali da sve to neće završiti
na miran i dostojanstven način. Znakovito je da su
glavni teoretičari jugoslavenskoga marksizma, koji su
svoj model u inozemstvu vješto "prodavali" kao
jugoslavenski "socijalizam s humanim likom", nakon
provedenih demokratskih izbora, umjesto podrške
legalizmu u javnosti vješto prezentirali i lansirali
teze kako nas je demokracija dovela na rub građanskoga
rata, da smo ušli u "mračni tunel prevaziđene
buržoaske prošlosti", kako je slikovito izrazio
zagrebački logičar Gajo Petrović. Nekako u to vrijeme
nastao je i čuveni vic koji se prepričavao po
zagrebačkim kafićima da je od staljinizma gori jedino
"socijalizam s humanim likom" koji su zagovarali
jugoslavenski marksisti, praksisovci.
Ne čudi da u državama čiji su
političari nasjeli jugoslavenskom mešetaru davši mu
brojna odličja zbog politike miroljubive
koegzistencije, danas zbog toga duboko žale, jer
kritička javnost u tim zemljama s punim pravom traži
da se ta odličja posthumno oduzmu. Najnoviji je
primjer njemačka dobitnica Nobelove nagrade za
književnost Herta Müller koja je od njemačkog
predsjednika države zatražila da posthumno oduzme
odličje "Velikoga križa" (Grosskreuz) Drugu Titu i
njegovom velikom prijatelju, rumunjskom diktatoru
Cheausescuu. Slično je učinio i poznati časopis
nakon opsežnih reportaža o ubojstvima koje je počinila
Titova Udba nad hrvatskim azilantima u Njemačkoj.
Socijaldemokratska partija Hrvatske
koja je trenutačno na vlasti u RH morala bi se, kao
pridružena članica PES-a (Party of European
Socialists) upravo zbog etičkoga univerzalizma koji
zagovara u svom političkom programu, prva odreći bilo
kakve vezanosti uz zločinca Tita te sukladno tome
pokrenuti proces "detitoizacije" u svim segmentima
društva. To podrazumijeva ne samo preimenovanja trgova
i ulica, kao i svih institucija koje su posvećene ovom
zločinu nego i rasvjetljenje vješto prikrivanih
zlodjela koja je Tito počinio tijekom svoje
35-godišnje vladavine. SDP ne bi smio pod krinkom
modernoga demokratskoga pluralizma relativizirati
mračnu povijest Saveza komunista čiji je politički
sljedbenik i nasljednik njihove imovine. Pravo na
drugo i drukčije mišljenje u modernoj demokratskoj
praksi danas se izjednačuje s dostojanstvom osobe što
je Tito sustavno zatirao. Etos tolerancije ne bi smio
nijekati normativni zahtjev za istinom u pogledu
rasvjetljavanja prikrivenih zločina i sustavnoga
zatiranja svakog oblika demokratskih ideja što ih je
provodio Savez komunista na čelu s doživotnim
predsjednikom Titom. U tom smislu prijeko je potrebno
hrvatsku javnost sustavno informirati o svim zločinima
Josipa Broza Tita i sukladno tome reformirati
postojeći nastavni program u kojemu se premalo govori
o Titovim zločinima i njegovu zatiranju svakog oblika
demokratskih ideja. To bi trebao biti jedan od
prioriteta ministra Jovanovića, čije ministarstvo vodi
brigu o edukaciji mladih naraštaja u duhu tolerancije,
odgovornosti i poštivanja ljudskoga dostojanstva.
Ideja kultiviranja građana u
demokratskom društvu primarno je zadaća osoba koji
vladaju i upravlju državom. Ime Josipa Broza Tita,
rezolutnoga protivnika demokracije i građanskoga
morala ne bi se smjelo više spominjati u pozitivnom
kontekstu. Posljedice erozije moralnih vrijednosti
osjećamo i danas na svakome koraku. Jedan od uzroka
takvom stanju treba tražiti u činjenici da su ovom
državom vladale dvije frakcije bivšega Saveza
komunista. Sjetimo se samo izbora Jadranke Kosor
javnim glasovanjem na saboru HDZ prije dvije i pol
godine za predsjednicu stranke. A danas dotičnu damu
mediji mogula Ninoslava Pavića guraju kao
najozbiljnijega kandidata za predsjednicu stranke.
Njezin zamjenik i sadašnji glavni oponent tada je
također izabran za drugog čovjeka stranke na isti
način kao i njegova šefica, javnim glasovanjem, kao
što se biralo na drugom zasjedanju AVNOJ-a i svim
plenumima Centralnog komiteta Saveza komunista
Jugoslavije. Ideje titoizma koje predstavljaju
nijekanje temeljnih moralnih odrednica građanskoga
društva još su uvijek duboko infiltrirane u hrvatske
društvene institucije, zapravo daleko više nego što
smo toga uopće svjesni. Zlodjela diktatora se
prisjećamo, između ostaloga, da se prošlost ne bi
ponovila.
Autor Jure Zovko
DNEVNO.HR
|
