Nemam običaj komentirati komentare čitatelja mojih kolumni, no ne mogu ne reagirati na neke od 8 točaka navedenih u jednom od njih. Uvod toga komentara prenizak je da bih se o njega spotaknuo nekim posebnim odgovorom (vrlo lako može se provjeriti koliko moje pisanje ovisi o bilo kojoj stranci ili osobi...), no neke od navedenih teza zaslužuju osvrt. Posebice teza da je Vukovar izdan, prodan i sl. (naravno, 'prodala' ga je tadašnja hrvatska vlast i predsjednik Tuđman), jer s obzirom na dokumente i literaturu koja govori o tome (primjerice, nova knjiga 'Programiranje istine - Rasprava o preraspodjelama društvenih zaliha znanja', u kojoj je na znanstven način rečeno najvažnije o spomenutim mitovima), njezino nametanje navodi na zaključak da se doktrina 'o Tuđmanu sve najgore' i dalje provodi. Žalosti spoznaja da, i 17 godina nakon završetka rata, Kosova 'OPERA' ('odelenje za propagandi rat') 'zabavlja' hrvatsku javnost. Dečki iz kontraobavještajne službe JNA, očito je, marljivo su radili (i još rade?).

O Tuđmanu sve najgore

Naravno da se o pogreškama predsjednika Tuđmana i demokratskim standardima dostignutim u njegovom mandatu te kontekstu vremena u kojem je vladao treba i mora raspravljati, no upravo zbog spomenute doktrine 'o Tuđmanu sve najgore', potrebno je opet podsjetiti na neke činjenice koje pokazuju da su mnoge optužbe na njegov račun neutemeljene. Budući da nemam namjeru otvarati polemiku radi nečega što je opće poznato, samo ću citirati izjave dvojice istaknutih sudionika bitke za Vukovar, koje govore o tome je li Vukovar prodan, izdan i sl.

Jedna od legendi obrane Vukovara, suborac Blage Zadre na Trpinjskoj cesti, pokojni Marko Babić rekao je u jednom intervjuu nakon rata da 'oni koji postavljaju pitanje zašto je Vukovar pao i provlače tezu da je Vukovar izdan, prodan i sl., ne vole Hrvatsku', te prokomentirao: - I kad mi danas dođu neki novinari i počnu pitati zašto je Vukovar pao, dođe mi da zaplačem, ili da im puknem šamar. Vukovar je morao pasti nakon trećeg ili petog dana po omjeru snaga, a ne nakon 86 dana." (Roman Domović, "Inverzija istine. Metoda ostvarivanja dominacije u javnom informacijskom prostoru, National Security and the Future, br. 2-3, 2010., str. 96-97)

Uz to, jedan od zapovjednika obrane Vukovara, koji je bio iznimno kritičan prema hrvatskom vodstvu u Zagrebu tijekom obrane Vukovara, nakon rata izjavio je: - Mislim da je najvažnija činjenica da u obrani Vukovara nije bilo izdaje. Istina je da se Vukovar branio kako je mogao. Oružja nije bilo dovoljno ni za Vukovar ni za obranu Hrvatske, to je danas potpuno jasno. S obzirom na to da su emocije danas na onoj razini kada realno možemo sagledati što se događalo i cijela ta slika je ponešto drukčija, normalnija. Nema ništa što nije poznato i što bi o obrani Vukovara davalo neku drukčiju sliku. (Glas Slavonije, 18. studenoga 2009.; R. Domović, navedeno djelo, str. 61-108) Različite ocjene jednog sudionika događaja o nekom događaju, govore u prilog zaključku da se objektivne informacije mogu zasnivati samo na cjelovitom uvidu u taj događaj, odnosno na njegovu cjelovitu prikazu, u kojem se ne smije zanemariti kontekst vremena.

Glede privatizacije, o kojoj govori jedna od 8 točaka u gore navedenom komentaru, a spominju je i drugi koji 'sve znaju', treba poslušati ugledne ekonomske stručnjake. Već sam rekao da je očito da ona nije provedena dobro i pravedno, no za raspravu o gospodarstvu, pa tako i o problematici gospodarske politike Hrvatske u 1990-im, nisam stručan i o tome ne znam mnogo (pitanje je koliko o tome znaju mnogi koji javno prozivaju i osuđuju razne osobe.). Stoga, kao prilog raspravi o privatizaciji u doba Franje Tuđmana, mogu poslužiti zapažanja ekonomiste, prof. dr. sc. Đure Njavre, koja sam čuo na svečanoj akademiji u povodu obljetnice smrti predsjednika Tuđmana, održanoj 12. prosinca 2012. u Hrvatskom institutu za povijest:

-Predsjednik Tuđman dobio je na upravu razoružanu izoliranu zemlju, slomljenog gospodarstva, a na razvalinama slomljene komunističke ekonomije živjeli su i radili ljudi čija se iskustva nisu mogla tek tako izbrisati! Naslijedio je ekonomiju iz koje je prethodna država desetljećima crpila novac, a od 1982. nije više mogla vraćati stare zajmove. Naslijedio je nezaposlenost koju se nije moglo sanirati nekom naglom liberalizacijom i dijeljenjem plaća, a ni kasnijom privatizacijom. U hrvatskoj privatizaciji razgolićeno je mnogo problema koji su ostali otprije iz jugoslavenske ekonomije, a neki nisu riješeni ni do danas. Tuđman je dao privatizirati veliki stambeni fond na korist velikog broja građana, čime su stvoreni ekonomski temelji srednjeg staleža. Hrvatska je imala pola milijuna dioničara, a velik dio novca je u privatizaciji došao u posjed mirovinskih fondova.

Poznato je i kako su se neke moćne strukture okoristile prilikama koje je u ratom izranjenoj zemlji nudila pretvorba i privatizacija u uvjetima iznimno visokih kamata, ekonomske izolacije, nesigurnosti ulaganja i opće nestašice kapitala. Istodobno su hrvatski iseljenici investitori učinkovito i uglavnom trajno onemogućavani da ravnopravno sudjeluju u privatizaciji, a to je jedan od dokaza kako krug ljudi oko Tuđmana nije sudjelovao u tom procesu na način da bitno utječe na ukupno gospodarstvo i ukupnu privatizaciju (poznata je želja predsjednika Tuđmana da hrvatsko iseljeništvo ima značajnu ulogu u privatizaciji i investicijama u Hrvatskoj, op. A.N.).

Tuđman nije mogao promijeniti okolnosti u kojima je nastajala država

Tržišna socijalna ekonomija za koju se zauzimao Predsjednik i njegova stranka HDZ, nudila je pristojan okvir za razvitak poduzetnišva, ali su taj okvir neki prljali svojim rabotama, od otvorene zlouporabe do pritajenog širenja antipoduzetničke klime. Neki su pak osobne veze ili bliskost sa zaostalima centrima stare moći i vlasti iskorištavali za zaradu na poslovima obavljanim u uvjetima dogovorenog poslovanja sa sigurnim kupcem i naručiteljem - državom.
Treba li još jednom reći da nepravilnosti i štete na gospodarstvu nisu bile izraz namjera ekonomske politike predsjednika Tuđmana - on nije mogao promijeniti ni narod, ni zemlju, a ni ekonomsku osnovicu na kojoj je živjela ratna i poratna Hrvatska.

Činjenica je da kritike prodaje dijela te ekonomske osnovice strancima, ma koliko u nekim slučajevima bile opravdane, općenito govoreći ne uzimaju u obzir realnost vremena u kojem Franjo Tuđman pokušava dobiti rat, osloboditi i sačuvati ukupni državni teritorij i zadržati u hrvatskim rukama ključne tvrtke koje znače gospodarski suverenitet zemlje. (...) Narodu koji je uglavnom sam isfinancirao obrambeni rat ostavio je ukupnu vanjsku zaduženost na razini manjoj od 10 milijardi eura, dakle na petini sadašnje (neki navode da je barem trećina toga duga nasljeđena od SFRJ, op. A.N.)! U doba kad strane investicije znače svojevrsno osiguranje opstanka i pripadnosti zemlje zajedničkom europskom tržištu imamo još mnogo toga naučiti od Tuđmanova pristupa.

A glede opaske autora spomenutog komentara s 8 točaka da je 'drug Franjo uvijek ostao vjeran svom učitelju bravaru', činjenica je da je 'učitelj bravar' izjavio da će 'prije Sava poteći uzvodno nego što će Hrvatska biti samostalna', a da je upravo u vrijeme 'njemu uvijek vjernog druga Franje' Republika Hrvatska postala samostalna i međunarodno priznata država, 178. članica OUN-a.

Neovisno o spomenutom autoru '8 točaka', zanimljivo je da većina 'kritičara' koji u vladavini predsjednika Tuđmana ne vide ništa pozitivno, koji mu traže samo 'mane' i zamjeraju autoritativnost, te navodno kršenje ljudskih prava, gušenje demokracije i slobode medija, progon neistomišljenika, i još mnogo toga, istodobno blagonaklono gleda na diktaturu doživotnog jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita. Takvi ne primjećuju da su upravo spomenute negativnosti u Titovoj Jugoslaviji bile toliko izražene da se ne mogu ni uspoređivati s razdobljem Tuđmanove Hrvatske, posebice ne s tragičnim posljedicama koje su ljudi pretrpjeli od sustava vlasti uspostavljenog u Titovo vrijeme.

Titova slava

Mogu li se pod plaštom Titove 'svjetske slave' i 'nesvrstanog genija' sakriti sve negativne osobine njegove vladavine, do te mjere da se govori o 'Titovom socijalizmu (komunizmu) s ljudskim licem' i 'Tuđmanovom režimu' (kako to ističu navodni borci za ljudska prava, kojima je Tito najveći sin svoga naroda, a Tuđman tek njegova blijeda, k tomu još autoritativna kopija)?

Uz takvu vjerodostojnost i s takvim kriterijima, prema kojima je i Goli otok tek ubavo odmaralište za tucače kamena, zaista nas više 'ništa ne smije iznenaditi'...

Kao što već odavno ne iznenađuje pitanje - 'tko je odgovoran za egzodus Srba iz Hrvatske tijekom 'Oluje'' - kojim se uporno zanemaruju izvori, odonosno činjenice. Na opetovano takvo pitanje, opet treba ponoviti činjenicu da je, jednako kao i za oružanu pobunu dijela Srba u Hrvatskoj i srpsku agresiju na RH, za 'egzodus Srba iz Hrvatske' odgovorna isključiva srpska politika. Odnosno, činjenica da srpske postrojbe nisu uspjele osigurati granicu zamišljene 'Velike Srbije', koja je bila duboko na teritoriju Republike Hrvatske. Među ostalim velikosrpskim 'geometrima', koji su te granice ucrtavali u strateške planove širenja srpske države, njih je u rujnu 1991., u intervjuu ekipi švicarske televizije, 'stručno' opisao i objasnio doktor nauka Vojo:

- Istočne, severne i južne granice srpskih zemalja regulisane su i priznate međunarodno-pravnim aktima i prema tome su nepromenjive. Danas se realno postavlja samo pitanje zapadnih srpskih granica, jer ne postoji nijedan punovažan međunarodno-pravni ugovor kojim su one jasno određene, izuzev Londonskog pakta iz 1915. koji je Srbiji garantovao teritorijalno proširenje na Jadranskoj obali. Shodno njegovim odredbama tu granicu je moguće utvrditi na liniji Karlobag - Ogulin - Karlovac - Virovitica. Srbija je pre stvaranja Jugoslavije u svom sastavu već imala Makedoniju, sadašnju Srbiju, s Vojvodinom i Kosovom i Metohijom, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. Hrvatska nema nikakvog međunarodnopravnog osnova za svoju državnost, kao uostalom ni Slovenija. Po prestanku postojanja Jugoslavije, opstaje jedino Srbija. Pošto je Kraljevina SHS, odnosno Kraljevina Jugoslavija, pravni sledbenik Kraljevine Srbije, može da bude jedino država Srbija.(Duga, broj 458, 13.-27. IX. 1991., str. 38).

Bljesak i Oluja

U skladu sa ovim 'znanstvenim' objašnjenjem granica srpske države, su i teze da je hrvatsko vodstvo odgovorno za odlazak Srba iz Hrvatske tijekom 'Oluje'. Stoga ću sve one koji i dalje postavljaju pitanje 'tko je kriv za egzodus Srba iz Hrvatske' upozoriti da je nakon 'Oluje' čak i jedan od vođa srpske pobune u Hrvatskoj, između ostaloga, rekao da je Hrvatsku napustio 4. kolovoza 1995. 'protiv svoje volje - u okviru opšteg egzodusa srpskog naroda iz Hrvatske, koji je bio dobro isplaniran iz Beograda i Knina, s ciljem da se prikrije vlastita odgovornost za rat u Hrvatskoj, a hrvatskom narodu imputira novi genocid nad Srbima'.

Slično je bilo i tijekom vojno-redarstvene operacije 'Bljesak', ali i nakon nje. Malo je poznato da je srpska politika nakon 'Bljeska' izvršila pritisak prema vodstvu snaga UN-a u Hrvatskoj i ultimativno zaprijetila da će srpske snage opet napasti Zagreb i druge hrvatske gradove, ako UN ne omogući odlazak preostalih Srba s područja zapadne Slavonije, iako su i međunarodni promatrači ponašanje hrvatskih snaga prema srpskim civilima tada ocijenili kao korektno.

No, detaljnije o tome, kao i o mnogim drugim događajima, hrvatska javnost saznat će tijekom i nakon završetka procesa koji Hrvatsku očekuje u Haagu zbog tužbe protiv Srbije za genocid (neovisno o njenom ishodu, ta će tužba međunarodnoj javnosti omogućiti uvid u brojne izvore koji govore o srpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku i strašnim posljedicama te agresije).

Činjenicu da je, kao i u svakoj vojnoj operaciji, i u odlučujućim oslobodilačkim operacijama hrvatskih snaga bilo incidenata i s hrvatske strane, nije primjereno zlorabiti za pokušaj nametanja laži da je hrvatska vlast kriva za odlazak Srba iz Hrvatske tijekom vojno-redarstvenih operacija 'Bljesak' i 'Oluja', koje se, nažalost, zbog tadašnje isključive srpske politike i okupacije dijela teritorija suverene i međunarodno priznate Republike Hrvatske, nisu mogle izbjeći.

Autor: Ante Nazor
Izvor: dnevno.hr