"U kući mora zapoćeti, što u domovini treba sjajiti"

Jeremias Gotthelf, švicarski svećenik i književnik (1797.-1854.)

Tim jednostavnim riječima opisana je osnovna ideja liberalnog švicarskog društva, koje obuhvaća dva područja, Gotthelf ih naziva "kuća" i "domovina".

Kuća simbolizira privatno područje građana i obitelj. Domovina simbolizira državu. Ta dva podrućja moraju stajati u ravnoteži, da bi svima bilo dobro.

Država može funkcionirati samo zahvaljujući velikom trudu građana i posebno obitelji. U obitelji se dobiva ono što karakterizira svako kulturno i napredno društvo: pravila ponašanja, pristojnost, radinost, osjećaj odgovornosti, njegovanje tradicije, itd. Dužnost države je brinuti za sigurnost i slobodu građana i obitelji. Samo tako se ostvaruje ravnoteža između građana i države, ili prema Gotthelfu kuće i domovine.

U Hrvatskoj je ta ravnoteža poremećena, bolje reći - nema je. Najbolje je to došlo do izražaja ovog ponedjeljka u Vukovaru, gdje je 100'000 Hrvata jasno pokazalo svoje nezadovoljstvo načinom upravljanja državom. Državu trebamo, to je jasno. Ali, državom trebaju upravljati oni koji su u "kući" stekli osebine potrebne da bi "domovina" sjajila. Naša domovina ne sjaji!

Državu dakle trebamo, ali prije svega trebamo državljane, narod, koji sam može odlučivati o sebi i svom životu. Biti državljanin, građanin, znači više od posjedovanja putovnice, više od plačanja poreza. Biti državljanin, znači biti neovisan. Danas su Hrvati u Vukovaru pokazali zrelost, premda nisu baš neovisnost, jer su svakim danom siromašniji. Stoga, svaka im čast na hrabrosti!

Samoodređenje građana leži na tri stupa. Privatnom vlasništvu, privatnosti i obitelji. Zato ne čudi da su se izvjesni krugovi obrušili upravno na ta tri elementa slobodnog društva.

Privatno vlasništvo

Onaj koji nema privatnog vlasništva ili ga ima malo, taj je ovisan o drugima. A tko je ovisan o drugom, taj si ne može dozvoliti vlastito mišljenje. Takav čovjek nikada neće biti slobodan građanin. Otvoreni napad na privatno vlasništvo si ni jedna zapadna demokracija ne smije dozvoliti, zato to čini skriveno, primjerice porezima na nasljedstvo. U Hrvatskoj se to radi neskriveno, privatno vlasništvo je 'crvena krpa' za vladajuće (osim kad se radi o njima samima), zato Linić gleda kako hrvatskom čovjeku iscjediti i zadnju kunu.

Privatnost

Upravo na odnosu prema privatnosti razlikuju se demokratske države, od totalitarnih. U demokratskim državama, "prozirna" je država (nema tajni), u totalitarnim državama "proziran" je građanin. Država ga, ako hoće, može stalno kontrolirati. Za privatnost su vremena u Hrvatskoj sve teža. Ako hrvatski iseljenik u posjeti Zagrebu mora računati s uhićenjem ukoliko ne prepozna da je čovjek kojem se obratio s jednim pitanjem, ministar Ostojić, onda imamo goru autokratsku i totalitarnu državu nego u vrijeme Tita.

Obitelj

Treći, ali najvažniji stup, je obitelj. Obitelj je najmanja jedinica društva. U obitelji ljudi organiziraju svoj život slobodno i samostalno. Mladi ljudi se u obitelji pripremaju za život, roditelji im primjerom ukazuju na vrijednote i tradiciju, koje se tako prenose s generacije na generaciju. Roditeljima zahvaljujemo da mladi ljudi rastu u odgovorne ljude. Ako jačamo obitelj, jačamo građanina i time državno-političku ravnotežu u zemlji. U Hrvatskoj je i obitelj postala 'crvena krpa', pa 750'000 potpisa za obarnu obitelji, vladajučima predstavlja problem umjesto signal da moraju promijeniti smjer.

Dakle, ako građani izgube pravo na samoopredjeljenje, država nije u ravnoteži, prijeti joj urušavanje. Da se to ne dogodi država mora izvršavati svoje primarne obaveze. Naša se država brine o puno toga (o čemuj ne bi trebala), ali zapušta svoju primarnu obavezu zbog koje je nastala, a to su sigurnost i neovisnost njenih građana.

Sigurnost

Prva obaveza države je osiguranje sigrnosti, od vanjiskih i unutarnjih opasnosti. Sigurnost je temelj za bogatstvo i kvalitetu života, a u Hrvatskoj je danas upitna. Ne ću govoriti o smanjenju oružanih snaga (to je tema za sebe), nego o činjenici da se u odorama hrvatskih policajaca nalaze srpski agresori i to u Vukovaru (ali i drugdje)! Kako je moguće da jedan takav čovjek zgrabi Hrvata za vrat i tresne ga o zid tako da mu pukne glava i ništa se ne dogodi? Kako je moguće da se srbočetnici, silovatelji hrvatskih žena, slobodno šetaju Vukovarom i smiju im se u lice?

Uvođenje ćirilice u Vukovar je nasilje nad večinskim narodom kojemu još uvijek krvare rane nastale pod ćirilićnom zastavom! A to nasilje provodi država koja bi ih trebala braniti i čuvati! I još se čude da im narod okreće leđa.

Neovisnost

U godinama pred nama neovisnost će nam biti sve manja. Razloga ima više. Jedan od važnijih je prekomjerno zaduženje države. Štednja je postala izgovor za sve nedaće koje su pale po narodu, ali ne štedi se tamo gdje bi trebalo. Državni aparat raste, provodi se čistka u državnim institucijama, no radna mjesta nisu dokinuta, na njih su postavljeni partijski podobnici.

Ne štedi se na kupnji skupih automobila, laptopa i mobitela, novac se šakom i kapom dijeli "manjinama" posebno "srpskoj manjini" i "građanskim" udrugama. Naravno, samo onim podobnima. Onima koja pišu papi Franji zbog njihovih, navodno, ugroženih ljudskih prava!

Novca nema za obitelji branitelja, invalida, za školovanje njihove djece. Nema ih za snimanje filmova o Domovinskom ratu i obrani, veličanstvenoj obrani, o kojoj bi Amerikanci, da se o njima radi, napravili cijelu seriju filmova.

Novaca nema čak ni za hrvatsko-ruski rječnik. Niti za tiskanje, jer gospodin Bagdasarov za svoj rad nije tražio ni kune. Da je kojim slučajem napravio srpsko-hrvatski riječnik, taj bi bio tiskan iz državnog proračuna, a autor bi dobio ne samo honorar, nego i odlikovanje predsjednika države.

Na vrhu države nema sjaja

Državno vodstvo trebalo bi biti uzor, poput roditelja u obitelji, u kojeg se ima povjerenja, za kojega se zna da nam želi i čini dobro. Kada to nije tako, raste nezadovoljstvo, narod šuti i trpi do izvjesnih granica, no pitanje je vremena kada će se čaša preliti. Upravo to se dogodilo u Vukovaru.

A kako reagiraju tri prpedsjednika?

Hrvatska je danas u Vukovaru bila jedinstvena, u jednoj koloni kojoj ste se i vi mogli pridružiti. U bilo kojem njenom dijelu, pa i na njenom kraju. Ne bi vam pala kruna s glave, naprotiv. Bio bi to dokaz za pijetet u vašim srcima. Bio bi to izraz skromnosti i signal o svjesti vlastite krivnje zbog inzistiranja na ćirilićnim natpisima na svetom tlu Vukovara.

Umjesto toga, vi se ponašate kao povrijeđene primadone, krivite oporbu, poričete važnost stožera, jer tko su oni? Gospodo, oni imaju podršku ne samo onih sto tisuća učesnika Kolone sjećanja, nego i večine Hrvata.

Protupitanje, a tko je Zoran Pusić da smije po Zagrebu propagirati dvojezične ploče vežući uz njih bijele ruže po Vukovarskoj aveniji, i to uoči Dana sjećanja na Vukovar? Čiju potporu on ima? Vašu? A tko ste vi? Hrvatska vlada? Ne, to više niste, sada ste samo Vlada u Hrvatskoj, tako dugo dok vas narod ne smijeni.

Vi ništa ne razumijete, ili ne želite razumjeti, čak ni to da ste vi, i jedino vi, krivci za nastalu situaciju. Vi ste je isprovocirali! Razgovori s vama ništa ne donose osim izgubljenog vremena, živaca i strpljenja. Bahati ste i tvrdoglavi, sprovodite svoje planove koji nemaju podršku u narodu. Vi ste ti koji igraju sami! I stalno si zabijate autogolove!

Kako bi bilo da k srcu uzmete savjet ministra Jovanovića: "...neka stanu pred ogledalo i pljunu u to što vide".

Zaboravljate ono najvažnije, niste zavijeka!

tko bi gori, eto je doli,
a tko doli, gori ustaje.

Sad vrh sablje kruna visi,
sad vrh krune sablja pada,
sad na carstvo rob se uzvisi,
a tko car bi, rob je sada.

Ivan Gundulić, "Osman"

Piše: Dunja Gaupp

Izvor: www.hkz-kkv.ch