Trinaest godina nakon završetka Domovinskog rata ništa
tako uvjerljivo ne pokazuje da sukob na prostoru zvanom
bivša Jugoslavija nije slučajan, kao istodobno hrvatsko
dobivanje pozivnice za pristupanje NATO-u i haaško
suđenje trojici hrvatskih generala zbog tzv. 'udruženog
zločinačkog pothvata'.
Kako objasniti da jedna te ista zemlja
u istom trenutku može biti poželjan partner, a s druge
pak strane biti optuživana da je nastala na zločinu?
Ovu hrvatsku kvadraturu kruga moguće je razumijevati
samo ako se pođe od pretpostavke da su Slobodan
Milošević i njegova 'velika Srbija' bili operatorom
upravljane krize koju je nadzirala tzv. međunarodna
zajednica, točnije pojedini njezini protagonisti, na
primjer Velika Britanija i njezini 'vučji čopori'.
Naime, Britanci osmisle isplaniraju a potom preko
Beograda ili nekoga drugog tu ideju-plan lansiraju
preko političkog, diplomatskog ili medijskog 'vučjeg
čopora'.
BRITANSKE IDEJE I PLANOVI NA VELIKOM
RATIŠTU
Prva britanska ideja-plan bila je rat
na velikom ratištu (prostor Hrvatske i Bosne i
Hercegovine) svrstati u građanske ili vjerske sukobe,
a korijene mu pronaći u
. Druga ideja-plan odnosila se na to da je Srbe
poželjno i svrhovito proglašavati vojno nepobjedivima,
a Srbiju najboljim jamcem opstanka i očuvanja
Jugoslavije.
U okvirima te ideje međunarodno
priznanje Hrvatske prikazivati kao 'preuranjeno', kako
bi se mogla opravdavati uloga JNA u ratu U Hrvatskoj i
srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu. Kvaka 22 ovog
britanskog plana sastojala se u tomu da se uz pomoć
međunarodnih snaga što dulje osporava hrvatski
suverenitet na jednoj treći hrvatskog ozemlja, a ako
se Hrvatska odluči na operaciju oslobađanja i ako ona
poluči rezultate, nju, tj. operaciju učiniti dvojbenom
i prikazati je kao kako se to
izrazio britanski veleposlanik u Hrvatskoj Bryan
Sparrow, odnosno prikazati je operacijom 'etničkog
čišćenja'.
Ideja se sastojala u tomu da nikako
Srbiju ne osude kao agresora, nego sve strane u sukobu
proglašavati krivima, kako bi se tijekom vremena
sustavnim djelovanjem udružbenih i medijskih 'vučjih
čopora' postigla dovoljna razina proizvodnje pristanka
o 'simetriji krivnje'. I konačno vrhunac, britanska
ideja-plan 'zajednički zločinački pothvat' ili slučaj
'Gotovina i ostali'.
To je temeljni razlog zašto je Haaško
sudište postalo 'neprincipijelnom' batinom u rukama
tzv. međunarodne zajednice. Ono je i sredstvo i mjesto
gdje se 'utvrđuje' simetrija krivnje i 'dokazuje'
građanski rat, u kojem su Srbi tek za zanemarivu
nijansu bili zločestiji. Zato je Kazneni sud dobio
nalog ili zapovijed da
.
RAT U AFGANISTANU OTVORIO VRATA
BRITANCIMA
Hrvatski su generali zanimljiv slučaj
u zagonetki zvanoj Haaško sudište. Poslije 2000.
odnosno kada je trećesiječanjski 'vučji čopor' naložio
da se u Hrvatskom saboru izglasa nadležnost Haaga nad
oslobodilačkim operacijama i kada je Slobodan
Milošević završio u tom istom Haagu tužiteljstvo je
počelo dizati optužnice protiv hrvatskog političkog i
vojnog vodstva, u kojima su se i hrvatsko političko i
vojno vodstvo optužuje kao 'zločinačka organizacija'
koja je 'zločinačkim pothvatima' počinila agresiju na
Bosni i Hercegovinu, a u oslobodilačkim operacijama u
Domovinskom ratu i etničko čišćenje.
U ovako sročenim optužnicama svoje
prste imala je politika Velike Britanije, koja je
nakon što su 11. rujna 2001. Sjedinjene Američke
Države stožernu gravitacijsku točku svojih interesa
prebacile na Afganistan, a kasnije i na Irak, preuzela
glavnu ulogu u 'nedovršenom miru' na tzv. 'zapadnom
Balkanu'.
Za to vrijeme pojedinci i skupine iz
Hrvatske (politički, udružbeni i medijski 'vučji
čopori') i u koordinaciji s istomišljenicima u Srbiji
i Bosni i Hercegovini radila je na pripremi optužnice,
ali je i zakulisno utjecala na Haaško tužiteljstvo.
Istodobno u medijskom je prostoru
vođen rat, koji je jednostranim prikazima događaja i
činjenica proizvodio stereotipe o odgovornosti za rat
i počinjene zločine. Informacijski rat u hrvatskim i
inozemnim medijima, prije svega britanskim, postao je
djelotvorno sredstvo proizvodnje pristanka po doktrini
političke ispravnosti. To je rezultiralo stvaranjem
novih i obnavljanjem starih mitova i 'povijesne
istine', koje se drži dokazima iako ih nitko nikada
nije dokazao.
OTVARANJE RATNIH IGRA KROZ MEDIJSKI
PROSTOR
Prije svega to se odnosi na mit o
Tuđman-Miloševićevoj podjeli Bosne i Hercegovine i
'etničkom čišćenju' Srba u Hrvatskoj. Namjerno i
sračunato stvorena su snažna, posve oprečna, uvjerenja
i 'znanja' o nekim događajima. Pritom često
protagonisti takvih 'uvjerenja i znanja' ne iznose
nikakve argumente i činjenice za ono što tvrde i u što
vjeruju. I ne samo to, nego je Haško tužiteljstvo
svoje optužnice često potkrepljivalo proizvodima tog
informacijskog rata, pozivajući se na njih kao dokaze
i činjenice, iako je najčešće, da se ne kaže
isključivo, bila riječ o očitoj propagandi i
planiranim i plasiranim dezinformacijama. Jedna od
ključnih osoba koja i sam proizvod ukupnih događanja
raspada bivše Jugoslavije, ali i jedan od generatora
krivih lažnih predođba o tim zbivanjima jest Stjepan
Mesić.
Ukratko rečeno, Hrvatska ni u
vremenima dok je bila veliko ratište, a poglavito sada
kad je postala velikim lovištem nije bila omiljena
glavnim zapadnim igračima iz prostog razloga što je
samom svojim postojanjem 'stvara' probleme onima koji
sebe smatraju upravljačima nadziranog nereda. Još
uvijek, ne smo u anglosaksonskim metropolama, ima
političkih sila ili 'vučjih čopora', koje Hrvatima
nikako i nikada ne će oprostiti raspad Jugoslavije,
pobjedu u Domovinskom ratu, samostalnu državu i
vjernost Svetoj Stolici.
TAKTIKA ČOPORA POPUT NJEMAČKIH
PODMORNICA
Doktrina političke ispravnosti, u
mnogo čemu je istovjetna doktrini po kojoj su njemačke
podmornice djelovale u Drugom svjetskom ratu, i ako se
povuče usporednica među njima, to znači:
-
neograničeno djelovanje u podmorničkom ratu znači što
više potopljenih brodova, odnosno u 'političkoj
ispravnosti' više pribijenih neistomišljenika na stub
srama;
- i kod jedne i kod druge doktrine nema pojedinačnog
napada, poželjan je skupni, u obliku čopora, čija je
brojnost 6-8, a broj jurišnika može narasti na
dvadeset, odnosno pedeset;
- polazište za napad kod jedne i kod druge doktrine je
ophodna crta, na kojoj se žrtva čeka;
- obje doktrine naznačavaju važnost prethodnice. Po
jednoj to znači pravodobno otkriti neprijatelja, a po
drugoj označiti, stigmatizirati osobu(e) napada;
- zavaravajući napad u podmorničkom vučjem čoporu,
podrazumijeva odvlačenje snaga osiguranja, a u
'političkoj ispravnosti' napasti pojedinca kako bi se
tukla institucija;
- istodobni, kao i uzastopni napad i kod jedne i kod
druge doktrine ima za svrhu da se u što kraćem vremenu
postigne što više torpednih pogodaka, odnosno da se
što više otrovnih medijskih strelica zabode u odabranu
metu;
- noćni napad i napad iz zaronjenog stanja i u jednoj
i u drugoj doktrini znači napasti žrtvu na najnižem
pragu obrambene sposobnosti;
- silina napad i poželjna djelotvornost u obje
doktrine postiže se napadom više čopora, dakle
brojnošću napadačkih snaga;
- u izvedbi
operacije kod obiju doktrina zapovijeda se s jednog
mjesta, bilo da je riječ o zapovjedništvu na kopnu kao
u slučaju njemačkih podmornica, ili iz jednog
političko-obavještajnog središta kada nastupa
'politička ispravnost'.
Slijedom navedene komparativne
analize, obilježje doktrine političke ispravnosti bilo
bi: pribiti na stup srama što više političkih i
ideoloških neistomišljenika, u što kraćem vremenu, sa
što više pogodaka istodobnim ili slijednim napadom
primjenjujući taktiku čopora na najnižem pragu
obrambene sposobnosti žrtve napada, pri čemu se
zapovijedanje napadnim snagama provodi iz jednog
središta.
VUČJI ČOPORI U HRVATSKOM LOVIŠTU
Dok Hrvatskom vlada šutnja, udružbeni
'vučji čopori' ne prekidaju svoj lov na njima omiljenu
lovinu - Domovinski rat. Tako je 25. siječnja 2008.
udružba simptomatičnog naziva Documenta - Centar za
suočavanje s prošlošću organizirala okrugli stol u
Novinarskom domu u Zagrebu na temu
. Okrugli je stol bio prigoda za predstavljanje i
raspravu o publikaciji
, koja je uključivala i Dodatak udžbenicima za
najnoviju hrvatsku povijest.
Stampedo nevladinih udruga na zemlje
središnje i istočne Europe krenuo je nakon Helsinške
konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji,
održanoj 1975. s uvođenjem tzv. 'treće korpe' o
ljudskim pravima i demokratskim slobodama.
Od tada su s političke scene nestali
klasični špijuni, a zamijenili su ih djelatnici tzv.
nevladinih udruga, kako bi se iza fasade ljudskih
prava i demokratskih sloboda prikrio 'intelektualni
terorizam' o kojemu je u svojoj novoj knjizi
progovorio Jure Vujić.
Ono što je u svom planu politička
ispravnost zacrtala to su nažalost udružbeni i
medijski 'vučji čopori' proveli u djelo. Uspjeli su u
posljednjih sedam godina poništiti smirenu, činjeničnu
povjesničku diskusiju i predočavanje neprijepornih
činjenica kako bi Hrvate neprekidno vraćali u
ishitrenu i samorazarajuću raspravu o 'fašizmu ' i
'antifašizmu'.
OD 'LATINICE' DO HTV-OVOG
'OTVORENOG'
Tipični primjer doktrine 'vučjeg
čopora' ili kako loviti na hrvatskom velikom lovištu
je emisija Denisa Latina, nazvana Latinica. Osmišljena
u laboratoriju za psihološke operacije na malim se
ekranima uprizoruje početkom devedesetih godina
prošlog stoljeća, tj. od vremena kada je politička
ispravnost odlučila pisati 'povijesnu istinu'
'zapadnog Balkana', nakon što je postalo razvidno da
će Hrvatska na velikom ratištu unatoč nepovoljnim
predviđanjima i prognozama izići kao pobjednik.
Obmana i prokazivanje dvije su bitna
načela ili odrednice emisije tipa Latinica. Njima se
gotovo bez izuzetka napada duh hrvatskog čovjeka i
naroda. Nakon velikog ratišta i krvi i ruševina, tj.
tvarne (materijalne) dimenzije Latinicom i sličnim
emisijama poput Otvorenog, Kontraplana ili u U sridu
prešlo se na metafizičku dimenziju ratovanja.
U takvom ratovanju veliko ratište je
zamijenjeno velikim lovištem na kojemu prevladavaju
psihološko-propagandna djelovanja. Ona se temelje na
psihologiji pojedinca i mase, a u praksi uvijek znače
zlouporabu. Preciznije, njima se nastoji ovladati
sviješću naroda putem manipulacije, tj. obmanjivanja i
prokazivanja, ali i rastrojavanja čovjekove osobnosti
i njegova integriteta. Bez ikakve dvojbe ovaj tip
djelovanja u svojim temeljima je krajnje nemoralan. U
njemu nema izravnih fizičkih žrtava, ali zato ima
percepcijskih. To dakle, nije napadaj u sferi
fizičkog, nego duhovnog.
Sveznajući 'vučji čopor' ili 'vučji
čopor' opće prakse, a prema dogmi političke
ispravnosti ima zadaću uvijek i svagda nanjušiti
'neprijatelja' a onda ga napasti, ili prosvjetljavati
'neuki' puk kako bi se instalirala prihvatljivost kao
element proizvodnje pristanka. Za ispunjenje tako
zahtjevne zadaće potrebni su mediji, prije svega
televizija, i na njoj voditelji moderatori i naravno
izvršitelji ciljeva koje je postavila 'politička
ispravnost'.
Pripadnici sveznajućeg 'vučjeg čopora'
se regrutiraju (popunjavaju) iz raznovrsnih područja
društvene djelatnosti. Ovaj 'vučji čopor' nema čvrstu
strukturu kao recimo udružbeni ili medijski, jer po
doktrini političke ispravnosti on djeluje iz
'zaronjenog stanja' i u 'noćnim uvjetima', dakle
maskiran je. Prepoznaje se po nastupima u medijima,
osobito na televiziji. Neki od članova tog 'vučjeg
čopora', a ponekad više njih zajedno nastupaju u
istoj, ili u različitim emisijama, i gotovo
svakodnevno su 'gosti' u domovima diljem Hrvatske.
TREĆESIJEČANJSKI VUČJI ČOPOR
Sveznajući 'vučji čopor' ili 'vučji
čopor' opće prakse udarna je snaga političke
ispravnosti za proizvodnju pristanka u javnom
mnijenju. 'Čopor' nema čvrstu strukturu. Članovi se
popunjavaju iz svih područja društvenih djelatnosti.
U hrvatskom slučaju, sveznajući 'vučji
čopor' čine novinari (Denis Kuljiš, Drago Hedl, Branko
Mijić, Ivan Zvonimir Čičak, Davor Gjenero), političari
(Vesna Pusić, Milorad Pupovac), svećenik (don Ivan
Grubišić), odvjetnik (Anto Nobilo), profesori (Žarko
Puhovski, Ivo Banac) psiholog (Mirjana Krizmanić),
etnoantropolog (Sandi Blagonić) kulturnjak (Zvonko
Maković), sociolog (Dražen Lalić). Po hrvatskom
velikom lovištu tumaraju svaki dan posredstvom
elektronskih i pisanih medija, a što im svjesno i po
zadanom planu omogućavaju voditelji moderatori tipa
Mislav Bago, Dijana Čuljak, Aleksandar Stanković,
Denis Latin, Dubravko Merlić i Mirjana Hrga, kao
njihovi vjerni jataci.
Dolaskom 2000. na vlast
trećesiječanjskog 'vučjeg čopora' hrvatska stvarnost
odjednom gubi svaku romantičnost i postaje sivom. Kao
da se ispunilo Watzlawickvo predskazanje, i od tada
Hrvatska ulazi u dugo razdoblje mamurnosti i kojem kao
da kraja nema. Umjesto razračunavanja s ideologijom
komunizma, uslijedilo je razračunavanje s izranjavanom
Hrvatskom tek izašlom iz rata.
Trećesiječanjski 'vučji čopor' svjesno
je pristao u djelo provesti zadaću zastrašujuće
demoralizacije ljudi koji su bili izloženi agresiji,
kojima je oteta imovina i čije su obitelji uništene
ili raseljene. Od tada, dakle, od 3. siječnja 2000.
Hrvatska i Hrvati postali su laboratorij u kojem se
provjerava naputak Zbigniewa Brzezinskog, i koji
govori o tomu da se čovjek i narod najlakše dovodi u
stanje proizvodnje pristanka, ako mu se
STRATEGIJA BRZEZINSKOG IPAK
POBJEDIVA
Slijedom 'naputka Brzezinski' po
prešutnom nalogu ustoličenog trećesiječanjskog 'vučjeg
čopora' podređeni medijsko-udružbeni 'čoporčići'
otpočeli su svoj lov na hrvatskom velikom lovištu
uporabom verbalnog streljiva, poput, govora mržnje,
fašizama, deset mračnih deset godina, detuđmanizacije,
rigidne desnice i to u državi čija je nezavisnost i
sloboda izborena s mnogo krvi njezinih branitelja i
velikim žrtvama njezinih žitelja. Tim verbalnim
streljivom prvo se počelo pucati na branitelje i
generale, a potom na sve one koje su oni označili kao
protivnike 'demokracije i ljudskih prava'. Po naputku
političke ispravnosti politički trećesiječanjski
'vučji čopor' svjesno je pristao da žrtvu i patnju,
ali i ponos i dostojanstvo ne samo jednog naraštaja
hrvatskih žitelja podaštavaju do mjere da će suicid
hrvatskog branitelja tijekom vremena prestati biti
bilo kakva vijest.
Za pouku: Svaka je strategija
pobjediva, pa i ona 'vučjeg čopora' unatoč tomu što je
obilježena pridjevom britanski.
Piše Davor
Domazet-Lošo
Hrvatski list svibanj 2008. |