S koliko tko
odvažnosti i vjere u nebesku domovinu kroči kroz ovu
ljigavu tminu koja se luciferno spustila po nama i
zalijepila se na mnogima kao smrtna košulja, i je li
se ljudski postalo onoliko poniznima i bodrima i
dobrima i slobodnima koliko je nuždno da bi duše
obuhvatio stvoriteljev dah i bezdan bića otvorio se za
spasiteljev glas, za novu snagu duha i uma? Po svim
svojim plemenitim djelima i po zajedničkoj čežnji za
mirom što nam iskri u očima, prepoznajemo li se mi kao
ljudi i narod postao iz ljubavi Božje, niknuo iz
riječi, uzveličan raz-govorom u jeziku materinskom
hrvatskom, a koji, još zarobljen tmicom, ne čuje
čovjeka s njegovom vikom i tužaljkom, s nijemim
bogotužjem ispred pokretnoga zida kojim upravlja
vladatelj-zavoditelj pokušavajući jedinu nam i
jedinstvenu domovinu orisati kao mozaik-krhotinu,
upravo po mjeri proždrljivosti crne zvijeri o kojoj su
ponešto progovorili neki suvremeni proroci?
I je li Hrvatska, stojna kuća našega
jezika, blizu obećane slobode, i dana kada će sa sebe
stresti sve one godine tame, patnje i izolacije i
stoljetnoga martirija Croatiae? Zar je to još moguće
da (ne)poznat netko i toliki poznati i prepoznati u
službi onoga "drugoga vladara" i dalje po Hrvatskoj
pogibeljno vitlaju antikroatskom "kijačom kojom se
razbijaju nepoćudne lubanje" (R.Katičić) i razvaljuju
obiteljska gnijezda i duhovna središta kao ognjišta
života naroda i narodnoga preporoda?
Zagledani u duhovno zrcalo izvora
riječi i apostolat Radosti "svetice iz Kalkute", naše
Bl. Majke Terezije, od 19. srpnja 1990. počasne
građanke grada Zagreba (Skopje,
26.VIII.1919.-Calcutta, 5.IX.1997.), nalazimo
nadahnuće za razgovor o dramatičnosti "tranzicijskoga"
stanja naroda koji je, također, "iskusio nešto od
užasne stvarnosti života bez Boga", stvarnosti
robovanja pod velevlašću totalnoga antikristijanizma,
u pismu Majke Terezije koje je ona, nakon više od
petnaest godina tame, i "izolacije tako potpune da ju
je mogla usporediti s paklom", uputila svom duhovnom
otcu Neumeru: "Što se tiče mene - što bih Vam rekla?
Nemam ništa - budući da nemam Njega - kojega moje srce
i duša čeznu posjedovati. Osamljenost je golema. - Ni
iznutra ni izvana ne nalazim nikoga kome bih se
obratila. - Oduzeo mi je ne samo duhovnu - već čak i
ljudsku pomoć. Ne mogu ni s kim razgovarati, a čak i
ako razgovaram - ništa mi ne dotiče dušu.(...) Ako
postoji pakao - to je zacijelo ovo. Kako je strašno
biti bez Boga - nema molitve - nema vjere - nema
ljubavi. - Jedino što još preostaje jest uvjerenje da
je djelo Njegovo - da su braća i sestre Njegovi."
(Majka Tereziija: Dođi, budi moje svjetlo, str.296.,
Verbum, Split, 2008.)
U bistrini ovih riječi koje su vapajem
same ljubavi za ljubavlju, riječi ljudske za ljubavlju
i milošću Kristovom, dade se razabrati strava
stranputice na koju se, po njegovu povijestnom izlasku
iz pustinje jugoboljševizma i ispod ropstva srpskoga,
vješto izgurava narod, kojemu kao da ponestaje snage,
pred nasrtljivim napasnicima i opasnim zavoditeljima,
i kojemu sve teže postaje učinkovito obraniti i
očuvati svu svoju Republiku i republikanstvo,
zbiljnost državotvorne ideje i cjelovitost političkoga
koncepta Predsjednika Utemeljitelja, kojemu je bilo
dano prepoznati i izreći ono što narod hoće i narodnu
volju ugraditi u Božićnu ustavnu povelju g.1990. i
znakovito uz svoj narod stati, devet godina kasnije,
hodočašćem u Vječni Grad i povijestnim hrvatskim
govorom u Vatikanu 28.X. 1999. Riječju ovjerovljeni, a
supstancijalno potreseni nad ovim zanijemjelim
svenarodnim krikom za srećom i blagostanjem i
slobodnim, ucjenama i nedopuštenim trgovanjima
neopterećenim, za suverenim pristupom u društvo
narodâ, smijemo li se, promišljajući ovaj naš divni
svijet i mjesto hrvatskoga roda i doma i svakoga
hrvatskoga državljanina u njemu, barem zapitati kojim
li se to idolima klanja, primjerice, onaj našijenac
slavna imena Krsto, masmedijski stručnjak i strateg iz
V.Britanije usmjeren na katolički tisak i Hrvate, kada
akademika dr. Franju Tuđmana, Predsjednika
Utemeljitelja, suvremenoga hrvatskoga Mojsija,
difamatorski razapinje kao "očuha Domovine" (!) i, s
takvim žigom poruge, , legitimnom predsjedniku
slobodne Hrvatske u razdoblju 1990.-1999. g.
pripravlja mjesto, i njemu i Hrvatskoj, u nekim
"zajedničkim udžbenicima" hrvatsko-srpske povijesti,
najavljenim u nedavnomu predsjedničkom
srpsko-hrvatskom suglasju?
Uspostavi li se nad Hrvatskom
velevlast s otiskom pandže one crne zvijeri, narod
niti ne naslućuje što ga tek tada, u tomu bezpuću
pravde za robove globalizma čeka, a oni koji znadu i
koji na novi pohod zloga upozoravaju, svi su bačeni u
kazamate izolacije, u svojevrsno kućno zatočeništvo. O
crvenoj zvijeri dosad se, pak, podosta saznalo, o
njezinoj prijekoj yugo-pravdi i okrutnoj mržnji spram
mislećih i molećih, spram slobodnih i hrvatskom jeziku
privrženih. Je li strah od te zvijeri razlogom javnoga
neprotivljenja projektu recikliranih "zajedničkih
jezgra" iz doba račan-šuvarizma, i strah da svaki
neposlušnik ne bude smjesta "likvidiran", na priliku
mladoga svećenika i uzoritoga duhovnika don Miroslava
Bulešića, kojega su fanatici jednoumlja i komunizma
zaklali 24.VIII.1947. u župnoj kući u Lanišću, u biti
zato što je mislio i govorio slobodno i djelovao
bogoštovno, a neposredno stoga što, braneći ugrožena
ljudska prava i slobodu vjere, "svoj potpis nije želio
staviti" na tzv. rezoluciju podrške "Petogodišnjemu
planu" (S.Trogrlić, Croatica Christiana br.61.)?
Nutarnjemu se razlogu izabranoga puta
ipak optimističan nadaje odgovor: "Gdje je na djelu
prava ljubav, ona je često čudotvorna". Tako nam,
naime, govori posvećena riječ fra Bonaventure Dude.
Mile
Pešorda
Hrvatsko slovo, kolumna EUROGLEDI, Zagreb, 3. rujna
2010.
10.09.2010. |
