Sustavno i kritički analiziram politiku trećeg hrvatskog predsjednika dr. Ive Josipovića, jer stalno daje nove povode koji potvrđuju da se radi o vrlo opasnoj politici koja prodaje rog pod svijeću tako da uspijeva, unatoč svojoj u mnogo čemu antihrvatskoj politici, održavati vrlo visoki stupanj popularnosti kod hrvatskog naroda. Čak ga je jedna skupina intelektualaca nedavno izabrala kao moralni autoritet i moralni uzor iako je vrlo mnogo događaja i argumenata koji potvrđuju da se ne radi o moralnoj veličini. I najnovije izjave i ponašanje predsjednika Josipovića pokazuju da on ne odustaje od svoje politike koja je nanijela dosad, u prvoj godini njegove vladavine, značajnu štetu hrvatskim nacionalnim interesima. I najnovija velikosrpska agresija na Hrvatsku, odnosno sustavni pokušaji da se Vukovarci od žrtve velikosrpskog genocida pretvore u zločince koji su izvršili genocid nad Srbima, posljedica je Josipovićeve politike.

Josipović je prihvatio Tadićevu strategiju da se ne radi o velikosrpskoj agresiji i genocidu nad Hrvatskom, nego da se radilo o građanskom ratu u kojemu su obje strane činile zločine iste razine. Dovođenjem Tadića u Vukovar omogućio je da se na političkoj i medijskoj razini genocid nad Hrvatima Vukovarcima i strađni zločini na Ovčari i drugi koji su bili smišljeni i koji su bili cilj agresije, a ne posljedice agresije, izjednače s pojedinačnim zločinima Hrvata u obrani. Vukovarske majke poginulih branitelja svoje neslaganje s takvom politikom izrazile su okretanjem leđa Josipoviću i Tadiću. Međutim, to nije dovelo do promjene Josipovićeve politike. On i dalje prijateljuje s Tadićem i više mu je stalo do Srbije i regije nego do Hrvatske. Takva njegova politika ohrabrila je Tadića i Srbiju koji idu dalje od koncepcije podjele krivnje i izjednačavanje zločina u agresiji i obrani te vrlo sustavno masovnim optužnicama vojnih sudova JNA na temelju iznuđenih priznanja u srbijanskim logorima branitelje Vukovara optužuju kao počinitelje genocida nad Srbima, a Srbe u žrtve genocida.

O čemu se radi, sjajno je opisao biskup Vlado Košić u svojoj propovijedi hrvatskim policajcima na Dan policije. Košić je s pravom konstatirao da borba za hrvatsku slobudu nije završena i da velikosrpska agresija također nije zavrđena, da se ona nastavlja. Biskup Košić zato je s pravom zatražio od hrvatske politike oštar odgovor uključujući i prekid diplomatskih odnosa sa Srbijom, jer ona nastavlja agresorsku politiku iz 90-tih godina, ali sada drugim sredstvima. S pravom se biskup Košić kao i ogromna većina Hrvata pita:

"Zar nije neobično da se i dvadeset godina poslije tog strašnog zla koje se sručilo na našu domovinu Hrvatsku i susjednu Bosnu i Hercegovinu još uvijek izokreće istina i - pokreću optužnice protiv 40 branitelja našeg herojskog grada Vukovara, zamislite: za genocid nad srpskim narodom! Ako se to može događati u institucijama te susjedne zemlje, čije je tadađnje državno vodstvo započelo oružanu agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, zat to ne znači da ta država još ni danas ne odustaje od tih istih ciljeva, samo drugim sredstvima? Zar je oguće da se ta - ja sam ju tada nazvao - pravna agresija na našu domovinu nastavlja? Ako je tako, tada moramo znati s kim imamo posla, tada ne možemo s takvim graditi dobrosusjedske odnose - jer to bi značilo prihvaćati laž kao istinu, omogućiti nepravdi da i dalje vlada".

Međutim, predsjednik Josipović suprotno raspoloženju i osjećajima hrvatskog naroda koje je sjajno izrazio biskup Košić, napada Vladu koja predlaže i Deklaraciju o odnosima sa Srbijom i Zakon o nepriznavanju pravne agresije na Hrvatsku te zajedno s državnim odvjetnikom i dijelom oporbenih medija pokušava tu ppolitičku, a ne samo pravnu agresiju, pretvoriti u proceduralno pitanje. Ne osporiti Srbiji pravo da legalizira monstruozne i lažne optužbe na temelju iznuđenih priznanja mučenjem u koncentracijskim logorima, znači prihvatiti užasnu optužbu da Srbi nisu bili agresori i uzročnici rata, nego da su uzročnici rata i agresori bili Hrvati.

Novi pokušaj predsjednika Josipovića da se spriječi hrvatska Vlada i Sabor u nužnom političkom dogovoru Srbiji nastavak je njegove dvostruke opasne politike. Predsjednik Josipović je slatkorječiv. On je spreman često načelno govoriti oo što ljudi žele čuti, ali u biti svoje politike on radi suprotno od onoga što govori. Evo nekoliko primjera te njegove dvostruke politike.

Predsjednik Ivo Josipović u New Yorku je izjavio: "Smatram da u Haagu nisu pravi ljudi, oni koji bi trebali biti. Zločina je bilo i na hrvatskoj strani, ali nisu ih počinili ovi koji su u Haagu". Ova izjava aktualnog predsjednika države prošla je relativno nezapaženo u hrvatskoj javnosti iako otvara niz moralnih i političkih dvojbi.

Ako predsjednik države smatra da su u Haagu presuđeni nevini ljudi, onda je kao predsjednik koji je dobio izbore tvrdeći da če osigurati novu pravednost dužan iskoristiti sve svoje velike ovlasti da se nepravda ispravi, da se nevini oslobode. Međutim, nakon te javne izjave, kao i u proteklih godinu dana, predsjednik Josipović nije se ni na koji način suprostavio nepravednim presudama. Djelovao je čak suprotno svojim izjavama, jer ne samo da nije poduzeo ništa da pomogne nevinim osuđenim, netgo je kao predsjednik države stišavao revolt građana Hrvatske i sprječavao Vladu da pokrene diplomatsku i političku ofenzivu kako bi se izvršio pritisak da se pomogne nevino osuđenima.

Hrvati širom svijeta i branitelji iz Hrvatske organizirali su prosvjede protiv haaške nepravde. Hrvatski akademici, profesori i intelektualci, njih preko dvije tisuće napisali su pismo Vijeću sigurnosti u kojima ukazuju na nepravdu i traže političku akciju. Predsjednik Josipović nije se priključio ni na koji način tim nastojanjima hrvatskog naroda u borbi za pravdu, nego im se suprostavljao govoreći da su to pravna, a ne pllitička pitanja. Ako predsjednik države javno kaže da u Haagu sjede nedužni a ne oni koji bi tamo trebali biti, on bi u najmanju ruku morao reći koji su to ljudi koji bi tamo trebali biti. Nakon takvih izjava predsjednik Republike dužan je djelovati kko bi nevini bili oslobođeni.

To je dužnost po Ustavu i hrvatskim zakonima svakog građanina. Dakle predsjednik Josipović i kao građanin dužan je ne samo spašavati nevine, nego i nadležnim tijelima dati podatke koje on navodno zna o onima koji su počinili zločine. To pravilo psebno vrijedi za predsjednika države koji je u kampanji isticao da će temelj njegova rada biti nova pravednost. Predsjednik ima dužnost štititi Ustav, a po hrvatskom Ustavu nitko ne smije biti kažnjen za ono za što nije kriv, odnosno nitko nema pravo pa ni predsjednik države žrtvovati jednog jedinog čovjeka radi ostvarivanja nekih viših ciljeva. Dakle postoji i ustavna i zakonska, a ne samo moralna obveza Josipovića da kao čovjek i kao predsjednik države učini sve što je potrebno da bi nevini bili oslobođeni a krivci osuđeni.

Predsjednik države ne smije pristati da se sudi nevinima, da se žrtvuju hrvatski heroji na čelu s Gotovinom, radi ulaska u Europsku Uniju.

Kamo ide Hrvatska?

Ivo Josipović brani dr. Šimonovića koji je bio spreman lažno optužiti Antu Gotovinu kao krivca za nestanak topničkih dnevnika. Šimonović je bio svjestan da je to nemoralno jer je i sam priznao da se zbog toga boji pogledati u oči Anti Gotovini. Dakle Ivo Josipović brani svoga prijatelja koji je nemoralno postupiojer je radi navodnog ostvarivanja viših interesa, dobivanja suglasnosti ulaska Hrvatske u Europsku Uniju bio spreman lažno optužiti generala Antu Gotovinu. Kaže Josipović da je Šimonović postupao u dobroj vjeri i da je uvjeren da je to bilo sukladno međunarodnim obvezama Republike Hrvatske i da nije štetilo obrani generala u Haagu. Predsjednik Josipović i na ovom primjeru pokazuje da je za pravdu i pravednost samo na riječima a ne na djelima. Njemu je bilo zgodno da bi dobio simpatije Hrvata u New Yorku rećo pmp što je opće mišljenje hrvatskog naroda - da Gotovina i Markač nisu krivi. Ali kada je to Josipović rekao, ni na kraj pameti mu nije bilo da bilo što poduzme, da nevinima pomogne. Damače, braneći sramotno ponašanje ministra Šimonovića, pokazuje da se slaže da se žrtvuju i lažno optuže hrvatski heroji ako je to u navodnom interesu Hrvatske i njezina ulaska u Europsku Uniju.

Ovih dana objavljene su mnoge informacije Wikileaksa koje razobličuju nemoral, a moglo bi se reći i veleizdaju nekih hrvatskih političara i njihovo sluganstvo prema stranim centrima moći. Objavljene informacije, mešu koje spada i ova o prodaji Gotovine koju je učinio ministar pravoduđa Šimonović, razotkrili su svu bijedu pokorničke, sluganske politike mnogih hrvatskih političara. Na raznim večerima i razgovorima sa stranim diplomatima jedan broj hrvatskih političara i političarki nadmetao se u pljuvanju po vlastitoj državi, posebno po predsjedniku Tuđmanu. Cinkali su svoju deržavu, pričali tračeve te su bili spremni provoditi naredbe stranih diplomata. To su radili i mnogi novinari koji su odlazili po direktive u britansko i američko veleposlanstvo i druga veleposlanstva gdje su dobivali lažne informacije koje su trebali plasirati o Gotovini. Tu su odlazili i oni koji ne smiju kontaktirati sa strancima poput državnog odvjetnika. Ako se tomu doda da je pretendent za budućeg ministra unutarnjih poslova Ranko Ostojić bio operativac koji je omogućio britanskim obavještajnim službama da vršljaju i djeluju u Hrvatskoj samostalnoj kao da smo kolonija, onda smo dužni otvoriti raspravu o nekim načelnim pitanjima odgovornosti mnogih ljudi koji su na razne načine radili i rade protiv vlastite države kako bi ostvarili svoje karijere, kako bi se svidjeli strancima i dobili njihovu podršku.

Potpredsjednik hrvatske Vlade Slobodan Uzelac ponaša se kao da je potpredsjednik srbijanske, a ne hrvatske Vlade. On glasuje protiv zakona kojim bi trebalo zaštiti vukovarske branitelje od lažnih optužbi da su proveli genocid nad Srbima u Vukovaru. On razmišlja bi li podnio ostavku zato što je Jadranka Kosor pozdravila haaške osuđenike Antu Gotovinu i Mladena Markača na prioslavi obljetnice Oluje u Kninu.

Televizija je prilikom toga događaja pokazala dvostruki moral predsjednika Josipovića. Njegova vojska, branitelji i svi ostali ustali su da se pljeskom pridruže premijerkinu pozdravu Gotovini i Markaču, Samo je ostao sjediti predsjednik Josipović i njegova uža svita. Na kraju se i on nevoljko ustao, ali nije zapljeskao. Tu se opet postavlja pitanje: Kako je moguće da predsjednik Josipović nema moralne snage ustati i odati počast nevinima Gotovini i Markaču ako je i sam uvjeren da su nevini, što je kasnije i rekao uNew Yorku. Dakle Josipović javno izjavljuje da Gotovina i Markač ne bi trebali biti u Haagu. On javno izjavljuje kako smatra da su nevini, ali unatoč tomu ne želi uputiti pozdrave nevinim ljudima. Dakle on osobno, i kao čovjek i kao predsjednik, protivi se izražavanju bilo kakve javne podrške nevinim ljudima. Veliki francuski pisac Emil Zola proslavio se jer je branio vojnika Dreyfusa koji je nevin osuđen. Zato je pokrenuo veliku borbu protiv države i pravosuđa jer je smatrao svojom moralnom obvezom suprostaviti se nepravdi.

Ima još mnogo razloga zbog kojih je nužno postaviti pitanja: Kamo ide Hrvatska? Kako zaustaviti negativne procese? Kako sačuvati nacionalni identitet i dostojanstvo?

Potrebno je zaustaviti negativne procese. Treba onemogućiti djelovanje onih koji su po nalogu stranih centara izmišljali optužnice protiv Gotovine, Markača i Domovinskog rata, koji su svjesno govorili i pisali laži. Potrebno je zaustaviti destruktivno djelovanje bivšeg predsjednika Mesića, dvostrukog krivokltnika u Haagu koji je Hrvatsku optužio kao zločinačku organizaciju na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. Treba zaustaviti gospođu Vesnu Pusič, koja se već proglasila ministricom vanjskih poslova, koja sustavno provodi laži i klevete o Domovinskom ratu i navodnoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Koja govori da je Deklaracija o Domovinskom ratu sramota, jer da nema Domovinskog rata nego da se eardilo o dogovorenom ratu srpskog i hrvatskog nacionalizma na čelu s Miloševićem i Tuđmanom radi komadanja Bosne i Hercegovine.

Treba otvoriti oči građanima Hrvatske kako bi progledali i uvidjeli da predsjenik Ivo Josipović, prihvačajući Tadićevu koncepciju o podjeli krivnje i građanskom ratu a ne veklikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, nastavlja politiku Mesića, Pusićke i drugih, ali na lukaviji i opasniji način. Josipović provodi dvostruku politiku.

Jedno javno govori, a drugo radi. Svojim lijepim riječima i frazama stvara imidž obrazovnog tolerantnog i domoljubnog čovjeka, ali svojim djelima radi suprotno i bitno ugrožava hrvatske nacionalne interese. To su samo neki razlozi zbog kojih smatram da su intelektualci dužni strogo i objektivno analizirati politiku Ive Josipiovića i pokazati njezinu dvoličnost i proturječnost.

Prof. Zdravko Tomac
Hrvatski list
27.10.2011.