Tu strategiju i danas zastupaju značajne političke snage
koje vjeruju da će pobijediti na parlamentarnim
izborima. U ovom članku takvu strategiju nazvao sam
PUHMANIZAM. Riječ PUHMAN sastavio sam od početnih
slogova prezimena Žarka Puhovskog i Igora Mandića,
glasnogovornika takve strategije koji ne samo osporavaju
pravo hrvatskom narodu na vlastitu suverenu državu nego
i sposobnost hrvatskog naroda da bez tutorstva upravlja
vlastitom državom. Pojmom PUHMANIZAM definirao sam
strategiju čiji je cilj rušenje Tuđmanove koncepcije
hrvatske države kao suverene nacionalne države,
kriminaliziranje ne samo Tuđmana i državnog i vojnog
vodstva iz Domovinskoga rata, nego i kriminaliziranje
HDZ-a, stožerne stranke hrvatskoga naroda s konačnim
ciljem ustavne zabrane rada HDZ-a i njegovim
raspuštanjem. Žarko Puhovski i Igor Mandić nisu ključni
ljudi takve strategije ali su najglasniji i najjasniji.
Zato sam ju i nazvao PUHMANIZAM.
Žarko Puhovski već dvadesetak godina
sve što se dogodi u Hrvatskoj ne samo da komentira
nego i moralizira, presuđuje i sudi. Žarko Puhovski
bio je istaknuti jugoslavenski teoretičar ali i
svjedok optužbe protiv hrvatskih lidera u Hrvatskom
proljeću. Bio je branitelj Jugoslavije do zadnjeg
trenutka te zajedno sa svojim kolegicama i kolegama,
profesorima koji nas danas podučavaju o moralnosti i
ljudskim pravima bio je UJDIJEVAC (Udružena
demokratska jugoslavenska inicijativa), čiji je cilj
bio spašavanje Jugoslavije. Kao predsjednik Hrvatskoga
helsinškog odbora inzistirao je isključivo na
istraživanju i osudi zločina koje su počinili Hrvati u
Domovinskome ratu. I na Haaškom sudu bio je svjedok
optužbe a istakao se i zahtjevom za javnim sramoćenjem
generala Mirka Norca.
Igor Mandić nikada nije skrivao svoje
žaljenje zbog propasti Jugoslavije i svoje nade da će
se ona obnoviti. Igor Mandić je u intervju u tjedniku
Forum od 14. 10. 2011. pod naslovom "Odustajem od
pisanja" jasnije nego ikada, bez fraziranja i
prikrivanja izložio bit strategije obnove
jugoslavenskoga ili regionalnog zajedništva i rušenja
Hrvatske kao suverene nacionalne države hrvatskog
naroda. Mandić u svom intervjuu formulira sljedeća
bitna stajališta te strategije:
1. "Hrvatska se ne smije prepustiti
ustašama. Bolje se rastočiti u EU-u ili asocijaciji
jugoslavenske federacije." Dakle, Mandić zastupa
stajalište da su u Hrvatskoj na vlasti ustaše odnosno
izjednačava HDZ i ustaše te tvrdi da Hrvatska ne može
opstati kao samostalna država.
2. Dalje Mandić tvrdi: "Ideja
samostalne Hrvatske pokazala se katastrofalnom, glupom
i neuspjelom." Dakle, Mandić osporava svaku ideju
samostalne hrvatske države i naziva ju katastrofalnom
glupošću. On tvrdi: "Nismo u stanju držati, stvarati,
oblikovati i voditi državu. Jednostavno nismo u
stanju! Slabost tog mitomanskog tuđmanoidnog ustaškog
projekta se dokazala." Dakle, Mandić proglašava
hrvatski narod nesposobnim da ima vlastitu državu a
stvorenu Hrvatsku kao samostalnu, suverenu,
demokratsku državu kvalificira kao mitomanski i
tuđmanoidni neoustaški projekt. To su temeljne
četničke velikosrpske teze koje tvrde da je svaka
ideja samostalne i suverene Hrvatske ustaška ideja i
da hrvatska država ne može opstati ako nije ustaška
država.
3. Mandić osporava sposobnost
hrvatskoga naroda da upravlja svojom državom te kaže:
"Sami ne možemo opstati to je potpuno jasno."
Takvi Mandićevi
stavovi su ponavljanje teza koje se od 90-ih godina
stalno propagiraju u Hrvatskoj kako bi se otvorio
prostor odnosno dokazala navodna nužnost da se Hrvati
moraju ponovno integrirati u nekome novom
jugoslavenskom okviru kako kažu u regiji, regionu.
Dakle, Mandić zastupa stajalište da Hrvati nisu
povijesni narod i da se ponovno dokazalo da ne mogu
biti gospodari, da ne mogu biti svoji na svome nego
moraju uvijek biti sluge, uvijek moraju biti pod
tutorstvom. To Mandić potvrđuje sljedećom rečenicom:
"Ideja samostalne Hrvatske pokazala se katastrofalno
glupom i neuspjelom". Mandić vidi izlaz u Europskoj
uniji. On je za Europsku uniju jer je uvjeren da će se
Hrvatska rastopiti u Europskoj uniji, dakle, da će
nestati, odnosno on je za Europsku uniju zato što će
tamo, prema njegovom mišljenju, Hrvatske nestati.
Međutim, Mandić najbolje rješenje vidi
u obnovi jugoslavenske federacije.On se nada "da je
moguća obnova zajednice jugoslavenskih republika jer
je to jedina aglomeracija u ovom području koja se može
oduprijeti sjevernim i istočnim narodima." Za Mandića
su nastale države raspadom Jugoslavije "komedija
države". Za njega je Crna Gora dio Srbije odnosno
srpska, kao što je za njega i Kosovo srpsko. On se
brine za sudbinu Srbije jer nakon što je izgubila Crnu
Goru i Kosovo govori da se sad buni i Vojvodina te da
će ostat od Srbije samo UŽAS (uža Srbija) ili kako
neki kažu, veliki beogradski pašaluk.
Zašto toliko pozornosti dajem
stavovima Igora Mandića? Zato što je njegova
strategija intelektualca srbofila koji još uvijek
vjeruju u obnovu Jugoslavije, koji žudi za propašću
hrvatske države vrlo slično stajalištima značajnih
političkih i društvenih snaga u Hrvatskoj koji jednako
misle kao Mandić ali nisu iskreni i otvoreni kao on.
Igor Mandić ustvari samo je dobar glasnogovornik
strategije koja je formulirana 90-ih godina. Nakon
raspada SKJ-u na 14. kongresu Saveza komunista
početkom 90-e godine u Savezu komunista Hrvatske
sukobljavale su se dvije bitno različite političke
strategije. Većina je bila i dalje za obranu
Jugoslavije, za njenu demokratizaciju ali ne za njeno
ukidanje. Dakle, krajnji cilj je bila reforma
federacije i obrana Ustava iz 1974. od napada
velikosrpskog nacionalizma. Ta većinska politička
struja zbog toga je išla na parlamentarne izbore s
koncepcijom obrane Jugoslavije kao federacije. Dakle,
ne samo da su bili protiv koncepcije Hrvatske kao
samostalne i suverene države, nego su bili čak i
protiv pretvaranja Jugoslavije u konfederaciju.
Manjina u SKH SDP je smatrala da treba
podržati Tuđmanovu strategiju udruživanja svih
nacionalnih snaga i projekt stvaranja i obrane
Hrvatske kao samostalne države. Taj sukob unutar SKH
SDP izrazio se i prilikom donošenja novog Ustava
Hrvatske tzv. Božićnog ustava 90-e godine. Vrlo brojna
i snažna bila je opcija unutar SKH SDP koja je bila
protiv Tuđmanovog prijedloga Ustava odnosno protiv
Ustava samostalne hrvatske države. Čak su dugo vremena
inzistirali da SKH SDP napiše kontraprijedlog Ustava
na poziciji udruživanja u demokratsku Jugoslaviju.
Projugoslavenske političke snage u
SDP-u bile su brojnije i prilikom donošenja odluke
Sabora Hrvatske o razdruživanju od Jugoslavije 25.
lipnja 1991. te snage su ultimativno tražile da se u
odluci o razdruživanju utvrdi i nova ustavna mogućnost
udruživanja u Jugoslaviju. Franjo Tuđman i HDZ to
odbacuju i zastupnici SDP-a napuštaju Sabor i Odluka o
samostalnosti se donosi bez njihovih glasova. Dakle,
može se reći da sve do ljeta 1992. SDP nije bio za
samostalnu Hrvatsku, nego je bio branitelj
Jugoslavije. Tek nakon toga u ljetu 1992. dolazi do
obrata u SKH- SDP-u. Pobjeđuju hrvatski
socijaldemokrati, te prihvaćaju koncept samostalne
Hrvatske i nužnost udruživanja svih političkih snaga u
obrani nacionalnih interesa uključujući i oružani
otpor velikosrpskoj agresiji. Ključni dokaz
preobražaja SDP-a bio je ulazak ljudi SDP-a u Vladu
demokratskog jedinstva i čvrsta obrana legitimiteta
Tuđmana i vlasti HDZ-a kao izraza većinske volje
hrvatskog naroda.
Mnogi su tada u SDP-u samo privremeno
odustali od svoje strategije suprotstavljanja
Hrvatskoj kao samostalnoj suverenoj državi hrvatskoga
naroda. Nisu postali istinski socijaldemokrati, a
pogotovo nisu postali istinski hrvatski
socijaldemokrati. Govorili su da su socijaldemokrati
iz nužde ali da se nisu odrekli ni titoizma ni
Jugoslavije ni komunizma te da će se samo primiriti i
čekati povoljno vrijeme da se ponovno angažiraju. To
vrijeme je došlo nakon pobjede koalicije šest stranaka
na čelu sa SDP-om nakon smrti Tuđmana na izborima 3.
siječnja 2000. godine. Tada počinje u SDP-u ponovni
proces jačanja titoističko jugoslavenskih snaga te
potiskivanja iz vrha stranke istinskih hrvatskih
socijaldemokrata.
Danas u SDP-u nema više bitnih
hrvatskih socijaldemokrata. Nema nikakve dvojbe da su
ključni ljudi stvaranja hrvatske socijaldemokracije i
strategije obrane Hrvatske kao suverene i samostalne
države bili Ivica Račan, Zdravko Tomac, Mato Arlović,
Romano Meštrović, Jerko Zovak, Antun Vujić, Željka
Antunović, Branko Lasić, Milan Bandić i mnogi drugi.
Danas su oni ili izvan SDP-a ili su politički
marginalizirani. Željka Antunović je marginalizirana
iako je igrala značajnu ulogu, iako nikad nije bila u
SK, iako je vjernik što je davalo SDP-u jednu
pluralističku notu. Nema više u vrhu stranke ni
vrhunskog intelektualaca dr. Antuna Vujića. Na vrh je
izbio umjesto njih Igor Dragovan koji je postao glavni
tajnik SDP-a i nositelj liste u Slavoniji.
Igor Dragovan se probio kao
manipulator poslušnik i provoditelj prljavih poslova u
SDP-u. Eliminirao je Matu Arlovića, nesumnjivo
najboljeg zastupnika SDP-a i ključnog čovjeka u mnogim
presudim događajima. Odigrao je prljavu ulogu u
izbacivanju iz stranke Jerka Zovaka i Blaženke Gogić.
Bio je i provoditelj progona moje sestre koja je
smijenjena u roku 24 sata kako bi se meni poslao
signal da nisam poželjan u SDP-u. Nema više ni Milana
Bandića i njegove ekipe koja je zaslužna za uspon
SDP-a u Zagrebu. Umjesto njega došli su mladi
novoskojevci poput Igora Dragovana koji nemaju ni dana
radnog staža izvan politike, neki nisu ni završili
fakultet a došli su na velike plaće i privilegije.
Došli su novi titoisti i Jugoslaveni koji strasno
pjevaju na dan izbora "od Triglava do Vardara" i koji
su dokaz da se SDP vraća na politiku 90-ih godina.
Opasnost povrataka na tu politiku ne
dolazi samo iz SDP-a nego i iz HNS-a. Gospođa Vesna
Pusić koja želi biti ministrica vanjskih poslova u
svim ključnim odlukama stvaranja i obrane Hrvatske
radila je na obezvrjeđivanju i destrukciji
Domovinskoga rata i njegovih vrijednosti. Pisala je
pismo tražeći smjenu Tuđmana prije Oluje, bila je
protiv Deklaracije o Domovinskome ratu, optuživala je
Hrvatsku da je agresor na Bosnu i Hercegovinu, tvrdila
je da nema Domovinskog rata, nego da se radi o
dogovornom prljavom ratu hrvatskoga i srpskog
nacionalizma na čelu s Tuđmanom i Miloševićem radi
komadanja Bosne i Hercegovine. Mnogi ljudi iz SDP-a i
HNS-a i IDS-a sudjelovali su u pokušaju puča 1994.
godine uoči Oluje kada je uz pomoć Manolića i Mesića i
njihove grupe skoro uspio puč protiv Tuđmana u Saboru
i promjena vlasti bez izbora. Da se to dogodilo ne bi
bilo Oluje, a ne bi bilo ni Hrvatske, opet bi živjeli
u nekakvoj novoj trećoj Jugoslaviji.
O svemu tome treba voditi računa. Uoči
novih izbora s pravom se može postaviti pitanje: Što
će se dogoditi s Hrvatskom ako pobijedi Kukuriku
koalicija? Mnogo je činjenica koje upozoravaju da će
se vratiti na strategiju 90-ih godina. Bit te
strategije je da treba do kraja detuđmanizirati
Hrvatsku, da treba srušiti i kriminalizirati Hrvatsku
nastalu u Domovinskom ratu te izgraditi novu Hrvatsku
koja će biti utemeljena na komunističkom antifašizmu i
na obnovi titoizma i jugoslavenskog zajedništva. Nema
dvojbe da je politički mentor Kukuriku koalicije
predsjednik Republike Ivo Josipović. Također, nema
dvojbe da je politika tandema Tadić-Josipović vrlo
slična Mandićevoj strategiji obnove Jugoslavije? Zato
je Puhmanizam drugo ime za Kukurikuizam.
Oni prijete masovnim uhićenjima i
zabranama, oni žele uništiti HDZ kao stranku, čak ju i
Ustavom zabraniti ili sudskim procesima onemogućiti da
djeluje, da postoji. Nakon što je kriminalizirana
Oluja pa i cijeli Domovinski rat sada se pokušava
kriminalizirati i HDZ kao stranka koja je u teškim
političkim borbama omogućila stvaranje i obranu
hrvatske države. Dakle, Kukuriku koalicija ne želi
samo vlast i pobjedu, ona želi apsolutnu vlast, želi
se riješiti političkog konkurenta, želi u potpunosti
očistiti prostor za povratak na strategiju koju je
vrlo jasno obrazložio Igor Mandić.
Međutim, mnogi dobri poznavatelji
političkih previranja u Kukuriku koaliciji smatraju da
postoji mogućnost da se dogodi kao i 1992. godine da
projugoslavenske i anacionalne snage budu poražene, da
pobijedi umjerena struja koja ne želi ukinuti
politički pluralizam i koja će se odnositi prema HDZ-u
kao konkurentu a ne političkom neprijatelju koga treba
zgaziti. Kamo će krenuti Hrvatska zavisi od odgovora
na niz otvorenih pitanja. Posebno je bitan odnos
između Ive Josipovića i Zorana Milanovića. Hoće li
Zoran Milanović pristati biti premijer "fikus" koji ni
o čemu ne odlučuje? Hoće li prihvatiti tutorstvo
Josipovića i biti provoditelj njegove politike? Hoće
li se pomoriti s ambicijama HNS-a da preko Vesne Pusić
vodi vanjsku politiku, a preko Radimira Čačića
gospodarsku politiku? Dakle, hoće li Zoran Milanović
pokušati voditi nacionalnu politiku, hoće li se odreći
svoje rečenice koja mnogo govori "Tito, a ne Tuđman".
Hoće li mu biti važnija Hrvatska od regije i
ideologije? Hoće li se suprotstaviti jakim snagama
koje ga vode u nove ideološke sukobe i obračune ili će
biti na njihovom čelu?
Skoro svaki dan na svijetlo dana
izlaze novi dokazi koji potvrđuju da Kukuriku
koalicija ima tajne planove koje želi provesti poslije
izbora a da je njezin program "21" samo lijepa priča
za dobivanje glasova. Nakon što je Slavko Linić
zaprijetio državnom odvjetniku Mladenu Bajiću da će
biti smijenjen ako ne dokaže privrženost Kukuriku
koaliciji i ako ne stupi u akciju prije izbora protiv
HDZ-a, Mladen Bajić je mjesec dana prije izbora
povukao poteze kojima želi onesposobiti HDZ za izbore
i osigurati dvotrećinsku laganu pobjedu Kukuriku
koaliciji kako bi i dalje ostao državni odvjetnik.
Kakve su stvarne namjere Kukuriku koalicije pokazuje
izjava navodno buduće ministrice vanjskih poslova
Vesne Pusić koja je najavila da kada dođe na vlast da
će poništiti Zakon o ništetnosti pravnih akata bivše
JNA, bivše SFRJ i Srbije koji se odnose na Domovinski
rat. Dakle, obznanjuje da će Kukuriku koalicija
legalizirati pravo vojnih sudova agresorske JNA i
njihove optužnice koje su nastale iznudom i mučenjem
hrvatskih branitelja u logorima. Dakle, najavljuje da
će prihvatiti da vojni sudovi nepostojeće države imaju
pravo optuživati vukovarske branitelje za navodni
genocid protiv Srba. Time najavljuje da Kukuriku
koalicija ne će poštivati ni Ustavni zakon za provedbu
Ustava Republike Hrvatske (N.N., broj 56/90 i 8/91),
na temelju kojeg je Vlada Republike Hrvatske 5. lipnja
1991. donijela odluku o neprimjenjivanju odredaba
Zakona o vojnim sudovima i Zakona o vojnom tužilaštvu
na teritoriju Republike Hrvatske. To znači da ne će
poštivati ni odluku Hrvatskoga državnog sabora od 26.
lipnja 1991. o neprimjenjivanju odredaba Zakona o
vojnim sudovima i Zakona o vojnom tužilaštvu na
teritoriju Republike Hrvatske.
To znači da će poništiti i odluku
Sabora RH od 8. listopada 1991. kojom Sabor odriče
legitimitet i legalitet svim tijelima dosadašnje
Federacije SFRJ i kojima Republika Hrvatska ne
priznaje valjanim ni jedan pravni akt bilo kojeg
tijela koje nastupa u ime bivše Federacije SFRJ.
Dakle, Zakon o ništetnosti je u skladu s Ustavom
Republike Hrvatske, temeljnim odlukama ustanovljenja
Hrvatske kao suverene i samostalne Republike. Njegovo
poništavanje je prihvaćanje legalnosti i legitimnosti
zločinačkih vojnih sudova koje je aktivirala Tadićeva
Srbija iako nije pravni slijednik SFRJ. Prihvaćanje
prava Srbije da legitimno i legalno optužuje
branitelje Vukovara za genocid nad Srbima jedna je od
najvećih nacionalnih izdaja i najvećih uvrjeda
Domovinskoga rata. Graditi pomirbu na takvim temeljima
i krivotvorinama mogu samo oni političari koji su u
cijelome svom političkom djelovanju u proteklih
dvadeset godina tvrdili da nema Domovinskog rata, koji
su tvrdili i lažno svjedočili da je Hrvatska agresor a
ne žrtva agresije. Svakako treba reći i da su bivši
ministar pravosuđa Ivan Šimonović, ali i sadašnja
vlast, napravili veliku grješku kada su prihvatili da
Hrvatska i Srbija surađuju u progonu ratnih zločinaca
u kojem se agresoru daje pravo da na temelju lažnih
monstruoznih optužbi vojnih sudova progoni hrvatske
branitelje. Zato je dobro da su i predsjednik Ivo
Josipović, Vesna Pusić i drugi jasno rekli što im je
strategija.
Dakle, ako pobijedi Kukuriku koalicija
progonit će se hrvatski branitelji ne samo na temelju
haaških optužnica koje su poslane hrvatskim sudovima,
ne samo na temelju hrvatskih optužnica, nego i na
temelju monstruoznih optužnica vojnih sudova
agresorske JNA. Nevjerojatno je da uoči ulaska u
Europsku uniju dio hrvatske politike prihvaća takvo
poniženje, čak pomaže da se legaliziraju i
legitimiraju monstruozne optužnice vojnih sudova. Kad
je koalicija SDP-a bila na vlasti od 2000.- 2003.
dovela je Međunarodni monetarni fond. Oni to
namjeravaju učiniti ponovno. Slavko Linić je samo
testirao reakciju javnosti. On spada u vrh SDP-a i
sigurno je da ne govori samo u svoje ime. Međutim,
kada su vidjeli vrlo negativne reakcije onda su ga
demantirali. A predaja Hrvatske u ruke Međunarodnoga
monetarnog fonda znači da će nas natjerati da moramo
prodati sve ono što još nismo prodali, uključujući
elektroprivredu i nacionalne parkove i otoke, čak i
športske klubove.
Uvjet je sve privatizirati. Uvjet je
smanjiti socijalna davanja, uvjet je smanjiti plaće,
uvjet je masovno otpuštanje. Uvjet je sprječavanje
države da zaštiti vlastitu proizvodnju, uvjet je
deregulacija i potpuno slobodno djelovanje tržišta
koje je za manje razvijenu zemlju poput Hrvatske
katastrofa. Dakle, uvjet je da potpuno izgubimo
gospodarsku suverenost. I što se tiče odnosa prema
Hrvatima u Bosni i Hercegovini jasno je da Kukuriku
koalicija nema namjeru štititi njihove interese.
Međutim, usprkos svega toga rejting Kukuriku koalicije
raste jer se sva pozornost usmjerava samo na crni fond
u HDZ-u. Ne priznaje se da je novo vodstvo nakon Ive
Sanadera odlučno pokrenulo borbu protiv korupcije, za
razliku od ostalih stranaka koje svoje korupcionaše
kriju kao "zmija noge". Plan je vrlo jasan, najavom
optužnice protiv HDZ-a uoči izbora dobiti dvotrećinsku
većinu u Saboru, slomiti HDZ do kraja kao političkog
konkurenta i onda ostvariti PUHMAN strategiju. Dakle,
srušiti u temeljima Tuđmanovu Hrvatsku, vratiti se
regiji i građanskom konceptu Hrvatske u kojoj
nacionalno prestaje biti bitno.
Zato mislim da ne pretjerujem kada
tvrdim da su predstojeći izbori jednako važni kao prvi
izbori. Na prvim izborima pobijedila je koncepcija
stvaranja i obrane samostalne hrvatske države. Tada je
pobijeđena PUHMAN strategija odnosno Kukuriku
strategija. Danas se odlučuje hoće li se još jedanput
pobijediti državotvorne snage koje će obraniti
Hrvatsku kao suverenu nacionalnu državu hrvatskoga
naroda usprkos svih teškoća, ili će pobijediti
koncepcija koja je 90-ih godina poražena. Dakle,
građani hrvatske biraju: rehabilitacija tuđmanizma ili
pobjeda puhmanizma odnosno kukurikuizma.
Prof. dr.
sci. Zdravko Tomac
Hrvatski fokus
|