Ideju za taj naslov dao mi je sam Milanović, koji je
prilikom pokušaja nametanja Lex Perković, kojim je
želio onemogućiti isporučivanje udbaških zločinaca
Njemačkoj, prijetio da će uskoro objelodaniti tko je
hrvatski King Kong. Mnogi su se pitali na koga je
Milanović mislio. Nakon nekog vremena pokazalo se da
je ustvari mislio na sebe. Ja sam u knjizi argumentima
dokazao zašto imam pravo upravo Milanovića proglasiti
protuhrvatskim King Kongom. U međuvremenu je i
Hrvatsko nacionalno etičko sudište na temelju istih
ili sličnih argumenata presudilo Milanoviću za moralnu
veleizdaju.
Napisao sam mnogo članaka a i u
knjizi sam argumentirano dokazao da je on hokus
pokus premijer, koji svakog dana drukčije govori,
koji o istim stvarima govori na različite načine, da
vrlo lagano i neodgovorno istinu pretvara u laž, a
laž u istinu. Usporedio sam ga s mađioničarom, koji
pucne prstima i kaže hokus pokus i zeca pretvori u
goluba ili obrnuto. Dokazao sam da on nema
kontinuitet u svojoj politici, da ne priznaje
realnost, da je toliko bahat da je sam sebe uvjerio
da se istina može pretvoriti u laž, a laž u istinu.
On je sam sebe uvjerio da je mađioničar, iluzionist
i da može uvjeriti ljude da je bijelo crno, a crno
bijelo i da će mu ljudi povjerovati. Međutim, danas
me mnogi pitaju što se dogodilo s Milanovićem?
Već dva mjeseca ne djeluje kao
antihrvatski King Kong
On već dva mjeseca ne djeluje kao
antihrvatski King Kong, dapače, pokušava glumiti
hrvatskog domoljuba i boriti se za hrvatske
nacionalne interese. Potpuno je promijenio svoje
ponašanje, pokušava biti komunikativan, otvoren i
srdačan, više ne vrijeđa ljude, stalno ide među
ljude, čak odlazi na rođendan jednoj starici koju ne
poznaje. Pomalo pokušava kopirati Kolindu Grabar
Kitarović, i ono što je najvažnije prestao je
vrijeđati ljude, prestao je napadati branitelje,
prestao je izmišljati ustaše svuda oko nas.
Počeo je hvaliti Franju Tuđmana. Predlaže da se zračna luka
imenuje po Franji Tuđmanu, kritizira Milana Bandića zašto u Zagrebu nije
napravljen dostojan spomenik Tuđmanu, piše pismo Platiniju u kojem tvrdi da
Hrvati nisu fašisti i ustaše. Počinje razgovarati s braniteljima i pregovarati.
Oštro se suprotstavlja imperijalnim pretenzijama Slovenije. Brani Hrvate u Bosni
i Hercegovini, čak se usudi i odgovoriti, doduše još uvijek blago, velikosrpskim
nasrtajima na Hrvatsku.
Preobrazba je počela one noći, 28.
svibnja ove godine, kada se hrvatska policija
sukobila sa 100% invalidima na Markovom trgu. Tada,
preko noći, Milanović mijenja svoju politiku.
Prestaje optuživati HDZ da je organizirao branitelje
kao pretorijansku gardu kako bi destabilizirao
Hrvatsku odnosno da bi čak pokušali izvršiti državni
udar. Prestaje napadi branitelje kao nacionaliste,
nedemokrate, kao opasnost za Hrvatsku. Spreman je
razgovarati i tražiti demokratska rješenja.
Dakle, Milanovićev preobražaj dogodio se one dramatične noći na
Trgu sv. Marka, kad je njegova i Ostojićeva policija bila na rubu da fizički
napadne branitelje, da ih "pohapsi", čak da ih ide loviti u Markovu crkvu.
Sutradan se javlja novi Milanović, pristaje na razgovor i odustaje od radikalnih
optužbi. Iako pregovori nisu dali nikakve rezultate, oni su značajni jer je to
početak izgradnje novog Milanovićevog imidža.
Radikalan, ali neiskren, zaokret u
ocjeni Tuđmanove politike
Milanović je shvatio, ili su njegovi
savjetnici vidjeli da njegova anacionalna i
antihrvatska politika vodi u propast, te su
vjerojatno od njega ultimativno tražili da se na
djelu počne prikazivati kao novi Milanović. Shvatio
je da što dani brže idu da Tuđman za većinu naroda
postaje sve veći, a za golemu većinu najveći Hrvat,
utemeljitelj hrvatske države te da politika
Tuđmanova sotoniziranja vodi u propast. Također,
suočio se s presudama i Haaškog suda i Međunarodnog
suda pravde, koji su odbacili sve optužbe protiv
Hrvatske za udruženi zločinački pothvat, a onda i
protiv Tuđmana.
Zato je Milanović odlučio radikalno promijeniti politiku prema
Tuđmanu, čak i pokušati ukrasti HDZ-u Tuđmana, tvrdeći da je on pravi
provoditelj Tuđmanove politike pomirbe i obrane hrvatskih nacionalnih interesa.
Kako bi ta njegova golema promjena prošla u njegovoj stranci i na ljevici, koja
je cijelo vrijeme živjela od sotonizacije Tuđmana, on Tuđmanovu rehabilitaciju
pokušava u paketu provesti zajedno s rehabilitacijom Josipa Broza Tita, te za
jednog i za drugog kaže da su najbolje što su Hrvati u određenim povijesnim
razdobljima imali.
Međutim, njegova ekipa koja je živjela na sotonizaciji Tuđmana,
HDZ-a i Domovinskog rata teško je prihvaćala tu njegovu transformaciju, pa su
njegovi doglavnici nastavili sa sotonizacijom Tuđmana tako da je svakom bilo
jasno da promjena Milanovićevog mišljenja nije iskrena, nego da je to pokušaj
prijevare, da se zbog izbora Milanović pokušava obući u nacionalno ruho. Tako da
nije isključeno da će slijediti predsjednicu države i na nekoj manifestaciji
pred publikom pojaviti se u "kockastom" dresu kao što se ona pojavila.
Milanovićevi doglavnici i
"ustašizacija" Hrvatske
Prestao je Milanović spominjati
ustaše i ustašizaciju Hrvatske, ali njegovi
doglavnici to i dalje rade. Prestao je vrijeđati i
napadati Karamarka i Grabar Kitarović, ali je zato
formirao specijalne ekipe svojih doglavnika i
ministra koji to umjesto njega rade. Dakle, i tu se
nije istinski promijenio, promijenio se zbog
političke koristi jer je ocijenio da nema nikakve
šanse na izborima ako ga većina naroda i dalje bude
smatrala komunističkim antihrvatskim King Kongom
koji napada i ruši sve što je hrvatsko.
Njegova ekipa cijelo vrijeme pokušava u temeljima uništiti
Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Na sve moguće načine su pokušavali dokazati
kako je kukasti križ logična posljedica i izraz sustavne fašizacije i
ustašizacije Hrvatske. Njegov ministar Ostojić, njegova potpredsjednica Vlade
Vesna Pusić koji su svastiku na Poljudu iskoristili da optuže cijelu nogometnu
organizaciju da su leglo ustaša, da su fašizirani i da je opravdano da Hrvatska
bude izbačena s Europskog prvenstva. Međutim, i tu je Milanović vidio da mora
promijeniti dres te preko noći mijenja svoje stavove i piše pismo Platiniju u
kojem kaže: Mi Hrvati fašisti nismo.
U odnosu prema imperijalnoj
slovenskoj politici zauzima čvrste stavove i postiže
konsenzus da se jedinstveno u Saboru kaže Slovencima
- dosta je bilo. U toj odlučnosti Milanović napušta
Račanovu politiku, pa i Pusićkinu politiku,
popuštanja Slovencima.
Prvi put odlučno se suprotstavlja i
bošnjačkom fundamentalizmu i pokušajima fabriciranja
novih optužnica protiv hrvatskih vojnika koji su
spasili Bosnu i Hercegovinu te javno kaže: Ne
priznajemo te optužnice. I u odnosu sa Srbijom
postupno mijenja svoju pokorničku politiku, ali još
uvijek nedovoljno. Više u svojim javnim istupima ne
napada hrvatski nacionalizam, niti tvrdi da su
branitelji bilo kakva opasnost za hrvatsku državu.
Ta njegova promjena toliko je očita
da neki u šali, ali možda i ozbiljno, predviđaju da
će se prije izbora Milanović, kako bi se dokazao kao
pravi domoljub i Hrvat, obratiti svom hrvatskom
narodu rečenicom: Drage Hrvatice i Hrvati!
Prestao je napadati i Katoličku
crkvu, doduše prestao je ići i na svete mise, čak i
kada se drže za domovinu, ali ne napada više s
ideoloških pozicija katolički svjetonazor.
Očito je da se ne radi o stvarnoj
promjeni, nego o novom pokušaju komunističke
prijevare hrvatskoga naroda. Želi se hrvatskom
narodu predstaviti kao hrvatski domoljub koji štiti
i koji će znati štiti hrvatske nacionalne interese.
Pri tome nastoji dokazati da on to može bolje od
Karamarka i HDZ-a, jer za razliku od HDZ-a i
njegovih vođa on i njegova stranka nisu korumpirani.
I to je velika prijevara i podvala i velika
neistina.
S obzirom da ima kontrolu nad glavnim medijima, čak na neki
način je i uspio prevariti manji broj ljudi koji su mu povjerovali da se radi o
novom Milanoviću, da je on nakon lutanja konačno pronašao pravi put, da se
transformira u istinskog hrvatskog domoljuba i da će nastaviti s tom svojom
transformacijom još više. Milanović nakon dva mjeseca otkako je počeo djelovati
kao novi Milanović, kao domoljub i veliki Hrvat, kao demokrat, očekivao je da će
ga hrvatski narod prihvatiti i podržati ga, da će mu narod konačno početi
pljeskati, a ne stalno zviždati mu.
Ključna točka Milanovićeve
preobrazbe trebala je biti - Alka
Ključna točka tog preokreta trebala
je biti Sinjska alka. Silna energija pa i novac
uloženi su da Milanović, njihov čovjek Sinjanin,
čovjek koji je hodao bos po Sinju, bude slavodobitno
i s ovacijama dočekan u Sinju. Da će to biti
promocija Zorana Milanovića kao hrvatskog domoljuba
kojem narod počinje vjerovati, kojeg narod prihvaća
i kojeg će slijediti u njegovoj politici. Zato je
Sabor ulagao silne napore da pokroviteljstvo nad
Alkom preotme Grabar Kitarović. Kada to nisu
uspjeli, to je bio prvi poraz.
Zatim je Vlada uložila veliki novac u Sinj. U proslavu Alke, u
Alkarske dvore, u Muzej Sinjske alke. Uoči Alke Milanović je otvorio taj muzej.
To je trebala bit druga njegova velika pobjeda. Međutim, i to je bio poraz jer
ga je bio dio elite vrlo hladno primio, mnogo hladnije od Grabar Kitarović, pa
čak hladnije i od Tomislava Karamarka.
S obzirom da je i u Kninu doživio fijasko, da su zvižduci bili
još žešći nego prije, a ovacije Grabar Kitarović još veće nego ranije, Milanović
je u noći prije Alke imao pravu noćnu moru u traženju odgovora na pitanje što
činiti. Najedanput mu je sinulo da od njegove transformacije u hrvatskog
domoljuba nema ništa, da je narod prepoznao njegovo lažno domoljubno ruho, da ga
narod ne prihvaća kao preobraćenog domoljuba i velikog Hrvata, da mu narod nije
zaboravio sve što je radio četiri godine. I tada je donio odluku da ne ide na
Alku.
To je bio pravi šok, jer je značilo da je prihvatio poraz i
prije samog poraza. Uplašio se neuspjeha, shvatio je da njegova lažna
transformacija u domoljuba ne pije vodu, da se narod ne da prevesti žedan preko
vode. Shvatio je da će Kolinda opet dobiti ovacije, a on veliku porciju zvižduka
i negodovanja. To jednostavno nije mogao podnijeti i nedolaskom na Alku faktično
je odustao od borbe i svoje lažne transformacije u lažnog domoljuba.
Nakon što je pobjegao iz Knina, nakon što je pobjegao iz Sinja,
nakon što mu je Vesna Pusić održala javnu lekciju iz vanjske politike, čak ga
ponizila i osramotila, nakon što mu je Josipović oteo Čačića, otet će mu
vjerojatno i IDS, izgleda da Zoran Milanović shvaća da dolazi kraj njegove
političke karijere. Kažu da su ga napustili ili da će ga uskoro napustiti i
američki PR stručnjaci koji su ga dosad vodili. Da li su ga napustili ili nisu
ne znam, ali sam siguran da će ga prije izbora napustiti, ako ga nisu napustili,
jer ta ugledna američka agencija ne smije si dopustiti da bude poražena na
izborima. Odlazak Amerikanca znači kraj Milanovićevih snova o pobjedi na
izborima.
Ključno je pitanje, nakon što Milanović nije uspio prevariti
hrvatski narod, nakon što ga hrvatski narod nije prihvatio kao obraćenika,
domoljuba i Hrvata, kakvu će politiku hokus pokus hrvatski premijer voditi
dalje. Koja je iduća faza njegove transformacije? Hoće li nastaviti glumiti
hrvatskog domoljuba ili će se vratiti na svoju staru politiku ili će potražiti
neku treću politiku? Uglavnom pokazuje se da je zavladala prava panika.
Milanović se nikako ne može, kao i njegova ekipa, pomiriti s činjenicom da će
izgubiti izbore i vlast. Zato su spremni sve učiniti i služiti se svim metodama
i demokratskim i nedemokratskim u pokušaju očuvanja svoje vlasti.
Spas će tražiti i u koaliciji - s
desničarima?!
Hoće li nakon fijaska njegove
domoljubne transformacije opet izlaz potražiti u
represiji? Hoće li, kako se priča, ne bez osnova,
natjerati DORH da se pokrenu novi politički progoni?
Hoće li optužiti svoje glavne političke konkurente i
strpati ih u zatvor i pokrenuti medijsko suđenje i
prije podizanja optužnica? Hoće li potražiti spas,
čak u koaliciji s pravašima i desničarima? Hoće li
na kraju, kad vidi da je sve propalo, prihvatiti da
ljevica stvori jedinstvenu listu na izborima, na
čijem čelu će biti Josipović ili neki drugi čovjek,
a ne Milanović?
U prošloj kolumni sam napisao da su
događanja u Kninu vjerojatno presudila rezultat
predstojećih parlamentarnih izbora. Događanja nakon
Knina, u Sinju na Alci i na marijanskim svetištima
pokazala su da se hrvatski narod budi, da istinski
želi izabrati hrvatske domoljube, ali i da je postao
politički zreo te se neće dati više prevariti. Zato
pokušaj Milanovićeve transformacije Zorana od
protuhrvatskog i komunističkog King Konga koji je
nanio goleme štete hrvatskom narodu i hrvatskoj
državi u hrvatskog domoljuba nije uspio, nego je
doživio pravi fijasko.
Novo povijesno razdoblje u Hrvatskoj
faktično je počelo 15. veljače o.g. na polaganju
prisege Kolinde Grabar Kitarović na Markovom trgu,
kada je rehabilitirano domoljublje i kada se
hrvatski narod oslobodio straha, kada je shvatio da
od toga dana može slobodno izražavati svoje
domoljublje i svoju vjeru i da se ne mora više
bojati da će zbog toga biti označen kao ustaša ili
neprijatelj.
Sve ovo što se događalo u ovom vrućem kolovozu na tragu je toga
trenda. Taj trend je nezaustavljiv i bez obzira što će se sve događati do
parlamentarnih izbora sigurno je da će pobijediti domoljubi odnosno da će narod
znati razlikovati iskrene domoljube od lažnih domoljuba. Zbog toga, po mom
mišljenju, ne samo Zoran Milanović i njegova ekipa, nego i Ivo Josipović i
njegova ekipa, nemaju nikakve šanse jer su u proteklim godinama svoga djelovanja
načinili velike štete hrvatskom narodu i hrvatskim nacionalnim interesima.
Kolinda Grabar Kitarović je narodu
postala svjetionik kojemu narod vjeruje i kojeg će
na izborima slijediti. To se potvrdilo i njenim
boravkom desetak dana u Splitu, kada je u tih deset
dana potpuno promijenila raspoloženje naroda, ulila
optimizam, ja bih rekao uvjerila narod da je
odgovoran za svoju sudbinu i da zato treba izaći na
izbore i glasati ne samo na temelju razuma, nego i
srcem.
Autor: dr.
Zdravko Tomac / 7Dnevno
|