Točno je da sam u jednom dijelu svog života vjerovao u
samoupravljanje i nesvrstavanje i mogućnost izgradnje
socijalizma s ljudskim licem. Točno je da sam vjerovao u
ustavne amandmane iz '71. i Ustav iz 74. godine, kada
sam dao doprinos i izradi tih ustava, jer sam bio
uvjeren da je moguće konfederalnim odnosima i ukidanjem
monopola Partije riješiti hrvatsko nacionalno pitanje i
izgraditi demokratsko društvo. Međutim, kada je Tito u
Karađorđevu smijenio vodstvo Hrvatske, kada je krenula
nova represija i povratak na totalitarni sustav, koji je
i mene ostavio bez posla i izbacio s Fakulteta kao
navodnog hrvatskog nacionalista, shvatio sam prijevaru
komunizma. Petnaest godina sam bio onemogućen politički
djelovati. Bilo mi je onemogućeno predavati na Fakultetu
i javno djelovati. U politički život vraćam se krajem
'80-ih godina odnosno pojavom Slobodana Miloševića, jer
sam smatrao da ne mogu ostati po strani s obzirom na
opasnosti koje prijete mom hrvatskom narodu.
Sve to sam opisao u svojim knjigama, a
posebno u svojim Memoarima, i nemam se čega sramiti.
Kada bih ponovno živio i prolazio taj put opet bih
isto postupio.
Ulazak u CK SKH 1989. u dogovoru s
Tuđmanom
Nisam nikada bio u vodstvu Saveza
komunista u bivšem režimu, nisam nikada bio saborski
zastupnik ni član bilo koje vlade. Bio sam u vodstvu
Socijalističkog saveza i radio na ustavnim promjenama.
Tako da je velika laž, kako me stalno optužuju, da sam
bio u vrhu vlasti. Prvi put i jedini put izabran sam u
Centralni komitet '89. godine na 11. kongresu SKH. To
je bila moja odluka, a u krajnjoj liniji i moj dogovor
s Franjom Tuđmanom, jer smo procijenili da bez
promjena u vodstvu Saveza komunista Hrvatske bez
izbora jednog broja hrvatskih ljevičara ni Tuđman ni
HDZ neće moći ništa napraviti. I to sam sve opisao u
svojim knjigama i nema tajni. Međutim, u nas se ne
čitaju knjige, a i oni koji čitaju ne uvažavaju
činjenice koje se u njima nalaze.
Bio sam član Vlade demokratskog
jedinstva 1991. i 1992. godine i najužeg sastava
Vrhovnog državnog vijeća kada se vodila borba za
stvaranje i obranu hrvatske države. A cijelo vrijeme
kao član Vlade demokratskog jedinstva bio sam napadan
kao crveni ustaša, kao nacionalist, čak su se pisale u
Beogradu posebne knjige o meni kao najopasnijem
ustaši.
S druge strane, bio sam napadan kao
boljševik, kao guja u njedrima HDZ-a i najopasniji
protivnik, čak su me javno optuživali da sam kriv za
desetke tisuća ubijenih Hrvata. A u Srbiji su
podignuli optužnice protiv mene kao navodno ratnog
zločinca.
I o svemu tome opširno sam pisao u
svojim knjigama i člancima. Međutim, usprkos
činjenicama i istini, na žalost, jedan broj ljudi na
udbaški i kosovski način pokušavaju me moralno
diskreditirati. To radi jedan broj čitatelja na
portalu dnevno.hr, pogotovo otkako sam počeo pisati
istinu o Josipu Brozu Titu i otkako smo u Hrvatskom
nacionalnom etičkom sudištu pokrenuli proces moralnog
suđenja Titu za izvršeni genocid nad hrvatskim
narodom. Ono što pišem i činjenice koje iznosim nitko
ne demantira, nitko ne osporava, jer su to činjenice
koje se ne mogu osporiti. Umjesto toga osporava se moj
moralni kredibilitet da o tome pišem. Želi me se
prikazati kao kamenoloma, konvertita i nemoralnog
čovjeka.
Ide se tako daleko da se izmišlja, čak
se navode teme o kojima sam navodno predavao u
Političkoj školi u Kumrovcu. Nikada nisam predavao u
Političkoj školi u Kumrovcu. Čak mi je bilo zabranjeno
da sudjelujem na Okruglom stolu o ustavnim promjenama,
iako sam bio jedan od autora tih ustavnih promjena,
jer su me tretirali kao hrvatskog nacionalista.
Što se tiče knjige Jakova Blaževića
"Tražio sam crvenu nit", čije sam bio urednik, nisam
ništa zatajio u svojim Memoarima i knjigama, sve sam
opisao i objasnio, čak štoviše, zbog te knjige imao
sam velikih problema jer su me optužili da sam Jakovu
Blaževiću podmetnuo nacionalističke teme, itd.
Dakle, od 1971. sve što sam radio
radio sam kako bih pomogao u borbi za nacionalnu
slobodu hrvatskog naroda, kako bi se suprotstavili
velikosrpskoj agresiji i kako bi stvorili samostalnu i
suverenu hrvatsku državu.
Franjo Tuđman je svojom pomirbom u
sudbinskim danima borbe stvorio pretpostavke da se
podijeljeni i sukobljeni hrvatski narod ujedini na
platformi stvaranja demokratske Hrvatske u kojoj neće
biti ni crvene zvijezde petokrake ni slova "U" kao
simbola totalitarnih sustava. Franjo Tuđman je otvorio
mogućnost svakom Hrvatu, bez obzira na kojoj je
ideološkoj strani bio u prošlosti, da se uključi u
borbu za demokratsku i samostalnu hrvatsku državu, da
se uključi u borbu protiv velikosrpske agresije. Često
mi je govorio - nećemo uspjeti ako ne stvorimo najširu
frontu - od ustaša do udbaša, ako ne primimo u svoje
redove sve koji su se spremni boriti na platformi
demokratske samostalne Hrvatske. Ta njegova politika
je bila pretpostavka naše pobjede. Franjo Tuđman je
primio i Manolića i Mustača i generale KOS-a i nikoga
nije pitao za prošlost, ako je bio spreman boriti se
za Hrvatsku. Isto tako nikoga nije pitao jesu li bili
ustaše ili nisu, koji su se željeli priključiti borbi
za samostalnu Hrvatsku.
Napustio sam SDP
I zato je Franjo Tuđman pobijedio u
uvjetima kada su svi bili protiv samostalne i suverene
hrvatske države. Problemi su nastali kasnije, nakon
smrti Franje Tuđmana, a pogotovo nakon pobjede
Račanove koalicije na parlamentarnim izborima 2000.
godine i pobjede Stjepana Mesića na predsjedničkim
izborima. Tada nastaje proces detuđmanizacije, koji je
ustvari bio proces rušenja svega onog velikog što smo
postigli za vrijeme Franje Tuđmana i u Domovinskom
ratu.
U SDP-u dolazi do retrogradnih
procesa. Mnogi bivši komunisti koji su prihvatili iz
nužde biti hrvatski socijaldemokrati sada se vraćaju
na staro, kažu: Sada više ne moramo biti hrvatski
socijaldemokrati, sada možemo biti ono što nikada
nismo prestali biti, možemo biti komunisti i
Jugoslaveni. Možemo se vratiti na obnavljanje
titoističke politike, jer naš vođa je Tito, a ne
Tuđman.
Kada nisam mogao zaustaviti te procese
u SDP-u, ni javno ni unutrašnjom borbom, onda sam
napustio SDP, nisam im htio biti nacionalni smokvin
list i pokriće za njihovu politiku. Dakle, nema
nikakvih tajni, sve sam to opisao. Opisao sam kako sam
se borio da se skinu Titove slike, opisao sam kako sam
se išao na Bleiburg ispričati se i što sam sve
doživio.
Na žalost, taj retrogradni proces još
se jače pojačao nakon dolaska na vlast Ive Josipovića
i Zorana Milanovića, koji su ponovno počeli veličati
kult Tita, čak su tvrdili da hrvatsku državu nismo
stvorili 90-ih u Domovinskom ratu nego da su ju
stvorili Tito i komunisti, a da smo ju u Domovinskom
ratu samo još jednom obranili.
To stanje u kojem se nalazi Hrvatska,
u kojem se izmišlja opasnost od fašizma, ustaštva, u
kojoj se stvaraju lige antifašista, u kojoj se tvrdi
da u srcima Hrvata živi ustaška guja, u kojoj se
veliča Tito kao najbolje što su Hrvati imali, potaklo
me je da se angažiram u rasvjetljavanju uloge Tita i
raskrinkavanju njegovog lažnog mita. Smatrao sam
svojom moralnom obvezom činjenicama rušiti mit o Titu
i dokazati da Tito nije najbolje što su Hrvati imali
nego da je, na žalost, najgore što su Hrvati imali.
Kao svjedok i učesnik burnih događaja
posljednjih pedeset godina smatrao sam svojom moralnom
obvezom govoriti istinu i raskrinkati prijevaru
komunizma, jer mnogi u nas nisu se spremni suočiti s
istinom. Nemaju moralne snage pogledati istini u oči.
Vrlo je mali broj bivših komunista koji su spoznali
prijevaru komunizma, koji su spremni javno
raskrinkavati tu prijevaru. Još je manje onih koji su
spremni priznati svoju odgovornost, jer istina je da
zločin nije moguć bez tihe suglasnosti svih nas.
Dakle, istina je da su svi koji se
nisu suprotstavili teroru na neki način suučesnici. Ja
sam se suprotstavljao koliko sam mogao, i cijelo
vrijeme sam bio na udaru, ali nisam bio tako hrabar
kao Marko Veselica i drugi, koji su bili spremni ići u
zatvor, i išli su. Ja sam bio spreman ostati bez
posla, bez mogućnosti predavanja na fakultetu, bez
mogućnosti javnog djelovanja, ali nisam u kritici išao
tako daleko da bih završio u zatvoru. Nisam bio heroj,
ali nisam bio ni potpuni kukavica, što pokazuje cijeli
moj život.
Zbog svega toga nisam zaslužio da me
se sotonizira, da mi se predbacuje zašto nisam u
bivšem sustavu govorio istinu. Govorio sam istinu,
pisao sam istinu, i snosio sam posljedicu zbog te
istine. Ali opet naglašavam kako je moj karakter da
nisam ekstreman, da sam racionalan i da nisam išao
glavom kroz zid i zbog toga me se može kritizirati.
Ali što je s onima koji su potpuno šutjeli, iako su
znali o čemu se radi? Moji najveći neprijatelji su
danas bivši komunisti, a pogotovo bivši udbaši i
kosovci, i oni koji nemaju čistu savjest, jer ja
svojim pisanjem uznemiravam njihovu savjest. Zato me
toliko mrze i zato su spremni izmišljati ovo što po
raznim portalima rade. Često mi spominju tu Političku
školu u Kumrovcu, čak u wikipedijama lažno piše da sam
tamo predavao. Nikada nisam održao nikakvo predavanje
u Političkoj školi, jer mi je to bilo zabranjeno.
Istina je, da kada su me istjerali iz politike, da me
je prijatelj Stjepan Jurčić, direktor tadašnje
Željezare u Kumrovcu primio kao svog savjetnika i da
mi je dao stan, jer sam ostao i bez posla i bez stana.
Najopasniji komunisti
Dakle, bio sam zaposlenik Željezare
Kumrovec, a ne Političke škole Josip Broz Tito. Često
se krivotvori da sam bio direktor Dinama. Nisam bio
direktor Dinama, bio sam potpredsjednik Dinama, ali su
mene zajedno s Draženom Jerkovićem istjerali iz Dinama
jer sam branio Dražena Jerkovića da nije nacionalist.
Dakle, istina je da sam od 1974. do
1989. faktično bio isključen iz političkog života zbog
svoga zalaganja za rješavanje hrvatskog nacionalnog
pitanja.
Danas ima nekoliko vrsta bivših
komunista. Imamo veliki broj onih koji su i danas
fanatično komunisti, titoisti i Jugoslaveni, koji sve
što je domoljubno i hrvatsko pretvaraju u ustaško i
neprijateljsko, koji bi ponovno provodili revoluciju,
koji se ne mire s demokratskom Hrvatskom, koji
izmišljaju opasnost od fašizma i ustaštva. Njih nije
mali broj i ne treba ih podcijeniti. Njihova moć i
njihovih potomaka je dosta velika. Oni i dalje
veličaju Tita kao najvećeg sina Hrvata i svako
govorenje istine o Titu smatraju najvećim zločinom.
Bio sam svjestan što me čeka kada sam
se odlučio pisati o tome da je Josip Broz Tito učinio
genocid nad hrvatskim narodom poslije II. svjetskog
rata. Dosta velik broj bivših komunista prestao je to
biti, spoznali su prijevaru komunizma. Jedni su se
razočarali i povukli iz društvenog života, a drugi su
se uključili. Tako da nema i nije bilo ni jedne
političke stranke u Hrvatskoj, bez obzira je li lijeva
ili desna, u kojoj nije bilo mnogo bivših komunista.
Dakle, velik broj komunista uključio se u borbu za
stvaranje i obranu hrvatske države. Jedni su se
istinski promijenili, a drugi su se iz karijerističkih
razloga promijenili - ili da se zaštite. Ti koji se
nisu istinski promijenili zauzeli su ključne pozicije
u Hrvatskoj, i nakon smrti Tuđmana počeli su se
vraćati na svoju staru politiku. I oni su najveća
opasnost za budućnost Hrvatske jer su zavladali i
medijima i kulturnim i javnim institucijama, ali i
vladaju Hrvatskom zadnjih petnaest godina.
Pobjeda Kolinde Grabar Kitarović je
ugrozila njihove pozicije i zato su je toliko napali,
zato su stali na zadnje noge kako bi je onemogućili.
Jačanje HDZ-a i vjerojatna pobjeda HDZ-a na
parlamentarnim izborima te političke snage strašno je
uplašila, shvatili su da će izgubiti svoje pozicije,
moć i privilegije ako domoljubna desnica na čelu s
Karamarkom pobijedi na izborima. Zato su krenuli u
vrlo smišljenu akciju izmišljanja ustaštva u
Hrvatskoj. Zato su počeli plašiti narod da su
branitelji pretorijanska garda koja će provesti
državni udar, da se sprema promjena Ustava i
rehabilitacija ustaštva kao domoljubnog pokreta. Zato
su krenuli u stvaranje Lige antifašista. Zato Hrvatsku
tretiraju kao zmijsku ustašku dolinu. Zato lažno
optužuju da u srcima Hrvata i Hrvatica živi ustaška
guja.
Zbog svih tih razloga shvatili su da
je rušenje mita o Titu, a pogotovo moralno suđenje
Titu za učinjeni genocid nad hrvatskim narodom, moraju
spriječiti pod svaku cijenu.
Nije moguć antifašizam ako nema
fašizma. Dakle, oni stalno moraju izmišljati opasnost
od fašizma, ustaštva i nacizma. I najnoviji primjer
pokazuje kako se to radi. Bez obzira koji je
zločinački um smislio i izveo terorističku diverziju
protiv hrvatskog naroda na Poljudu, nema nikakve
dvojbe da je taj zločin dobro došao ovoj vlasti i
svima onima koji plaše hrvatski narod od obnove
ustaštva odnosno onima koji sebe žele prikazati
spasiteljima demokratske Hrvatske. Da budem konkretan,
evo nekoliko primjera. Preko cijele stranice jednih
dnevnih novina u tri reda masnim slovima navodi se
izjava Zorana Milanovića: "Sve dok nam se po Hrvatskoj
crtaju kukasti križevi posao socijaldemokrata nije
gotov".
Dakle, kukasti križ je dobro došao da
se plaši hrvatski narod kako samo Zoran Milanović i
družina mogu spasiti Hrvatsku od fašizma, nacizma i
ustašluka. Milanović traži odmah osam godina da bi to
proveo. Ili primjer djelovanja njegovog
potpredsjednika i ministra policije, ustvari ministra
unutrašnjih poslova, jer Ranko Ostojić se jako ljuti
kada mu se kaže da je ministar policije. Ranko Ostojić
umjesto da radi svoj posao hoda po Hrvatskoj i svake
večeri govori na nekoj od televizija kako bi optuživao
za ustašluk, nacizam i fašizam, kako bi tvrdio da je
najnoviji incident kontinuitet ustaške politike i onih
koji ju podržavaju. On izravno optužuje ne samo vrh
HNS-a, nego i HDZ, da je to njihova politika. To radi
i prva potpredsjednica Vlade Vesna Pusić.
Nije se još smirila situacija u
Hrvatskoj ni nakon lažnih optužbi protiv branitelja da
spremaju državni udar, da su se pretvorili u
pretorijanske brigade, da žele izazivati prolijevanje
krvi i rušiti demokraciju u Hrvatskoj, a imamo novu
povoljnu situaciju za vladajuće gdje su dobili novi
povod za svoje optužbe.
Zloupotreba vlasti i moći
Strašno je za demokraciju,
nedopustivo, da ministra policije hoda po televizijama
i paušalno optužuje mnoge institucije i ljude, ne samo
optužuje, nego i da javno sudi. To je najopasnije kada
radi ministar policije, jer je to zloupotreba vlasti i
moći, jer je takav postupka plašenja naroda i
ugrožavanja demokracije. Usporedno se organizirala i
nova afera protiv Tomislava Karamarka. Protiv njega se
vodi pravi specijalni rat, jer znaju da je on
najopasniji, da je on ključna točka pobjede domoljubne
koalicije.
Evo još nekoliko činjenica koje
pokazuju kako su lažnim antifašistima da bi opstali i
ostvarili svoje ciljeve potrebni lažni fašisti i
ustaše. Može se postaviti pitanje kako je moguće da
šef tajnih službi Josip Manolić privatizira tajne
službe i javno, bez dokaza, optužuje koga hoće, kao
navodnog suradnika Udbe. Što bi se dogodilo npr.
demokratskoj Njemačkoj da bivši šef tajnih službi
optuži Angelu Merkel? Ništa se ne bi dogodilo, jer se
to ne može dogoditi.
Zoran Milanović optužuje stotine
tisuća hrvatskih građana koji su posjećivali Bleiburg
da su ljubitelji ustaštva i NDH, jer kaže da tko god
tamo ide ustvari ide odati počast NDH-u i ustašama.
Zoran Milanović više puta lažno tvrdi da je Tito
najbolje što smo imali, čime vrijeđa logiku i zdravu
pamet običnog čovjeka koji ipak postupno saznaje
istinu o tome da je Tito najodgovorniji za strašne
zločine koji su se dogodili.
Može se postaviti pitanje kako je
moguće da nitko iz vlasti ne sudjeluje na komemoraciji
u Hudoj jami. Da hrvatski mediji to na zabilježe. Isto
tako se može postaviti pitanje kako je moguće da se ne
zabilježi komemoracija na Maclju, i drugi događaji
koji otkrivaju istinu o komunističkim događajima.
Zašto nema ni riječi o komemoraciji žrtvama u
Bjelovaru, zašto se skriva istina o strašnim
zločinima. Umjesto toga, cijeli tjedan se ne može
živjeti od svastike i diverzije na Poljudu. Vladajući
to pokušavaju prikazati kao izraz kontinuiteta
fašizacije i ustašizacije Hrvatske. Vesna Pusić čak
otvoreno kaže da je to podvala desnice, što je u
potpunosti u suprotnosti s zdravom pameću, jer zašto
bi desnica nešto napravila što ju diskreditira. To
može biti samo stvar onih kojima odgovara da se
desnicu diskreditiru, ali ne samo desnica nego i
hrvatski narod. Način kako vladajući pokušavaju
iskoristiti tu diverziju potvrđuje da ona ide u
njihovu korist, da su oni imali motiv da se to dogodi
kako bi ojačali svoj lažni antifašizam, kako bi sebe
proglasili jedinim mogućim zaštitnikom hrvatske
demokracije od izmišljenog ustašluka, nacizma i
fašizma.
Moglo bi se još mnogo toga navesti što
bi potvrdilo moje čvrsto uvjerenje da je nužna borba
za istinu, da je nužna detitoizacija hrvatskog
društva, da je ona uvjet ozdravljenja hrvatskog
društva.
To je moja politička i moralna
opozicija i neću se prestati za nju zalagati i boriti
bez obzira na sve napade i podvale kojima ću biti
izložen.
Zdravko Tomac, 7Dnevno |