Pokušat ću argumentima ukazati na brojne probleme
konstituiranja i funkcioniranja hrvatske nacije odnosno
što sve treba mijenjati kako bi Hrvatska postala
politička nacija. Nije najveći problem je li korektno i
ispravno se obraćati s riječima: Drage Hrvatice i
Hrvati, jer kada se kaže Hrvatice i Hrvati ne misli se
samo na etničke Hrvate nego i Srbe i pripadnike drugih
etničkih zajednica koji su politički Hrvati. Time bi se
Hrvatska izjednačila s Francuskom, Njemačkom i drugim
političkim nacijama gdje su svi državljani Francuzi
odnosno Nijemci, Talijani, itd.
Međutim, u nas je to problem, jer se
sa raznih strana Hrvatska osporava kao nacionalna
država hrvatskog naroda koju čine politički Hrvati.
Osim toga i naš politički izborni sustav temelji se na
neravnopravnosti državljana i onemogućava
konstituiranje Hrvatske kao političke nacije, jer
Hrvatska nije konstituirana na načelu da su svi
državljani politički Hrvati koji imaju ista prava i
obveze. U našem Ustavu jasno piše da se tijela državne
i lokalne vlasti, dakle politička organizacija države
mora temeljiti na načelu da svaki državljanin bez
obzira na posebnost, bez obzira kojoj etničkoj
zajednici pripada, bez obzira da li je Hrvat, Srbin
ili pripadnik neke druge zajednice, i bez obzira na
neke druge razlike i posebnosti mora imati ista
ljudska prava i mora biti u jednakom položaju u
ostvarivanju prava da bira i bude izabran u tijela
lokalne i državne vlasti. To temeljno ustavno načelo u
izbornom sustavu nije primijenjeno, jer u Hrvatskoj
postoji velika neravnopravnost u ostvarivanju
jednakosti građana u sudjelovanju u političkom životu.
Hrvatska ima preko 400 tisuća državljana koji žive
izvan Hrvatske. Po Ustavu oni moraju imati ista
politička prava.
Međutim, oni to nemaju. Imaju 10 do 20
puta manje pravo nego državljani koji žive u
Hrvatskoj, jer njih 400 tisuća ima pravo izabrati npr.
samo tri zastupnika u Hrvatski sabor. Osim toga nizom
neustavnih propisa onemogućeno je mnogima ostvarivanja
prava na glasovanje jer mogu glasovati samo u
diplomatskim predstavništvima te mnogi moraju putovati
stotine i stotine kilometara da bi to pravo ostvarili.
Osim toga moraju se i prethodno prijaviti. Ako i to
učine onda zbog malog broja biračkih mjesta moraju do
ponoći čekati da ostvare svoje pravo glasovanja, te
mnogi glasuju, ako imaju strpljenja čekati pet, šest
sati, u kasnim noćnim satima kada su izbori svugdje
već završeni.
S druge strane, postoje privilegirani
državljani. Drastičan primjer je srpska etnička
zajednica koja ima pravo na tri zastupnika u Hrvatskom
saboru. Dakle, jednako kao 400 tisuća državljana
Hrvatske koji žive izvan Hrvatske. Isto pravo imaju i
druge nacionalne manjine, što je suprotno hrvatskom
ustavu jer se omogućava pripadnicima nacionalnih
manjina da sudjeluju u državnoj i lokalnoj vlasti na
temelju privilegija. Isto tako oni imaju pravo dobiti
dužnosti u tijelima vlasti na bazi nacionalne
pripadnosti. Time se krši temeljna ustavna odredba da
se vlast konstituira na temelju ravnopravnosti i
jednakog položaja svih državljana, jer jedan broj
državljana imaju pravo biti u vlasti na bazi svoje
etničke pripadnosti. Sve to bitno ugrožava
konstituiranje i funkcioniranje Hrvatske kao političke
nacije.
Postoje i mnogi drugi problemi
U procesu stvaranja Hrvatske kao političke nacije dogodila se
pobuna Srba i pokušaj secesije dijelova Hrvatske, te osporavanje prava hrvatskog
naroda da se konstituira kao politička nacija. U agresiji na Hrvatsku i
osporavanju prava na vlastitu državu pobunjeni Srbi su bili instrument
Miloševićeve velikosrpske politike s ciljem stvaranja velike Srbije. U toj
agresiji ne treba zaboraviti, to treba stalno isticati, da se jedan dio Srba u
Hrvatskoj na djelu izjasnio da su politički Hrvati te su se mnogi sa puškom u
ruci borili protiv velikosrpskog agresora i svojih sunarodnjaka koji su pokušali
odcijepiti dijelove Hrvatske i pripojiti ih velikoj Srbiji. Dakle, u obrambenom
Domovinskom ratu protiv velikosrpske agresije dio Srba ponašao se na djelu kao
politički Hrvati, priznavajući Hrvatsku kao svoju državu.
Nažalost, veći dio Srba u Hrvatskoj sudjelovao je u agresiji na
Hrvatsku i bio instrument velikosrpske politike, te su se ne samo suprotstavili
pravu hrvatskog naroda na vlastitu državu, nego su to pravo pokušali osporiti
oružanom pobunom i istjerivanjem Hrvata iz tzv. Republike Krajine, čineći
masovne zločine. Hrvati narod taj problem je riješio Olujom i pobjedom u
Domovinskom obrambenom ratu. Jedan dio Srba, koji nisu željeli živjeti u
hrvatskoj državi je otišao iz Hrvatske. Jedan dio Srba koji je ratovao protiv
Hrvatske je u ratnom egzodusu otišao iz Hrvatske. Dio se je vratio, a dio je
ostao u Srbiji i Republici Srpskoj. Međutim, i jedni i drugi koji su ostali
izvan Hrvatske i oni koji su se vratili nastavili su sa svojom istom politikom
negiranja Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda. Obnovili su i
obnavljaju svoje zahtjeve za statusom političkog naroda, obnavljaju svoje
zahtjeve za političkom autonomijom.
Ni na koji način ne žele biti politički Hrvati, nego traže
poseban status da dijele vlast s Hrvatima. Taj dio Srba ne želi biti ni na koji
način politički Hrvati. Njihov konačni cilj je federalizacija Hrvatske i
konstituiranje Srba kao zasebnog naroda koji dijeli vlast s hrvatskim narodom.
Dakle, imamo dvije vrsta Srba u Hrvatskoj. Jedni prihvaćaju biti politički
Hrvati, ravnopravni državljani i sudjelovat u vlasti na način kako se to radi u
svim političkim nacijama i demokratskim državama. Oni se u politički život
uključuju kao članovi političkih stranaka ili kao neovisni kandidati te
pokušavaju na izborima biti izabrani u tijela državne i lokalne vlasti. To u
znatnoj mjeri i uspijevaju.
Evo dokaza. U sadašnjoj hrvatskoj vladi od 3 potpredsjednika
Vlade dva su Srbi. Veliki broj ministra, pomoćnika ministra su Srbi. Znatan broj
Srba su zastupnici, izabrani na izborima u konkurenciji ili kao neovisni
kandidati ili kao kandidati svojih stranaka. Dakle, svi oni nisu prestali biti
Srbi zato što su prihvatili da kao politički Hrvati sudjeluju u političkom
životu. Dakle, i potpredsjednici Vlade i ministri, saborski zastupnici i drugi
nisu tamo došli na bazi privilegija i posebnih prava nego na temelju prihvaćanja
demokratskih pravila u kojem su svi ravnopravni u političkoj borbi za mjesta u
državnoj i lokalnoj vlasti.
Međutim, paralelno s tim mi u Hrvatskoj imamo i zastupnike u
Saboru i lokalnim tijelima vlasti koji su tamo ušli na bazi privilegija. Imamo u
tijelima državne vlasti i uprave i lokalne uprave ljudi koji su tamo postavljeni
zato što su Srbi ili Talijani, čime se narušava koncept demokratske države. Zbog
toga srpsko nacionalno putanje u Hrvatskoj nije riješeno, i taj dio Srba se
stalno javlja kao remetilački faktor i protivnik konstituiranja Hrvatske kao
političke nacije. Svakako da to treba mijenjati i da treba izborni sustav i
cijeli sustav konstituiranja vlasti u Hrvatskoj uskladiti s temeljnim načelom
modernih demokratskih država, da su one političke nacije u kojoj su svi građani
ravnopravni bez obzira na vjersku, nacionalnu ili neku drugu posebnost. Nitko ne
smije imati ni veća ni manja prava.
Izjava nove hrvatske predsjednice aktualizirala je to pitanje i
bit će potrebno ne samo se izboriti za pravo predsjednice da se obraća riječima
Dragi Hrvatice i Hrvati svim građanima Hrvatske, smatrajući da su svi državljani
Hrvatske politički Hrvati, nego će trebati na načelu jednakosti svih promijeniti
sadašnji model konstituiranja i obnašanja vlasti u Hrvatskoj koji stalno otvara
političke borbe oko nacionalnog pitanja, posebno srpskog, i destabilizira
Hrvatsku.
Međutim, nije jedino dio Srba problem konstituiranja i
funkcioniranje Hrvatske kao političke nacije. Možda su već problem i dio
anacionalnih Hrvata, koji se osjećaju političkim Jugoslavenima, a ne Hrvatima,
koji nisu prežalili Jugoslaviju i koji nisu odustali od politike negiranja
nacionalnog kako bi se stvorio novi regionalni zajednički identitet na Zapadnom
Balkanu. Oni su veliki protivnici konstituiranja i funkcioniranja Hrvatske kao
političke nacije. Oni smatraju da svako isticanje nacionalnog šteti. Oni su
provodili proces detuđmanizacije koji je skriveno ime za proces rashrvaćenja.
Oni se protive Hrvatskoj kao nacionalnoj državi, oni su za tzv. građansku državu
u kojoj nema političkih Hrvata nego postoje samo građani i građanke. Oni poput
Vesne Pusić suprotstavljaju demokraciju i naciju. Oni smatraju da je vrijeme
nacija prošlo ili prolazi i da je svako isticanje nacionalnog put u prošlost a
ne budućnost.
Takvu politiku rashrvaćenja Hrvatske, dakle politiku protiv
konstituiranja Hrvatske kao političke nacije podržavaju mnogi u Međunarodnoj
zajednici koji tvrde da je već u tijeku nezadrživ proces nestanka nacionalnih
država, osobito u Europskoj uniji. Mnogi zagovornici Europske unije kao
naddržave, kao nadnacionalne birokratske strukture koja će po njima dovesti u
pitanje ne samo opstanak malih nacionalnih država poput Hrvatske nego i velikih
starih europskih nacionalnih država. Takva stajališta najbolje je izrazio The
Washington Times slijedećim stavom: "Uskoro neće biti Francuske, Njemačke,
Italije, Austrije, Španjolske, Danske, Belgije, Nizozemske, Grčke, Irske niti
Velike Britanije. Svaka će od tih država nestati. Umjesto njih pojavit će se
Europska unija."
U nastavku piše: "Ovu nevjerojatnu raznolikost zamijenit će
umjetna tvorevina koja nema povijesti ni jezika." Ima i onih koji tvrde da su
nacionalne države povijesna kategorija, da su nastale na određenom stupnju
društvenog razvoja te da će nestati, te da je upravo u tijeku intenzivan proces
nestanka nacionalnih država. Tvrde da je svijet u globalnoj strukturnoj krizi i
da nema izlaza bez bitnih strukturnih promjena svjetskog globalnog sustava. Čak
idu tako daleko da tvrde ako ne dođe do tih promjena da prijeti globocid, ekocid
i homocid, te da je nužan novi svjetski sustav koji će uvažiti činjenicu da je
planeta Zemlja dom svih ljudi, svih rasa, vjera i nacija i da zato svi ljudi
moraju imati jednaka prava i biti u mogućnost upravljati planetom Zemljom.
Ističe se i činjenica da umjesto nacionalnih država sve više
vladaju multinacionalne kompanije i banke, nevladine organizacije, zločinačke i
terorističke skupine, globalni mediji i financijske mreže i naddržavne
tvorevine. Nije sporno da WTO, MMF i druge međunarodne institucije sve više
vladaju svijetom, da su stvoreni moćni financijski centri (Wall Street,
londonski City, Frankfurt, Amsterdam, Chicago i drugi) koji vladaju svijetom.
Sve je to točno ali postoje i mnogi drugi procesi koji jačaju važnost
nacionalnih država. Na djelu se pokazuje da bez snažnih nacionalnih država nema
demokratskog razvoja i zaštite demokratskih prava ljudi te da će važnost
nacionalnih država jačati kao brana upravo financijskom kapitalu i birokratskim
strukturama koje bez demokracije žele vladati svijetom.
Pripadam onima koji tvrde da ulogu nacionalnih država treba
redefinirati svim novim procesima ali da vrijeme nacionalnih država tek dolazi a
ne prolazi. Upravo zato što je Hrvatska dio Europske unije važno je Hrvatsku
konstituirati kao političku naciju, čiji je osnovni zadatak upravo u tim novim
procesima obrana hrvatskih nacionalnih interesa. Zbog svega toga nema važnijeg
zadatka za novu predsjednicu Republike Hrvatske od smišljenog rada na
konstituiranju i funkcioniranju Hrvatske kao političke nacije. Zato jedna njena
rečenica i odluka da se obraća Hrvaticama i Hrvatima, kao pripadnicima političke
nacije, dobar je početak na tom putu. Tom rečenicom ona je otvorila rasprave i
probleme o kojima se u Hrvatskoj nije javno raspravljalo. Sadašnje muke i sukobi
oko nacije moraju se završiti jasnim političkim programom konstituiranja
Hrvatske kao političke nacije. To je toliko važno da se slažem s izjavom prof.
dr. Ive Biondića, koji je već prije desetak godina rekao, Hrvatska će biti
politička nacija ili je biti neće.
Autor: Zdravko Tomac, dnevno.hr
(102) |
