Josipović je govorio u ime Pavelića i Tite, a ne Franje Tuđmana koji je nasuprot Paveliću i Titi na čelu hrvatskog naroda stvorio ovu demokratsku državu

Predsjednik Ivo Josipović u svom govoru u Knessetu u Izraelu između ostalog pohvalio se "da je sin Titova partizana". S njim je u izaslanstvu bila Vesna Pusić ministrica vanjskih poslova koja u posljednje vrijeme na sve moguće načine pokušava usprkos argumentima osporiti da je kći ustaškog suca. Jer zna da je, na žalost, kod nas važno biti sin ili kći "Titovog partizana" jer to donosi velike prednosti, a biti sin ili kći ustaše ili domobrana donosi mnoge probleme.

Djeca komunizma imali su prednosti u bivšoj Jugoslaviji a i danas te se prednosti nisu izgubile. I danas djeca i unuci partizana drže sve bitne pozicije u Hrvatskoj. Djeca komunizma još uvijek su privilegirana i za vrijeme školovanja i napredovanja u svom poslu. Tako da se može reći da i dvadeset godina nakon samostalnosti Hrvatske da i dalje djeca i unuci Titinih partizana čine mrežu koja vlada Hrvatskom. Zbog takvog stanja duhova i takvog mentaliteta predsjednik Josipović smatra da je normalno isticati da je sin "Titovog partizana", da je normalno da se hvali jer misli da ga to čini boljim predsjednikom Hrvatske nego da je slučajno sin domobrana ili ne daj Bože ustaše ili žrtve kojeg su komunisti ubili i likvidirali na Bleiburgu.

Neviđeni govor mržnje orjunaša Nenada Stazića

I Vesna Pusić se dugo hvalila svojim partizanskim podrijetlom i zato je vrlo grubo i nedemokratski postupala kako bi osporila istinu o svom ocu. O kakvom se mentalitetu radi još više potvrđuje izjava novoga potpredsjednika Hrvatskog sabora Nenada Stazića koji je podržao inicijativu da Hrvatski sabor prestane biti pokrovitelj komemoracije Bleiburga. Evo njegovog objašnjenja: "Bio sam jednom, mislim 2001. godine i vidio ih (misli na ljude s ustaškim kapama, Z.T.). Djelovali su prijeteće i dobacivali mi. Mislio sam ako me se ovi dohvate, ne će mi pomoći ni dragi Bog. Ali, najgore od svega bi mi bilo to da mi kći mora poslije govoriti kako joj je otac stradao na Bleiburgu."

Ova izjava pokazuje ne samo kakvo je stanje duhova u Hrvatskoj, nego je zaprepašćujuća u svakom pogledu jer ona s najvišeg mjesta (potpredsjednika Sabora) lažno konstatira da su svi koji su stradali u Bleiburgu zločinci kojih se njihovi potomci moraju sramiti. To je uvrjeda svim nevinim žrtvama koji su brutalnim komunističkim odmazdama pogubljeni, likvidirani, ubijeni. To je opravdavanje komunističke odmazde, to je negiranje povijesne istine da su na Bleiburgu i Križnom putu stradali mnogi nevini. To je negiranje povijesne istine da su komunistički zločini bili industrija zločina, precizno planirani i provedeni a ne rezultat pojedinačne osvete. To je teška uvrjeda žrtava i njihovih potomaka.

Prestanite s podjelama!

Sve to pokazuje, na žalost, da se u Hrvatskoj ljudi i dalje dijele na podobne i nepodobne. Vrlo je opasno ako predsjednik države govori da je kapa partizanka kapa ponosa i slobode, ako se predsjednik države ispričava u Knessetu riječima da ustaška zmija živi u srcima jednog dijela hrvatskog naroda jer time s najvišeg mjesta ponovno otvara stare ideološke sukobe i podjele u hrvatskom narodu. Sinovi i kćerke nisu krivi a ni zaslužni za djela svojih predaka, svojih otaca i djedova. Zato sinovi i unuci ne bi trebali imati nikakve prednosti ali niti teškoće zbog ideološko- političkog djelovanja svojih otaca i djedova. Na žalost, i ove nove izjave pokazuju da kod nas nije tako.

Sjećam se svoje mladosti i svog života kako je u komunističkoj Jugoslaviji bilo najvažnije tko ti je otac, na kojoj je strani bio. Ako je bio na partizanskoj strani bio si podoban i mogao si upisati fakultet i dobiti i studentski dom i stipendiju, i zaposliti se i napredovati. A ako ti je otac bio na drugoj strani nisi mogao dobiti ništa, svuda su ti se zatvarala vrata. Sjećam se koliko sam problema imao zbog toga što su me optuživali da sam se oženio iz ustaške obitelji, što su me optuživali da sam sin domobrana koji je bio u logoru. Sjećam se jedne zgodne anegdote koja vrijedi na žalost i za današnje vrijeme. Bila su dva brata, jedan je bio partizan a drugi ustaša. Nakon rata ustaša je napredovao a partizan nikako nije mogao uspjeti. Ustaša je u svojoj biografiji pisao da mu je brat partizan i zbog toga je bio podoban a partizan je morao pisati da mu je brat bio ustaša i zbog toga je bio nepodoban.

Bio sam i sam na Bleiburgu. Bilo mi je kao hrvatskom ljevičaru čak i od grupa ljudi onemogućeno da govorim u ime Hrvatskoga sabora. Otišao sam među tu grupu da s njima razgovaram i što sam vidio? Vidio sam da se radi o mladim ljudima koji su mi rekli da nose ustašku kapu kao solidarnost sa svojim djedovima i očevima koji su tu na Križnom putu ubijeni zbog čega im je bilo teško u životu. Rekli su mi kako nisu smjeli govoriti što su im bili roditelji i da su ubijeni. Rekli su mi da nisu ustaše nego da su domoljubi ali da ove kape nose zato što političari, u koje su i mene svrstali, bivši komunisti negiraju i brane komunističke zločine što se veliča crvena zvijezda petokraka a stigmatizira i sotonizira slovo U, što se tvrdi da su na jednoj strani bili samo moralni i pošteni a na drugoj strani da su svi zločinci.

Ni crvena zvijezda petokraka ni slovo "U" nisu donijeli slobodu

Nitko mi ništa nije načinio, nisu me napali a kamoli ubili tako da me zaprepašćuje Stazićeva izjava gdje on i te mlade "ustaše" proglašava potencijalnim zločincima koji bi i dalje ubijali. Došlo je krajnje vrijeme da se hrvatski narod suoči s istinom a istina je vrlo jednostavna, niti jedan totalitarizam ni lijevi ni desni, ni komunizam ni fašizam, ni crvena zvijezda petokraka ni slovo "U" nisu donijeli slobodu i demokraciju hrvatskome narodu. Zato je moguće prevladati aveti prošlosti samo istinom i jednakom osudom svih zločina i davanjem jednakog pijeteta svim žrtvama bilo kojeg zločina.

Slobodu i demokraciju Hrvati su izborili u Domovinskome ratu i stvaranjem demokratske Hrvatske i raskidom sa svim totalitarnim sustavima. Zato prijeti velika opasnost od obnove tih podjela koje su u tijeku u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini jer se veliča Tito, titoizam, crvena zvijezda petokraka, jer se negiraju komunistički zločini i jer se ponovno dijeli hrvatski narod na bazi političkog opredjeljenja njihovih djedova i očeva. Jer se ponovno želi naturiti potomcima, ustaša, domobrana i žrtava komunističkih zločina krivnja i manja vrijednost.

Kada predsjednik države ističe s ponosom što mu je otac "Titov partizan", on ustvari promovira politiku novih podjela i stigmatizacije potomaka onih čiji očevi nisu bili Titini partizani. A potpredsjednik Sabora Nenad Stazić morao bi se ispričati. To je najmanje što bi morao učiniti žrtvama komunističkih zločina njihovim potomcima jer je poručio da se svi potomci žrtvama komunističkih zločina moraju sramiti svojih otaca i djedova. Dakle, za Stazića je najveća sramota imati oca koji su komunistički zločinci ubili. On ne priznaje da su mnogi nevini ubijeni, sve ih trpa u isti zločinački koš.

Nije Vesna manje vrijedna zato što je ustaška kći

Ne će biti sreće i prave pomirbe u hrvatskome narodu dok se s vrha države budu dijelili ljude na ponosne i podobne (sinovi i kćeri "Titovih partizana") i nepodobne i sumnjive (ustaša i domobrana, žrtava komunističkih zločina). Može se i postaviti pitanje je li ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić danas manje vrijedna zato što se otkrilo da joj otac nije bio partizan nego ustaša. Za mene nije postala manje vrijedna kao što i Josipović za mene nije više vrijedan za to što mu je otac bio Titin partizan. Međutim, i Ivo Josipović i Vesna Pusić su za mene manje vrijedni jer su pokazali da im je jako stalo da ističu svoje partizansko podrijetlo kao prednost, kao vrlinu odnosno da i dalje smatraju da ne imati čisto partizansko podrijetlo znači veliki minus.

Slikovito rečeno, Ivo Josipović je kada je rekao da je sin "Titovog partizana" doveo u vrlo neugodnu situaciju svoju partnericu u izaslanstvu Hrvatske Vesnu Pusić jer se nametnula logična misao da su mnogi pomislili da bi nastavak te rečenice trebao biti a ova kraj mene je ustaška kćerka. Koliko se radi o opasnim stvarima za budućnost hrvatskog naroda pokazuje koncepcija govora Josipovića u izraelskom Knessetu, posebno njegova rečenica da i dalje zmija živi u srcima dijela hrvatskog naroda. To je teška i opasna optužba jer se neistinito potomcima ustaša nasljedno u srca stavlja ustaška zmija. Ako bi to bilo tako, kako kaže gospodin predsjednik, to bi značilo da treba i dalje nastaviti politiku komunizma kada su djeca ustaša i domobrana i bleiburških žrtava bila pod policijskom prismotrom i onemogućavana u njihovoj ravnopravnosti u društvu.

Pitanje je u čije se ime predsjednik Josipović ispričao u Knessetu? On je predsjednik demokratske Hrvatske koja je utemeljena na antifašizmu nasuprot NDH. Dakle, Hrvatska čiji je predsjednik Josipović nema nikakav kontinuitet s NDH ni sa ustašama niti može odgovarati za ono što se događalo u NDH. Dakle, Josipović je trebao govoriti o današnjoj Hrvatskoj a ne o NDH. Time je on ustvari prekršio Ustav jer je isprikom u ime ustaša i NDH ustvari posredno priznao da je današnja Hrvatska nastavak te države što neprijatelji Hrvatske krivotvorinama pokušavaju dokazati punih dvadeset godina. Tako da ispada da je Josipović govorio u ime Pavelića i Tite, a ne Franje Tuđmana koji je nasuprot Paveliću i Titi na čelu hrvatskog naroda stvorio ovu demokratsku državu.

Na žalost, Josipovićeve neprimjerene isprike djelovale su više kao optužbe današnje Hrvatske i hrvatskoga naroda, umjesto da je progovorio o politici Hrvatske čije je on predsjednik. On je izmišljao "zmije u njedrima" hrvatskog naroda što je nepodnošljiva uvrjeda. Dakle, ponašao se kao pravo dijete komunizma, kada nije svjestan kakvo zlo čini svom hrvatskom narodu kada neistinito optužuje dio svoga hrvatskog naroda da je naslijedio ustašku zmiju u svojim srcima.

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac

hrvatski-fokus.hr