Kažu da vrijeme sve stavlja na svoje mjesto
Kako vrijeme protiče usprkos vrlo smišljenih
pokušaja diskreditacije i sotonizacije prvog hrvatskog
predsjednika dr. Franje Tuđmana sve je jasnije da je
dr. Franjo Tuđman za većinu hrvatskog naroda simbol i
metafora hrvatske državnosti i samostalnosti,
hrvatskog prkosa i otpora i zato nije slučajno što je
i dalje, devet godina poslije smrti, glavni i
najopasniji protivnik antihrvatskih snaga.
Ali što je više napada, dr. Franjo Tuđman postaje
sve omiljeniji u hrvatskom narodu. Sve je više trgova,
ulica i aleja s njegovim imenom. Sve je više spomenika
i bista te drugih načina obilježavanja trajnog
sjećanja na dr. Franju Tuđmana. Za golemu većinu
hrvatskog naroda dr. Franjo Tuđman je ne samo jedan od
velikana, nego i najveći u Aleji hrvatskih velikana.
Kao državnik, političar i znanstvenik, kao čovjek koji
je bio na čelu hrvatskog naroda u vrijeme obrane
Hrvatske, i koji je bio na čelu hrvatskog naroda u
stvaranju procesa samostalne hrvatske države i borbe
za opstojnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini,
dr. Franjo Tuđman je zlatnim slovima upisan u hrvatsku
povijest i nikakve harange, krivotvorine i optužbe ne
mogu ga izbrisati iz hrvatske povijesti ni iz srca
hrvatskog naroda, kako ove generacije tako i budućih
generacija.
Nažalost istodobno i dalje jačaju smišljeni, dobro
organizirani procesi - kako kažu radikalne -
detuđmanizacije. Jake političke, medijske i druge
snage u Hrvatskoj i u dijelu međunarodne zajednice, a
osobito preko krivotvorenih optužnica na haškome sudu,
pokušavaju sotonizirati i kriminalizirati Domovinski
rat te državno i vojno vodstvo Hrvatske, na čelu s dr.
Franjom Tuđmanom. Pokušavaju "Bljesak" i "Oluju" i
cijeli Domovinski rat od našeg ponosa, pretvoriti u
našu sramotu, a prvog hrvatskog predsjednika od
hrvatskog velikana u navodnog ratnog zločinca kojega
treba izbrisati spužvom zaborava i iz srca hrvatskoga
naroda.
U biti, u Hrvatskoj se vodi presudna borba za
budućnost hrvatskoga naroda i hrvatske države. Vodi se
borba za istinu o prošlosti, koja je i presudna borba
za budućnost, jer se svaki projekt budućnosti zasniva
na interpretaciji prošlosti, jer se traži legitimitet
u prošlosti. Dva su simbola, dvije metafore, dvije
ličnosti preko kojih će se dogoditi posljednji
hrvatski odlučujući boj, u kojemu će se odlučiti tko
smo, kamo idemo te tko i što ćemo biti. To su Franjo
Tuđman i Ante Gotovina, jer su, svaki na svoj način,
postali čuvari hrvatskoga Grala, čuvari hrvatskoga
narodnoga vrela, čuvari dostojanstva i samostalnosti,
obnovitelji hrvatskoga narodnog duha i svega što
narodu daje i ulijeva moralnu čvrstoću i odlučnost -
biti svoj na svome, ali i čvrsto ostati svoj na svome.
Suprotni pol, suprotnu politiku i koncepciju čine
provoditelji radikalne detuđmanizacije kao
rashrvaćenja hrvatskoga naroda, poslušnici stranih
gospodara, eksponenti međunarodne nepravde nad
hrvatskim narodom, koji naše svetinje pretvaraju u
našu sramotu, a Domovinski rat u zločinački pothvat,
čime pokušavaju ugroziti i same temelje ove države. Na
toj drugoj strani iskristalizirali su se simboli u
obliku određenih ljudi. Izraz međunarodnih snaga i
njihov izvršitelj svakako jest Carla del Ponte, kao
reinkarnacija staljinističkog tužitelja Višinskog, kao
izraz i provoditelj međunarodne nepravde. Druga
ličnost, nažalost, jest aktualni hrvatski predsjednik
Stjepan Mesić, ne zato što je najžešći protivnik i
najveći krivac, jer ima i žešćih od njega, nego zato
što je hrvatski predsjednik i što njegovo
krivokletstvo na sudu, zbog njegova položaja, ima
posebnu težinu.
Stjepan Mesić, ne samo kao krivokletnik na sudu,
nego i devet godina poslije smrti Franje Tuđmana
sustavno radi na kriminalizaciji Franje Tuđmana i
njegova djela. Zato on objektivno postaje simbol i
ključna osoba koju na svoj barjak stavljaju svi
zagovaratelji i provoditelji radikalne
detuđmanizacije. Franjo Tuđman jest simbol i metafora
hrvatske državnosti i samostalnosti, hrvatskoga prkosa
i otpora. I zato nije slučajno što je on prvooptuženi
u krivotvorenim optužnicama u Haagu, kao što nije
slučajno da se, kao glavni svjedoci optužbe, kao i
svjedoci krivotvorenih optužnica, dovode bivši i
sadašnji hrvatski dužnosnici, najbliži suradnici
Franje Tuđmana.
Mnogo je napisano o dr. Franji Tuđmanu u zbornicima
koje godinama objavljujemo sa skupova, okruglih
stolova i svečanih akademija u povodu obilježavanja
rođenja i smrti dr. Franje Tuđmana. Mnogo sam toga i
osobno napisao (između ostaloga tri knjige) kao i
mnogi drugi koji se nalaze u ovoj dvorani tako da nema
potrebe ponavljati niti biografiju niti sva ona velika
djela što je učinio dr. Franjo Tuđman, niti
objašnjavati bit njegove političke doktrine.
U našim javnim istupima, člancima i knjigama,
branili smo istinu o Domovinskom ratu, stvaranju i
obrani Hrvatske i velikoj ulozi Franje Tuđmana. Nismo
ništa dodavali jer Tuđmanovo djelo toliko je veliko da
mu ništa ne treba osim istine. Ipak treba još jednom
ponoviti da je dr. Franjo Tuđman jedini državnik među
hrvatskim političarima i da nažalost nema nasljednika
koji bi kao državnik uspješno dovršio njegovo veliko
djelo. Jedno vrijeme se činilo da bi drugi državnik
među hrvatskim političarima mogao biti Ivo Sanader,
međutim Sanader je prokockao svoju šansu jer je bitno
odstupio od Tuđmanove političke doktrine ulagujući se
lijevo liberalnim snagama i odstupajući od
predizbornih obećanja. Pred izbore se pozivao na
Tuđmanovu državničku doktrinu, da bi nakon izbora
prihvaćao Vesnu Pusić koja je, zajedno s Mesićem, na
čelu antituđmanovskih snaga koje kroz radikalnu
detuđmanizaciju pokušavaju rashrvatiti Hrvatsku i
vratiti nas tamo gdje smo ranije bili.
Polazeći od navedenih činjenica mislim da je ne samo
korisno nego i nužno potrebno osvrnuti se na aktualnu
političku situaciju u Hrvatskoj, odnosno pokušati dati
odgovor na temelju poznavanja Tuđmanove političke
doktrine i njegovog političkog testamenta, što bi
danas Tuđman uradio da je kojim slučajem živ i na čelu
hrvatske države.
Najprije nekoliko riječi o haškome sudu. Ovih dana
mogli smo pročitati kako je jedan engleski novinar
napisao da je za Hrvatsku sreća što je Franjo Tuđman
umro, jer da nije umro bio bi optužen i zatvoren na
Haškom sudu, a to bi prema njegovom mišljenju,
kompliciralo situaciju u Hrvatskoj. Siguran sam da je
Tuđman živ da ne bi bio na haškom sudu, ali sam isto
tako siguran da haški sud ne bi dobio njegov pristanak
da se kriminalizira Domovinski rat i da se istražuje
"Oluja", a ne pojedinačni zločini učinjeni u "Oluji".
Također sam siguran da haški sud ne bi završavao
svoj neslavni rad spektakularnim procesima Gotovini,
Čermaku i Markaču, odnosno Hrvatima iz Bosne i
Hercegovine u kojima je optuženo cijelo državno i
političko vodstvo Hrvatske kao zločinačka organizacija
na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. Također sam siguran da
hrvatska politika ne bi prihvatila slugansku politiku,
niti krivnju koje nema, bez obzira na cijenu. Dr.
Franjo Tuđman ne bi žrtvovao čast i dostojanstvo
hrvatskog naroda, niti bi prihvatio lažne optužbe da
je hrvatska država utemeljena na zločinu. Teško je
reći što bi takva politika značila za budućnost
Hrvatske, ali sam siguran da Tuđman ne bi odstupio od
obrane nacionalnih interesa i istine o Domovinskom
ratu.
Da je Tuđman živ ne bi bilo sotonizacije Domovinskog
rata i branitelja, niti bi on dopustio da se sustavno
obezvređuje Domovinski rat kao temelj hrvatske države,
a nameće komunistički antifašizam kao navodno
izvorište hrvatske države. Komunisti su stvarali
Jugoslaviju, a ne samostalnu i suverenu Hrvatsku.
Komunisti su zlorabili antifašizam hrvatskog naroda,
preuzeli vlast i onemogućili demokratsku Hrvatsku.
Kasnije su preko JNA ognjenim i mačem pokušali
sačuvati monolitnu komunističku Jugoslaviju. Najveće
zločine učinila je Titova armija i u Vukovaru i u
Srebrenici. Ne treba zaboraviti ni Bleiburg i brojne
zločine prema hrvatskom narodu tijekom Titova
vladanja. Hrvatski branitelji borili su se protiv
agresije Titove armije i Titovih vojnika s crvenom
zvijezdom petokrakom na čelu. Hrvatski vojnici
pobijedili bi tu armiju koja se tijekom rata
pretvarala u srpsku armiju da međunarodni moćnici nisu
zaustavili njihov pohod. Tuđman i Gotovina spasili su
Bihać koji bi bez njihove pomoći postao nova
Srebrenica. Hrvatska vojska je omogućila kraj rata.
Zato je strašno što je Gotovina u zatvoru, a Mladić na
slobodi. Zato je strašno što prvi hrvatski
predsjednik, dr. Franjo Tuđman kao svoj trg, kao
navodni spomen i počast ima jednu neuređenu livadu
koja nije čak ni park, a kamoli trg, a maršal JNA -
znači agresorske JNA, ima najljepši trg u Zagrebu.
Postavlja se
pitanje kako bi se danas dr. Franjo Tuđman odnosio
prema komunističkom antifašizmu, Titu i svemu što se
događa u njegovoj obnovi. Poznato je da je Franjo
Tuđman u uvjetima stvaranja hrvatske države smatrao da
je nužna pomirba te je pozvao u zajedničku borbu sve
koji su se spremni boriti za samostalnu i suverenu
Hrvatsku. Napravio je savez, uvjetno govoreći od
ustaša do udbaša. Smatrao je da treba zaustaviti
hrvatske ideološke borbe i ne dopustiti obnavljanje
hrvatskih krvavih mostova na kojima se bore ideološki
suprotstavljeni i podijeljeni Hrvati. U takvim
uvjetima Tuđman je sprječavao otvaranje ideoloških
borbi, lustraciju i na neki način štitio je Tita kao
državnika i nije dopuštao, npr. što je bio opći
zahtjev, da se ukine Trg maršala Tita.
Zato je pitanje da li bi i danas dr. Franjo Tuđman branio Tita i titoizam, da
li bi i dalje branio Trg maršala Tita. Uvjeren sam da je njegova tadašnja
politika bila mudra s obzirom na odnos snaga i potrebu hrvatske sloge. Također
sam uvjeren da bi danas dr. Tuđman podržao traženje istine o Titu i titoizmu.
Priznao bi državničke zasluge i njegovu povijesnu ulogu, ali bi osudio počinjene
zločine i ne bi dopustio da se zaslugama negiraju i brane počinjeni zločini.
Mislim da bi se Tuđman oštro suprotstavio obnovi titoizma i svakoj ideji
balkanskih regionalnih integracija koje se pokušavaju na stotine načine
nametnuti hrvatskom narodu.
Dr. Franjo Tuđman sigurno ne bi dopustio sustavnu kriminalizaciju Domovinskog
rata i branitelja, ne bi dopustio izjednačavanje krivnje između Hrvatske i
Srbije. A da je Franjo Tuđman živ sigurno ne bi bilo moguće ono što danas uz
veliku medijsku halabuku rade Stjepan Mesić, Ante Nobilo, Milorad Pupavac, Vesna
Pusić i mnogi drugi. Prijedlog Stjepana Mesića da se ukinu počasti preminulim
braniteljima, kako je napisao novinar Tihomir Dujmović, pravo je dno dna. Ne zna
se što je gore, što je veća uvreda: taj prijedlog predsjednika države ili
konstatacija člana HNS-a Ante Nobila da je "Oluja" više genocid nego strašni
zločini u Vukovaru. Ili stalne izjave Vesne Pusić da je Hrvatska agresor na
Bosnu i Hercegovinu, da nema Domovinskog rata nego da se radi o prljavom
dogovoru Tuđmana i Miloševića radi komadanja Bosne. Da je Franjo Tuđman živ sve
to ne bi bilo moguće. Isto tako ne bi bili mogući bilo kakvi regionalni procesi
na Balkanu, niti mirenja sa Srbima na krivotvorinama i lažnim optužbama protiv
Hrvatske.
Nema sumnje da je Franjo Tuđman u svojoj političkoj i državničkoj doktrini
smatrao da je nužno uspostavljanje normalnih odnosa sa Srbijom. Čak je smatrao
da je to bitan uvjet stabilnosti i mira na Balkanu.
U svojoj bez sumnje najznačajnijoj knjizi "Bespuća povijesne zbiljnosti"
Tuđman izlaže načela trajnoga rješavanja sukoba sa srpskim narodom. On ukazuje
na potrebu utvrđivanja istine o povijesnim zbivanjima, kao pretpostavci
otklanjanja uzroka sukoba. On traži da i jedan i drugi narod prihvate nacionalnu
samobitnost hrvatskoga i srpskoga nacionalnoga bića onakvim kako je oblikovano
tijekom povijesnoga razvitka, sa svim njegovim sastavnicama i odredbenim
čimbenicima. Tuđman je smatrao da je nužno svakome narodu priznati pravo na
samoodređenje i na svoju državnost, tj. neokrnjeni suverenitet i pravo na
odlučivanje o svojoj sudbini, te da na tim načelima postoji prostor za dogovorno
rješavanje spornih pitanja radi skladnog suživota dvaju naroda, koji stjecajem
okolnosti žive u više država. Dakle, dr. Franjo Tuđman, kao povjesničar,
znanstvenik, političar i državnik, bio je žestoki kritičar i borac protiv
velikosrpske hegemonije, ali je smatrao da, kada se ona pobijedi, odnosno ako se
napusti koncepcija velikosrpske hegemonije, ostaje prostor za rješavanje
otvorenih pitanja i sporova između hrvatskoga i srpskoga naroda.
Dakle, da je živ, danas bi i Franjo Tuđman radio na normalizaciji odnosa sa
Srbijom, ali bi prethodno tražio da se utvrdi istina o velikosrpskoj agresiji,
da Srbija prizna krivnju, da se ispriča i da osudi velikosrpske snage koje i
dalje vode politiku nove agresije radi stvaranja velike Srbije. Dr. Franjo
Tuđman najviše je kritiziran zbog svoje politike prema Bosni i Hercegovini.
Međutim kako vrijeme prolazi sve je više argumenata koji potvrđuju da su
Tuđmanova upozorenja i strahovanja bila opravdana. Dr. Franjo Tuđman, kao
povjesničar i znanstvenik, ali i kao političar i državnik, nije vjerovao u
opstanak komunističkih federacija nakon sloma komunizma te je tvrdio da se one
ne mogu održati u demokratskim uvjetima, bez diktature jednopartijskog
monopolnog sustava. U tom kontekstu on je smatrao da će nakon raspada
Jugoslavije, odnosno SFRJ, i stvaranja novih država biti velikih problema s onim
političkim snagama koje će na novi način pokušati stvoriti ponovno neku
multinacionalnu državu, savez ili konfederaciju na zapadnom Balkanu. Zato je
inzistirao da se u hrvatski Ustav zapiše zabrana stvaranja takvih integracija.
Isto tako, smatrao je da će Bosna i
Hercegovina, nakon raspada Jugoslavije, doći u velike
teškoće, jer će većina Srba težiti čvrstim vezama sa
Srbijom, a Hrvati s Hrvatskom, dok će
Bošnjaci-Muslimani težiti stvaranju nove bosanske
nacije s tri vjere, odnosno unitarnu državu. Isto
tako, smatrao je da upravo takva situacija u Bosni i
Hercegovini i činjenica da Albanci žive u četiri
države na teritoriju međusobno povezanom, na kojem
imaju većinu, u uvjetima kada nije riješeno pitanje
Makedonije i odnosa Srbije i Crne Gore, u uvjetima
kada će se ponovno inzistirati na stvaranju političke
autonomije Srba u Hrvatskoj, dovesti do pritisaka za
obnovu balkanske unije, odnosno Udruženih Država
Balkana. Bio sam više puta prisutan kada je stranim
državnicima Tuđman objašnjavao svoju viziju, tvrdeći
da će upravo takvo stvaranje političkih autonomija,
entiteta, malih državica, otvoriti nove sukobe oko
granica, te da će tada međunarodna zajednica reći:
"Jedini je izlaz da na neki način živite zajedno u
nekoj zajednici, jer tada ne će biti važno s koje
strane granice živi Srbin, Hrvat, Musliman ili
Albanac."
Sve ovo što se nakon smrti Franje
Tuđmana događa pokazuje da su njegova upozorenja i strahovanja bila opravdana.
Još je važnije naglasiti da što više vrijeme odmiče, da se sve više pokazuje da
je u mnogim pitanjima Franjo Tuđman bio u pravu. On nije vjerovao u opstanak
multinacionalnih država i državica na ovome prostoru, zato je smatrao potrebnim
razgovarati sa Srbima i o viziji budućnosti, kako bi se izbjegli uzroci novih
ratova i sukoba. Smatrao je da stvaranje, u Hrvatskoj, srpske autonomije ili
federalne jedinice, vodi u novi rat. Kako se te ideje ponovno obnavljaju i kako
se, na neki način, u novim uvjetima obnavljaju ideje srpske autonomije u
Hrvatskoj, kao i zapadno-balkanske konfederacije, nema nikakve dvojbe da je
korisno ponovno valorizirati Tuđmanovu političku doktrinu, a ne ga sotonizirati
i kriminalizirati, kako se to danas u Hrvatskoj radi.
Danas se, kako kome treba, mnogi pozivaju na Tuđmanovu doktrinu i različito ju
interpretiraju vezano za Europsku uniju. Zato je korisno ukratko reći istinu o
toj Tuđmanovoj viziji Europske unije i mjestu Hrvatske u njoj. Dr. Franjo
Tuđman, kao povjesničar i znanstvenik, analizirao je sudbinu malih europskih
naroda, bolje reći malobrojnih po broju pučanstva, u odnosu na velike sile i
takozvane velike ideje (panslavizam, australizam, ilirizam, jugoslavenstvo i
komunistički internacionalizam). On je to obradio u svojoj knjizi Velike ideje i
mali narodi, sedamdesetih godina, i trideset pet godina kasnije, u svojim
radovima Povijesna sudba naroda i Nacionalno pitanje o suvremenoj Europi. On je
već tada, prije trideset pet godina, prorekao sumrak višenacionalnih država.
Tuđman ukazuje da manji narodi nisu manje vrijedni i da je za male narode
najvažnije sačuvati svoj identitet i oduprijeti se takozvanim velikim idejama,
kojima se pod firmom univerzalizma, u stvari, nameću interesi velikih naroda i
porobljavaju mali narodi.
Tuđman, kao državnik i političar, stvarajući na čelu širokog nacionalnog
pokreta, suverenu i samostalnu Hrvatsku, devedesetih godina i u deset godina
postojanja hrvatske države, sve do svoje smrti, bio je svjestan velike
opasnosti, da se komunistički internacionalizam i jugoslavenstvo i druge,
navodno, velike ideje transformiraju u europeizam i globalizam kao novi oblik
porobljavanja malih naroda, pa tako i hrvatskoga naroda. S druge strane, Franjo
Tuđman bio je svjestan da Hrvatska nema previše izbora, da mora sudjelovati u
nezaustavljivim procesima europskih integracija i globalizma. Međutim, on je
inzistirao da Hrvatska u tome mora braniti svoje nacionalne interese i da smije
prihvatiti Europsku uniju samo kao zajednicu ravnopravnih država i naroda, a ne
kao nadnacionalnu tvorevinu, u kojoj će svi mali narodi, pa tako i hrvatski
narod, izgubiti svoj identitet, suverenitet i slobodu.
Dakle, nije Franjo Tuđman bio protiv Europske unije, nego je bio protiv
prihvaćanja ultimatuma i diktata i ucjena, koje ugrožavaju identitet,
samostalnost i suverenost hrvatskoga naroda. Zato je razumljivo zašto je on bio
vrlo nepopularan stranim gospodarima i upravljačima svijeta i zašto su ga
žestoko napadali za vrijeme života, odnosno, zašto ga i danas, devet godina
nakon njegove smrti, još žešće napadaju i pokušavaju ga obezvrijediti i
kriminalizirati kao osobu, a njegovu političku doktrinu i državničku politiku
pretvoriti u zločinački pothvat i zločinačku politiku. Taj proces počeo je već
devedeset i pete godine, neposredno nakon Oluje, i on traje do danas, i nastavit
će se, kako bi se, kriminaliziranjem i dr. Franje Tuđmana i Domovinskoga rata,
stvarali uvjeti za rušenje Hrvatske, kao nacionalne države hrvatskoga naroda na
vrijednostima Domovinskoga rata i na državničkoj doktrini dr. Franje Tuđmana.
Ako se ponavljanjem brojnih krivotvorina uvjeri hrvatski narod da je to navodno,
u našem nacionalnom interesu, stvorit će se uvjeti za nametanje neke drugačije
politike, u kojoj će na oltar globalizma biti žrtvovan i naš nacionalni
identitet i naš suverenitet i naša sloboda i ravnopravnost. Ponovno se, skoro
devedeset godina kasnije, vraćamo u prošlost, u kojoj mnogi u Hrvatskoj
zaboravljaju čuveno Radićevo upozorenje: "Nemojte biti guske u magli."
Danas nam je
potreban novi Tuđman ili barem čovjek koji će
nastaviti njegovu državničku doktrinu. Uskoro će biti
predsjednički izbori. To je šansa da hrvatski narod
izabere predsjednika koji će vratiti dostojanstvo
hrvatskom narodu, obnoviti slogu hrvatskog naroda i
okupiti najšire nacionalne snage u ostvarivanju
sljedećih ciljeva:
1. Obraniti istinu o Domovinskome ratu, zaustaviti kriminalizaciju
Domovinskoga rata i suprotstaviti se svim sredstvima kriminalizaciji državnoga i
vojnog vodstva Hrvatske na čelu s Tuđmanom.
2. Odnose sa Srbijom i Crnom Gorom normalizirati, ali na povijesnoj istini, a
ne prešutnim prihvaćanjem povijesnih krivotvorina.
3. Onemogućiti sve oblike balkanskih integracija i odnose sa balkanskim
državama normalizirati i razvijati na bazi individualnih ugovora i sporazuma, a
ne stvaranjem raznih balkanskih integracija.
4. Čvrsto braniti ravnopravnost i opstojnost hrvatskoga naroda u Bosni i
Hercegovini jer je to uvjet i dugoročnog opstanka hrvatske države.
5. Zaustaviti rasprodaju hrvatske zemlje i u pregovorima s Europskom unijom
čvrsto braniti naše nacionalne interese i po cijenu da proces ulaska u Europsku
uniju duže traje.
6. Suprotstaviti se obnovi titoizma i onemogućiti da se zločini komunizma
pokrivaju zaslugama antifašizma. Tvrdo braniti i obraniti da je temelj ove
hrvatske države Domovinski rat, a ne komunistički antifašizam iz Drugoga
svjetskog rata.
7. Zaustaviti napade na Crkvu i vjeru, i sve bitne vrijednosti nacionalnoga
identiteta hrvatskoga naroda.
8. Onemogućiti svaki pokušaj stvaranja autonomija u Hrvatskoj, bilo da se radi
o autonomiji Istre ili o srpskoj autonomiji.
9. Vratiti odlučivanje o bitnim nacionalnim interesima u Hrvatsku i jasno dati
do znanja međunarodnoj zajednici da se neće više bespogovorno provoditi njeni
zahtjevi ako su u suprotnosti s našim nacionalnim interesima.
10. Bitno promijeniti stanje u hrvatskim medijima, inzistirati na domoljublju
kao vrlini, inzistirati na duhovnom jedinstvu hrvatskoga naroda i uspostavljanju
čvrstih veza s hrvatskom dijasporom i Hrvatima u Bosni i Hercegovini.
Prof. dr.
Zdravko Tomac, www.hkz-kkv.ch
|