Uvjeren sam da sam na svjedočenju neopovrgljivim
argumentima dokazao kakav je bio proces donošenja
odluka i tko je sve odgovoran za sve počinjene
zločine, pa tako i u slučaju ubojstva Đurekovića. U
socijalističkoj revoluciji nakon II. Svjetskog rata
uspostavljen je komunistički zločinački titoistički
sustav kao diktatura proletarijata, koji se nije bitno
razlikovao od Staljinovog sustava. Tada je na čelu s
Titom masovnim ubojstvima bez suđenja i stvaranjem
koncentracijskih logora izvršen pravi genocid, prije
svega nad hrvatskim narodom. Dosad je otkriveno 1700
stratišta, masovnih grobnica i hudih jama, sa
desetcima tisuća likvidiranih ljudi, među kojima je
bilo mnogo žena i djece.
Prema
izjavi Aleksandra Rankovića u razdoblju od 1945. do
1951. kroz logore je prošlo više od 3 milijuna i 300
tisuća ljudi, a likvidirano je 650 tisuća ljudi. Bio
je to vrlo organizirani sustav masovnog ubijanja i
likvidacija, za koje tadašnji čelnik partije Milovan
Đilas kaže da takav zločin koji je počinjen nad
hrvatskim narodom nije zabilježen u novijoj
povijesti. U tom zločinačkom sustavu i u masovnim
ubojstvima i u pojedinačnim zločinima konačnu odluku
donosio je Josip Broz Tito.
I nakon smrti Tita 1980. godine do raspada
Jugoslavije zločinački sustav se nije bitno
promijenio. Sve je ostalo isto kao i za Tita osim
što su umjesto Tita političke odluke o
likvidacijama, kako su govorili narodnih
neprijatelja, političku odluku donosili vrh
Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije i
vrh Centralnog komiteta one republike iz koje je
bila osoba koju je trebalo likvidirati. U to vrijeme
djelovala je partijska država te su sva državna
tijela bili ustvari transmisije volje Partije, ili
bolje rečeno partijskog vrha. Faktičnu odluku
donosio je partijski vrh a formalnu odluku po
direktivi Partije opet partijski ljudi u državnim
tijelima, što ne umanjuje njihovu odgovornost, ali
ipak najveća odgovornost je na partijskom vrhu.
Druga razina odgovornosti je na čelnim ljudima
Udbe na razini Jugoslavije i republike. Oni su
pripremali prijedlog odluke za partijski vrh i
organizirali provođenje partijske odluke. Prema tom
modelu treba utvrditi i odgovornost Zdravka Mustača
i Josipa Perkovića, čelnika Udbe na razini
Jugoslavije i Hrvatske. Udba je pripremala izvršenje
partijske odluke a provodili su tzv. kileri
(ubojice).
I danas 25 godina nakon sloma komunističkog
sustava mnogi ključni ljudi koji su bili dio
zločinačkog sustava i dalje zauzimaju važne pozicije
i imaju relativno veliku moć. Tu svoju moć prenijeli
su i na političku djecu komunizma, koji danas drže u
svojim rukama medije, ne vladine udruge, kulturne
institucije i političke stranke te svim sredstvima
brane komunističke zločine lažno tvrdeći kako se
nije radilo o zločinačkom sustavu te kako oni koji
traže osudu zločinačkog sustava ustvari žele
kompromitirati antifašizam i rehabilitirati
ustaštvo.
U svojem svjedočenju obrazložio sam da je pokušaj
donošenja Lex Perkovića i zakonskog onemogućavanja
izručenja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača
Njemačkoj da im sudi bio krunski dokaz, da nažalost
i sadašnja vlast u Hrvatskoj, i dalje negira
komunističke zločine i sprječava svim mogućim
sredstvima da se utvrdi istina i povijesno osudi
komunistički i titoistički sustav.
Na suđenju sam govorio i o Hrvatskom nacionalnom
etičkom sudištu, čiji sam potpredsjednik, koji je
moralno osudio titoistički zločinački sustav i
osobno Josipa Broza Tita kao najodgovornijeg čovjeka
za učinjeni genocid. Govorio sam i o sljedbenicima i
braniteljima tog zločinačkog titoističkog sustava te
o tome da je Hrvatsko nacionalno etički sudište
moralno osudilo Stjepana Mesića, Ivu Josipovića,
Zorana Milanovića, Vesnu Pusić, Budimira Lončara i
Vesnu Teršelič, koji ne dozvoljavaju da se sazna
istina o komunističkim zločinima.
U svom svjedočenju predložio sam sudu u Münchenu
da se upozna i sa etičkom osudom Josipa Broza Tita i
obrazloženjem te osude. Naveo sam i činjenicu da su
hrvatski političari i hrvatski mediji prešutjeli tu
osudu koja je izrečena pred 2 tisuće ljudi u dvorani
u Lisinskom. Ni jedan medij, osim nekoliko portala,
nije izvijestilo o tom značajnom povijesnom događaju
u Hrvatskoj. Čak je Jutarnji list odbio objaviti
presudu Titu kao oglas jer se pobunila redakcija da
će štrajkati ako se objavi oglas u kojem se osuđuje
Josip Broz Tito.
I to su razlozi zbog kojih i ja osobno i mnogi
drugi, ne samo očekujemo nego i tražimo, od suda u
Münchenu da osudi titoistički zločinački sustav, kao
uvjet brže demokratizacije Hrvatske. U mojem
svjedočenju jedino je korektno izvijestio Jozo
Ćurić, novinar HTV-a i nekoliko portala, dok je
Jutarnji list svjedočenje prikazao potpuno
iskrivljeno i netočno. Svi ostali nisu ni spomenuli
to svjedočenje.
To su razlozi zbog kojih sam se odlučio ukratko
ovim tekstom upoznati hrvatsku javnost sa svojim
svjedočenjem na sudu u Münchenu.
U Hrvatskoj se upravo vodi borba, dok ovo pišem,
hoće li Zoran Milanović ostati i dalje na vlasti ili
će konačno otići s povijesne pozornice. Njegov
ostanak na vlasti bio bi katastrofa, jer bi značilo
da su u Hrvatskoj preživjele titoističke
komunističke snage, koje će i dalje, poput Zorana
Milanovića tvrditi da je Josip Broz Tito "najbolje
što su Hrvati imali". U argumentaciji Hrvatskog
nacionalnog etičkog sudišta ustvrdili smo
neopovrgljivim dokazima da je Tito najodgovorniji za
masovne zločine koji imaju karakter genocida te da
je moralno odgovoran ne samo za ono vrijeme kada je
donosio odluke i naredbe "sve pobiti", nego i za
učinjene zločine nakon njegove smrti jer su
partijske i udbaške strukture i politička djeca
titoizma nastavili provoditi politiku i "poslije
Tita Tita".
Prošlo je skoro dva mjeseca od mog svjedočenja, a
sustav u Hrvatskoj je i dalje blokiran i nije moguće
da se građani upoznaju s istinom, npr. sa strašnim
zločinima u Hudoj jami, gdje su stotine ljudi,
uključujući žene i djeca, živi zakopani da polagano
u strašnim mukama umiru. U subotu je u Hudoj jami
održana velika misa, koju je držalo nekoliko biskupa
iz Slovenije i Hrvatske, ali taj događaj u Hrvatskoj
je potpuno prešućen.
Nažalost, u Hrvatskoj sve manje ima informacija
što se događa na sudu u Münchenu, a kada se i piše
ili objavljuju informacije, one su u pravilu lažne i
krivotvorene. Dakle, borba za istinu se nastavlja, s
obzirom da mi u Hrvatskoj nemamo snage se obračunati
sa titoističkim zločinačkim sustavom, veliku nadu
polažemo u sud u Münchenu odnosno da će taj sud
osuditi ne samo neposredne krivce nego i one koji su
donosili političke odluke o likvidacijama odnosno da
će osuditi zločinački titoistički sustav.
Prof. dr.
sc. Zdravko Tomac, Katolički tjednik
U Zagrebu, 07.12.2015.
www.hkz-kkv.ch |