Nije moguće utvrditi bitne sadržaje hrvatstva kao i kriterija hrvatstva za sva vremena i sve uvjete. Hrvatstvo je uvijek povijesno hrvatstvo ono se ostvaruje ili ne ostvaruje u određenim povijesnim okolnostima i vrlo različitim uvjetima. S obzirom na povijest hrvatskog naroda koje se nalazio na povijesnoj vjetrometini, čija je opstojnost i integritet kroz povijest osporavana na različite načine razumljivo je da je hrvatstvo u uvjetima kada je bilo zabranjeno i progonjeno imalo bitno drugačiji sadržaj pa i emocionalni naboj nego recimo hrvatstvo danas kada hrvatski narod ima svoju državu koja je punopravni član Europske unije i NATO-a.
Da bi utvrdili sadržaj hrvatstva nije dovoljno analizirati povijesne prilike i društvo u kojem čovjek živi nego je potrebno analizirati i iskustava i pravila života uže sredine u kojoj čovjek odrasta, iz kakve obitelji potječe, u kakvoj sredini je naučio hrvatski jezik, je li odrastao živeći kulturu i običaje hrvatskog naroda ili je živio u sredinama u kojima nije bilo moguće da kroz odgoj i život stječe hrvatski nacionalni identitet.
Međutim, bez obzira na sve razlike, po mom mišljenju, postoji jedan jedinstveni kriterij koji bez obzira na druge kriterije mora biti ispunjen da bi netko bio Hrvat, da bi se moglo reći da je istinski Hrvat. Taj kriterij je postojanje emocionalne povezanosti sa Hrvatskom, bez obzira da li čovjek u njoj živi ili izvan nje. Taj uvjet je ljubav prema domovini i spremnost žrtvovanja u dokazivanju te ljubavi. Primjer takvog hrvatstva bio je Marko Veselica. On je bio zaljubljenik u Hrvatsku i čovjek koji je žrtvovao svoju sveučilišnu i ljudsku karijeru, jer je odlučio govoriti istinu o tragičnom položaju hrvatskog naroda.
Navest ću dva citata iz knjige Marka Veselice kojim on izražava pravu zaljubljenost u Hrvatsku. To nisu samo domoljubne izjave, to su prave ljubavne izjave, jer on ljubi Hrvatsku i hrvatski narod i nema toga što on nije spreman učiniti za svoju Hrvatsku. Evo kako Marko Veselica ustvari pjeva svojoj domovini Hrvatskoj: "Domovina je bajka koja nas općarava i majka koja nas nesebično hrani, hrani me svojim nježnim grudima. Tko je srcem upozna postaje njen zatočenik i odvjetnik, jer svako njeno pitanje, svaka njena rana, svaki njen uspjeh i neuspjeh neposredno tangira njene pripadnike. Domovina je raznolikost i ljupkost svijeta, nasuprot jednolikosti i uniformiranosti."
Još je emotivnija sljedeća izjava Marka Veselice: "Ja zaista volim Hrvatsku, volim je kao rođenu majku, voljenu ženu i djecu, brata i sestru, prijatelje, zelene livade i pjev ptica, jer u svemu tome živi Hrvatska i sve mi govori o njenoj ljepoti, kao što je to divno izrazila njena himna Hrvatskoj domovini. Zaljubljen sam u njenu sudbinu, ma kakva ona bila i nikada je ne ću napustiti kao što majka ne će napustiti svoje čedo, pa ni onda kada ona kažnjava njenu ljubav jer to je ljubav bez pogodbe i traženja naknade."
Ustvari povijest hrvatskog naroda temelji se na nacionalnim herojima, koji su žrtvovali svoje živote u borbi za svoje hrvatstvo i obrani hrvatskih interesa. Najpoznatiji je sindrom Zrinskog iz Sigeta. Nikola Šubić Zrinski otvara kapiju kada se više ne može braniti i sa svojim vojnicima kreće u juriš na Turske s pokličem "u boj, u boj". Od tada je to postao kultni poziv hrvatskog naroda koji se koristio u Domovinskom ratu. Za vrijeme Domovinskog rata tisuće mladića iz cijelog svijeta, posebno iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, dolazilo je u Ratnu vladu i tražilo da ih se upiše kao dragovoljce u Hrvatsku vojsku. Kada smo im rekli da nemamo oružje oni su rekli ne brinite mi ćemo ga golim rukama oteti. Najveći Hrvati u povijesti i Domovinskom ratu bili su oni koji su bez kolebanja i straha išli na juriš protiv nadmoćnog neprijatelja s pokličem u boj, u boj za narod svoj. Najveća ljubav je ona ljubav koja prihvaća smrt kao dar svome narodu i svojoj domovini.
Međutim, takvo ekstremno domoljubno hrvatstvo ipak nije karakteristika većine ljudi za koje se ne može reći da nisu emocionalni Hrvati. Većina ljudi, obiteljskih ljudi, spremna je boriti se i s puškom u ruci ali nastoji racionalno postupiti, nastoje ostati živi, čak smatraju da je pravo hrvatstvo preživjeti a ne umrijeti. Dakle, emocionalni Hrvati nisu samo oni koji su žrtvovali svoje živote u prošlosti nego su i svi oni koji su se borili za hrvatske nacionalne interese u uvjetima kada su mogli stradati pa i izgubiti glavu.
Međutim, emocionalno hrvatstvo nije samo bitno u ratu i obrani hrvatskih nacionalnih interesa od agresora. Emocionalno hrvatstvo je bitno i u miru i ono se izražava na stotine načina kao ljubav prema svojoj domovini u predanom i požrtvovanom radu u razvoju Hrvatske i u usrećivanju hrvatskog naroda. Emocionalni Hrvat uživa u svakom uspjehu svoje hrvatske države i svoga hrvatskog naroda. On se oduševljava i sportskim uspjesima i uspjesima Hrvata, uspjesima i vrhunskim postignućima u znanosti, umjetnosti, gospodarstvu, u ponosu prema svakom uspjehu svojih sunarodnjaka. Emocionalni Hrvat se raduje i veseli i prilikom praznika i na drugi način izražava svoje veselje i hrvatstvo.
Suprotno tome, oni ljudi koji nisu emocionalni Hrvati, koji ne vole svoj narod i svoju domovinu, oni se ne vesele uspjesima svoje države i svoga naroda, uspjesima istaknutih pojedinaca nego se vesele ne uspjesima, čak i priželjkuju i rade na tome da Hrvatska i Hrvati ne budu uspješni. Većina Hrvata su emocionalni Hrvati jer oni ljube svoju domovinu, jer se vesele uspjehu svoje države i pripadnika svoga naroda, jer su spremni pridonositi svojim radom tim uspjesima. Međutim, u hrvatskom narodu kao da postoji povijesno prokletstvo. Postojali su u prošlosti mnogi Hrvati koji su svoje interese ostvarivali služeći tuđincima, koji su radili za Beč, Budimpeštu, Beograd, Moskvu, Berlin, Rim, Bruxelles, Washington i London.
To su oni Hrvati koji nemaju nikakvih emocija prema Hrvatskoj i hrvatskom narodu, oni ne vole hrvatski narod zato se i vesele neuspjehu hrvatskog naroda i svih njenih predstavnika. To je taj ropski mentalitet gdje se služi tuđincu na štetu interesa vlastitog naroda. I nakon što smo se obranili i ostvarili suverenu hrvatsku državu i danas jedan dio političkih i medijskih elita i udruga građana, kulturnih institucija i niz intelektualaca ustvari optužuju Hrvatsku kao sukrivca za strahote i zločine koji su se događali u raspadu Jugoslavije. Tu spadaju i svi oni koji prije svega rade u korist vlastitih interesa a na štetu hrvatskog naroda. Ne može se nikom priznati da je dobar Hrvat, ma koliko verbalno pričao o hrvatstvu i udarao se šakama u prsa govoreći ja sam najveći Hrvat, ako utajuje porez, ako eksploatira druge ljude, ako krade i vara i ako je usmjeren samo na ostvarivanje svojih interesa.
Ne može biti Hrvat ni onaj čovjek koji eksploatira druge Hrvate, koji pretvara u svoje roblje bez ikakvih prava. U nas postoje tzv. verbalni veliki Hrvati, kako sami sebe nazivaju, kako bi postigli što bolju poziciju u ostvarivanju vlastitih interesa. To su oni koji svoje egoistične interese žele skriti iza tzv. verbalnog velikog hrvatstva. Isto tako nemaju pravo nazivati se Hrvatima, a pogotovo ne velikim Hrvatima, oni koji krše zakone, koji su uveli korupcionaški sustav i koji nanose štetu svom hrvatskom narodu, svojim egoizmom i provođenjem bezzakonja.
Uvažavajući sve te specifičnosti ipak ću se opredijeliti da je bitna pretpostavka hrvatstva emocionalna povezanost i ljubav prema vlastitom narodu. Dakle, smatram da se Hrvat ne postaje ni po ocu ni po majci ni po precima ni po hrvatskim genima, čak da se ne postaje automatski ni prihvaćanjem hrvatske kulture, običaja, jezika, nacionalnih vrijednosti, niti se automatski postaje Hrvat samo životom u zajednici s pripadnicima hrvatskog naroda. Prihvaćam da povijesne, kulturne, socijalne i društvene okolnosti bitno formiraju savjest i svijet svakog čovjeka da utječu na njegov identitet i sustav vrijednosti, pa tako i na njegov nacionalni identitet. Međutim, tvrdim da sve te okolnosti automatski ne određuju nacionalni identitet pojedinog čovjeka.
Sve navedene karakteristike i okolnosti kumulativno utječu na postojanje ili nepostojanje nacionalnog identiteta na veći ili manji stupanj pripadnosti hrvatskom narodu. Međutim, bez postojanja emocionalne povezanosti sa svojim narodom i to bez dobrovoljne i svjesne odluke o pripadnosti hrvatskom narodu koja je i izraz emocionalne pripadnosti ne može se govoriti da je neki čovjek Hrvat.
U prošlosti i danas, a sigurno će tako biti i u budućnosti hrvatstvo je imalo različite sadržaje i izražavalo se i njegovalo na različite načine. Zato nije jednostavno odgovoriti na pitanje što to znači biti Hrvat? Koji je minimum karakteristika i ponašanja čovjeka da bi se moglo tvrditi da je Hrvat. Isto tako mora se uzeti u obzir da se sadržaj hrvatstva i bitna nacionalna pitanja jenjaju, da se hrvatstvo na različite načine izražava u različitim povijesnim razdobljima.
Mnogi hrvatski velikani u povijesti i postali su hrvatski velikani zbog svoje ljubavi prema hrvatstvu i zbog žrtvovanja vlastitih života u obrani identiteta i opstojnosti hrvatskog naroda. To njihovo žrtvovanje pretvorilo se u nacionalne mitove. Jedan od najvećih mitova je mit o Nikoli Šubić Zrinskom u Sigetu, koji je popularan i zbog opere "Zrinski" u kojoj se pjeva čuvena domoljubna pjesma "u boj, u boj, za narod svoj". Tim pokličem generacije i generacije hrvatskog naroda izražavaju emocionalna pripadnost hrvatskom narodu i spremnost da se za svoj narod, ako treba, žrtvuju i vlastiti životi. S tim povezan je i mit o domovini i domu kao izrazu najveće ljubavi prema hrvatstvu. Zato nije slučajno da se uz poklič "U boj, u boj za narod svoj" oživio poklič "Za dom i domovinu" ili poklič "Za dom spremni". Bilo je i zloupotreba hrvatstva, čime je nanešena velika šteta hrvatskom domoljublju. Veliku štetu načinile su ustaše koje su prihvatile totalitarni sustav i koji su bili spremni i silom i na ne demokratski način stvoriti hrvatsku državu.
Zato je potrebno razlikovati istinske domoljubne pokliče u koje spada i Za dom spremni i u boj, u boj za narod svoj i u Boj za domovinu i dom i druge varijacije. U domoljubne pozdrave ne spada pozdrav "Za poglavnika i dom spremni" odnosno upotreba bilo kojeg domoljubnog pozdrava ako je u kontekstu veličanja ustaša i NDH. Samim tim što je i režim u NDH, koji je bio i rasistički jer je imao rasne zakone, i zločinačke jer je imao logore, koristio domoljubne pozdrave ne daje pravo nikome da sotonizira te domoljubne pozdrave zato jer su ih jedno vrijeme u nekoj formi ali sa potpuno drugim sadržajem upotrebljavale i ustaše.
Tuđmanova Hrvatska nastala je u Domovinskom ratu u borbi za samostalnu višestranačku demokratsku državu u kojoj se osiguravaju na najvišem stupnju ljudska, vjerska i nacionalna prava i nema nikakve veze s Pavelićevim NDH. Dakle, upotreba nekih domoljubnih simbola koji su u potpuno drugom kontekstu i drugim ciljevima upotrebljavani u NDH nije nikakav dokaz na bazi kojeg bi trebalo stigmatizirati i diskvalificirati mlade HOS-ovce koji su dali svoje živote i naknadno ih proglasiti ustašama i fašistima. Jer prava istina je da su oni bili borci protiv četničkog i crvenog fašizma koji su u Vukovaru, Srebrenici i drugdje obnovili genocid iz 45- te godine i služili se istim zločinačkim metodama kao i 45- te godine. Dakle, i Lijepa naša je bila himna i za vrijeme NDH i to ne može biti razlog da se ona danas osporava, iako su neki dugo prolije rata osporavali. I hrvatski novac kuna bio ej novac za vrijeme NDH. I mnoge druge stvari i u NDH su bile formalno iste kao i danas. Postojalo je Hrvatsko narodno kazalište, i kažu da je imala izvrsne predstave. Bilo bi glupo tražiti da se mijenja ime Hrvatskog narodnog kazališta. I pored svih razlika, Tuđmanova Hrvatska i Pavelićeva NDH imale su jednu sličnost.
I jedna i druga država bile su izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda, generacija i generacija hrvatskog naroda za vlastitom državom. Mora se priznati ustaškom pokretu da je u određenim povijesnim okolnostima obnovio ideju borbe za samostalnu hrvatsku državu i da su to zasluge koje su ostale i na temelju kojih su u Domovinskom ratu mnogi pojedinci i skupine uzimali neke simbole iz tog vremena ne zato što su smatrali da treba vratiti fašizam nego zato što su ti simboli označavali želju i opredjeljenje hrvatskog naroda za vlastitim državom nasuprot komunistima koji su se borili za komunističku Jugoslaviju.
U tom kontekstu nema pomirbe i mira u hrvatskom narodu dok se ne utvrdi istina o više dimenzionalnosti Nezavisne Države Hrvatske i njenom značenju u povijesnoj borbi hrvatskog naroda za vlastitu državu. Tu kao jedan od najvećih velikana u povijesti hrvatskog naroda izranja svijetli lik blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Alojzije Stepinac je bio ne samo biskup nego i veliki domoljub, čovjek koji je volio hrvatski narod. U svom govoru hrvatskim intelektualcima kardinal Alojzije Stepinac je rekao: Vaša ljubav prema hrvatskom narodu ne može biti predmet trgovine nego je moralna dužnost. Stepinac je bio vrlo konkretan.
On je govorio da kršćanin Katolik ne samo da smije nego mora ljubiti narod iz kojega je nikao. To leži već u samoj čovjekovo naravi. Kršćanstvo pak ne ruši naravnog zakona nego ga usavršava i oplemenjuje. Evo još jedan citat Alojzija Stepinca: "Ako bih dakle rekao da Katolik smije ljubiti svoj narod onda bih premalo rekao jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena nego je i zapovjeđena. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god, dakle, ljubite više svoju braću i sestre nego li druge ljude, tako i svoj narod više nego li drugi a da pritom ni jednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može to zamjeriti? Zar će tko zamjeriti djetetu ako ljubi svoju majku nego li tuđu?" Strategija Alojzija Stepinca, između ostalog, temeljila se na postulatu da se ljubav prema hrvatskom narodu i ljubav prema Katoličkoj vjeri ne isključuje nego se tijesno popunjuju kao dvije sestre blizanke, koje imaju jednoga te istoga Oca na nebesima.
Apostol sveti Pavao pošao je u ljubavi prema svome narodu tako daleko da je zavapio: "Želio bih da sam budem odbačen od Krista za braću svoju, koja su mi rod po tijelu" (Rim, 9,3). Stepinac je cijeli svoj život dokazivao da je krivotvorina da Katolici ne smiju istinski ljubiti svoj hrvatski narod. Stepinac je tvrdio, pozivajući se na cijelu hrvatsku povijest, da je vjera katolička prvo i najveće dobro hrvatskog naroda.
Prof. dr. sc. Zdravko Tomac, Katolički tjednik
|