Optužbe Srbije nisu ništa drugačije, niti ništa blaže, niti manje opasne od stvaranja histerije devedesetih prije velikosrpskog zločinačkog pohoda na Hrvatsku

Ne postoje časne laži, ne postoje korisne laži, ne postoje prihvatljive laži, ne postoje domoljubne laži; laži su uvijek nečasne. Laži su uvijek negiranje istine. Laži su uvijek pokušaj obmane i prevare.

Laži ne koriste časni ljudi. Zbog toga je teško razumjeti, a još manje opravdati srpsku državnu politiku koja se već 30 godina sustavno koristi lažima i krivotvorinama kao svojim glavnim adutima u pokušaju prevare i nečasnog ostvarivanja velikosrpskih nacionalnih ciljeva.

'Otac' srpske nacije, veliki književnik Dobrica Čosić, vrlo nečastan i loš čovjek, ideolog velikosrpske agresije i stvaranja nečasnog plana da se lažima i krivotvorinama mogu ostvariti srpski nacionalni interesi, tvrdio je da je dozvoljeno u ostvarivanju nacionalnih interesa koristiti laž i prevaru. Tvrdio je čak da je sposobnost laganja vrlina i da su oni koji dobro lažu nacionalni heroji i da ih treba poštovati. Takva ideologija nije prihvaćena samo od znatnog dijela intelektualaca, akademika i političara, nego je na žalost postala i sastavni dio svijesti velikog dijela srpskog naroda.

Mi Hrvati, koji zajedno živimo sa Srbima u Hrvatskoj, BiH i u Srbiji, na svojim leđima smo iskusili pogubnost laži u srpskoj politici. Ne kažem da su svi Srbi lažljivci, da se svi Srbi ponose ako dobro lažu, da svi Srbi smatraju da je laž bitno i dozvoljeno sredstvo u ostvarivanju nacionalnih interesa, ali na žalost - to je karakteristika zadnjih 30 godina srpskih intelektualaca, medija i osobito srpskih političara.

Velikosrpska agresija devedesetih godina na Hrvatsku, BiH i Kosovo pomno je pripremana stvaranjem prave histerije o ugroženosti Srba od Hrvata, muslimana i Albanaca. Na stotinu načina izmišljane su laži o navodnoj ugroženosti Srba od Hrvata, muslimana i Albanaca. Glavnu ulogu u stvaranju histerije i poticanja mržnje imali su intelektualci i mediji - u stvari ubojice za pisaćim stolom - koji su stvarali atmosferu da Srbima prijeti novi genocid u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu, da se spremaju nova klanja, te da Srbi navodno nemaju drugog izlaza nego oružanom silom spašavati navodno ugrožene gole živote, da imaju pravo ubijati svoje protivnike i da to ubijane nije zločin nego junačko djelo.

Dakle, oružana velikosrpska agresija, s ciljem stvaranja 'velike Srbije', otimanja dijela Hrvatske, velikog dijela BiH i uništenja autonomije Kosova, bila je temeljena na laži i krivotvorinama i pokušala se prikazati kao nužna obrana od zločinačkih Hrvata, muslimana i Albanaca.

Hrvatski narod je lažima sustavno prikazivan kao genocidni narod koji kroz povijest sustavno čini genocide nad Srbima. Svaka ideja samostalne i suverene Hrvatske proglašavala se ustaškom idejom, a Tuđmanova Hrvatska od početka do danas lažima i krivotvorinama prikazivana je kao obnova NDH. Stalno se stvarala atmosfera da će nova Hrvatska država počiniti genocide nad Srbima.

U toj strategiji koristile su se metode kombinacija nacističko staljinističke propagande. Tvrdilo se da su srpske zemlje svi oni teritoriji u kojima postoji ijedan srpski grob. Tvrdilo se da Srbima nema spasa ako se ratom ne izbore da se odcijepe od 'genocidnih Hrvata' s tim da su hrvatske teritorije proglasili srpskim. U agresiji su iz trećine Hrvatske koju su okupirali - istjerali sve Hrvate, nisu napravili samo etničko čišćenje nego i pravi genocid nad Hrvatima koji je kulminirao u Vukovaru i masovnom grobnicom na Ovčari.

Cijelo to vrijeme agresije, politika državnog vrha Srbije i pravoslavne crkve, velikog dijela inteligencije i velikog dijela medija - nije se mijenjala. Srbi su doživjeli poraz u ratu. Hrvatska je oslobođena, Hrvatska je postala suverena država, članica UN-a i NATO-a. Međunarodni sud pravde presudio je da je uzrok zla velikosrpska agresija, da je Srbija agresor, a Hrvatska žrtva.

Haaški sud odbacio je monstruozne optužnice da je Hrvatska nastala na zločinu, da je Oluja bila navodni zločinački pothvat te skinuo bilo kakvu krivnju s optuženog državnog i vojnog vodstva Hrvatske. Međutim, sve te činjenice nisu utjecale na promjenu velikosrpske politike. Velikosrpska politika i dalje se koristi lažima i krivotvorinama. I dalje, kao i devedesetih godina, sustavno na isti način optužuje hrvatski narod, hrvatske branitelje i državu. U Srbiju su na vlast došli 'velikosrbi' i četnici. U Srbiji danas vlada ekipa koja je i osobno sudjelovala u agresiji na Hrvatsku.

Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, koji danas otvoreno izjavljuje da je Vukovar srpski grad i da tu Hrvati nemaju što tražiti, učestvovao je u blizini Vukovara kao vojnik u agresiji na Hrvatsku, a imenovan je za četničkog vojvodu. Tu titulu i danas nosi.

Predsjednik vlade Aleksandar Vučić, zajedno s Nikolićem, bio je pomoćnik Vojislava Šešelja u agresiji na Hrvatsku. Osobno je sudjelovao u agresiji i držao huškačke, četničke govore na okupiranom teritoriju Hrvatske. Poznat je njegov čuveni govor u Glini kada je zaprijetio da Glina više nikada neće biti hrvatski teritorij. Poznata je i njegova izjava da će za svakog ubijenog Srbina biti ubijeno sto muslimana. Taj i takav predsjednik srpske vlade, nakon svih zala u kojima je učestvovao u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i BiH, usudi se reći da Srbi nisu ništa nažao učinili Hrvatima. Negira Ovčaru, negira razaranje Vukovara, negira agresiju, negira izvršeno etničko čišćenje na okupiranim prostorima Hrvatske, negira politiku koja je pokušala spriječiti hrvatskom narodu pravo na slobodu.

I njegov ministar vanjskih poslova Ivica Dačić, zvan 'mali Slobo', koji je bio desna ruka Slobodana Miloševića - sada želi postati 'veliki Slobo'. Otvoreno pokušava rehabilitirati politiku Slobodana Miloševića, tvrdi da on nije kriv, da Srbija nije agresor. A da ne govorim o srpskom ministru Vulinu koji je u verbalnoj agresiji otišao najdalje. Optužio je hrvatske branitelje da se spremaju ponovno razbijati dječje srpske glave. Optužuje hrvatske branitelje da su klali, da su rezali uši, da su vadili oči, dakle izmišlja najstrašnije zločine kako bi poticao novu mržnju srpskog naroda prema hrvatskom narodu.

Svi zajedno tvrde da je današnja Hrvatska ustaška i fašistička. Ustvari, ponovno prijete hrvatskom narodu! Stvaraju sličnu atmosferu kao i devedesetih godina kada se svakodnevno čitaju monstruozne optužbe koje dolaze iz srbijanskog državnog vrha. Onda se, na žalost, mora konstatirati da se devedesete ponavljaju, da te optužbe nisu ništa drugačije, niti ništa blaže, niti manje opasne od stvaranja histerije devedesetih prije velikosrpskog zločinačkog pohoda na Hrvatsku.

Zašto sve ovo treba javno govoriti? Zato što u Hrvatskoj i dalje vlada gromoglasna, kukavička šutnja. Osim ministra vanjskih poslova Mire Kovača i Branimira Glavaša, kao da su svim političarima stavljeni flasteri na usta te da su izgubili moć govora. Nevjerojatno je da nakon strašnih optužbi koje svakodnevno izriče Aleksandar Vučić i njegova ekipa - da se već tri dana u Hrvatskoj na naslovnim stranicama smjenjuju informacije o tome dolazi li Aleksandar Vučić u Dubrovnik ili ne dolazi. Ispada da je najvažnija stvar hoće li on doći ili neće doći. Nema nijedne demokratske države u svijetu koja drži do sebe, a koja ne bi na takve laži oštro odgovorila istom mjerom. Samo u Hrvatskoj i dalje u velikom dijelu javnog mnijenja stvara se atmosfera kako treba smiriti situaciju, kako treba moliti srpsko vodstvo da odustane od optužbi, da prihvati istinu.

Na žalost, ponašanje srpskog vodstva pokazuje da im to nije 'ni na kraj pameti'. Hrvatska je prihvatila kompromisno rješenje da se otvori poglavlje 23 u pregovorima za ulazak Srbije u Europsku uniju. Kao uvjet toga ulaska ugrađeni su nekakvi minimalni zahtjevi Hrvatske kojima Srbija mora udovoljiti, između ostalog i da mora poštivati odluke Haaškog suda i međunarodnog prava, da mora osigurati ravnopravnost hrvatskoj manjini, da mora prestati na bazi iznuđenih priznanja u logorima progoniti hrvatske branitelje, da mora odustati od namjere da sudi kao agresor za navodno počinjene zločine na teritoriju Hrvatske od strane hrvatskih branitelja.

Međutim, Srbija radi upravo suprotno. Izaziva i prijeti. Zato je jedini izlaz da Hrvatska odgovori istom mjerom. Ako Srbija ne želi odustati od toga da se igra 'malog Haaga' i da kao agresor sudi braniteljima - onda Hrvatska mora uzvratiti. Neće se Vučić i društvo promijeniti, neće odustati od svoje nove agresije na Hrvatsku, neće odustati od hapšenja i progona hrvatskih branitelja sve dok Državno odvjetništvo ne podigne optužnice protiv srpskog državnog vrha koji je sudjelovao u zločinima u Hrvatskoj.

Treba podići optužnicu protiv Aleksandra Vučića i Tomislava Nikolića za osobno učešće u zločinačkoj politici u Hrvatskoj. Treba podići optužnicu protiv Ivice Dačića kao ideologa Miloševićeve zločinačke politike koju obnavlja. Treba jasno reći gospodinu Miloradu Pupovcu, koji se odlazi pokloniti Vučiću, da Hrvatska neće prihvatiti velikosrpsku strategiju kojom se agresor želi pretvoriti u žrtvu, a žrtva u agresiju.

Mislim da se podcjenjuje opasnost koja dolazi iz Srbije. Oni su rehabilitirali četništvo, oni četničke zločince pretvaraju u antifašiste, a hrvatske branitelje koji su se devedesetih borili protiv četničkog fašizma i zločina pretvaraju u zločince i navodne fašiste i ustaše.

Te silne optužbe protiv Hrvatske, za koju čak tvrde da je sramota u Europskoj uniji, ne bi bile tako opasne, niti bi Srbija mogla raditi sve to što radi, da se u Hrvatskoj nije dogodio jedan nevjerojatan presedan - da u Hrvatskoj cijelo vrijeme postoje jake političke snage koje optužuju Tuđmanovu Hrvatsku i HDZ na isti ili vrlo sličan način kako ih optužuju iz Srbije. Zašto to rade? To rade zbog toga da što su uvjereni da ako prihvate optužbe da je Tuđmanova Hrvatska nastavak NDH, da je i današnja Hrvatska ustašoizirana, da će onda sebe prikazati kao 'spasitelja demokracije', kao snagu koja će zaustaviti ustašizaciju i vratiti Hrvatsku na antifašističke demokratske pozicije.

Nalazimo se pred novim izborima. Predizborna kampanja je u punom tijeku. Nekim čudom, kao da je netko zabranio da se u Hrvatskoj u predizbornoj kampanji raspravlja o bitnim političkim pitanjima. Pokušava se cijela kampanja svesti na gospodarski program. Stranke se natječu tko će više obećati, a mediji nastoje prikazati da nema velikih razlika u programima dvije vodeće stranke, tako da ispada svejedno tko će pobijediti na izborima. To je vrlo opasna situacija jer ne može država biti samo gospodarska zajednica. Država je prije svega politička zajednica. Opasno je govoriti 'pustimo prošlost, bavimo se budućnošću' jer nema budućnosti koja se ne temelji na nekoj prošlosti. U tom smislu mislim da je ogromna pogreška HDZ-a što ne pokreće u predizbornoj kampanji i sučeljavanjima neka bitna politička pitanja, pa i svjetonazorska pitanja.

Potrebno je podsjetiti Hrvatice, Hrvate, sve građane Hrvatske na bitne razlike između SDP-a i HDZ-a. Potrebno je jasno reći da bi povratak SDP-a na vlast značio veliku opasnost za ostvarivanje hrvatskih nacionalnih interesa.

Evo zašto.

Zoran Milanović sa 'Lex Perković' osramotio je Hrvatsku i pokazao da ne želi da se sazna istina o udbaškim komunističkim zločinima. Ukidanjem pokroviteljstva nad komemoracijom na Bleiburgu i optužbom da su svi koji tamo idu ustaše - obnovio je stare ideološke podjele i nametnuo politiku 'mi ili oni'. Zaustavio je istraživanje komunističkih zločina. Spriječio je otvaranje arhiva i spoznaju istine. Pretvorio je Hrvatsku u 'slučajnu državu' i prihvatio je velikosrpsku laž i krivotvorinu da se radilo o građanskom ratu, a ne velikosrpskoj agresiji. Njegova vlada tražila je od Ustavnog suda da poništi zakon o ništetnosti optužbi i presuda vojnih sudova i drugih pravnih akata bivše SFRJ. Dakle, podržavao je pravo Srbije da sudi i progoni hrvatske branitelje za izmišljene zločine koje su oni 'priznali' pod torturom u srbijanskim logorima, a sada se želi prikazati kao čovjek koji će taj problem sa Srbijom, ako dođe na vlast, riješiti.

Bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, koja je druga na listi u prvoj izbornoj jedinici, odmah iza Zorana Milanovića, optužila je Hrvatsku da je agresor na BiH. Negirala je Domovinski rat i tvrdila da se radilo o prljavom ratu srpskog i hrvatskog nacionalizma radi komadanja Bosne i Hercegovine. Tvrdila je kao Vučić i ostali Srbi da je 'Oluja' zločinački pothvat. Osramotila je Hrvatsku u UN-u nakon što ju je nelegitimno i nelegalno predložio Zoran Milanović kao tehnički premijer. Zauzela je zadnje mjesto.

Na listu se vratio i Stjepan Mesić, haaški krivokletnik, čovjek koji danas na isti način optužuje Hrvatsku, kao i srpsko državno vodstvo, da je ustaška i fašistička. Mesić je otišao i dalje. On čak tvrdi da ako se ne vrate 'crveni' na vlast, da će se u Hrvatskoj ponovno stvarati ustaški logori. Ne smije se zaboraviti da je bivše državno vodstvo, koje se želi vratiti na vlast, i rukama i nogama osporavalo i omalovažavalo hrvatsku tužbu za učinjeni genocid Srbije u Hrvatskoj pred Međunarodnim sudom pravde.

Na vlast se žele vratiti oni koji su pomagali velikosrpskim krivotvorinama i lažnim optužbama, koji su na isti ili sličan način optuživali hrvatske domoljube kako bi zadržali vlast ili se vratili na vlast. Bivše vodstvo nije prežalilo Jugoslaviju, između ostalog nisu ni glasovali za samostalnu Hrvatsku u Saboru 25. lipnja 1991. godine jer Tuđman nije prihvatio njihov ultimatum da se unese amandman o mogućnosti ponovnog udruživanja u Jugoslaviju. Povratak takvog vodstva na vlast vratio bi Hrvatsku u prošlost. Zato je nužno da se do kraja ove kampanje u raspravu vrate i bitne političke teme da se predoči svakom građaninu vrlo jasno da nema govora o tome da je svejedno tko će doći na vlast - SDP ili HDZ.

Zbog svih tih razloga predlažem vodstvu HDZ-a da odmah formira jednu znanstveno-političku radnu grupu koja bi brzo i sveobuhvatno analizirala odnose sa Srbijom i napisala prijedlog hrvatskog memoranduma kao odgovor na sve srpske memorandume, laži i optužbe. Hrvatska mora imati snage izboriti se za istinu o Srbiji u Europskoj uniji. Naš interes je da Srbija uđe u EU, ali je još veći interes da uđe demokratska Srbija, a ne četnička. Zato mislim da će odnosi sa Srbijom biti ključno pitanje na kojem će se gubiti ili dobiti izbori.

Zdravko Tomac, dnevno.hr

www.hkz-kkv.ch