Laži ne koriste časni ljudi. Zbog toga je teško
razumjeti, a još manje opravdati srpsku državnu
politiku koja se već 30 godina sustavno koristi lažima
i krivotvorinama kao svojim glavnim adutima u pokušaju
prevare i nečasnog ostvarivanja velikosrpskih
nacionalnih ciljeva.
'Otac' srpske nacije, veliki književnik Dobrica
Čosić, vrlo nečastan i loš čovjek, ideolog
velikosrpske agresije i stvaranja nečasnog plana da se
lažima i krivotvorinama mogu ostvariti srpski
nacionalni interesi, tvrdio je da je dozvoljeno u
ostvarivanju nacionalnih interesa koristiti laž i
prevaru. Tvrdio je čak da je sposobnost laganja vrlina
i da su oni koji dobro lažu nacionalni heroji i da ih
treba poštovati. Takva ideologija nije prihvaćena samo
od znatnog dijela intelektualaca, akademika i
političara, nego je na žalost postala i sastavni dio
svijesti velikog dijela srpskog naroda.
Mi Hrvati, koji zajedno živimo sa Srbima u
Hrvatskoj, BiH i u Srbiji, na svojim leđima smo
iskusili pogubnost laži u srpskoj politici. Ne kažem
da su svi Srbi lažljivci, da se svi Srbi ponose ako
dobro lažu, da svi Srbi smatraju da je laž bitno i
dozvoljeno sredstvo u ostvarivanju nacionalnih
interesa, ali na žalost - to je karakteristika zadnjih
30 godina srpskih intelektualaca, medija i osobito
srpskih političara.
Velikosrpska agresija devedesetih godina na
Hrvatsku, BiH i Kosovo pomno je pripremana stvaranjem
prave histerije o ugroženosti Srba od Hrvata,
muslimana i Albanaca. Na stotinu načina izmišljane su
laži o navodnoj ugroženosti Srba od Hrvata, muslimana
i Albanaca. Glavnu ulogu u stvaranju histerije i
poticanja mržnje imali su intelektualci i mediji - u
stvari ubojice za pisaćim stolom - koji su stvarali
atmosferu da Srbima prijeti novi genocid u Hrvatskoj,
Bosni i Hercegovini i Kosovu, da se spremaju nova
klanja, te da Srbi navodno nemaju drugog izlaza nego
oružanom silom spašavati navodno ugrožene gole živote,
da imaju pravo ubijati svoje protivnike i da to
ubijane nije zločin nego junačko djelo.
Dakle, oružana velikosrpska agresija, s ciljem
stvaranja 'velike Srbije', otimanja dijela Hrvatske,
velikog dijela BiH i uništenja autonomije Kosova, bila
je temeljena na laži i krivotvorinama i pokušala se
prikazati kao nužna obrana od zločinačkih Hrvata,
muslimana i Albanaca.
Hrvatski narod je lažima sustavno prikazivan kao
genocidni narod koji kroz povijest sustavno čini
genocide nad Srbima. Svaka ideja samostalne i suverene
Hrvatske proglašavala se ustaškom idejom, a Tuđmanova
Hrvatska od početka do danas lažima i krivotvorinama
prikazivana je kao obnova NDH. Stalno se stvarala
atmosfera da će nova Hrvatska država počiniti genocide
nad Srbima.
U toj strategiji koristile su se metode
kombinacija nacističko staljinističke propagande.
Tvrdilo se da su srpske zemlje svi oni teritoriji u
kojima postoji ijedan srpski grob. Tvrdilo se da
Srbima nema spasa ako se ratom ne izbore da se
odcijepe od 'genocidnih Hrvata' s tim da su hrvatske
teritorije proglasili srpskim. U agresiji su iz
trećine Hrvatske koju su okupirali - istjerali sve
Hrvate, nisu napravili samo etničko čišćenje nego i
pravi genocid nad Hrvatima koji je kulminirao u
Vukovaru i masovnom grobnicom na Ovčari.
Cijelo to vrijeme agresije, politika državnog vrha
Srbije i pravoslavne crkve, velikog dijela
inteligencije i velikog dijela medija - nije se
mijenjala. Srbi su doživjeli poraz u ratu. Hrvatska je
oslobođena, Hrvatska je postala suverena država,
članica UN-a i NATO-a. Međunarodni sud pravde presudio
je da je uzrok zla velikosrpska agresija, da je Srbija
agresor, a Hrvatska žrtva.
Haaški sud odbacio je monstruozne optužnice da je
Hrvatska nastala na zločinu, da je Oluja bila navodni
zločinački pothvat te skinuo bilo kakvu krivnju s
optuženog državnog i vojnog vodstva Hrvatske. Međutim,
sve te činjenice nisu utjecale na promjenu
velikosrpske politike. Velikosrpska politika i dalje
se koristi lažima i krivotvorinama. I dalje, kao i
devedesetih godina, sustavno na isti način optužuje
hrvatski narod, hrvatske branitelje i državu. U Srbiju
su na vlast došli 'velikosrbi' i četnici. U Srbiji
danas vlada ekipa koja je i osobno sudjelovala u
agresiji na Hrvatsku.
Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, koji danas
otvoreno izjavljuje da je Vukovar srpski grad i da tu
Hrvati nemaju što tražiti, učestvovao je u blizini
Vukovara kao vojnik u agresiji na Hrvatsku, a imenovan
je za četničkog vojvodu. Tu titulu i danas nosi.
Predsjednik vlade Aleksandar Vučić, zajedno s
Nikolićem, bio je pomoćnik Vojislava Šešelja u
agresiji na Hrvatsku. Osobno je sudjelovao u agresiji
i držao huškačke, četničke govore na okupiranom
teritoriju Hrvatske. Poznat je njegov čuveni govor u
Glini kada je zaprijetio da Glina više nikada neće
biti hrvatski teritorij. Poznata je i njegova izjava
da će za svakog ubijenog Srbina biti ubijeno sto
muslimana. Taj i takav predsjednik srpske vlade, nakon
svih zala u kojima je učestvovao u velikosrpskoj
agresiji na Hrvatsku i BiH, usudi se reći da Srbi nisu
ništa nažao učinili Hrvatima. Negira Ovčaru, negira
razaranje Vukovara, negira agresiju, negira izvršeno
etničko čišćenje na okupiranim prostorima Hrvatske,
negira politiku koja je pokušala spriječiti hrvatskom
narodu pravo na slobodu.
I njegov ministar vanjskih poslova Ivica Dačić,
zvan 'mali Slobo', koji je bio desna ruka Slobodana
Miloševića - sada želi postati 'veliki Slobo'.
Otvoreno pokušava rehabilitirati politiku Slobodana
Miloševića, tvrdi da on nije kriv, da Srbija nije
agresor. A da ne govorim o srpskom ministru Vulinu
koji je u verbalnoj agresiji otišao najdalje. Optužio
je hrvatske branitelje da se spremaju ponovno
razbijati dječje srpske glave. Optužuje hrvatske
branitelje da su klali, da su rezali uši, da su vadili
oči, dakle izmišlja najstrašnije zločine kako bi
poticao novu mržnju srpskog naroda prema hrvatskom
narodu.
Svi zajedno tvrde da je današnja Hrvatska ustaška
i fašistička. Ustvari, ponovno prijete hrvatskom
narodu! Stvaraju sličnu atmosferu kao i devedesetih
godina kada se svakodnevno čitaju monstruozne optužbe
koje dolaze iz srbijanskog državnog vrha. Onda se, na
žalost, mora konstatirati da se devedesete ponavljaju,
da te optužbe nisu ništa drugačije, niti ništa blaže,
niti manje opasne od stvaranja histerije devedesetih
prije velikosrpskog zločinačkog pohoda na Hrvatsku.
Zašto sve ovo treba javno govoriti? Zato što u
Hrvatskoj i dalje vlada gromoglasna, kukavička šutnja.
Osim ministra vanjskih poslova Mire Kovača i Branimira
Glavaša, kao da su svim političarima stavljeni
flasteri na usta te da su izgubili moć govora.
Nevjerojatno je da nakon strašnih optužbi koje
svakodnevno izriče Aleksandar Vučić i njegova ekipa -
da se već tri dana u Hrvatskoj na naslovnim stranicama
smjenjuju informacije o tome dolazi li Aleksandar
Vučić u Dubrovnik ili ne dolazi. Ispada da je
najvažnija stvar hoće li on doći ili neće doći. Nema
nijedne demokratske države u svijetu koja drži do
sebe, a koja ne bi na takve laži oštro odgovorila
istom mjerom. Samo u Hrvatskoj i dalje u velikom
dijelu javnog mnijenja stvara se atmosfera kako treba
smiriti situaciju, kako treba moliti srpsko vodstvo da
odustane od optužbi, da prihvati istinu.
Na žalost, ponašanje srpskog vodstva pokazuje da
im to nije 'ni na kraj pameti'. Hrvatska je prihvatila
kompromisno rješenje da se otvori poglavlje 23 u
pregovorima za ulazak Srbije u Europsku uniju. Kao
uvjet toga ulaska ugrađeni su nekakvi minimalni
zahtjevi Hrvatske kojima Srbija mora udovoljiti,
između ostalog i da mora poštivati odluke Haaškog suda
i međunarodnog prava, da mora osigurati ravnopravnost
hrvatskoj manjini, da mora prestati na bazi iznuđenih
priznanja u logorima progoniti hrvatske branitelje, da
mora odustati od namjere da sudi kao agresor za
navodno počinjene zločine na teritoriju Hrvatske od
strane hrvatskih branitelja.
Međutim, Srbija radi upravo suprotno. Izaziva i
prijeti. Zato je jedini izlaz da Hrvatska odgovori
istom mjerom. Ako Srbija ne želi odustati od toga da
se igra 'malog Haaga' i da kao agresor sudi
braniteljima - onda Hrvatska mora uzvratiti. Neće se
Vučić i društvo promijeniti, neće odustati od svoje
nove agresije na Hrvatsku, neće odustati od hapšenja i
progona hrvatskih branitelja sve dok Državno
odvjetništvo ne podigne optužnice protiv srpskog
državnog vrha koji je sudjelovao u zločinima u
Hrvatskoj.
Treba podići optužnicu protiv Aleksandra Vučića i
Tomislava Nikolića za osobno učešće u zločinačkoj
politici u Hrvatskoj. Treba podići optužnicu protiv
Ivice Dačića kao ideologa Miloševićeve zločinačke
politike koju obnavlja. Treba jasno reći gospodinu
Miloradu Pupovcu, koji se odlazi pokloniti Vučiću, da
Hrvatska neće prihvatiti velikosrpsku strategiju kojom
se agresor želi pretvoriti u žrtvu, a žrtva u
agresiju.
Mislim da se podcjenjuje opasnost koja dolazi iz
Srbije. Oni su rehabilitirali četništvo, oni četničke
zločince pretvaraju u antifašiste, a hrvatske
branitelje koji su se devedesetih borili protiv
četničkog fašizma i zločina pretvaraju u zločince i
navodne fašiste i ustaše.
Te silne optužbe protiv Hrvatske, za koju čak
tvrde da je sramota u Europskoj uniji, ne bi bile tako
opasne, niti bi Srbija mogla raditi sve to što radi,
da se u Hrvatskoj nije dogodio jedan nevjerojatan
presedan - da u Hrvatskoj cijelo vrijeme postoje jake
političke snage koje optužuju Tuđmanovu Hrvatsku i HDZ
na isti ili vrlo sličan način kako ih optužuju iz
Srbije. Zašto to rade? To rade zbog toga da što su
uvjereni da ako prihvate optužbe da je Tuđmanova
Hrvatska nastavak NDH, da je i današnja Hrvatska
ustašoizirana, da će onda sebe prikazati kao
'spasitelja demokracije', kao snagu koja će zaustaviti
ustašizaciju i vratiti Hrvatsku na antifašističke
demokratske pozicije.
Nalazimo se pred novim izborima. Predizborna
kampanja je u punom tijeku. Nekim čudom, kao da je
netko zabranio da se u Hrvatskoj u predizbornoj
kampanji raspravlja o bitnim političkim pitanjima.
Pokušava se cijela kampanja svesti na gospodarski
program. Stranke se natječu tko će više obećati, a
mediji nastoje prikazati da nema velikih razlika u
programima dvije vodeće stranke, tako da ispada
svejedno tko će pobijediti na izborima. To je vrlo
opasna situacija jer ne može država biti samo
gospodarska zajednica. Država je prije svega politička
zajednica. Opasno je govoriti 'pustimo prošlost,
bavimo se budućnošću' jer nema budućnosti koja se ne
temelji na nekoj prošlosti. U tom smislu mislim da je
ogromna pogreška HDZ-a što ne pokreće u predizbornoj
kampanji i sučeljavanjima neka bitna politička
pitanja, pa i svjetonazorska pitanja.
Potrebno je podsjetiti Hrvatice, Hrvate, sve
građane Hrvatske na bitne razlike između SDP-a i
HDZ-a. Potrebno je jasno reći da bi povratak SDP-a na
vlast značio veliku opasnost za ostvarivanje hrvatskih
nacionalnih interesa.
Evo zašto.
Zoran Milanović sa 'Lex Perković' osramotio je
Hrvatsku i pokazao da ne želi da se sazna istina o
udbaškim komunističkim zločinima. Ukidanjem
pokroviteljstva nad komemoracijom na Bleiburgu i
optužbom da su svi koji tamo idu ustaše - obnovio je
stare ideološke podjele i nametnuo politiku 'mi ili
oni'. Zaustavio je istraživanje komunističkih zločina.
Spriječio je otvaranje arhiva i spoznaju istine.
Pretvorio je Hrvatsku u 'slučajnu državu' i prihvatio
je velikosrpsku laž i krivotvorinu da se radilo o
građanskom ratu, a ne velikosrpskoj agresiji. Njegova
vlada tražila je od Ustavnog suda da poništi zakon o
ništetnosti optužbi i presuda vojnih sudova i drugih
pravnih akata bivše SFRJ. Dakle, podržavao je pravo
Srbije da sudi i progoni hrvatske branitelje za
izmišljene zločine koje su oni 'priznali' pod torturom
u srbijanskim logorima, a sada se želi prikazati kao
čovjek koji će taj problem sa Srbijom, ako dođe na
vlast, riješiti.
Bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić,
koja je druga na listi u prvoj izbornoj jedinici,
odmah iza Zorana Milanovića, optužila je Hrvatsku da
je agresor na BiH. Negirala je Domovinski rat i
tvrdila da se radilo o prljavom ratu srpskog i
hrvatskog nacionalizma radi komadanja Bosne i
Hercegovine. Tvrdila je kao Vučić i ostali Srbi da je
'Oluja' zločinački pothvat. Osramotila je Hrvatsku u
UN-u nakon što ju je nelegitimno i nelegalno predložio
Zoran Milanović kao tehnički premijer. Zauzela je
zadnje mjesto.
Na listu se vratio i Stjepan Mesić, haaški
krivokletnik, čovjek koji danas na isti način optužuje
Hrvatsku, kao i srpsko državno vodstvo, da je ustaška
i fašistička. Mesić je otišao i dalje. On čak tvrdi da
ako se ne vrate 'crveni' na vlast, da će se u
Hrvatskoj ponovno stvarati ustaški logori. Ne smije se
zaboraviti da je bivše državno vodstvo, koje se želi
vratiti na vlast, i rukama i nogama osporavalo i
omalovažavalo hrvatsku tužbu za učinjeni genocid
Srbije u Hrvatskoj pred Međunarodnim sudom pravde.
Na vlast se žele vratiti oni koji su pomagali
velikosrpskim krivotvorinama i lažnim optužbama, koji
su na isti ili sličan način optuživali hrvatske
domoljube kako bi zadržali vlast ili se vratili na
vlast. Bivše vodstvo nije prežalilo Jugoslaviju,
između ostalog nisu ni glasovali za samostalnu
Hrvatsku u Saboru 25. lipnja 1991. godine jer Tuđman
nije prihvatio njihov ultimatum da se unese amandman o
mogućnosti ponovnog udruživanja u Jugoslaviju.
Povratak takvog vodstva na vlast vratio bi Hrvatsku u
prošlost. Zato je nužno da se do kraja ove kampanje u
raspravu vrate i bitne političke teme da se predoči
svakom građaninu vrlo jasno da nema govora o tome da
je svejedno tko će doći na vlast - SDP ili HDZ.
Zbog svih tih razloga predlažem vodstvu HDZ-a da
odmah formira jednu znanstveno-političku radnu grupu
koja bi brzo i sveobuhvatno analizirala odnose sa
Srbijom i napisala prijedlog hrvatskog memoranduma kao
odgovor na sve srpske memorandume, laži i optužbe.
Hrvatska mora imati snage izboriti se za istinu o
Srbiji u Europskoj uniji. Naš interes je da Srbija uđe
u EU, ali je još veći interes da uđe demokratska
Srbija, a ne četnička. Zato mislim da će odnosi sa
Srbijom biti ključno pitanje na kojem će se gubiti ili
dobiti izbori.
Zdravko Tomac, dnevno.hr
|