Dakle, ključno je pitanje postoji li stvarna opasnost od
crvene Hrvatske ili je to politička izmišljotina i
podvala HDZ-a u borbi za vlast? Da li je u pravu Zoran
Milanović kada grubo optužuje Jadranku Kosor da laže i
da je laž način njezinog političkog djelovanja ili je u
pravu Jadranka Kosor koja argumentirano iznosi zbiljsku
opasnost od crvene Hrvatske te tvrdi da Zoran Milanović
laže a ne ona.
Mediji su se različito opredijelili.
Jedni tvrde da Jadranka Kosor i HDZ govore istinu a
drugi da Milanović i Kukuriku koalicija govore istinu.
Dakle, svaka strana u borbi za vlast nastoji dokazati
da ona govori istinu a da druga laže, svaka strana
drugu optužuje "da dobro zlim naziva a zlo dobrim, da
od tame pravi svjetlost a od svjetlosti tamu, da gorko
slatkim čini a slatko gorkim".
U takvoj situaciji građani se teško snalaze, teško
mogu ocijeniti što je istina a što je laž, tko laže a
tko podmeće, a tko govori istinu i bori se za istinu.
Spor između Jadranke Kosor i vladajućeg HDZ-a i
Kukuriku oporbe i predsjednika Josipovića na mnogim
bitnim pitanjima eskalira što dovodi do opasnosti
blokiranja djelovanja državnog sustava, odnosno da se
politička borba pretvori u netrpeljivost neprimjerenu
demokratskim društvima.
Postavlja se načelno pitanje, treba li u političkoj
kampanji govoriti istinu ili treba govoriti ono što
građani žele čuti. Očito je da su političke promidžbe
velika manipulacija i da se najmanje pažnje obraća
istini, da čak se svjesno laže kako bi se došlo na
vlast ili sačuvala vlast. Također se ne smatra da je
grijeh lagati, podmetati odnosno ne birati sredstava u
borbi za vlast. Oni koji to najbolje rade postaju
uvaženi stručnjaci, dobro plaćeni i traženi.
Davno su već prošla vremena u kojoj je Jan Hus,
češki rodoljub, koji se javno spalio u borbi za istinu
rekao čuvenu rečenicu: " Traži istinu, čuj istinu, uči
se istini, ljubi istinu, govori istinu, drži se
istine, brani istinu do smrti." Danas živimo u svijetu
u kojoj se istina relativizira, u kojem se laže, u
kojem postoje stručnjaci za pretvaranje laži u istinu,
a istine u laž. U najmanju ruku svatko ima svoju
istinu.
Međutim, usprkos tome ne smije se
odustati od borbe za istinu, moraju se pokušati
utvrditi činjenice. To je uloga medija i
intelektualaca koji se ne smiju svrstavati na bilo
koju stranu u borbi za istinu. Dakle, usprkos toga što
svatko ima svoju istinu moguće je argumentima utvrditi
da li postoji opasnost, da li je ona zbiljska da u
slučaju pobjede Kukuriku koalicije na izborima na sve
najvažnije dužnosti u hrvatskoj državi dođu "crveni" i
ateisti (agnostici). Nema nikakve dvojbe da ako
pobjedi Kukuriku koalicija da će se u hrvatskoj
državnoj politici uspostaviti potpuna sloga u
crvenjenju Hrvatske odnosno da će i predsjednik
Republike i predsjednik Vlade i potpredsjednici Vlade
i Sabora i ministar vanjskih poslova i drugi bitni
dužnosnici pripadati jednoj političkoj opciji uvjetno
nazvanoj crvena odnosno da će biti pripadnici jednog
svjetonazora uvjetno nazvanog ateistički-agnostičkim.
To su činjenice koje se ne mogu
osporiti. To se može različito vrednovati. Neki to
vrednuju kao poželjnu situaciju, kao veliki uspjeh a
drugi ukazuju da je to velika opasnost jer će se
politički pluralizam svesti na apsolutnu vladavinu
jedne političke opcije. Moje mišljenje je da to ne bi
bilo dobro za Hrvatsku, da je za Hrvatsku i njenu
demokraciju i budućnost bolje da ni jedna politička
opcija nema apsolutnu vlast, da je bolja kohabitacija
jer to onemogućava zlouporabu vlasti kroz javnu
političku borbu.
Mislim da
nije slučajno da narodna mudrost kaže da nikada nije
dobro stavljati sva jaja u jednu košaru. Pozivajući se
na tu narodnu mudrost može se reći da postoji
intuicija kod naroda te da ne želi na izborima jednoj
političkoj opciji dati ukupnu vlast, bilo lijevoj ili
desnoj. Narod voli crvene ruže, ali ne voli situaciju
u kojoj bi sve cvijeće bile samo ruže i to još samo
crvene ruže. Ovo ne govorim napamet jer na izborima
2000. godine upravo se to dogodilo. Na parlamentarnim
izborima koalicija SDP-a i HSLS-a osvojila je
natpolovičnu pobjedu u parlamentu i sastavila Vladu s
velikom većinskom podrškom. Na izborima za
predsjednika države neposredno nakon te uvjerljive
pobjede kandidat koalicije SDP-a i HSLS Dražen Budiša
je izgubio prije svega zbog toga što narod nije želio
dati političkoj opciji koja ima većinu u Saboru i
Vladi i predsjedničku vlast.
Može se reći da je predsjednik Josipović formalno
nije više član SDP-a, da je on predsjednik svih
građana i da stalno izjavljuje da se neće angažirati
na izborima. Međutim, činjenice govore da je
predsjednik Josipović vrlo sustavno radi u korist
Kukuriku koalicije i da nisu neutemeljene optužbe iz
HDZ-a koje tvrde da on djeluje objektivno kao vođa
crvene oporbe, da ne vodi neutralnu politiku, čak da
krši Ustav jer po Ustavu predsjednik ne smije
sudjelovati u ideološkim i političkim borbama nego
mora djelovati nepristrano kao predsjednik svih
građana bez obzira na razlike u političkom, vjerskom
ili bilo kojem drugom opredjeljenju građana.
Predsjednik Josipović vodi dvostruku politiku, nizom
manifestacija i medijskih nastupa nastoji se
predstaviti kao predsjednik svih građana koji ne
podržava niti jednu političku opciju. Međutim,
usporedno predsjednik Josipović od predizborne
kampanje do danas dosljedno i vrlo sustavno i lukavo
djeluje podržavajući političku platformu Kukuriku
koalicije i osporavajući i napadajući Vladinu politiku
odnosno HDZ-a i njegove koalicije. Predsjednik
Josipović je u svom kabinetu uspostavio niz
institucija i savjeta kao paralelnih centara Vladi i
njenim tijelima sustavno se baveći pitanjima koji su u
nadležnosti Vlade a ne predsjednika Republike.
Spor između Josipovića i Kukuriku koalicije s
jedne strane i Vlade odnosno HDZ s druge strane
eskalirao je oko imenovanja većeg broja veleposlanika.
Josipović već dva mjeseca drži u ladici prijedlog
novih veleposlanika nastojeći onemogućiti njihov izbor
do novih parlamentarnih izbora kako bi omogućio
vjerujući u pobjedu SDP-a da na ta važna mjesta dođu
ljudi SDP-a. Josipović je to htio provesti potiho bez
medijske buke ali ga je Zoran Milanović svojom javnom
izjavom da treba novoj Vladi nakon izbora omogućiti
izbor novih veleposlanika doveo u neugodnu situaciju
odnosno otkrio tajni plan. Izjavom Milanovića a
intervjuom Slavka Linića SDP-ovci su sami sebe
optužili odnosno razotkrili su svoju namjeru da
smjeraju ponovno učiniti političku čistku koju su
učinili 2000. godine kada su došli na vlast. Da
podsjetim, tada je u jednom danu smijenjeno 35
veleposlanika među kojima i velikani hrvatske
diplomacije akademik Davorin Rudolf i prof. Ivica
Maštruko i mnogi drugi.
Na njihovo mjesto poslani su politički podobni
veleposlanici, borbeni ideološki novinari i neiskusni
profesori. Također je izvršena isto takva čistka u
medijima posebno na Hrvatskoj televiziji i Hrvatskom
radiju, u Vjesniku, Slobodnoj Dalmaciji. Istina je da
je napravljena politička čistka u nadzornom odborima,
vijećima i drugim državnim tijelima. Istina je da je
Slavko Linić, jedan od čelnika SDP-a, zaprijetio da će
biti smijenjeno 80 posto ljudi u državnoj upravi.
Istina je da je Slavko Linić nedvojbeno prijetio
državnom odvjetniku da će biti smijenjen ako SDP ne
bude zadovoljan s njegovim radom rekavši: "Da će
vidjeti kako će državni odvjetnik Mladen Bajić
završiti procese koje je počeo i kakve će biti sudske
presude u tim procesima". Istina je da je s pravom
Jadranka Kosor to okarakterizirala "kao izravnu
prijetnju pravosudnom sustavu, glavnom državnom
odvjetniku, DORH-u i sucima".
Istina je da postoje bitne razlike u državnoj
politici između Vlade Republike Hrvatske na čelu s
Jadrankom Kosor i predsjednika Josipovića i oporbe,
koji pušu u isti rog. Evo nekoliko primjera: ministar
unutrašnjih poslova Tomislav Karamarko kao član Vlade
pokrenuo je i verbalno i istragama istraživanje i
kažnjavanje komunističkih zločina. Istina je da je
predsjednik Josipović to pokušava zaustaviti uz pomoć
oporbe i uz pomoć svog dvojnika bivšeg predsjednika
Mesića.
Predsjednik Mesić javno brani komunističke zločine
kao opravdane i nužne. Predsjednik Josipović veliča
kapu partizanku kao simbol demokracije i časti upravo
u Srbu, gdje je obnovljen spomenik onima koji su
razarali hrvatska sela i ubijali ljude noseći tu kapu
a provodeći četničku politiku. Predsjednik Josipović
radio je u Tužiteljstvu Haaškoga suda kada su pisane
teške optužnice protiv Hrvatske i Hrvata iz Bosne i
Hercegovine. Doprinio je rezoluciji Sabora kojim je
Domovinski rat izručen na milost i nemilost Haaškom
sudu, prihvatio je strategiju srbijanskog predsjednika
Borisa Tadića da nema žrtve i agresora, o podijeli
krivnje i izjednačavanju zločina. Doveo je Tadića u
Vukovar i Paulin Dvor, izjednačivši krivnju za Ovčaru
i razaranje Vukovara s pojedinačnim zločinima Hrvata.
Pokušao je dovesti Tadića u Dubrovnik sa sramnim
obrazloženjem kako je "Dubrovnik proživio teške dane
zbog nespretnog spleta okolnosti", dakle negirajući
velikosrpske i crnogorske zločine i njihovu krivnju za
razaranje dubrovačkog kraja.
Kada je Jadranka Kosor na proslavi Oluje zahvalila
i Gotovini i Markaču, koji su nepravomoćno osuđeni,
dakle i formalno su još nevini, onda je hrvatska
vojska ustala i zapljeskala, samo je vrhovni
zapovjednik ostao sjediti. Trebalo mu je dvadesetak
sekundi da se nevoljko ipak ustane ali nije
zapljeskao. To je bila demonstracija koja govori o
biti njegove politike. Kada je njegov prijatelj Tadić
napao ne samo Jadranku Kosor nego ponovno i Oluju i
Domovinski rat predsjednik Josipović nije izgovorio ni
riječ, ne samo u obranu Jadranke Kosor nego ni u
obranu Domovinskoga rata i Oluje. Predsjednik
Josipović stalno vrši pritisak da se odustane od tužbe
za genocid protiv Srbije što je izvan njegove
nadležnosti.
Predsjednik Josipović lažno je optužio hrvatsko
državno i vojno vodstvo iz 90-ih godina za sve zlo što
se dogodilo u Bosni i Hercegovini. To je bilo toliko
neargumentirano da je čak i Sulejman Tihić, vođa SDA,
demantirao rekavši i u Sarajevu i u Zagrebu (kada je
bio gost Josipovića) da bi bilo u BiH puno gore bez
pomoći Hrvatske.
Iz svih ovih činjenica vidljivo je da su Jadranka
Kosor i HDZ u pravu kao i mnogi drugi kada ukazuju na
opasne tendencije i podjele u hrvatskoj državnoj
politici i na još veće opasnosti obnove crvene
Hrvatske kako bi se ta Mesićeva i Josipovićeva
politika nakon izbora složno i jedinstveno provodila i
iz Banskih dvora i Sabora a ne samo s Pantovčaka i
Iblerovog trga.
Svatko ima pravo javno iznositi svoju istinu. I u
nas treba ostvariti načelo: Ne slažem se s tobom
potpuno, odnosno ni u čemu ali upravo zato branim
pravo da slobodno govoriš. Bez obzira na medijske
manipulacije i nemogućnost da se ravnopravno sudjeluje
u medijima, u polemici o bitnim pitanjima sadašnjosti
i budućnosti Hrvatske ipak sam uvjeren da će hrvatski
ljudi ipak prepoznati što je istina a što je laž i da
nikada ne će prihvatiti laž kao istinu a istinu kao
laž bez obzira na moćna sredstva manipuliranja, koja
sustavno nastoje onesposobiti ljude da razlikuju
istinu od laži.
Piše Zdravko Tomac
Portal "Velečasni Zlatko Sudac" |