U suvremenom globalističkom svijetu punom snagom djeluje divovski antinacionalni buldožer s ciljem poništavanja nacionalnog identiteta, rušenja nacionalnih država, obezvrjeđivanja nacionalne kulture, vjere, tradicije. Na djelu je proces brisanja povijesti, kulture, pamćenja, vjere, obitelji, tradicije, koji se iz dana u dan sve više ubrzava.

Taj proces ne ugrožava samo nacionalni identitet hrvatskog naroda nego i brojno velike nacije, ali je ugroženost hrvatskog naroda zbog posebnosti geopolitičke pozicije mnogo veća nego u drugim europskim državama, posebno u Bosni i Hercegovini. U BiH se već dugo vrlo sustavno oduzima pravo hrvatskom narodu na identitet, nacionalnost, ravnopravnost i konstitutivnost.

Međutim, mnoge činjenice govore da su i procesi osporavanja nacionalnog u Hrvatskoj također vrlo opasni te da se u Hrvatskoj također sustavno obezvređuje i hrvatstvo i katoličanstvo. Svako isticanje domoljublja, obrana tradicije, kulture, katoličkog morala i tradicionalnih obiteljskih vrijednosti napadaju se kao konzervativizam i nazadnjaštvo.

Pred ralicom antinacionalnog buldožera

Ti procesi će se nastaviti još intenzivnije ulaskom Hrvatske u Europsku uniju koja smjera prema nadnacionalnoj državi i poništenju nacionalne suverenosti članica i naroda, ne samo malih nego i velikih. Neki njemački znanstvenici izazvali su pravu paniku u Njemačkoj jer su napisali da za 50 godina neće više biti njemačkog naroda i njemačke države.
Paralelno se sa sve uspješnijim djelovanjem antinacionalnog buldožera događaju i potpuno suprotni procesi. Kod mnogih ljudi u različitim nacijama nacionalno postaje sve važnije. Ljudi se vraćaju tradiciji, kršćanskom moralu i ne prihvaćaju liberalistički ateizam i globalizam koji žele poništiti značenje nacije i vjere.
U takvim proturječnim procesima sve je jasnije da neće doći do nestanka nacionalne države i da neće nestati ne samo velike nacije nego i male, da će potreba čovjeka za nacionalnim i vjerskim identitetom bivati sve većom. Zato treba očekivati da će doći do prevrednovanja uloge nacionalne države. Njezina uloga u gospodarstvu, pa i u zakonodavstvu i na drugim područjima slabit će, ali će jačati njezine funkcije, obveze u obrani i razvijanju nacionalnog identiteta, nacionalnih vrijednosti i nacionalne kulture.

Izbor je naš

U takvim globalnim proturječnim kretanjima hrvatski narod podijeljen na Hrvate u Hrvatskoj, Hrvate u Bosni i Hercegovini i Hrvate u dijaspori živi svoje sudbinske dane kada će uskoro na parlamentarnim izborima odlučiti kakvo će vodstvo izabrati, kojim će putem krenuti u budućnost. Hoće li izabrati političke opcije koje vide budućnost Hrvatske u obrani hrvatskih nacionalnih interesa, u obrani tradicije, kulture, jezika i svega onoga što hrvatski narod čini hrvatskim narodom? Ili će izabrati političku opciju za koju ni hrvatstvo ni katoličanstvo nisu važni nego su prežvakane teme, kako kažu iz prošlosti, koje nam samo zamućuju pogled u budućnost. Dakle, bitno je pitanje hoće li na sljedećim izborima hrvatski narod izabrati domoljube, dokazane i provjerene s čvrstim hrvatskim nacionalnim identitetom, ljude koji su emocionalni Hrvati, kojima su domoljublje i ljubav prema vlastitom narodu važniji od svega drugoga, koji su se spremni i osobno žrtvovati u ostvarivanju interesa vlastitog naroda.

Ili će izabrati ljude kojima je nacionalno nevažno, koji su zagovaratelji brisanja i napuštanja nacionalne države, koji smatraju da je nacionalno stvar prošlosti i da Hrvatsku treba izgrađivati kao i Bosnu i Hercegovinu na koncepciji građanina ateiste koji nije "opterećen" ni nacionalnim ni vjerskim, koji postaje građanin Europe i građanin svijeta, koji smatra da nacionalne i vjerske razlike samo kompliciraju život i onemogućavaju brzi razvoj?

Njih trojica prema nacionalnom identitetu

S obzirom da su narodne vođe i u dobru i u zlu uzor građanima koji ih imitiraju i slijede, koji im nastoje biti slični, izrazito je važno ne samo kakvu politiku vode narodne vođe nego i kakav je njihov osobni stav, osobni primjer, jesu li domoljubi, jesu li emocionalni Hrvati, je li im nacionalno i vjersko opredjeljenje bitno ili su anacionalni i ateisti ili agnostici kojima ni hrvatstvo ni katoličanstvo nije važno. Pokušat ću u skladu s ovim načelnim stavovima ukratko analizirati kakav je odnos tri hrvatska predsjednika prema nacionalnom identitetu hrvatskog naroda i prema katoličkoj vjeri kao bitnom povijesnom čimbeniku izgradnje nacionalnog identiteta hrvatskog naroda.
Jesu li hrvatski predsjednici Franjo Tuđman, Stjepan Mesić i Ivo Josipović emocionalni Hrvati ili su samo formalni Hrvati? Koliko im je bitan hrvatski identitet i koliko su spremni braniti nacionalne interese hrvatskog naroda i staviti ih u sam vrh ne samo svoje politike nego i osobnog života.

Hrvat, po opredjeljenju Zagorac, a u duši Hercegovac

Nema nikakve dvojbe da je i u osobnom životu i u njihovim politikama postoje ogromne razlike između tri hrvatska predsjednika u odnosu na hrvatstvo i katoličanstvo.

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio je izgrađena osobnost. Imao je izgrađen hrvatski nacionalni identitet, bio je državotvorni Hrvat ili kako to neki kažu integralni Hrvat koji je jednako volio sve Hrvate, i Dalmatince i Slavonce i Međimurce i Zagorce i druge. Iako je bio po užem opredjeljenju Zagorac, po emocionalnom opredjeljenju više je bio Hercegovac nego Zagorac jer je njegovo hrvatstvo bilo izrazito emocionalno i tvrdo, što karakterizira hercegovačko hrvatstvo. Franjo Tuđman je volio svoj narod, cijeli svoj život posvetio je stvaranju hrvatske države i obrani identiteta hrvatskog naroda te obrani hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini kao ravnopravnog naroda sa Srbima i Bošnjacima. Tuđman je bio u pravom smislu riječi emocionalni Hrvat. On je i kao znanstvenik i kao čovjek svojim životom potvrdio da se Hrvat ne postaje ni po krvi ni po ocu ni po majci ni po precima ni hrvatskim genima; čak se ne postaje ni automatski prihvaćanjem hrvatske kulture, običaja, jezika, nacionalnih vrijednosti niti se postaje Hrvat samo životom u zajednici s pripadnicima hrvatskog naroda iako povijesne, kulturne, socijalne i društvene okolnosti formiraju savjest i svijest svakog čovjeka i bitno utječu na njegov identitet i sustav vrijednosti, pa tako i na njegov nacionalni identitet. Međutim, sve te okolnosti mogu postojati, a da čovjek pojedinac ne osjeća nikakvu nacionalnu pripadnost.

Dakle, za Tuđmana nije najvažnije što je po svim tim odlikama bio Hrvat. Za njegovo hrvatstvo najvažnije je da je ono bila svjesna emocionalna pripadnost, da je za njega hrvatstvo bilo najvažnija stvar u životu. Najveća ideja za koju je bio spreman žrtvovati sebe, ići u zatvor i boriti se bez obzira na posljedice koje je osobno mogao doživjeti. Tuđman je imao emocije, on je plakao kad je podizao hrvatsku zastavu na kninskoj tvrđavi jer je u tome vidio ostvarenje svoga životnog cilja i smisla svoga života. Tuđman je bio pun ljubavi, bio je opijen i zanesen. Poštovao je tradiciju hrvatskog naroda, kolektivno pamćenje, identitet. Zato je za njega hrvatstvo bilo iznad svega, zato je uspio u ostvarivanju svoje povijesne misije, zato je on utemeljitelj samostalne i suverene hrvatske države, čovjek koji je završio stoljetnu borbu hrvatskog naroda za formiranje vlastite suverene i nacionalne države.

Zato se može reći da je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio i ostao u hrvatskom narodu primjer hrvatstva i domoljublja koji treba slijediti. Upravo zbog njegovog hrvatstva već za života, a posebno poslije njegove smrti krenuo je proces takozvane detuđmanizacije s ciljem da se Tuđman oblati kao uzor, kao velikan i da se nakon toga počne s procesom rashrvaćenja hrvatskog naroda koji je već daleko odmakao. Njegovo domoljublje, njegovo hrvatstvo pokušavalo se i pokušava se krivotvorinama pretvoriti ne samo u šovinizam nego i u zločinački pothvat. Zato je za budućnost Hrvatske presudan povratak na vrijednosni sustav domoljublja Franje Tuđmana.

Formalni Hrvat

Drugi hrvatski predsjednik Stjepan Mesić u svoja dva mandata nastojao je kao svoj najvažniji zadatak srušiti mit o Franji Tuđmanu i detuđmanizirati Hrvatsku. On je svojim radom i životom bio samo formalni Hrvat bez nacionalnih emocija i svega onoga što je imao Tuđman. Primjerice, u dva mandata Mesić nije nijedanput posjetio Hrvate u Mostaru i Hercegovini niti ih je branio, što mu je bila dužnost kada su ih sotonizirali i kada su im uzimana njihova nacionalna prava. Upravo suprotno, on je pomagao te procese i vodio je promuslimansku politiku. Zato je slavljen kao junak na Baščaršiji, zato je postao počasni doktor Tuzlanskog sveučilišta.

Kao krivokletnik na Haškom sudu ostat će zapamćen u povijesti hrvatskog naroda kao predsjednik države koji je lažno svjedočio protiv državnog i vojnog vodstva vlastite domovine. Bliži su mu bili Gadafi i Fidel Castro nego Franjo Tuđman.

Međutim, Stjepan Mesić je žilav čovjek koji ne odustaje od svoje misije detuđmanizacije te se izborio da bude predsjednik u sjeni i nakon isteka mandata te koristi svaku priliku za napad na veliko Tuđmanovo djelo pokušavajući ga lažno prikazati kao partnera zločinca Miloševića. Diskreditira Domovinski rat kao temelj hrvatske države stvarajući uvjete da komunistički antifašizam zauzme to mjesto. Braneći komunističke zločine on stimulira ponovne sukobe iz prošlosti crvenih i crnih. Proslavio se i pokušajem da se zabrani upotreba križa u katoličkoj Hrvatskoj, odnosno politikom u kojoj je nastojao poništiti važnost katoličkog identiteta u identitetu hrvatskog naroda.

Predsjednik kojemu je više stalo do regije nego do Hrvatske

Treći hrvatski predsjednik Ivo Josipović bliži je po svom nacionalnom identitetu Stjepanu Mesiću nego Franji Tuđmanu. Josipović je agnostik, ali se vrlo pažljivo odnosi prema Crkvi i vjeri, čak je pobrao velike simpatije kao domaćin Svetom Ocu. Međutim, Josipović slijedi Mesića u obrani komunističkih zločina, veliča crvenu zvijezdu petokraku kao navodni simbol pravde, demokracije i ljepote, priključuje se Mesićevoj tezi da je Hrvatska agresor na BiH te prihvaća strategiju predsjednika Srbije Borisa Tadića da nije bilo velikosrpske agresije nego da je bilo riječ o građanskom ratu i podijeljenoj krivnji srpskog i hrvatskog nacionalizma na čelu s Miloševićem i Tuđmanom.

Dakle, ni Ivo Josipović nije emocionalni Hrvat. Za njega kao i za Mesića hrvatstvo nije bitno, on nastoji biti obnovitelj regije, branitelj titoizma, nastoji biti Europljanin, građanin svijeta. Ponekad se stječe dojam da Ivo Josipović ne samo da ne brani hrvatske nacionalne interese nego više brani politiku svoga prijatelja srbijanskog predsjednika Tadića, odnosno da mu je više stalo do regije nego do Hrvatske. Očito da ni za Ivu Josipovića kao ni za Stjepana Mesića u obiteljskom životu, a pogotovo u njihovim politikama hrvatstvo nije prioritet.

Ni po "babi", ni po stričevima

Kada se ocjenjuje hrvatstvo Mesića i Josipovića onda nije bitno jesu li im žene Hrvatice ili nisu, nije bitno tko su im roditelji, bitno je, kao i kod Tuđmana, koliko su oni emocionalni Hrvati, koliko im je hrvatstvo bitno u osobnom životu i u politici. Dakle, nije bitno za bilo čije hrvatstvo jesu li mu majka ili žena Hrvatica ili ne, nije bitno što mu je otac bio u životu. Dijete ne može birati roditelje, niti snositi krivnju zbog grijeha roditelja. Zato su neopravdane kritike Stjepanu Mesiću kojem prigovaraju da ima ženu Srpkinju odnosno Ukrajinku, kao ni kritike Ive Josipovića zbog majke i supruge ili oca komunista. Njihovo hrvatstvo se mora vrednovati na temelju njihovog osobnog ponašanja i na temelju njihove politike. Neopravdano se kritizira Josipović što mu je otac bio komunist, što je najprije bio na strani Hrvatskog proljeća, odnosno Savke i Tripala da bi na Titovom obračunu u Karađorđevu prešao na stranu Bakarića, Milke Planinc, Dragosavca i drugih koji su rušili Hrvatsko proljeće i provodili tešku represiju. S obzirom da nisu do kraja vjerovali Josipovićevom ocu dali su mu tešku zadaću. Bio je na čelu komisije koja je odlučivala tko će ići u zatvor, tko će biti proglašen hrvatskim nacionalistom, tko će biti izbačen iz partije, a tko s posla, koga će se progoniti, a koga amnestirati. Međutim, to sam i u predizbornoj kampanji i prigovorio Josipoviću, opasno je kada Josipović tvrdi da je svoju novu pravednost učio od svoga oca jer to nije bila pravednost nego komunistička antihrvatska represija prema ljudima u Savezu komunista Hrvatske koji su imali nacionalni osjećaj i koji su 1971. stradali da bi se stvorile pretpostavke za ono veliko što je napravio Franjo Tuđman 90-ih godina na čelu hrvatskog naroda. Možda su i ti događaji razlog zašto Ivo Josipović vodi Mesićevu politiku, a ne nastavlja Tuđmanovu politiku.

Prošlo je 20 godina od stvaranja i obrane Hrvatske države. Nema nikakve sumnje da će hrvatska za dvije godine ući u Europsku uniju. Također nema nikakve sumnje da će se procesi rashrvaćenja Hrvata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj nastaviti, pogotovo ako na vrh vlasti i u Banske dvore i u Sabor budu izbrani ljudi koji će nastaviti detuđmanizaciju i jedinstveno provoditi Mesićevu i Josipovićevu politiku u kojem nema mjesto ni za hrvatstvo ni za katoličanstvo.

Piše: prof. dr. sc. Zdravko Tomac

Katolički tjednik