Hrvatski sabor je, potvrđujući smisao i sadržaj
Rezolucije 1096. o uklanjanju naslijeđa bivših
komunističkih totalitarnih sustava Parlamentarne
skupđtine Vijeća Europe od 27. lipnja 1996. i Rezolucije
1481. o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih
komunističkih poredaka (režima) Parlamentarne skupštine
Vijeća Europe od 25. sijećnja 2006., donio 30. lipnja
2006. Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom
totalitarnoga komunističkoga poretka u Hrvatskoj
1945-1990. godine, kojom:
-- podsjeća hrvatsku javnost - s
osjećajem iskrenoga žaljenja, pijeteta i sućuti prema
svakoj i svim nevinim i nemoćnim žrtvama
jugoslavenskoga i hrvatskoga komunizma, na brojne
zločine koji su u ime komunizma, klasne borbe i
diktature proletarijata počinjeni nad građanima
današnje Republike Hrvatske i Hrvatima izvan Hrvatske,
a zločini opravdavani u ime teorije klasne borbe i
načela diktature proletarijata. Tumačenje oba načela
ozakonila je "eliminaciju" ljudi koji su smatrani
opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvih,
neprijateljima totalitnog komunistiškog režima;
-- izražava zabrinutost zbog činjenice
što se u hrvatskoj javnoj upravi i u nevladinim
udrugama, nalaze pojedinci koji su izravno sudjelovali
u ugrožavanju ljudskih prava tijekom vladavine
totalitarnog komunizma u Hrvatskoj;
-- iskazujući odlučnost učiniti sve
kako se tragična prošlost zločina i teških povreda
ljudskih prava u vrijeme totalitarnih sustava ne bi
nikad više ponovila;
pa prihvaćajući sadržaj ovih
Rezolucija utvrđuje, da su svi komunistički režimi bez
iznimke bili označeni masovnim povredama ljudskih
prava, ali da pad totalitarnih komunističkih režima
nije bio u svim slučajevima, pa ni u slučaju Republike
Hvatske, popraćen nacionalnim i/ili međunarodnim
istragama zločina koje su ti režimi počinili. Dapaće,
počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud
međunarodne zajednice, kao što je to bio slučaj sa
stravičnim zločinima koje je počinio
nacionalsocijalizam. Kao posljedica toga vrlo je niska
svijest javnosti bivših komunističkih država, pa i
hrvatske javnosti, o zločinima počinjenim od strane
totalitarnih komunističkih režima. Hrvatski sabor
vjeruje, da žrtve zločina totalitarnih komunističkih
režima i njihove obitelji, zaslužuju sućut,
razumijevanje i priznanje za svoje patnje. Hrvatski
sabor podržava odluke Vijeća Europe da upravo ta
institucija (Vijeće Europe) bude forum za raspravu i
osudu zločina komunizma na međunarodnoj razini. Skoro
sve bivše europske komunističke države sada su njezine
članice i zaštita ljudskih prava i vladavina prava
osnovne su vrijednosti za koje se zauzima Vijeće
Europe. Istodobno, Hrvatski sabor smatra da on sam
treba postati kljućna nacionalna institucija za osudu
zločina jugoslavenskog i hrvatskog totalitarnog
komunizma te da se sustvnim istraživanjem povijesti
tih zločina trebaju baviti znanstvene i pravosudne
institucije.
Rezolucijom Europskog parlamenta o
Europskoj savjesti i totalitarizmu od 02. travnja
2009., utvrđeno je:
-- da ni jedno političko tijelo ili
politička stranka nema monopol na tumačenje povijesti,
takva tijela ili stranke ne mogu tvrditi da su
objektivne;
-- budući da politička tumačenja
povijesnih činjenica ne bi smjela biti nametnuta od
strane večinskih odluka parlamenata, budući parlament
ne može donositi sudove o prošlosti;
-- budući da je dominantno povijesno
iskustvo zapada nacizam, i budući da su države Srednje
i Istočne Europe iskusile i komunizam i nacizam;
budući da se razumijevanje mora pomicati u odnosu na
dvojno nasljedstvo diktatura koje su ove države
pretrpjele;
-- budući da Europa ne će biti
ujedinjena ako ne uspije stvoriti zajedničko gledište
o svojoj povijesti, ako ne prepozna nacizam,
staljinizam te fašističke i komunističke režime kao
zajedničku zlu ostavštinu, te ako ne pokrene iskrenu i
temeljitu rapsravu o njihovim zločinima u prošlom
stoljeću;
-- budući da je iz perspektive žrtve
svejedno koji ih je režim i iz kojih razloga lišio
slobode, ili ih mučio i ubijao; pa se,
-- odaje počast svim žrtvama
totalitnih iili nedemokratskih režima u Europi, te
odaje priznanje onima koji su se borili protiv
tiranije i terora;
-- naglašava važnost održavanja
sjećanja na prošlost jer bez istine o prošlosti i
sjećanja na žrtve ne može doći do pomirbe; Europski
parlament ponovno potvrđuje svoju jedinstvenu osudu
totalitarne vladavine koja se temelji na bilo kojoj
ideologiji;
-- naglašava se potreba da se
dokumentacija i svjedočenja o zločinima u turbulentnoj
europskoj povijesti moraju podržavati, jer ne može
doći do pomirbe bez sjećanja na žrtve;
-- -poziva se za uspostavu Platforme
europske memorije i savjesti da se time osigura
podrška u uspostavi mreže i suradnje među nacionalnim
istraživačkim institutima koji su specijalizirani za
područja povijesti totalitarizama, i dr.
Unatoč jasne međjunarodne obveze
poštovanja ovih međunarodnih Rezolucija te Deklaracije
Hrvatskog sabora, u Republici Hrvatskoj ponovno
oživljavaju ostatci osuđenog komunističkog režima te
suprotno zadanoj europskoj (međunarodnoj) zadaći
specijaliziranog znastvenog pristupa utvrđivanja
povijesti, jača pojava održavanja zločinačkom
komunističkom ideologijom i režimom nametnutog nam
tumaćenja povijesti, paće i daljnjeg politikantskog
povijesnog revizionizma osuđenog zločinačkog
totalitarnog sustava komunizma od strane pojedinaca
koji su izravno sudjelovali u ugrožavanju ljudskih
prava tijekom vladavine totalitarnog komunizma u
Hrvatskoj, uz djelomičnu potporu hrvatskih državnih
politižkih struktura.
Tako primjerice, suprotno jasnom
određenju usvojene Rezolucije Vijeća Europe o nužnosti
revizije ideološki nametnutog tumačenja povijesti i
njezinog znanstvenog utvrđenja te određenja, da ni
jedno političko tijelo ili politička stranka nema
monopol na tumačenje povijesti jer takva tijela ili
stranke ne mogu tvrditi da su objektivne, na
prošlotjednom obilježavanju Dana Europe u Koncertnoj
dvorani "Vatroslav Lisinski", predsjednica Vlade
Republike Hrvatske s političke govornice javnosti
poručuje, kako "ne će dopustiti reviziju povijesti"!?
Istodobno, jedna od Rezolucijom i
Deklaracijom identificiranih "pojedinaca koji su
izravno sudjelovali u ugrožavanju ljudskih prava
tijekom vladavine totalitarnog komunizma u Hrvatskoj",
građane koji u svom punom ustavnom pravu nazočnima
dijele brošure s činjeničnim navodima o dokazano
počinjenim komunističkim (partizanskim) zločinima, po
staroj zloj totalitarnoj i naravno, neuljudjenoj
navici, javno naziva "huškačima koji kleveću da su
antifašisti činili zločine kakve su činili ustaše".
Nevješto neshvaćajući, da komunistička revolucija sa
svojim najsurovijim boljševičkim načinima (metodama)
osvajanja vlasti i borbe pa njezin kasniji totalitarni
zločnački komunistički režim (diktatura), ne ostvaruju
niti jedan bitan sastojak (element) antifašizma.
Spomenuta "pojedinka koja je izravno
sudjelovala u ugrožavanju ljudskih prava tijekom
vladavine totalitarnog komunizma u Hrvatskoj", već se
prije otprilike dvije godine bila "proslavila" svojom
izjavom pri prijamu kod tadašnjeg predsjednika
Republike Hrvatske Stipe Mesića zbog tada započetih
istražnih radnji u svezi s počinjenim
komunističko-partizanskim zločinima, izjavivši tada,
da istražna postupanja hrvatske policije, njihove
osumnjičene drugove antifašiste podsjećaju na
ispitivanja ustaške policije! Na sveopće zaprepaštenje
i ushićenje Hrvata, a posebno svih preživjelih
pripadnika ustaških i domobranskih postrojbi iz Drugog
svjetskog rata i članova njihovih obitelji, koji ni u
snu nisu očekivali, da će dočekati predivne riječi
rehabilitacije iz usta komunista, opravdano držeći, da
ako su već tada u Drugom svjetskom ratu, policajci
tadašnje Nezavisne države Hrvatske primjenjivali iste
načine (metode) i sredstva ispitivanja u istraživanju
počinjenih kaznenih djela koja primjenjuje današnja
hrvatska policija, da su Hrvati kao narod uistinu
jedinstven, čovječnošću vjerojatno najbogatiji i
spoznajno najrazvijeniji svjetski narod.
Svjesna zabluda ovih tobožnjih
"hrvatskih antifašista", po kojoj bi gola činjenica
vođenja rata između dvaju največih zala prošlog
stoljeća, komunizma protiv nacizma/fašizma bila
dovoljna za postignuće naravi antifašizma, puka je i
prazna želja, ugašena već spomenutim međunarodnim
Rezolucijama koje su zločinstvo totalitarnog režima
komunizma osudile bez iznimke. Za razliku od
slobodarstva antifašizma koje se u slobodnom dijelu
Europe (Zapadu) ostvarivalo poštovanjem svih osnovnih
ljudskih, političkih, imovinskih i drugih prava, poput
prava na život, slobodu misli, govora, političkog i
drugog udruživanja i političkog višestranačja, zaštite
privatnog vlasništva, tržišnog natjecanja i dr.,
zločinački totalitarni režim njihovog jugokomunizma s
nespornim obličjem snažne srpske šovinističke
hegemonije, zatirao je sva ta od uljuđene svjetske
zajednice priznata i poznata ljudska, imovinska,
politička i druga prava pojedinca i naroda.
I unatoč takvom duhovnom ozračju, u
kojemu zlo, kao i inaće "nema ni mjere ni dobrog
ukusa", nije moguće ne osupnuti se na danas primljenu
vijest o najnovijem perverznom pokušaju
neokomunističkog politikantskog povijesnog
revizionizma, izraženog u najavljenom osnivanju saveza
nekih nepoznatih braniteljskih udruga i Udruženja
spominjanih "antifašista", poticatelj čega je Dr.
Prodan! Poziv za osnivački skup tog čudnog saveza,
otkriva da je među pozvanima i komunistički partijski
i visoki državni dužnosnik (funkcionar, kako bi njemu
bilo draže) Ivan Fumić, dakle opet jedan od onih zbog
kojih su Europska unija i Hrvatski sabor izrazili
zabrinutost, "zbog činjenice što se u hrvatskoj javnoj
upravi i u nevladinim udrugama, nalaze pojedinci koji
su izravno sudjelovali u ugrožavanju ljudskih prava
tijekom vladavine totalitarnog komunizma u Hrvatskoj"!
Ovaj najnoviji pokušaj povijesnog
revizionizma lažnih "antifašista" predstavlja, za njih
do sada "najhrabriji", a za hrvatski narod i hrvatsku
državu, najopasniji pokušaj pretvorbe genocidnih mu
osporavatelja, zatirača i ugnjetavača, u hrvatske
rodobljube i domoljube!
Pokušaj kojim bi se, oni, koji su
ubijali, zatirali i progonili sve što je hrvatsko, od
hrvatskih ljudi, narodnog imena, narodne pjesme,
spomena postojanja slobodne hrvatske države, u
Domovini i po svem svijetu po kojem su protjerali
hrvatske ljude, u cijelom razdoblju njihove borbe za
vlast, posebno u trenutku osvajanja i uspostave vlasti
pa sve do sloma njihovog zločinackog totalitarnog
komunističkog sustava 1990., koji su izručili hrvatski
narod nenaoružan srpskim četničkim hordama pod večinom
njihovim zločinačkim komunističkim simbolom "crvenom
zvijezdom", potom i nadalje tijekom ratnih godina
1991-1995. iskazivali svojom neskrivenom netreljivošću
prema hrvatskoj vojsci i hrvatskoj državi, pa bijesnim
zahtijevima za progonom hrvatskih branitelja za
nedjela počinjena u obrani golog života i narodnog nam
opstanka, uz istodobno bijesno protivljenje progonu i
osudi komunističkih partizanskih zločina i zločinaca
te uklanjanja njihovih zločinačkih simbola s javnih
prostora sve do današnjih dana, "o vremena, o
običaji", iz njima znanih razloga sada htjeli
proglasiti stvarateljima hrvatske države!
Da stupanj ovakve njihove svjesne i
zle manipulacije bude jači, za mjesto svojeg privatnog
okupljanja u svrhu osnivanja privatne građanske
udruge, "drugovi" ciljano odrediše prostor
Ministarstva obrane Republike Hrvatske, kako bi takvoj
svojoj zločinačkoj namjeri dali ton institucionalno
odnosno državno podržanog čina. A za nadnevak osnutka
svog povijesno lažnog, ciljano reivizionističkog pa
time i zločinačkog saveza, odrediše nadnevak 15.
svibnja, dan kad hrvatski narod u tuzi i boli
obilježava najvece narodno stradanje u povijesti,
biblijsko stradanje Hrvata, komunisticko-partizanski
cetnikoliki pokolj hrvatskog naroda genocidnih
razmjera i posljedica. Sve to unatoč usvojenim
međunarodnim Rezolucijama i Deklaraciji Hrvatskog
sabora kojom su se izrazili osjećaji "iskrenoga
žaljenja, pijeteta i sućuti prema svakoj i svim
nevinim i nemoćnim žrtvama jugoslavenskoga i
hrvatskoga komunizma, za brojne zločine koji su u ime
komunizma, klasne borbe i diktature proletarijata
počinjeni nad građanima današnje Republike Hrvatske i
Hrvatima izvan Hrvatske", i utvrđenju, "da žrtve
zločina totalitarnih komunističkih režima i njihove
obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje
za svoje patnje"!
Dakle, tobožnji hrvatski "antifašisti"
držeći se svoje bizantinske poslovice "da su dobar i
budala dva brata", očevidno i nadalje misle, da su
Hrvati glup narod koji nije sposoban shvatiti njihove
namjere!
Nama se za upitati jedino, hoćemo li
sebi nakon Bleiburskog genocidnog pokolja 1945 i
sljedećih godina pa onog drugog "tihog" Bleiburga
provedenog našim prisilnim iseljavanjem iz Domovine,
dopustiti i "treći Bleiburg" u nekom novom obliku?
Kao mali podsjetnik na "slobodarski"
komunističko-partizanski "hrvatski antifašizam" s
četničkim obličjem, djelom i posljedicama, ovom pismu
prilažem izvadak iz knjige svjedočanstva hrvatske
mučenice Margaret Grahovac Siegrist "Koliko je daleko
do nikada"- Hrvatski "križni put" petogodišnje
djevojčice od podravske slatine do Amerike 1944-1952.,
izdanje Hrvatski informativni centar, Zagreb, 2010.
Pitamo se, ima li ikakvog smisla ove
slavitelje kom-partizanskog (četničkog) pokreta i ove
nove osnivače nekakvih "braniteljsko-antifašističkih
saveza" pitati za sram i savjest, ili bi povodom
ovakvih pojava prema njima po službenoj dužnosti
morala intervenirati nadležna državna tijela!? Pitamo
se također, imaju li što o ovom nečuvenom zločinačkom
revizionizmu, kao i o obožavanju totalitarnog
komunističkog režima i njegovih zločina zajedno s
njihovim poglavicom, konačno nesto reči i nadležna
tijela Europske unije?
Željko Tomašević, www.hkz-kkv.ch |
