Mišljenja sam da su hrvatske političke elite, uz
opredjeljenje za autoritarni i diktatorski sustav,
najveću grešku učinile opredijelivši se i za
neoliberalnu ekonomsku doktrinu koja je produkt
"Washingtonskog dogovora". Glavni elementi te doktrine
su; rigorozna fiskalna politika, deregulacija,
liberalizacija i privatizacija. Ta doktrina nametala se
mnogima i od mnogih je i prihvaćena. Također i od mnogih
zemalja u tranziciji koje se uvjeravalo da će samim time
automatski doći do ekonomskog rasta. Također da će
reformama po uputama MMF i ulaskom stranog kapitala doći
i do razvoja kao i do povećanja i modernizacije
proizvodnje. Po tom modelu uloga države u reguliranju i
optimiziranju ekonomskih procesa nije trebala zauzimati
važniju ulogu.
Vrijeme je pokazalo da je u zemljama koje su
prihvatile tu politiku ekonomski rast bio sporiji, te
da koristi i takvog rasta nisu bile ravnomjerno i
pravedno raspodijeljene među svim slojevima
stanovništva. U većini tih zemalja taj model doživio
je neuspjeh, a za neuspjeh prema tumačenju MMF-a nije
kriva doktrina već nedosljedno i sporo provođenje
preporučivanih reformi.
Da je to pogrešna pretpostavka dokaz su zemlje koje
su provodile razvojnu strategiju koja se osjetno
razlikovala od preporuka MMF-a. Mnoge od tih zemalja
imale su uspješan porast BDP-a i dohotka po stanovniku
isto kao i životnog standarda ,čemu je pridonijela
svakako i razvojna politika države, odnosno
neprihvaćanje preporuka o minimiziranju uloge države u
razvojnom procesu.
I u Hrvatskoj su efekti neoliberalnog
modela devastirajući. On je, kao i kod mnogih drugih
zemalja, doveo do neželjenih posljedica i samo
potvrđuje tumačenja kako je taj model samo idealno
rješenje za ekspanzionističku politiku, za širenje
kapitala putem investicija i slobodnog ulaska stranog
kapitala u slabo razvijene zemlje i zemlje tranzicije.
Time su naime ukinute sve političke i pravne barijere
za ekspanziju multinacionalnih kompanija koje su u
velikoj mjeri diktirale vanjske politike matičnih
zemalja.
Prave i stvarne namjere neoliberalnog
modela demistificirao je nobelovac Joseph Stiglitz
koji je ustvrdio da postoji scenarij od četiri faze
pomoću kojeg se uništava nacionalna ekonomija. Te
četiri faze su upravo; privatizacija, liberalizacija
tržišta kapitala, slobodno, tržišno formiranje cijena
i program slobodne trgovine. Na to odavno upozoravaju
i drugi domaći i strani autori.
U prvom redu takva politika zagovarala je i
zauzimala se za potpunu privatizaciju društvenih
poduzeća kao i za prodaju banaka strancima, što vodi
samo jednom, a to je gubitak financijskog
suvereniteta.
Hrvatska je, na našu žalost i štetu
prihvatila sve četiri faze, a među njima i
privatizaciju poduzeća i prodaju banaka strancima. Sve
to ne samo iz razloga što su političari to morali, već
i iz razloga što su u svemu tome, a osobito u
privatizaciji uočili priliku za osobnu korist i
bogaćenje. Umjesto poštenja izabrali su nepoštenje,
umjesto moralnosti- nemoralnost, umjesto općeg dobra
-sebičnost, pohlepu i gramzljivost. Umjesto puta koji
sve vodi u spas opredijelili su se za put koji vodi u
propast, prvenstveno njihovu osobnu propast (Matej 7,
13-14).
Što se same
privatizacije tiče, kao prioritet je kod nas usvojena
što brža i što potpunija privatizacija. Njen cilj nije
bio izgradnja efikasne i nacionalne industrijske i
gospodarske strukture koja bi bila efikasna i izvozno
konkurentna i profitabilna, koja bi otvorila nova
radna mjesta, već je cilj bio da se izvrši
redistribucija ekonomske moći. Nacionalna bogatstva
prešla su u ruke tankog sloja osoba uz pomoć skupina
na vlasti. Oni koji su ta bogatstva stvarali, pa i
cijela Hrvatska, nisu imali nikakvu korist.
U nedostatku odgovarajuće zakonske regulative i bez potrebnih institucionalnih
i tržišnih preduvjeta mnogi novi privatni vlasnici iskoristili su novostečenu
imovinu za brzo osobno bogaćenje. Pošto su kupili poduzeća po bagatelnim
cijenama rasprodali su dio ili cijelu stečenu imovinu i u inozemne banke
iznijeli milijarde dolara, a država je istovremeno uzimala zajmove i zaduživala
se. Prema nekim navodima i veliki dio tih zajmova završio je u stranim bankama.
Privatizaciju u RH obilježila je i pojava korupcije. Prodajući poduzeća ispod
tržišne cijene, odnosno realne cijene državni su funkcionari koristili priliku i
stjecali znatnu imovinsku korist.
U privatizaciji kakva se preporučivala
i kakva se provodila u RH posebna je uloga namijenjena
stranom kapitalu. Međutim s njegovim ulaskom, osobito
nakon 2000. godine, u zemlju nije ušlo moderno
menadžersko i tehničko znanje i vještine. Nije se
dogodio brži razvitak i veća zaposlenost. Ulazak
stranog kapitala na hrvatsko tržište nanio je golemu
štetu hrvatskom gospodarstvu. Strana poduzeća i
korporacije potisnule su i ugušile domaću
konkurenciju. Uništena je industrijska proizvodnja kao
i poljoprivredna proizvodnja. Zatvoreno je na tisuće
obrta i trgovina koje nisu mogle konkurirati. Gospodin
Marjan Bošnjak još je prije nekoliko godina na to
upozoravao i s razlogom naveo kako investicije koje su
ušle u RH nisu bile u funkciji razvoja te kako je RH
2000 imala vanjski dug od 9 milijardi Eura, a već 2010
dug skače na preko 40 milijardi Eura. Nezaposlenost
doseže brojku od 310.000 i sve je lošiji životni
standard.
Dakle je na tim iskustvima jasno
vidljivo da strane investicije ne znače i veću
zaposlenost i veći razvoj. Ulazak stranog kapitala ima
za cilj prvenstveno prodaju i zaradu, dok mu je
interes bezobzirna borba za što većim profitom pod
svaku cijenu. Prema dosadašnjim iskustvima i ubuduće
je za očekivati da će RH stranom kapitalu služiti kao
predmet pljačke i kao tržište za prodaju tuđe robe.
Mislilo se
kako će se i ulaskom stranih banaka na hrvatsko
tržište ostvariti bolja financijska sigurnost. Međutim
se je pokazalo da je rasprodajom domaćih banaka
Hrvatska izgubila mogućnost, odnosno da je ostala bez
možebitnog partnera i financijera srednjeg i malog
poduzetništva. Naime ulazak stranih banaka nije
povećao opseg i poboljšao uvjete kreditiranja
gospodarstva, što se naročito odnosi na srednja i mala
poduzeća.
Ulaskom stranog kapitala u RH ostvaren je interes kapitala ali ne i hrvatski
interesi . Uz činjenicu da kapital u Hrvatskoj ostvaruje dobar profit stoji i
činjenica da je ostvario i veliku moć. Tome u prilog govori činjenica da država
bez imalo suzdržanosti daje prednost interesima kapitala pred općedruštvenim
interesima , kao što su na primjer elementarna prava radnika i slično.
Uništenje
hrvatske nacionalne ekonomije po neoliberalnom modelu
više je nego uspješno provedeno. Osobito dosadašnji
valovi privatizacije rezultirali su uništenjem domaćeg
bankarstva i pljačkaškom rasprodajom strateških
poduzeća, čime se potpuno slomila ekonomska i
financijska moć Hrvatske. Mnogo toga se rasprodalo,
novac pokraden,a problemi ostali. Najveći problem je
da se zaduživalo dok se s druge strane rasprodavalo i
kralo. Uzimali su se "povoljni" krediti čime se zemlju
vezalo na kredite. Dug se godinama povećavao umjesto
da se smanjivao.
Uništena industrija, stalni pad BDP-a, nedostatak proizvodnje prisiljava na
nova zaduženja. Hrvatska je danas osuđena svoje dugove i deficite namicati
dugom. Međutim da bi došla do potrebnih zajmova morat će i dalje provoditi
"reforme" po neoliberalnom modelu i po uputama izvana. To, između ostalog, znači
daljnju privatizaciju, a samim time i rasprodaju svoje preostale imovine. U
suprotnom će izostati "povoljni" zajmovi i pomoć, a za političke elite to ujedno
znači gubitak vlasti, gubitak privilegija, gubitak krađom stečenih bogatstava,
ali, u tom slučaju, za mnoge i gubitak slobode, jer bi za sva svoja zlodjela
morali odgovarati i snositi odgovornost.
Vjerojatnost kako će RH u budućnosti
izgubiti vlasništvo i nad drugim svojim bogatstvima
iskazao je još prije nekoliko godina već navedeni
gospodin M. Bošnjak. Tako je dao predviđanja kako će
država izgubiti vlasništvo nad svojim željeznicama
(koje žele Austrijanci), nad HEP-om (kojeg žele
Nijemci), ali i nad Croatia osiguranjem i HPB-om.
Također i nad vodama, gdje navodi kako je Coca-Cola
još 2001. dobila pravo crpiti vodu iz izvorišta
Topličica kod Budinščine te kako ta korporacija
hrvatsku vodu prodaje pod imenom "Bistra", a po cijeni
tisuću puta većom od cijene kvalitetne pitke vode u
vodovodu. Također navodi kako je država do 2005.
godine dodijelila čak 22 koncesije privatnim tvrtkama
za pravo crpljenja i prodaje hrvatske vode.
Čini se kako
nema izgleda za spas Hrvatske.
Izgleda ima, ali uz drugačija rješenja. Jedno od takvih rješenja je da se
umjesto zakona koji omogućuje daljnju privatizaciju donese zakon koji će je
zaustaviti, zadržati i očuvati preostale važne resurse i zabraniti rasprodaju
preostalih hrvatskih nacionalnih i prirodnih bogatstava, resursa,
infrastrukturnih sustava i drugoga.
Kao primjer kako se čuva nacionalno bogatstvo, može poslužiti primjer Indije,
koja je otvorila vrata stranom kapitalu, ali čiji je Vrhovni sud zabranio
privatizaciju devet strateški najvažnijih državnih korporacija koje u Indiji
zovu "navratnas" (dragulji).
Autor: Mirko
Omrčen |