Ne zavaravajte se, ne vjerujte hinbenom drhtaju glasa,
psi demokracije samo su se na kratko povukli, ipak se
boje opravdana biesa branitelja s kojima nema pardona
kad podivljaju. Neki su otišli na Daleki iztok lobirati
za hrvatsku stvar u kinezkim salonima za pomladjivanje.
Da, da, treba nešto smisliti, kakav vic, dosjetku,
pošalicu uz kavicu za časak kratiti.
Pred nepunih mjesec dana razgovarah s
jednim uglednim intelektualcem, domoljubom i pitah -
pa što se još treba dogodit da se Hrvati probude?
Nisam dobio odgovor od njega, ali evo, stigao je vrlo
brzo s presudom. Što će nas ujedinit, ako ne ova
presuda, što nas još može pokrenut iz glupih iluzija o
boljem sutra u nekoj obećanoj zemlji gdje je sve
posloženo i pripremljeno za nas, tamo nas čekaju
izdašni fondovi i samo moramo naučit izpravno
"aplicirat" i poteći će med i mlieko, ništo ne moramo
radit, sve će fondovi osigurat, ne moramo se čak
brinut ni o svojoj imovini, tlu, vodi, zraku koji
udišemo, sve je tamo riešeno. Tek se moramo riešit
nekih generala, par stotina veterana, samo još to, da
zatvorimo to poglavlje, za sada, uzprkos svemu
njegovat dobrosusjedske odnose, bez obzira što nam
susjedi pod okupacijom drže dielove teritorija, pa
što, ionako u euniji nema granica, a mi, zar ne, idemo
u tom smjeru u smjeru bez granica pa kad nema granica
nikako da ju prevalimo i kažemo - evo, tu smo, unišli
smo, prešli smo taj prag.
Ta granica je za nas nevidljiva, neuhvatljiva, nedokučiva,
neprestano izmiče, a mi posrćemo, padamo, gulimo koljena pužući, upiruću molećiv
pogled prema gospodarima kad će konačno reći - pustite ih unutra! Razprodati sve
u bezcienje, odreći se djedovine, obraza, ponosa, izdati bližnjega, izdati
mrtve, sve, sve to za ulazak u lažni raj, u kolektivnu eutanaziju, toliko žudit,
srljat i financirat vlastitu propast primjereno je samo posljednjim vremenima.
Ipak, za nadati se, vjerovat, da nije sve izgubljeno. U velikoj
predstavi, zapravo drami, koju zovemo poviest svi smo akteri - netko u sporednoj
roli, netko u važnijoj, tek pokadkad pokoji glumac se uzoholi pa poželi biti
redateljem, a onda se uplete glavni Redatelj koji svime upravlja i odlučuje kad
će biti kraj predstave koji mora doć jer i poviest ima svoj kraj. I nije nama
smrtnicima dano da uviek shvatimo smisao poviestnih dogadjanja.
Smiešno je ovih dana slušat ugledne
povjestničare kako tvrde da oni pišu poviest, ne kojekakva bjelosvjetska
sudišta. Oni mogu pisat kronologiju dogođaja, upinjat se povezat uzroke i
posljedice, interpretirat ovako i onako, ali na žalost, riedko srećemo
povjestnike koji razumiju smisao poviesti. To je dar Božji, kao što je to dar
slikanja, pisanja, pjevanja, jer, poviest je preozbiljna stvar da bi se
prepustila izključivo povjestnicima. I tu je ključ, to je stožerna točka
obstanka nacije - ovladavanje vlastitom poviestću i dodao bih - jezikom, kojim
komuniciramo tu poviest svojim potomcima, prenostimo kolektivno pamćenje, kao
što prenosimo svoje osobno sinovima, unucima.
Ovladati vlastitom poviestću, jer to nas
vodi Istini, a Istina je jedna i ona nas vodi prema njenom izhodištu i odgovoru
na pitanje - Tko je Istina? Tu je tragedija povjestnika koji pita - što je
istina? Ako upitamo Tko je istina?, odgovor se nameće sam po sebi i ulazite u
milost spoznaje stvari. Spoznati, znači biti u milosti Krista. Biti u milosti
Krista znači pobiediti u ratu u kojem vam svi analitičari, stručnjaci,
geostratezi, prognoziraju siguran i brz poraz.
Što nam je, dakle, činit? Za početak, izkopajmo ratne krunice,
one koje su ostale zaboravljene u ratnim odorama, koje smo nosili oko vrata i
bili u milosti Krista s kojim smo pobiedili. Odbacimo lažne savjete o čuvanju
dostojanstva, mirnom rješavanju problema u stilu "stavimo glave skupa". Ne mogu
sve glave skupa, neke će trebat i razbit. Da smo '91. poštovali demokratsku
proceduru, zaista, stručnjaci, analitičari, geostratezi i ostali mudri
pozemljari bili bi u pravu.
Ali sloboda se ne osvaja demokratskom
procedurom. Kada je ugrožen goli obstanak naroda on ima pravo posegnut i za
pravednom silom. I ovo je taj trenutak kad je dopušten svaki oblik javnog
neposluha, odpora, sve do uporabe sile protiv nenarodnog demokratskog režima.
Demokracija je ugođena tako da se uviek na vlasti instalira ista klika
podieljena u različite stranke, to nam je sada valjda jasno, zato ljudi ne znaju
kome bi na izborima dali glas.
Gibanja su počela, jasno je i koja su
gibanja zdrava, nacionalističko-oslobodilačka, a koja su zavaravanje i obmana.
Zašto se sada braniteljima ne pridruže t. zv. fejsovci, lončari s Cvjetnog,
studenti, intelektualci, sindikati? Hrvati će sazriet, nema sumnje, nacionalno
biće će ojačat, ali još se čeka glava spasonosnog pokreta. Hoćemo li čekat
Gotovinu, Markača, Praljka? Ili će zdrav nacionalistički oslobodilački instinkt
iznjedrit neko novo ime?
Neka vam je blagoslovljen ovaj hrvatski Uzkrs, napose neka je
blagoslovljen našim uznicima generalima i braniteljima ma gdje im uze bile!
Andrija Mažić
"ratni
zločinac" iz Siska
|