Nakon kratkotrajnog labavog savezništva, istim je
putevima 1993. godine to pokušavala učiniti muslimanska
Armija BiH ofanzivnim operacijama protiv HVO-a u
središnjoj Bosni i u Hercegovini. Alija Izetbegović imao
je jasan cilj lokalnog ranga : vojno osvojiti prostor za
buduću muslimansku državu u BiH. Britanska politika i
pripadajuće službe, koje su vojno nadzirale i politički
upravljale ratom u BiH, imale su cilj regionalnog ranga:
oslabiti novostvorenu hrvatsku državu slabljenjem ili
čak fizičkom eliminacijom Hrvata u BiH i neizvjesnom
budućnošću hrvatskih okupiranih područja te s tako
oslabljenom Hrvatskom stvoriti opet neki
postjugoslavenski savez. Bili su to začeci današnje
politike "regiona".
U pozadini, tada još dobro skrivena od
očiju javnosti odvijala se treća operacija, čiji su
ciljevi bili globalni. U brdima oko Lašvanske doline,
pod političkim pokroviteljstvom Alije Izetbegovića i u
sklopu Armije BiH, strani islamski dobrovoljci
pristigli iz bin Ladenovih kampova u Afganistanu,
počeli su osnivati prve logore za obuku džihada u
Europi sa ciljem da Bosna i Hercegovina postane baza
za širenje njihovih aktivnosti na Zapad. Kasnije će
biti prepoznati kao al Qaida. Cilj je ostvaren.
Prva dva cilja nisu ostvarena. Armija
BiH nije izbila na jadransku obalu, Hrvatska nije
vojno slomljena i prisiljena na povratak u "region"
zahvaljujući vojnom otporu HVO-a u Hercegovini i
gotovo nevjerojatnom opstanku hrvatske enklave
Lašvanska dolina u devetmjesečnom okruženju brojčano
nadmoćnih snaga Armije BiH, potpomognute terorističkim
akcijama mudžahedina koji su sijali strah. Njihova su
djelovanja uključivala otmice, ritualna ubojstva,
uključujući i odsjecanja glava, vjerski preodgoj
otetih. Sve ono što danas prepoznajemo kao rukopis
terorizma.
Nakon okončanja rata i potpisivanja
Daytonskog mira vojno neostvareni politički ciljevi
stvaranja etnički čistog bošnjačkog prostora do
Jadrana te stvaranja postjugoslavenskog regiona samo
su preneseni u haaški sud. Cijelo vojno i političko
vodstvo Hrvata iz Lašvanske doline, predvođeno
političkim vođom Dariom Kordićem i zapovjednikom
Tihomirom Blaškićem, našlo se na haškim optužnicama.
Preko Kordića i Blaškića trebalo je pokazati da je
Tuđman pokrenuo etničko čišćenje Muslimana u
Lašvanskoj dolini kako bi na zločinu stvorio veliku
Hrvatsku. Činjenice su prilagođavane tezi. Ključni
slučaj, onaj protiv Darija Kordića povjeren je
britanskom tužitelju Geoffrey Niceu, suđenje je
povjereno britanskom sucu Richardu Mayu, svjedoci od
povjerenja suda su bili časnici britanskog bataljuna
iz čijih su sjećanja i redigiranih izvješća izbačene
sve ofanzivne operacije Armije BiH, svi njezini
zločininad Hrvatima, a osobito svi mudžahedini.
U isto vrijeme dok je pred haškim sudom zabranjeno spominjati
mudžahedine, krajem desedesetih u Travniku, Bugojnu, Mostaru događaju se napadi
na hrvatske povratnike i policajce a kulminiraju ubojstvom federalnog ministra
policije Joze Leutara. Tragovi ubojstava koja imaju klasični teroristički
rukopis i koja nikada nisu sudski razjašnjena, vode prema mudžahedinima.
Američka administracija ultimativno traži od Alije Izetbegovića njihov izgon iz
BiH i raspuštanje bošnjačke obavještajne službe AID zbog njezinih opasnih veza s
radikalnim islamistima. Al Qaidin promidžbeni centar Azzam Publications u to
vrijeme u Londonu legalno distribuira mudžahedinske videomaterijale iz srednje
Bosne u kojima riječju i slikom veličaju svoje uspjehe . No te slike još uvijek
ne smiju u hašku sudnicu. Tamo treba presuditi da je Dario Kordić bio dio
Tuđmanovog zločinačkog projekta i jedna karika u lancu progona i etničkog
čišćenja nenaoružanih bošnjačkih civila.
I tako je presuđeno. Kordić je osuđen
na 25 godina zatvora. Njegova je presuda postala
osnova za sveobuhvatnu optužnicu za zločinački pothvat
protiv hrvatskog vojnog i političkog vodstva u BiH.
Pripomogli su Tihomir Blaškić i njegov odvjetnik Anto
Nobilo konstrukcijom o dvostrukoj, političkoj liniji
zapovjedanja, koja je odgovornost za zločin nad
muslimanima u Ahmićima preusmjeravala s Blaškića na
Kordića i Tuđmana.
U međuvremenu se dogodio 11 rujna.
Istrage organizatora napada na New York vodile su
prema mudžahedinima koji su devedesetih djelovali u
srednjoj Bosni. Britanski časnici koji su ih ondje
dnevno susretali , a u postupku protiv Kordića ih
potpuno negirali, postali su prvi ešalon tzv. Rata
protiv terora. Hrvatska je kao članica NATO saveza
zajedno s njima u tom ratu za globalnu sigurnost.
Istodobno hrvatske su vlasti ili nezainteresirano
dopuštale ili čak aktivno pomagale da iste strukture
koje su provodile i pomagale razvoj terorističke mreže
u BiH , preko montiranih optužnica i političkih
presuda slabe ili eliminiraju politički utjecaj Hrvata
u BiH, da vraćaju Hrvatsku u koncept regiona da
dugoročno slabe i ugrožavaju nacionalnu , ali i
europsku sigurnost.
Dario Kordić se nakon odslužene dvije
trećine kazne vraća kući na uvjetnu slobodu. Nikada
nije nikome prigovorio što su ga izdali, ostavili
samog, što su mu nakon dolaska Račanove vlasti
uskratili sredstva za obranu, što su mu ostavili
obitelj nezbrinutu. Nije osudio čak niti postupke
Tihomira Blaškića. A ja se upravo bojim da ne bude još
jednom zloupotrebljen. Da neki u lošoj, a drugi u
najboljoj namjeri ne počnu folklorno slaviti njegovo
herojstvo umjesto da prisile vlast da napokon zatraži
međunarodno relevantnu ekspertizu njegove presude. Ta
se presuda više ne može promijeniti. Ali se može
pokazati na kakvim je falsifikatima nastala. To može
biti najveća satisfakcija Dariu Kordiću. To može biti
korisna pomoć prvostupanjski osuđenom političkom i
vojnom vodstvu Herceg Bosne da dobiju pravno održivu
pravomoćnu presudu, sukladnu zapadnim pravnim
standardima. To može biti značajna pomoć političkom
opstanku Hrvata u BiH. I napokon jedna dobra
investicija u nacionalnu ali i europsku sigurnost.
Piše: Višnja Starešina, Narod.hr |