Prvih sto dana Hrvatske u EU pokazuje da smo iz odricanja od suverenosti ušli u formalnu podložnost novom savezu

O prvih 100 dana članstva Hrvatske u Europskoj uniji piše se uglavnom crno, ali ima jedan dobitak koji nije zanemariv. Nestala je Europska unija kao mit, kao mjerilo za razlikovanje europejstva i natražnjaštva, ruralnoga i urbanoga, onih koji su za otvaranje i onih koji su za izolaciju Hrvatske "kako bi je i dalje mogli pljačkati", onih koji žele razvoj i onih koji ga ne žele.

Drugim riječima, nema više obmana, velikih očekivanja, nema više Europske unije kao ideologije, nema je više kao izlike za političare koji su je svakodnevno isticali kao cilj kako bi prikrili svoju nesposobnost.

Otvorili smo vrata EU i iza njih našli - sebe. Iste kakvi smo i prije bili. Zapravo bi se vrijeme od svibnja 1990. do srpnja 2013. godine moglo podijeliti na dva bitno različita razdoblja - na razdoblje nacionalne politike i razdoblje odricanja od nacionalne suverenosti.

U prvom razdoblju, unatoč svemu što se u njemu događalo, Hrvatska je mislila na sebe, bila je obuzeta prvim iskustvima političkih sloboda, višestranačja, demokracije, osamostaljenja te potom obranom od agresora. I u tom razdoblju spominjala se Europska unija, ali ne tako kao da smo bez nje "nitko i ništa".

I da podsjetimo: u "Tuđmanovoj Hrvatskoj" u anketama se sviše od 80 posto ispitanika izjašnjavalo za EU. Zaduživali smo se u inozemstvu ali dug od devet milijardi dolara na kraju 1999. (od toga je bilo pola duga bivše države) bio je gotovo zanemariv. Prodavali smo nacionalna bogatstva ali do 2000. godine još nijedna banka ili strateška državna tvrtka nije bila u većinskom stranom vlasništvu. Izručivani su hrvatski časnici Haagu, ali Haag nije bio nadlažan za "Bljesak" i "Oluju" te je spor oko te nadležnosti bio u postupku.

Poslije Tuđmanove smrti težište hrvatske politike prenosi se na euroatlantske integracije, gospodarstvo i financije predaju se u ruke stranaca, a Domovinski rat Haaškom tužiteljstvu i sudu. U tome manje-više istu slugansku ulogu imaju i Račan, i Budiša, i Mesić, i Sanader, i Jadranka Kosor, i Josipović, i Milanović.

Prvih sto dana Hrvatske u EU pokazuje da smo iz razdoblja odricanja od suverenosti ušli u razdoblje i formalne podložnosti novom savezu, u kojem ćemo se za svoju državu morati iznova izboriti. Ali u tim prvim mjesecima nema ni na vidiku želje da se banke podrede nacionalnim gospodarskim interesima, a s vremenom i nacionaliziraju, kao i strateške tvrtke poput Plive, Hrvatskog telekoma, Ine..., da Hrvatska narodna banka bude u službi hrvatskog gospodarstva, a ne stranoga kapitala i uvoznoga lobija.

Što se gospodarstva tiče, Hrvatska je u EU u mnogo gorem stanju nego u Jugoslaviji u kojoj su, unatoč pljačkaškom Beogradu, životni standard i industrija bili mnogo bolji nego u većini drugih republika. Za izlazak iz toga stanja neće nam trebati rat, ali mirnodopski Tuđman koji bi nam vratio ekonomsku i financijsku suverenost - svakako!

Piše: Milan Ivkošić, Večernji list