U dvadeset i prvom stoljeću stvari se više ne rješavaju
materijom nego energijom. Prethistorijska sjekira i
njezina fizika zamijenjene su suptilnijim metodama, ne
doduše uvijek i svagdje, jer poznato je da povijest ne
prolazi svuda istom brzinom. Ipak, umjesto ratova u
teoriji se preferiraju pregovori i sporazumi, umjesto
komadanja teritorija, što bi bilo nešto nalik trgovini
amputiranim i ekstrahiranim organima, dogovori o
statusima i stupnjevima povlaštenosti.
Dakako da se sve to odnosi na pitanje
stava Hrvatske prema "dvama kamenima", otočićima kod
vrha i o samu vrhu poluotoka Kleka. Na
najnevjerojatniji način nešto što je pitanje principa
i što nosi dalekosežne posljedice - vidimo kakve
posljedice nosi stoljećima stara činjenica da je
Dubrovnik prodao dio svog neumskog teritorija za
učvršćenje vlastite granice - tretira se kao zapravo
zanemariv, ali mudar, tolerantan i isplativ politički
potez.
Svaki taj "kamen", odnosno školj,
dobiva oko sebe svoje (tuđe) teritorijalno more,
svakome je sudbina otrgnuta od zemljopisnog konteksta,
svaki može postati ma što od vojne mikrobaze do
elitnog bordela, jer, dakako, o detaljima ćemo se
dogovarati lako, naknadno. Kad izgubimo startnu
poziciju.
Zanimljivo je pozivanje na odluku
predsjednika Tuđmana (neratificiranu, i koje se,
uostalom, odrekao), čija se politika prema Bosni u
cjelini i s demonizacijom odbacuje. Kad je i Tuđmanova
bosanska politika dobrodošla, mora da je nešto jako
opasno u pozadini: ili neki podalji bogati sponzor
nudi dobru cijenu našoj posrnuloj ekonomiji. Reci i
reci ispisani su na novinskim stranicama u posljednje
vrijeme, posebno oni koji bi potpomogli vladinu
odlučnost da se teritorij preda. Čak se uspostavlja
nova (moralna) granica na starom gradu Zrinj u
Kostajnici: život damo, Zrinj ne damo, jer je on dio
našeg identiteta! To što za predaju Zrinja ionako nema
ni jednog argumenta, ne znači ništa: tješimo svoj
narod činjenicom da ćemo nešto dati, a nešto dobiti,
to jest dati svoje da bismo zadržali svoje.
Znači da postoje različiti stupnjevi
identifikacijske vrijednosti, nešto kao izohipse i
izobate, pa nas Zrinj identificira, a Klek ne! Nema
nikakva razloga da se ma koji centimetar zemlje
tretira na različit način. Ne da nema razloga, nego je
takvu stavu krimen u podlozi. Nitko nema mandat ni na
centimetar osim cijeloga naroda, kad je o cjelini
riječ. Jednoga dana cjelina će možda biti Zemlja prema
Marsu, Jupitru, Mjesecu ili daljim zvijezdama, Zemlja
bez granica, odnosno Zemlja koja će pitanje granica
svemirski proširiti - budući da granice nisu u
prostoru nego, beznadno, u ljudskoj naravi.
Zasad ova mala Hrvatska zaslužuje
referendum o tretmanu cjeline svoga konkavnog tijela.
Građani Hrvatske imali bi pravo znati zašto se trguje,
kako se trguje i sliči li trgovina ucjeni. Jer pitanje
državnoga teritorija ne može se svesti na manevre
tajne diplomacije. Neka Sabor i Vlada, od koje smo u
ovom sastavu mnogo očekivali, relevantno rasprave hoće
li u saborskoj zgradi instalirati teretanu ili ne.
Čini se da bi tu zaboravljenu ideju valjalo oživiti,
jer vježbe dizanja tereta nikada nisu loše, a naročito
pomažu da se teško ne zamjenjuje za lako. Ne bi
škodile ni vježbe iz komparativne memorije. Kad je ono
velika zemlja, Velika Britanija, smatrala vrijednima
rata tisuće kilometara udaljene otočiće Falklande.....
Tuđman nije dopustio da se sporazum
ratificira
Dakako da Bosni i Hercegovini - u
kojoj, uostalom, živi dio hrvatskoga naroda koji tretiramo neopisivo lošije nego
što s prekograničnim dijelovima svoga naroda čini ma koja susjedna nam
srednjoeuropska zemlja - valja omogućiti najpovlaštenije uvjete prisutnosti na
hrvatskoj obali, jasno uz recipročne dogovore. Zato što bi to imao biti standard
susjedstva, a ne zato što Bosna i Hercegovina na to ima automatsko pravo "jer je
na moru i jer je pomorska zemlja". Po takvu automatizmu Hrvatska bi mogla
tražiti organsko pravo da bude cijela. Što valjda nikomu neće pasti napamet -
jer štujemo i davnu dubrovačku trgovinu. Ali bismo iz te davne trgovine morali
biti sposobni izvući pouku o novim sporazumima i njihovim potencijalima. Nije
sramota stajati na zadnjim nogama, ali je uvjet za to da pod njima postoji tlo.
Stajati na zadnjim nogama možda znači međunarodnu arbitražu. Ako Bosna i
Hercegovina tako inzistira na "dva kamena", mora da joj donose barem toliko
koliko Hrvatskoj odnose. Nije mi poznato kako pozicija spornih teritorija utječe
na izlaz u međunarodne vode. Niti hoće li Hrvatska morati graditi dva mosta,
odnosno most i podmorski tunel, ne bi li - zbog ujedinjene Europe - ostvarila
svoj teritorijalni kontinuitet. I ne ulazim u pravne finese spora koje su uvijek
podložne manipulacijama.
Ono što svaki građanin Hrvatske ima pravo zahtijevati jest da
pitanje njezina mesa bude tretirano na dostojan način. Ne olako, ne razmetljivo,
ne prijetvorno, i ne na razini politike dječjeg vrtića. Kao da je riječ o
Kroacijaosiguranju, a ne o Kroaciji. Nepodnošljiva lakoća naše vlastodržačke
retorike došla je do razine uvredljivosti. Može se dogoditi da iz ovih ili onih
razloga međunarodna arbitraža ne donese odluke za kakve mi vjerujemo da su
pravedne. Ali ni za mnogo manje ne smije se odustati do posljednje instance: ako
je posezanje za njom uopće potrebno. Onaj tko tako ne učini bit će, do kraja
pripadne nam povijesti, zvan i smatran samo jednim, izdajicom domovine.
Željka Čorak
Vijenac, Broj 484, 20. rujna 2012
![](images/poluotok_klek.gif)
|