Ovakvom podjelom stvoren je dojam - gotovo unutar
cjelokupne hrvatske javnosti - da se za pristup
'euroatlantskim integracijama' treba 'žrtvovati' i da,
prema tome, 'euroatlantske integracije' Hrvatsku tjeraju
da se 'žrtvuje'.
S obzirom na to što se u navedenom slučaju
'žrtvovanje' povezivalo s političkim obračunom s
predvodnicima i - što je još značajnije - simbolima
Domovinskog rata, stvoren je dojam i, susljedno tome,
popratna simbolika kako je Domovinski rat suprotstavljen
'euroatlantskim integracijama'. Na taj način, u
hrvatskoj političkoj svijesti, EU je identificirana s
Jugoslavijom, a haaška tužiteljica Carla Del Ponte -
koja je uvjetovala, kako se to smatralo, ulazak RH u tu
instituciju - s novom vrstom Aleksandra Rankovića,
odnosno protivnikom i zatirateljem svake hrvatske
nacionalne misli. Bez obzira na to tko je i što je
stvarno bila Caria Del Ponte, ona je poprimila svoje
simboličko obilježje pomoću kojega se percipirala
njezina ličnost kao i institucija u ime koje je
govorila.
Zašto je EU postala omražena?
S obzirom na spomenuti razvoj
događaja, dogodio se zanimIjiv paradoks. S jedne
strane Carlu Del Ponte i Haaški sud percepcijski
povezivalo se sa EU, dok je, s druge strane, upravo iz
tog razloga, EU postala izuzetno omražena - što
potvrđuju i provedene ankete eurofilskih tiskovina u
RH - jer ju se povezivalo s kriminalizacijom
Domovinskog rata.
Drugim riječima, stvoren je dojam kako je ulazak u
EU - protiv čega je bilo prema svim anketama minimaino
50 posto ispitanika u RH - uvjetovan procesuiranjem
predvodnika i simbola Domovinskog rata, dakle, onime
što je za većinu eurofobnih ispitanika već samo po
sebi bilo dovoljno negativno. Dakle ulazak u
instituciju u koju velika većina Hrvata nije željela
ući, uvjetovan je onim političkim procesom -
kriminalizacijom Domovinskog rata - kojem se velika
većina Hrvata protivila. Na taj način EU je postala
još omraženija.
Koliko je navedena percepcija, masovno prisutna u
hrvatskoj javnosti, zapravo činjenično neutemeljena,
najjasnije svjedoči primjer Srbije koja je, također,
izručivala pripadnike svojih političkih i vojnih
struktura Haaškome sudu, premda zasigurno nije u istom
položaju u svezi s EU kao što je RH. Također, kako
naglašava jedan od najpoznatijih promotora
'detuđmanizacije', Davor Butković, Haag nije imao ni
previše veze s ulaskom RH u NATO: 'Hrvatska je,
spletom okolnosti, ostala jedini mogući američki
saveznik na teritoriju bivše Jugoslavije. Zbog toga
je, uostalom, Hrvatska relativno brzo i lako primijena
u NATO; NATO, za razliku od Europske Unije, nije
poklanjao previše pozornosti izvještajima haaških
tužitelja o hrvatskoj suradnji s Haagom, ili o
izostanku suradnje'. Ono što Butković nije naveo, a
što je za slučaj odnosa Hrvatske i Haaga izuzetno
važno,jest činjenica da je Hrvatska ulaskom u NATO
mogla i lobističkim putem, putem svojih novih
saveznika, lobirati protiv Haaga koji NATO ne smatra
politički relevantnim faktorom za prosuđivanje svog
odnosa s Hrvatskom. Jednako tako, Srbija, država koju
vodeća članica NATO-a, SAD, nije smatrala saveznicom -
i koju je bombardirala - pronašla je, prema
Butkovićevim riječima, političku potporu u drugoj
međunarodno utjecajnoj državi, Ruskoj Federaciji:
'Sjedinjenim su Državama u strateškom interesu mir,
stabilnost i dominacija Zapada na srpskim granicama,
budući da Srbija ne može ući u NATO jer se, jednim
dijelom, nalazi u ruskoj interesnoj sferi.'
Vjerojatnoje iz tog razloga, sadašnji glavni haaški
tužitelj, Serge Brammertz, na pitanje što će se
dogoditi sa srpskim bjeguncima Ratkom Mladićem i
Goranom Hadžićem, odgovorio: 'Ako dvojica preostalih
bjegunaca, Ratko Mladić i Goran Hadžić, ne budu
uhićeni, to će biti tamno poglavlje u ostavštini
Tribunala.'
Nitko nije bio prisiljen surađivati s
Haagom
Zbog navedenih razloga nužno je glede
deset godina hrvatske prošlosti postaviti pitanje: bi
li bilo kriminalizacije Domovinskog rata - popularno
nazvane 'detuđmanizacijom' - da nije bilo Haaga?
Odnosno, drugim riječima, je li iz hrvatske nacionalne
perspektive, Haaško tužiteljstvo krivo za
'detuđmanizaciju'? Može se reči kako Haaško
tužiteljstvo jest krivo, odnosno odgovorno, ali
pitanje je kako, zašto i u kojoj mjeri. Najtočnije bi
bilo reči da je tek suodgovorno baš zato što nije -
kako proizlazi iz Brammertzovih riječi - svemoćno.
Uostalom, i sam Brammertz jasno je naglasio kako je i
utjecaj samog Haaškog suda ograničen:
'Postoje odredbe Pravila o postupku i dokazima
Tribunala koje određuju kada se dokumenti ili svjedoci
pojavljuju na zatvorenim sjednicama. U nekim
slučajevima države mogu tražiti od suda zaštitne mjere
kako bi zaštitile ili osjetljive informacije."
Brammertzove riječi potvrdio je odvjetnik Ante
Gotovine Luka Mišetić kada je u razgovoru za Večernji
list tri dana prije prvostupanjske presude njegovom
klijentu upozorio da je 'velika potpora Brammertzovim
tvrdnjama i neistinama dolazila iz vojne obavještajne
službe Republike Hrvatske.' Premda se ove Mišetićeve
riječi i mogu tumačiti na razne načine, činjenica jest
- što je naglasio i sam Brammertz a potvrdio slučaj
MIadića i Hadžića - da nitko nije 'prisiljen'
surađivati s Haaškim sudom, a još manje s Haaškim
tužiteljstvom, odnosno tek jednom stranom u postupku.
Kada se sve ove izjave uzmu u obzir pri prosudbi
karaktera Haaškoga suda, kao i pri analizi u kojoj je
mjeri Haaški sud utjecao na 'detuđmanizaciju', nužno
je obratiti pozornost i na one koji su, pri
'detuđmaniziranju' Hrvatske, s Haagom surađivali. Prvi
i najpoznatiji među njima, Stjepan Mesić, nije niti
bio niti danas je preveliki zagovornik politike koju
provodi NATO (barem kad je Libija u pitanju), kao što
svojevremeno nije bio zagovomik američke politike
prema Iraku. Treba podsjetiti da je Mesić 2003. oštro
osudio američki napad na Irak ovim riječima:
'Akcija se vodi na osnovi samostalne odluke zemaIja
čije trupe u njoj sudjeluju, ona nema osnove u mandatu
Ujedinjenih naroda i u tom smislu ova vojna akcija
nema legitimitet.'
Navedena Mesićeva izjava izrečena u vrijeme kada je
američka moć u svijetu bila znatno izraženija nego
danas, ukazuje da Mesićeva politika - barem ne u tom,
po američke interese, važnom pitanju - zasigurno nije
bila oblikovana u skladu s interesima približavanju
Hrvatske 'euroatlantskim integracijama'. Dapače, i
komentar tadašnjeg Mesićeva glavnoga savjetnika
Tomislava Jakića na spomenutu Mesićevu izjavu, to vrlo
rječito potvrđuje: 'Naravno, bilo je američkih
prigovora, ali se predsjednik na njih nije obazirao.
Jednako kao što se nije obazirao na brojne prigovore u
svezi s govorom koji je 13. lipnja 2003. održao na
otvorenju nove američke ambasade u Zagrebu, kada je
kazao da Hrvatska nema namjeru biti američki poslušnik
i da se nada kako Sjedinjene Države više cijene
Hrvatsku koja misli svojom glavom, nego Hrvatsku koja
istom tom glavom samo klima.'
Ključni impuls detuđmanizacije
dolazio je iz Hrvatsle
A da Mesić i sukreatori njegove
politike nikad nisu bili ničiji poslušnici koji samo
klimaju glavom, potvrdio je i proces Tihomiru
Blaškiću. Tada je, naime, Blaškićev odvjetnik Anto
Nobilo, analizirajući Mesićeve izjave protiv njegova
klijenta, upozorio predstojnike Haaškoga tribunala
kako je 'naš strah da bi političari Sud mogli
politički izmanipulirati tako da Sud postane
Instrument u političkim razmiricama između političkih
stranaka u Hrvatskoj.' Koliko su tadašnje Nobilove
riječi bile opravdane, najjasnije je potvrdio kasniji
razvoj događaja i procesi drugim hrvatskim generalima,
kao i mnogobrojne izjave samoga Mesića. U svim svojim
javnim istupima u kojima se povelo pitanje haaških
presuda hrvatskim generalima, Mesić je uvijek zadržao
isti, 'detuđmanizatorski' stav. Tako je i u svom prvom
obraćanju hrvatskoj javnosti nakon nedavnog povratka
iz Kine, naglasio: 'Zamjerali su mi i ranije, a sada
mi to upravo zapjenjeno predbacuju, što sam neke
transkripte o sastancima održanim kod predsjednika
Tuđmana, stavio na uvid medijima, a preko njih
najsiroj javnosti. Jesam, učinio sam to kako bih
pokazao gdje su se donosile ključne odluke i to odluke
koje se nisu smjele donositi.'
Dakle na osnovi Mesićevih riječi može se zaključiti
kako se u slučaju 'dilanja' transkripata nije radilo
ni o kakvoj slučajnosti, nesmotrenosti (jer u pitanju
su, kako on tvrdi, samo neki transkripti), ili o
kakvoj 'prisili' uslijed 'pritisaka' famozne
'međunarodne zajednice'. U pitanju je bio jasan cilj,
pažljivo osmišljen i temeljito provođen, u skladu s
cjelokupnom političkom strategijom "detuđmanizacije':
'Dakle, istina je, davao sam neke transkripte na uvid
medijima, a i nevladinim organizacijama, ali uvijek s
jasnim ciljem - obavijestiti javnost kako se do tada
vodila politika i pokazati da to nije valjalo.'
Dakle, vezano uz pitanje sadržano u naslovu ovog
članka, može se zaključiti kako je osnovni impuls
'detuđmanizaciji' dolazio iz Hrvatske, iz ključnih
političkih institucija koje su samo iskoristile
ukazanu priliku i iskoristile međunarodno sudište za
provedbu svojih vlastitih političkih ciljeva.
'Međunarodna zajednica', nejasan pojam pod kojim se
podrazumijevaju razne multilateralne organizacije i
ključne suverene države, igrala je tek sporednu ulogu.
U Europsku Uniju, u čije ime se dilalo transkriptima,
sudilo hrvatskim generalima i klevetalo hrvatski
vojno-politički vrh s fotografije na kninskoj tvrđavi
1995., Republika Hrvatska do današnjeg dana još nije
ušla. A kada uđe - i ako uđe - za one države koje
sačinjavaju tu organizaciju, Republika Hrvatska ostat
će sinonim za državu korumpiranih političkih elita
koja je prva i jedina u povijesti osudila svoju
pobjedničku vojsku i odrekla se naslijeđa svog
utemeljiteIja i prvog predsjednika.
Vladimir
Šumanović
Hrvatski list
2. lipnja 2011. |