Došli smo k vama, trojica nas u ime više od tisuću članova Hrvatskoga kulturnog vijeća, umjetnika, znanstvenika, pravnika i novinara kojima je Hrvatska na srcu, isto kao i vama, i koji su zabrinuti smjerom u kojemu ide Hrvatska. Zgroženi smo nad činjenicom da se hrvatska politika opet jednom ne vodi iz Zagreba i da aktualna hrvatska vlast bez pogovora ispunjava uvjete i diktate protivne hrvatskim interesima. Ogorčeni smo stalnim udarcima na naš nacionalni i kulturni identitet, na našu državnu suverenost, na jedinstvo hrvatskoga nacionalnog korpusa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kao i na Crkvu u Hrvata.

Put prema Europskoj uniji koji nama nije zazoran samo u slučaju ako se radi o gospodarskom i političkom savezu suverenih i ravnopravnih država, a ne o naddržavi, taj put pretvorio se u režiji sadašnjih vlastodržaca u podaničko puzanje, nedostojno hrvatskoga naroda. A put koji smo željeli izbjeći, put u nove balkanske integracije, već je sagrađen i postavlja se prvi sloj asfalta ne samo u obliku trgovinske unije, nego i na svim područjima, uključujući kulturu. Jačaju autonomaške tendencije unutar Hrvatske, dotično u Istri, a srpska manjina opet govori o nekoj svojoj samoupravi, na za sada nedefiniranom teritoriju. Putem mnogih visokotiražnih medija razara se hrvatsko biće, ruga se našoj prošlosti i našim žrtvama, ismijavaju se naše tradicionalne vrijednosti, kao i posebnost hrvatskoga jezika. Manjina sastavljena od protivnika hrvatske države uz pomoć stranaca opet dominira većinom kršćanskoga, katoličkog puka, a iseljenici ponovo postaju domovini nepotrebni emigranti kojima se pokušava oduzeti i pravo da na izborima svojim glasovima utječu na hrvatsku politiku. Nekada trijumfalna Hrvatska vojska sada je u stanju koje je i teško procijeniti. U Hrvatskom saboru, ali i u izvršnoj vlasti, nalaze se i ljudi koji su bili u neprijateljskim postrojbama, a hrvatski generali čame u haaškim i hrvatskim tamnicama.

To je slika današnje Hrvatske.

Hrvatski patriotizam, dakle hrvatsko domoljublje i rodoljublje, opet se jednom prikazuje kao nacionalizam koji treba suzbijati, kao u komunističkim vremenima, opet se jednom sve protuhrvatske snage zaogrću plaštem antifašizma, kako bi sakrile sva komunistička zlodjela, nikako ne priznajući da su fašizam, nacizam i komunizam samo lica istoga totalitarnoga zla koje je pogodilo dvadeseto stoljeće.

Intelektualci ne žele šutjeti

Stajališta HKV-a mrska su i poziciji i opoziciji, jer predstavljaju treću opciju koja ima snažan korijen u političkom nauku dr. Franje Tuđmana, ali i svih onih političara u našoj burnoj povijesti koji su znali onu jedinu i jednostavnu istinu - da je Hrvatska najjača kada se oslanja na sebe samu, na svoje vrijednosti koje u današnjem duhovno razuđenom svijetu postaju pomalo egzotičnima, na vrijednosti kao što je čast, sloboda, pravda i poštenje, na ideju neprekinute državotvorne misli koja podrazumijeva neokrnjenu i čvrstu državnu samostalnost, te mir i dobrosusjedske odnose.

Upravo zavjet tim vrijednostima razlog je što su intelektualci okupljeni oko HKV-a od početka toliko insistirali na temi Haaškoga suda, čije je tužiteljstvo optužilo hrvatske generale Gotovinu, Markača i Čermaka, ali i tadašnje političko vodstvo, te sve "znane i neznane" (kako stoji u optužnici), dakle cijeli hrvatski narod. Optužnica dovodi u pitanje temelje na kojima je stvorena hrvatska država. Moguće presude po toj optužnici značile bi vjetar u leđa onim snagama koje su okupaciju trećine hrvatskoga teritorija smatrale konačnim političkim rješenjem. Naime, oživjeli bi opet scenariji poput onoga nazvanog Z-4, ovaj put s haaškom presudom kao legitimacijom. Vanjskopolitički položaj, kao i politička budućnost Hrvatske, postali bi teškima i upitnima.

U trenutcima kada su teror haaškog tužiteljstva s jedne i podanička beskarakternost hrvatske vlasti s druge strane, dostigle granicu nepodnošljivosti, hrvatski intelektualci održavaju prvi u nizu stručno- znanstvenih skupova o Haaškom sudu, kako bi na doista serioznoj razini otkrili pravu narav suda koji predstavlja sramotu za civilizirani svijet. Našli smo se pozvanima i zato što je Hrvatska odbijena u traženu statusa "prijatelja suda", odbijena na krajnje arogantan način, nakon čega je službena politika u Hrvatskoj podvila rep i zašutjela.

Prvi naš skup održan je u lipnju 2006. pod ravnanjem dr. Milana Vukovića, dugogodišnjeg predsjednika Vrhovnoga suda devedesetih godina, a potom suca Ustavnoga suda. Bio je to međunarodni skup, uz sudjelovanje dr. Robina Harrisa, bivšeg političkog savjetnika Margaret Thacher .Od hrvatskih predavača nastupili su biskup i povjesničar dr. Mile Bogović, povjesničar Josip Jurčević, akademik Josip Pečarić i drugi. Mediji su uglavnom šutjeli o tome skupu, no lavina se nije mogla zaustaviti. Odjednom su svi htjeli reći što misle o čudovišnom pravnom (sudskom) eksperimentu , te su na sljedećim našim skupovima nastupili ljudi poput Gorana Granića (koji je bio potpredsjednik Vlade u doba Račana! ), autoritet na polju međunarodnoga prava prof. emeritus dr. Željko Horvatić, sjajni pravnik iz Washingtona Edward Slavko Yambrusic, dr. Adalbert Rebić, mladi povjesničar Nikica Barić, novinarka Višnja Starešina, dr. Nedjeljko Mihanović, dr. Miroslav Tuđman, Josip Jović, Mate Kovačević i Marko Barišić.

Polazeći od činjenice da se ni u jednom tekstu haaškoga tužiteljstva ne spominje riječ sloboda, da se negira Povelja Ujedinjenih naroda, te da se pravo na samoodređenje i samostalnost, pravo na obranu i pravo na oslobađanje okupiranih teritorija proglašavaju "zajedničkim zločinačkim pothvatom", naši su predavači zaključili da je međunarodno pravo doživjelo težak udarac od kojega će se s mukom oporavljati, ukoliko do oporavka uopće dođe, odnosno ukoliko sada važeće međunarodno pravo nije programirano razarano , da bi na njegovim ruševinama nastalo novo i krajnje opasno "pravosuđe" koje napušta poimanje pravde na univerzalnim vrjednotama, te se rađa nova, globalistička pravda koja štiti isključivo i bezobzirno interese zemalja koje raspolažu stvarnom gospodarskom i političkom moći.

Taj, nazovimo ga tako, "novi zakon", koji egzistira kao kopile Međunarodnoga suda za bivšu Jugoslaviju, već spomenuti pravnik Edward S. Yambrusic s pravom naziva - nezakonitim, te točno primjećuje da se takav zakon može nametnuti samo slabim državama i njihovim građanima koji u procesu slijepe poslušnosti gube vlastitu legitimnost i identitet.

Hrvatski pravnici i hrvatski intelektualci općenito, okupljeni oko Hrvatskoga kulturnog vijeća, ne pristaju na takav zaokret, koji znači put u globalni totalitarizam i pravnu nesigurnost jedinke ali i cijelih, uglavnom brojčano malih nacija , koje postaju žrtvom politički motiviranih procesa. Hrvati, ma gdje se nalazili, u domovini ili u iseljeništvu, moraju znati da postoje sile kojima je opstojnost hrvatske države zazorna i da moguće haaške presude koje bi potvrdile (naravno nepostojeći).

Posve na kraju, citirao bih još samo dvije rečenice novinara Josipa Jovića, jednoga od onih koji su spašavali čast hrvatskoga novinarstva. Jović, naime, reče na našem petom skupu: "Povijest će o svemu tome kad-tad kazati svoje. A nadamo se da će i hrvatsko pravosuđe, bude li i kada bude stvarno neovisno , imati što reći".

Hrvatsko kulturno vijeće
Hrvoje Hitrec, predsjednik

www.hkz-kkv.ch

Zuerich

Dulliken

Solothurn