Put prema Europskoj uniji koji nama nije zazoran samo u
slučaju ako se radi o gospodarskom i političkom savezu
suverenih i ravnopravnih država, a ne o naddržavi, taj
put pretvorio se u režiji sadašnjih vlastodržaca u
podaničko puzanje, nedostojno hrvatskoga naroda. A put
koji smo željeli izbjeći, put u nove balkanske
integracije, već je sagrađen i postavlja se prvi sloj
asfalta ne samo u obliku trgovinske unije, nego i na
svim područjima, uključujući kulturu. Jačaju autonomaške
tendencije unutar Hrvatske, dotično u Istri, a srpska
manjina opet govori o nekoj svojoj samoupravi, na za
sada nedefiniranom teritoriju. Putem mnogih
visokotiražnih medija razara se hrvatsko biće, ruga se
našoj prošlosti i našim žrtvama, ismijavaju se naše
tradicionalne vrijednosti, kao i posebnost hrvatskoga
jezika. Manjina sastavljena od protivnika hrvatske
države uz pomoć stranaca opet dominira većinom
kršćanskoga, katoličkog puka, a iseljenici ponovo
postaju domovini nepotrebni emigranti kojima se pokušava
oduzeti i pravo da na izborima svojim glasovima utječu
na hrvatsku politiku. Nekada trijumfalna Hrvatska vojska
sada je u stanju koje je i teško procijeniti. U
Hrvatskom saboru, ali i u izvršnoj vlasti, nalaze se i
ljudi koji su bili u neprijateljskim postrojbama, a
hrvatski generali čame u haaškim i hrvatskim tamnicama.
To je slika današnje Hrvatske.
Hrvatski patriotizam, dakle hrvatsko
domoljublje i rodoljublje, opet se jednom prikazuje
kao nacionalizam koji treba suzbijati, kao u
komunističkim vremenima, opet se jednom sve
protuhrvatske snage zaogrću plaštem antifašizma, kako
bi sakrile sva komunistička zlodjela, nikako ne
priznajući da su fašizam, nacizam i komunizam samo
lica istoga totalitarnoga zla koje je pogodilo
dvadeseto stoljeće.
Intelektualci ne žele šutjeti
Stajališta HKV-a mrska su i poziciji i
opoziciji, jer predstavljaju treću opciju koja ima
snažan korijen u političkom nauku dr. Franje Tuđmana,
ali i svih onih političara u našoj burnoj povijesti
koji su znali onu jedinu i jednostavnu istinu - da je
Hrvatska najjača kada se oslanja na sebe samu, na
svoje vrijednosti koje u današnjem duhovno razuđenom
svijetu postaju pomalo egzotičnima, na vrijednosti kao
što je čast, sloboda, pravda i poštenje, na ideju
neprekinute državotvorne misli koja podrazumijeva
neokrnjenu i čvrstu državnu samostalnost, te mir i
dobrosusjedske odnose.
Upravo zavjet tim vrijednostima razlog
je što su intelektualci okupljeni oko HKV-a od početka
toliko insistirali na temi Haaškoga suda, čije je
tužiteljstvo optužilo hrvatske generale Gotovinu,
Markača i Čermaka, ali i tadašnje političko vodstvo,
te sve "znane i neznane" (kako stoji u optužnici),
dakle cijeli hrvatski narod. Optužnica dovodi u
pitanje temelje na kojima je stvorena hrvatska država.
Moguće presude po toj optužnici značile bi vjetar u
leđa onim snagama koje su okupaciju trećine hrvatskoga
teritorija smatrale konačnim političkim rješenjem.
Naime, oživjeli bi opet scenariji poput onoga nazvanog
Z-4, ovaj put s haaškom presudom kao legitimacijom.
Vanjskopolitički položaj, kao i politička budućnost
Hrvatske, postali bi teškima i upitnima.
U trenutcima kada su teror haaškog
tužiteljstva s jedne i podanička beskarakternost
hrvatske vlasti s druge strane, dostigle granicu
nepodnošljivosti, hrvatski intelektualci održavaju
prvi u nizu stručno- znanstvenih skupova o Haaškom
sudu, kako bi na doista serioznoj razini otkrili pravu
narav suda koji predstavlja sramotu za civilizirani
svijet. Našli smo se pozvanima i zato što je Hrvatska
odbijena u traženu statusa "prijatelja suda", odbijena
na krajnje arogantan način, nakon čega je službena
politika u Hrvatskoj podvila rep i zašutjela.
Prvi naš skup održan je u lipnju 2006.
pod ravnanjem dr. Milana Vukovića, dugogodišnjeg
predsjednika Vrhovnoga suda devedesetih godina, a
potom suca Ustavnoga suda. Bio je to međunarodni skup,
uz sudjelovanje dr. Robina Harrisa, bivšeg političkog
savjetnika Margaret Thacher .Od hrvatskih predavača
nastupili su biskup i povjesničar dr. Mile Bogović,
povjesničar Josip Jurčević, akademik Josip Pečarić i
drugi. Mediji su uglavnom šutjeli o tome skupu, no
lavina se nije mogla zaustaviti. Odjednom su svi
htjeli reći što misle o čudovišnom pravnom (sudskom)
eksperimentu , te su na sljedećim našim skupovima
nastupili ljudi poput Gorana Granića (koji je bio
potpredsjednik Vlade u doba Račana! ), autoritet na
polju međunarodnoga prava prof. emeritus dr. Željko
Horvatić, sjajni pravnik iz Washingtona Edward Slavko
Yambrusic, dr. Adalbert Rebić, mladi povjesničar
Nikica Barić, novinarka Višnja Starešina, dr.
Nedjeljko Mihanović, dr. Miroslav Tuđman, Josip Jović,
Mate Kovačević i Marko Barišić.
Polazeći od činjenice da se ni u
jednom tekstu haaškoga tužiteljstva ne spominje riječ
sloboda, da se negira Povelja Ujedinjenih naroda, te
da se pravo na samoodređenje i samostalnost, pravo na
obranu i pravo na oslobađanje okupiranih teritorija
proglašavaju "zajedničkim zločinačkim pothvatom", naši
su predavači zaključili da je međunarodno pravo
doživjelo težak udarac od kojega će se s mukom
oporavljati, ukoliko do oporavka uopće dođe, odnosno
ukoliko sada važeće međunarodno pravo nije
programirano razarano , da bi na njegovim ruševinama
nastalo novo i krajnje opasno "pravosuđe" koje napušta
poimanje pravde na univerzalnim vrjednotama, te se
rađa nova, globalistička pravda koja štiti isključivo
i bezobzirno interese zemalja koje raspolažu stvarnom
gospodarskom i političkom moći.
Taj, nazovimo ga tako, "novi zakon",
koji egzistira kao kopile Međunarodnoga suda za bivšu
Jugoslaviju, već spomenuti pravnik Edward S. Yambrusic
s pravom naziva - nezakonitim, te točno primjećuje da
se takav zakon može nametnuti samo slabim državama i
njihovim građanima koji u procesu slijepe poslušnosti
gube vlastitu legitimnost i identitet.
Hrvatski pravnici i hrvatski
intelektualci općenito, okupljeni oko Hrvatskoga
kulturnog vijeća, ne pristaju na takav zaokret, koji
znači put u globalni totalitarizam i pravnu
nesigurnost jedinke ali i cijelih, uglavnom brojčano
malih nacija , koje postaju žrtvom politički
motiviranih procesa. Hrvati, ma gdje se nalazili, u
domovini ili u iseljeništvu, moraju znati da postoje
sile kojima je opstojnost hrvatske države zazorna i da
moguće haaške presude koje bi potvrdile (naravno
nepostojeći).
Posve na kraju, citirao bih još samo
dvije rečenice novinara Josipa Jovića, jednoga od onih
koji su spašavali čast hrvatskoga novinarstva. Jović,
naime, reče na našem petom skupu: "Povijest će o svemu
tome kad-tad kazati svoje. A nadamo se da će i
hrvatsko pravosuđe, bude li i kada bude stvarno
neovisno , imati što reći".
Hrvatsko
kulturno vijeće
Hrvoje Hitrec, predsjednik
www.hkz-kkv.ch
Zuerich
Dulliken
Solothurn
|