- Važne rasprave na Drugom vatikanskom koncilu bile su
povod nastanku Glasa s Koncila. Zašto je u to vrijeme
bilo teško doći do kvalitetnih informacija s Koncila?
Riječ je o dobu kad je u Hrvatskoj
obnovljen katolički tisak, poput Glasnika sv. Antuna
Padovanskog. Do tada se u javnosti o Crkvi moglo čuti
samo najgore. U Crkvi je stoga vladala velika
zabrinutost kakve će informacije o Koncilu dobiti
javnost te se postavljalo pitanje kako vjernicima ipak
omogućiti da mogu pratiti događanja na tom Koncilu.
Zbog toga je odlučeno da je potreban bilten koji će
kvalitetno pratiti Koncil.
Za bilten Glas s Koncila Koncil se
pratio isključivo iz stranih medija. Slušao se Radio
Vatikan, s kojega se snimalo, prevodilo i zapisivalo.
Također, u Zagrebu je na samo jednom kiosku bilo
moguće kupiti strani zapadni tisak te je i on služio
kao izvor informacija. Tiskalo se ručno, na
ciklostilu. Tim se načinom moglo otisnuti od jedne
matrice najviše tisuću listova, a Glas s Koncila imao
je nakladu od petnaest tisuća. Stoga je bilo potrebno
petnaest puta otipkati matrice istoga sadržaja.
Sveukupno je izašlo jedanaest primjeraka biltena, a
veliki doprinos u umnažanju dale su i časne sestre iz
Primorske i franjevci na Ksaveru.
- Nakon završetka Koncila,
Nadbiskupski duhovni stol nastavio je s izdavaštvom.
Kako je izgledao rad te prve redakcije, prve
generacije, posebno kad znamo da profesionalni
novinari nisu bili dijelom redakcije?
Glas s Koncila pokrivao je prvu sesiju
Drugoga vatikanskog koncila. Nakon završetka te
sesije, kardinal Šeper u Zagrebu se pripremao za drugu
sesiju i želio je da se nastavi izdavanje informacija
o Koncilu. Budući da franjevci više nisu mogli
nastaviti s uređivanjem i izdavanjem biltena,
nadbiskup Šeper našao je pouzdanika u žumberačkom
župniku Vladimiru Pavliniću. On se već kao bogoslov
pokazao vrlo pismenim, također s likovnim darom. Stoga
je Pavlinić izabran da pokrene novine, a on je pozvao
u pomoć susjednoga grkokatoličkog župnika Živka
Kustića. Svećenici, među kojima je bio i samoborski
župnik Franjo Kuharić, na svojim susretima služili su
se Kustićevim i Pavlinićevim prijevodima tekstova za
svećenike. Oni su bili pozvani izdavati novine.
- Gdje se sve to događalo?
Prvo "uredništvo" bilo je u
svećeničkom prenoćištu. Radilo se o iznimno skromnu
prostoru, jer se u sobi nalazilo nekoliko kreveta i
umivaonik. Na taj umivaonik stavili su dasku te
položili na tu dasku pisaći stroj. Tako je počelo. Kad
je umro generalni vikar i kanonik Stjepan Bakšić, koji
je živio u kuriji Kaptol 8, dio njegovih prostorija
dan je na raspolaganje uredništvu. Uz redakciju u
prizemlju bila su smještena neka poduzeća, a u dijelu
kurije bio je stan jedne obitelji. Poslije su poduzeća
otišla, kao i obitelj, pa se s vremenom redakcija
širila. I eto, i danas smo na istoj adresi.
- Kako se dalje razvijalo
uredništvo?
Ona je na početku ovisila o Pavliniću
i Kustiću, a pomagao im je Luka Perinić. On je bio
novinar, grafičar, urednik i publicist te je dao vrlo
vrijedna znanja o pripremi izdanja za tisak. Prvi
novac za tiskanje dao je ekonom Zagrebačke
nadbiskupije. Pavlinić je u to doba tražio tiskaru
koja bi tiskala prvi broj, ali tiskare koje su vodili
hrvatski komunisti nisu se usudile prihvatiti tiskanje
crkvenoga lista. Tada je otišao u Informator, koji je
tiskao hrvatsko izdanje Borbe. Radilo se o unitarnim,
jugokomunističkim novinama, s glavnom redakcijom u
Beogradu. I Informator je prihvatio posao te je
potkraj rujna 1963. otisnut prvi broj Glasa Koncila -
u komunističkom pogonu! Prva izdanja bila su u formatu
današnjeg lista 24 sata. Premda nije bilo zakonske
cenzure, dežurni dušebrižnici ipak nisu dopustili da
otisnuti prvi broj ide u distribuciju.
- Je li izdanje objavljeno?
Jest. Trebalo je izaći 29. rujna
1963., ali je u distribuciju broj krenuo 3. listopada
1963. jer su komunisti na višim razinama odvagivali da
li da puste izdanje ili ne. U međuvremenu urednici su
se molili Sv. Maloj Tereziji, čiji je spomendan 1.
listopada, a kako su molitve uslišane, ona je postala
zaštitnica Glasa Koncila.
- Kako se redakcija snalazila u
poslu?
Svi članovi uredništva bili su
svećenici i bez novinarske škole, ali imali su
sposobnost izražavanja i odlično poznavanje hrvatskog
jezika. No za dalji razvitak bila je prijeko potrebna
i važna pomoć Smiljane Rendić. Ona je bila vrhunska
novinarka, koja se povezala s urednicima te ih učila
novinarskim vrstama i samu zanatu. I sama se javljala
s pripovijestima pod pseudonimom Berith, što na
hebrejskom znači Savez. Pod rubrikom Mi, ovdje izdala
je tri knjige pisama: Pisma Ignaciji, Crni šator i Mi,
ovdje. Te pripovijesti progovarale su o životu
svakodnevice, o razgovorima između ljudi. U tim
pričama davano je kršćansko viđenje svakodnevnoga
života ljudi naše zemlje.
Od božićnoga broja Glas Koncila prešao
je na standardni novinski format, što je ponovno
zabrinulo komuniste. No kad su pročitali da izlaženje
Glasa Koncila podupiru potpisima svi biskupi tadašnje
Jugoslavije, nisu ga zaustavili. Shvatili su u
Centralnom komitetu da se eventualnom zabranom ne bi
išlo u sukob tek sa šačicom svećenika u Zagrebu, nego
s čitavim episkopatom Jugoslavije pa su odustali od te
nakane.
- Zašto su se komunisti bojali?
Povijesni razvoj išao nam je na ruku.
Država je otvorila granice da bi radnici otišli na
tzv. privremeni rad u inozemstvo, posljednji svećenici
izlazili su s izdržavanja kazni, Jugoslavija se
željela vratiti u civilizirani krug država i ponovno
uspostaviti diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. U
takvim okolnostima Glas Koncila našao je prostor za
opstanak i djelovanje.
Ipak, strogo se pazilo da se ne
odudara od crkvenih odnosno vjerskih tema. Svaki
članak bez vjerskih termina mogao je biti proglašen
izlaskom iz crkvenih okvira, a list je mogao biti
zaplijenjen. Zato su ondašnji urednici primjenljivali
metodu svete vodice, tj. da svaki članak ima barem
neku vjersku, pobožnu riječ ili citat iz Biblije.
Glas Koncila prepoznao je svoj prostor
djelovanja između ateizirajuće krute stvarnosti i
Ustava koji je proklamirao vjersku slobodu i druga
ljudska prava. Pozivajući se na ustavne odredbe Glas
Koncila mogao je upozoravati na otvorena kršenja
vjerske slobode, ravnopravnosti građana vjernika i
slično.
Glas Koncila bio je izvrsno primljen u
javnosti pa je 1968. i 1969. postizao nakladu od 180
tisuća primjeraka redovnih brojeva, a za blagdane
naklada je dosezala i do 245 tisuća primjeraka.
- Ipak, neki su primjerci
zaplijenjeni?
Jesu. Prvi je slučaj bio 1970., kad je
iz vatikanskih novina L'Osservatore Romano preveden
tekst u povodu desete godišnjice smrti kardinala
Stepinca. Bila je to za komuniste odveć smiona gesta i
došla je zabrana. No nisu zabranjene cijele novine,
već samo taj tekst. Sjećam se da sam kao tadašnji
sjemeništarac s kolegama morao trgati tu stranicu iz
novina kako bi ostatak lista mogao ići u prodaju. Kao
nagradu za taj posao dobili smo nogometne lopte.
Kad je Živko Kustić, glavni urednik od
1972. napisao tekst o vinkovačkom mučeniku, Sv.
Polionu iz 3. stoljeća, te naglasio njegove riječi na
sudu da kršćani priznaju državne zakone samo ako su
pravedni, list je zaplijenjen, a njega je zapalo
suđenje. Na suđenju je Kustić najprije oslobođen, a
onda ga je Vrhovni sud osudio na pola godine zatvora,
uvjetno na dvije godine, i na godinu dana zabrane
javnog istupanja.
Još su bile dvije zapljene, jedna je
bila zbog "narušavanja prijateljskih odnosa"
Jugoslavije s Čehoslovačkom, a druga s Rumunjskom.
Pravi razlog bili su tekstovi o situaciji u
Jugoslaviji, no zapljena je obrazložena pisanjem o
položaju katolika u tim zemljama.
Nakon tih zapljena komunisti su
zauzeli više pragmatičan stav, te su odlučili da novih
zapljena, zbog međunarodnog imidža države, ipak neće
biti, a na "nepoćudne" tekstove reagiralo se iz
državnih medija. No u redakciji se to nije znalo.
Komunisti su također počeli mahati Glasom Koncila kao
dokazom da u Jugoslaviji vlada vjerska sloboda, pa su
urednici shvatili da u takvim okolnostima moraju
prostor slobode osvajati. Kad bi se završio jedan
broj, uredništvo nije bilo sigurno da će moći
pripremati sljedeći. Tek kad bi se pojavio napad u
državnim novima, znalo se da se može krenuti u
pripremu sljedećega broja. Redakciju su u komunizmu
činili samo svećenici, jer laici nisu mogli biti
sigurni hoće li moći naći ikakav posao ako list bude
zabranjen.
- Danas ste glavni urednik Glasa
Koncila. Kako ste se odlučili za novinarstvo?
Osobno sam se vidio uvijek kao seoski
župnik. Ali to se nikad nije dogodilo. Na trećoj
godini studija napisao sam članak o bogoslovskom
časopisu Spektrum za Glas Koncila. Urednici su taj
tekst zapazili, a profesor pastorala i direktor Glasa
Koncila Josip Ladika na petoj godini pitao me da li
bih se okušao u novinarstvu. Prihvatio sam izazov
znajući da mi ostaje i opcija da budem seoski župnik.
Surađivao sam s Glasom Koncila kao student, osobito u
đakonskoj godini 1979./80. De facto sam već radio u
novinama. Ipak, pravo zaposlenje ostvario sam u rujnu
1980., nakon što sam bio zaređen za svećenika. Tada su
moji kolege u redakciji tražili od nadbiskupa Kuharića
da ostanem u redakciji. Tako sam i ostao. Zavolio sam
taj posao, volim ga i danas. Doista je opsesija biti
novinar. Zna biti teško i naporno, ali i zanimljivo i
lijepo.
Urednik sam postao 1990. Nakon
demokratskih promjena nastalo je Ministarstvo za
iseljenike, u kojem je bilo radno mjesto za održavanje
veza s hrvatskim katoličkim misijama. Živko Kustić,
koji je izvrsno poznavao hrvatsko iseljeništvo,
odlučio je angažirati se na tom polju. Kako sam u to
vrijeme bio zamjenik glavnog urednika, s njegovim
odlaskom postao sam vršitelj dužnosti glavnog
urednika. Tako je bilo sve do lipnja 1997, kad sam
postao glavnim urednikom i formalno.
- Na neki način postali ste osoba
koja utjelovljuje katolički svjetonazor, što je
rezultiralo time da vas često hvale i napadaju. Kako
se nosite s time?
Osobno sam davno shvatio da Crkva mora
doživljavati protivljenja i da ono što se pripisuje
meni moram naprosto prihvatiti kao manipulaciju.
Stekao sam imunitet na podmetanja, konstrukcije,
krivotvorine, izvlačenja iz konteksta te me ne boli
kad me tako u medijima ocrnjuju. Doživio sam i da sam
morao ići na sud, i to na tužbu novinara koji me javno
etiketirao i vrijeđao. Osuditi neku gestu ili stav, to
mogu i smatram da je to moja dužnost i pravo. Nikada
ne sudim čovjeka. Polazim od toga da nisam ja važan,
već ideja koju zastupam. Ali, lupa se po nekim mojim
tekstovima i stajalištima upravo jer je to glas Crkve.
Tek je jedan dnevni list objavljivao moje demantije, a
drugi su se naprosto oglušivali.
- Danas je Glas Koncila među
rijetkim medijima koji njeguju kritičko razmišljanje.
Kako se snalazite u takvoj današnjoj okolini, gdje
tabloidi i senzacije dominiraju? Je li takva medijska
scena na neki način prednost za novine poput Glasa
Koncila?
Nije prednost. Volio bih da je
medijsko stanje u Hrvatskoj mnogo bolje. Danas Glas
Koncila ima u medijskoj javnosti epitet koji ne
odgovara stvarnosti i koji ga diskreditira. To je
kriva slika medija koji propituje. Prilikom jubileja
koji smo nedavno proslavili, predstavili smo u
posebnom prilogu sedamnaest različitih lica Glasa
Koncila, a u javnosti se Glasu Koncila daje samo
politička dimenzija.
S obzirom na tjeskobnu situaciju na
medijskoj sceni, na kojoj se događa pranje mozga,
sugeriranje i nametanje stajališta, Glas Koncila danas
smišljeno čuva dignitet novinarske profesije. Nadam se
da će uskoro morati na medijskoj sceni doći do
triježnjenja.
Piše: Vedran Obućina, Vijenac
listopad 2013. |