Tako, slijedom nesretnog "Perkovićeva zakona", dok se
distanciramo i svađamo s EU, istovremeno se mazimo s
"liderima u regionu", dok bacamo trula udbaška jaja na
Merkel, istodobno nosimo darove Nikoliću. Nitko ne kaže
da Hrvatska ne treba voditi proaktivnu politiku u
"regionu", ali što je previše, previše je! Kao što
krajnje mazohistično stalno otvaranje "srpskog pitanja u
Hrvatskoj", koje je riješeno do te mjere da čak i
pripadnici okupacijske vlasti poput Stanimirovića sjede
u Saboru, a mnogi propagandisti velikosrpske agresije,
poput Bore Rkmana, obnašaju funkcije dožupana.
Kada bismo išli principom
reciprociteta pa usporedili kako je Srbija riješila
pitanje hrvatske manjine u Srbiji, uključujući onih 40
tisuća protjeranih Hrvata iz Vojvodine, onda je
otvaranje tzv. "srpskog pitanja" u Hrvatskoj, što su
učinili Nikolić i Josipović, blago rečeno, licemjerje,
kao i ona sprdačina od izjave vezana za hrvatske
udžbenike.
Dakle, ako država žrtva agresije, a to
je Hrvatska, što je potvrđeno i prihvaćanjem naše
tužbe za genocid pred Međunarodnim sudom pravde, ima
veće manjinske standarde prema srpskoj manjini od
kojih su mnogi sudjelovali i u oružanoj pobuni, od
države agresora, Srbije prema hrvatskoj manjini, onda
o "srpskom pitanju u Hrvatskoj" nemamo ništa bitnoga
razgovarati dok Srbija ne dostigne hrvatske standarde
po pitanju zaštite nacionalnih manjina. Sve to pak
Srbi u Hrvatskoj imaju zahvaliti prvom hrvatskom
predsjedniku Franji Tuđmanu.
Zašto? Ako povučemo jednu paralelu na temelju presude
Međunarodnog suda pravde u Haagu koji je prihvatio i našu tužbu protiv Srbije za
genocid, onda postaje jasno zašto: U sporu između Etiopije i Eritreje, isti je
sud presudio u korist žrtve agresije, Eritreje, koja je odbila primiti etiopske
izbjeglice iz njihove "SAO Krajine". Sud je povratak pobunjenih Etiopljana
ocijenio kao ugrožavanje nacionalne sigurnosti Eritreje, koji bi postali
destabilizirajući faktor, premda su imali Eritrejske dokumente, putovnice.
Pobjednik koji je znao praštati
U Hrvatskoj pak dio srpskog naroda
koji je digao oružanu pobunu protiv RH odbio je
hrvatske dokumente, dakle, nisu ni bili hrvatski
građani po svom izboru, ali ih je Tuđman sve abolirao
i prihvatio u procesu mirne reintegracije, a Hrvatska,
iako žrtva agresija, jedina je država članica UN-a
koja je imala plan povratka izbjeglica.
To je bio Tuđmanov program koji je izrekao u glasovitom govoru u
Vukovaru 1997. godine: "Pobjednik koji ne zna praštati, taj sije klice novih
razdora i budućih zala. A Hrvatski narod to ne želi. Nije želio ni sve ono što
smo pretrpjeli ovdje u Vukovaru i u čitavoj Hrvatskoj. Sve ovo što činimo nije
samo u uskom, lokalnom interesu, nego i u općehrvatskom i općeuropskom, u
interesu mira, budućnosti ovoga kraja i Europe. I neka nam živi suživot
hrvatskog naroda sa srpskom i drugim etničkim zajednicama."
Eto, to je ruka pobjednika koja je otvorila bivšim agresorima
široku lepezu prava, dočim je Ivo Sanader, na toj Tuđmanovoj platformi, dovršio
proces famoznim "Hristos se rodi" te inkorporiranjem srpske manjine, ni manje ni
više, već u izvršnu vlast Republike Hrvatske! Umjesto što etnobiznismeni poput
Pupovca licemjerno lamentiraju, trebali bi smoći ljudske snage i kandidirati
Tuđmana postumno za Nobelovu nagradu za mir jer nije dopustio da pobunjeni Srbi
postanu - Etiopljani, sukladno pravorijeku Međunarodnog suda pravde. Istog onog
suda koji treba ostaviti na miru da donese svoj pravorijek o hrvatskoj tužbi
protiv Srbije, koji će postati pravni, a ne "ko nas bre zavadi" temelj daljnjeg
razvijanja suživota i dobrosusjedskih odnosa.
Piše: Ivica Šola, Večernji listlistopad
2013. |
