MEDIJSKA LAŽ O BRANITELJIMA
Vladajućima su se pridružili i mediji
koji su stvorili lažnu predodžbu o nama. Postali smo
privilegirani nasilnici, pijanci, narkomani, prolupali
ljudi koji siju strah po obiteljima, tuku djecu,
maltretiraju žene i ne rade ništa.
Za nas su rezervirane naslovnice i
velike slike ako počinimo zločin ili skrivimo nesreću.
Ako isto učini netko drugi, naslovi su manji, a ako je
netko iz "osjetljivih skupina", onda se pišu sitni
inicijali. Hrvatski branitelji većinom su istisnuti iz
hrvatske vojske i policije, mnogi otjerani u mirovinu,
a neki i u bijedu odakle gledaju kako domaći i
svjetski "hohštapleri" rastaču voljenu Domovinu.
VRIJEDIMO MANJE NEGO DIVLJE SVINJE
Gotovo svatko od nas došao je do
strašnog zaključka: "Nisam se borio za ovakvu
državu". Mnogi su postavili pitanje: "Je li
to imalo smisla?", a onda i: "Ima li smisla
živjeti?" Cijela jedna brigada pala je u ponor
samoubojstva. Željeli su tim strašnim činom probuditi
nečiju savjest. Ali bili su u zabludi. Neki ljudi
nemaju savjest. Za njih smo teret, pa svaki umrli
predstavlja samo problem manje.
Nitko ne zna koliko ima samoubojstava
branitelja. Do kraja 2006. g. bilo 1.751. Koliki je
taj strašan broj danas nitko ne zna, jer nitko ne
broji. Neki se nisu ubili, ali su zbog nepravdi
postali žrtve poroka, a neki su naprosto umrli od
tuge. Svi su oni žrtve arogancije karijerista koji su
zgazili njihovu žrtvu da sebi prigrabe moć, novac,
vlast i sl. Najčešće su to bezvrijedni tipovi,
kukavice, dezerteri ili muljatori svih vrsta.
Da je negdje uginulo 2.000 medvjeda, jelena ili divljih svinja,
odmah bi se cijela država digla na noge. A za sudbinu stvaratelja države nikoga
nije briga. Svi zajedno, uključujući i ona četiri koji su bili najteži invalidi,
vrijedimo mnogo manje od divljih životinja. Kada sami pokušamo učiniti nešto u
svoju korist, kao kada je prije nekoliko godina udruga 100 % invalida povela je
akciju da se adaptira jedan stari hotel u kojemu bi se takvi ljudi mogli
odmarati, institucije šute. Ni podrška NATO-a nije pomogla.
IGNORIRANJE JE GLAVNO ORUŽJE
Budući da smo većinom suprotni od
matrice o branitelju nasilniku, moćni mediji nas
ignoriraju. Ako hrvatski branitelj slika, piše knjige,
pleše, pjeva, bavi se znanošću ili radi bilo što drugo
lijepo i dobro, to se "ne događa". Hrvatski branitelj
nema pravo biti dobar, pametan i plemenit. Možda ne
bismo ni "postojali" da se ne pojavljujemo na misama i
svečanostima, ponekad i u odori hrvatske vojske. Ali i
tada smo samo kulisa koja se ni ne spominje.
Ignoriranje je doživio čak i Darko
Kralj, paralimpijski pobjednik iz Pekinga u bacanju
kugle, koji je u jednom danu pet puta oborio svjetski
rekord, što je nezabilježeno u svijetu sporta igdje i
ikad. Mediji su rekorde "preskočili", a zlato je
osvojio "hrvatski predstavnik". Da je on junak
Domovinskog rata, jedan od prvih koji je u ratu ostao
bez noge, i to je ispušteno. Priča o njemu objavljena
je tek kada više nije bila aktualna.
Stvorena je izokrenuta stvarnost.
Hrvatski branitelji postaju marginalci, a "slavne
osobe" su bezvrijedni likovi kao bogataši sumnjive
prošlosti, izoperirane "ljepotice" koje se za njih
"kače", glazbenici bez talenta, pjevači bez glasa,
radio-spikeri s govornom manom, stare i debele
tv-voditeljice, razne vrste LGBT osoba i sl., dakle
oni koji su prirodno marginalci.
Za svaki važniji državni problem moćni
mediji pitaju svoje političke "miljenike",
"Jugoslovene" koji redovito "pljuju" po svojoj
Domovini, njezinim vrijednostima i poštenim ljudima.
Hrvatski branitelji nemaju riječ, jer smo "ruralni
tipovi", "seljačine", iako među nama ima pravnika,
politologa, doktora znanosti i profesora. Osobno sam
politolog.
HAJKE NA LJUDE
Za one koji su se u nečemu istakli
vrijedi druga taktika - hajka. Tu najgore prolaze
najuspješniji ratni zapovjednici. Zatvaraju se bez
dokaza, osuđuju na temelju smušenih proturiječnih
svjedočenja, "gule" zatvor, izlaze na slobodu, ali
ostaje ljaga na njihovom časnom imenu.
Mirko Norac, Branimir Glavaš, Dario
Kordić i Tihomir Blaškić samo su najpoznatija imena
nedužnih koji robijaju ili su robijali. Vrhunac
sadizma je kada zlikovci zatvaraju onoga koji je
"kriv" jer se je branio, kao Veljko Marić, uznik u
Beogradu. Oni, međutim, koji su se istakli nekim
drugim djelovanjem, žrtve su druge vrste hajke. Njima
se lijepi etiketa nacizma, čime se bave čak i tako
daleki časopisi kao što je "Jerusalem Post" čija tema
je Marko Perković-Thompson, dok mu se u Domovini
"pakiraju" drugi "specijaliteti".
HAJKA I NA SITNE RIBE
Manje istaknuti ljudi izloženi su
drugoj vrsti hajke. Molim vas da mi ne zamjerite što
sebe uzimam kao primjer. Moj rad, narav i aktivnosti
nikako se ne uklapaju u matricu o nasilnom prolupalom
pijancu. Zato moja djela i aktivnosti "ne postoje",
ali ja postojim i evo na koji način i tko sve mi
zagorčava život.
HEP me tuži od 2003. godine do danas
tražeći da platim paušale za električnu energiju na
lokaciji na kojoj me nema već 18 (osamnaest) godina.
Komunalno poduzeće "Ponikve" iz Krka podiglo je protiv
mene do sada četiri tužbe (čekam petu) tražeći da
plaćam paušale za vodu koja je isključena i vodomjer
odnesen jer sam odbio platiti poskupljenje cijene vode
za 1.700 %. Do sada su sve tužbe dobili i iz moje
mirovine prisilno naplatili preko 7.000 kuna.
Tuži me čak i Državna uprava
da"dugujem" blizu 50.000 kuna (s kamatama i mnogo
više), jer su mi navodno godinama isplaćivali
preveliku naknadu za tuđu njegu i pomoć. Istovremeno
uopće nemam rješenje iz kojeg bih vidio moja prava. I
oni su dobili spor u prvom stupnju.
Najviše me boli postupanje policije,
jer sam ranjen u društvu hrvatskih policajaca koji su
oko mene ginuli, a preživjeli me po cijenu života
spašavali. Sada neki njihovi kolege nasrću na mene bez
ikakvog razloga i povoda, oslovljavaju me na
ponižavajući način, pitaju kuda putujem (čak slovenski
i mađarski policajci), zaustavljaju i "prevrću" mi
auto u Bavarskoj, Danskoj, Švedskoj i Francuskoj,
činim "prekršaj" jer u Bosnu i Hercegovinu želim ući s
osobnom iskaznicom, progone me s parkirališta, odvoze
mi auto "paukom", a u zapisnik pišu lažno mjesto
događaja.
Moj obiteljski mir više ne postoji,
jer stalno primam pisma s povratnicom. Do sada sam
primio toliko kuverti da njima mogu popločiti skoro
cijelu kuhinju. Poštar je najnepoželjniji gost na
mojim vratima - ni kriv ni dužan.
KORACI UNATRAG S ORTOPEDSKIM
POMAGALIMA
Ortopedska pomagala su nama ključ
normalnog života, ali država na njima štedi. Nekada je
problem bio čak i jednokratni kateter za
paraplegičare, jer je "kvrgavi" bio osam puta
jeftiniji od oblog. Tada smo predlagali nekim
doktorima i političarima da jeftini kateter uguraju u
svoj penis kako bi shvatili zašto ga dečki ne vole.
Danas se pojavljuje visoka tehnologija - kompjuterski
upravljana i hidraulična pomagala. Njihov razvoj teče
sporo, a cijene rastu munjevito. Srednja klasa je
slabe kvalitete, a sofisticirana potpuno nedostupna.
Kada bih mogao dobiti vrhunsku protezu ruke i noge, na
ruci bih nosio BMW, a na nozi "Mercedes", dok vozim
"Peugeot" koji je jeftiniji od oba ta pomagala.
ZAKLJUČAK
Stav nekih državnih i paradržavnih
institucija, domaćih i stranih, prema hrvatskim
braniteljima, osobito najtežim invalidima, je
neprimjeren, nečovječan i ponekad neciviliziran. O
tome bi se moralo razgovarati na parlamentarnoj razini
i to i u Zagrebu i u Bruxellesu.
Piše: Mario Filipi
6. kongres HŽD
|